“Genocid u Srebrenici” suvišna je sintagma u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Mlađen Božović, šef kabineta državnog ministra, korektorom je prebrisao riječ genocid koju je u putnom nalogu naveo Šefket Hafizović, predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Šefket Hafizović je, naime, savjetnik zamjenika ministra za ljudska prava i izbjeglice Dževada Mahmutovića i 2. jula je podnio Zahtjev za službeni put u Srebrenicu.
“Genocid” u Zahtjevu Šefketa Hafizovića
“Program obilježavanja 26. godišnjice genocida nad Bošnjacima”, naveo je Hafizović u rubrici “svrha putovanja” svog Zahtjeva za odobravanje službenog putovanja.
Sukladno proceduri, Zahtjev je upućen u Kabinet ministra Miloša Lučića koji je za potpisivanje putnih naloga ovlastio šefa Kabineta Mlađena Božovića.
“Obilježavanje 26. godišnjice”, pisalo je u rubrici razlog/svrha Naloga za službeno putovanje sa potpisom Mlađena Božovića.
Riječi “genocida nad Bošnjacima” su izbrisane korektorom pa se tako ne zna na koju to “26. godišnjicu” želi da ići Šefket Hafizović, inače predsjednik Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Riječ “genocid” precrtana u dokumentu Mlađena Božovića
Mlađen Božović je, podsjećamo, bio DNS-ov kandidat za ministra za ljudska prava i izbjeglice BIH, ali je u aprilu prošle godine odustao od funkcije jer nije mogao dobiti podršku SDA i drugih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. U februaru ove godine Božovića je Kantonalno tužilaštvu u Sarajevu optužilo zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje.
“Optuženi se tereti da je 14. maja 2015. godine u prostorijama Fonda za povratak u BiH, nakon kraće prepirke sa uposlenicom Irinom Lovrić, koja je obavljala funkciju tehničkog sekretara u Fondu i u tom momentu kopirala dokumentacije iz spisa javne nabavke, obratio joj se povišenim tonom rekavši: “Šta to radiš glupačo jedna, daj mi odmah tu dokumentaciju”. Nakon što je odbila da preda dokumentaciju, rekavši da samo radi svoj posao, optuženi je nastavio da viče te otrgnuo iz njenih ruku dio dokumentacije, tražeći joj da preda ostatak. Zatim ju je zgrabio rukama za ramena i grubo odgurnuo prema stolicama i stolovima koje su se nalazile u kancelariji, uslijed čega je pala preko stolica. Kada je krenula da izađe iz prostorije, uhvatio ju je za lijevu nadlakticu ruke okrećući lijevo-desno, a potom vrteći u krug, pri čemu je Lovrić zadobila lake tjelesne povrede”, navedeno je u saopćenju Tužilaštva Kantona Sarajevo povodom podizanja optužnice protiv Mlađena Božovića.
Vidjeli ste dječaka sa snimka iz priče Hariza Halilovića o Fakiru Mustafiću zvanom Čole? Nino se zove. Danas ima 28 godina i ne sjeća se oca. Nije bio u Potočarima, čeka sina.
“Sutra će (ponedeljak 12. jula) supruga na pregled na Jezero. Trebala bi roditi svakog dana”, kaže Nino.
Ako bude onako kako su planirali, Fakir Mustafić bi na svijet trebao doći oko 17. jula. Tako bi se trebao zvati Ninin sin, a Čoletov unuk.
“Ali kako se bliži vrijeme poroda razmišljamo da odustanemo od imena Fakir. Ne znam kako bih ga mogao dozivati”, govori onaj dječak sa snimka nastalog u opkoljenoj Srebrenici ‘93. godine kojeg je u naručju držao njegov otac Fakir.
Bliži se dan kada bi na svijet trebao doći dječak u porodici Mustafić. Bliži se i onaj datum ispisan na ručnom satu Fakira Mustafića pronađen u selu Burnice kod Nove Kasabe, nedaleko od Potočara.
“Sat je dobio od nekog oficira JNA. Radio je na otkucaje srca. Stao je 17. jula 1995 godine u oko 5 sati popodne”, otkriva nam Nino Mustafić.
Fakira Mustafića Čoleta njegov sin se ne sjeća. Sjeća se samo kada su njega i mamu pozvali da dođu u Tuzlu i pogledaju posmrtne ostatke pronađene u Burnicama.
“Mama ga je prepoznala po bijeloj majici. U predjelu stomaka imao je rupe od dva metka. Doktor je rekao mami da nije mučen već samo ubijen”, prisjeća se Nino.
Fakir Mustafić Čole ukopan je posljednjeg dana marta 2003. godine, kada je klanjana prva dženaza u Potočarima. Nino je bio na dženazi i imao je deset godina. Očeve dženaze se dobro sjeća. Oca nikako. Imao je svega nekoliko mjeseci kada su ga snimili u očevom naručju koji je slao pozdrave rodbini u Njemačkoj.
“Sve vas volimo ja i moj bato. Puno smo vas poželjeli. Dođite nam u našu Srebrenicu. Ćao”.
Vrijeme sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja. Moram priznati da sam već bio umoran od tih sjećanja kojima smo izloženi. Komemoracije, obilježavanja, obljetnice. Svatko obilježava svoja mjesta sjećanja. Narativi su više-manje isti. Sudbine vrlo slične. Međutim, postoje mjesta i sjećanja koja su ipak posebna. I to što su posebna nije nešto dobro, nego loše. Srebrenica je jedno takvo mjesto. Ali bez obzira na tu „posebnost“, Srebrenica je za mene i dalje bila samo jedno mjesto komemoracije. Onda sam pročitao pismo Čoletu mog dragog kolege i prijatelja Hariza Halilovića. Odmjeren, bez puno nostalgije i patetike, a opet tako emotivno bolan i direktan. Iskren i realan. Samokritičan. Takva sjećanja volim. Takvih sjećanja toliko nedostaje u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Sjećanja na život. A onda sam shvatio da svatko ima svog Čoleta. Iako je Hariz pisao o sasvim nekom drugom prostoru, ljudima, sudbinama, iako ja nemam nikakvih poveznica s tim pričama, osim Hariza, njegovo pismo probudilo je i u meni toliko toga poznatog i prizvalo čitav niz sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja na rat, ali pismo Čoletu prizvalo je sjećanja na život prije rata. Sjećanja kojih se više želim sjećati. Za razliku od Harizovih, moja su nostalgična, patetična i utopijska. Moja su sjećanja vjerojatno sjećanja na nešto što se nikada nije dogodilo, barem ne na taj način. Ona su sačinjena od niza nepovezanih slika i scena kojima moja mašta daje život. Nekoliko sačuvanih fotografija, jedan video snimak, par mutnih dijaloga, situacije sreće i zabave, te svađe i ljutnje. Moj Čole je moj brat Bato (1971.-1992.). Igrom slučaja rođen iste godine kao i Čole. U kratkom razdoblju u kojem smo dijelili životnu svakodnevicu ostavio je dubok trag. Tko zna, možda samo u mojoj mašti. U mojim sjećanjima (mašti?) pričao mi je priče, čuvao me nakon škole iako mu se to nije dalo, vodio prvi put u kino, plesao i pjevao samnom po stanu na, u ono vrijeme, popularnu pjesmu Tko mi tebe uze Tamara, prenio ljubav prema Michael Jacksonu, nosio bijele potkošulje kao on, imao dugu kosu, bio je tip koji sam želio biti kad odrastem. Tip u stilu kojim piše Hariz. Bez puno patetike i nostalgije. Realan. Posljednje riječi koje nam je rekao u posljednjem telefonskom pozivu iz Slavonskog Broda nakon što je Odžak „pao“ bile su: „Neće više Bato živjeti na Balkanu!“. Za razliku od mojih roditelja, odmah je shvatio što život na Balkanu znači. Nije to onaj Balkan iz orijentalističkih dekonstrukcija. Nije Bato bio pretjerano načitan, visoko obrazovan, intelektualac koji je promišljao o prošlosti, budućnosti i konceptu Balkana. On je bio dečko iz čaršije. Raja. On je Balkan živio. Stižu mi „sjećanja iz video snimke“ oproštajke za njegov odlazak u vojsku. Još uvijek je JNA značila čast i privilegij. Prvi puta je moja obitelj organizirala veliko šatorsko slavlje kod naše vikendice na kojoj smo, nekoliko godina kasnije, naivno radili lamperiju dok je vjetar nosio zvukove detonacija iz obližnjega grada, a izbjeglica iz Vukovara spavao u prizemlju došavši u Odžak samo s vrećicom. Tad smo zbunjeni razmišljali i pitali se: „šta mu bi da dođe s jednom vrećicom!“ Par mjeseci kasnije mi smo otišli iz Odžaka s jednom vrećicom. Ali tu večer oproštajke Balkan se živio. Cijela šira obitelj i prijatelji su se okupili. To je bilo naše prvo i posljednje veliko obiteljsko slavlje u Odžaku. I to baš za Batu. U pozadini loš lokani bend svira hit Tome Zdravkovića : „Kako da te muko moja, kako da te tugo moja, kako da te srce moje, za trenutak zaboravi…“, Bato u društvu tate i mame ide od osobe do osobe, nazdravlja, smiju se. Kako u mislima pratim Batu i obilazim šator, razmišljam o sudbinama tih ljudi. Većine više nema. Svatko je završio na svoj način. Na svojoj strani. Većinom tragično. Svega je tu bilo, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Muslimana, Katolika, Pravoslavaca, komunista, bilo je i ljudi. Bato s dugom kosom i tužnim pogledom, iako s osmjehom. Gledam taj ambijent i pitam se, kada je on shvatio što je Balkan? Na odsluženju vojnog roka u Travniku? Ili kad je dobio prekomandu iz Travnika u Niš jer nije želio izdati drugove koji su pobjegli iz vojarne u grad na zabavu dok je on bio na straži? Drugo „sjećanje iz video snimke“. Obiteljsko druženje u našem stanu u jednoj od zgrada Hanke. Najnovije i najmodernije zgrade u Odžaku izgrađene krajem osamdesetih. Navodno su ih zvali Hanke po poznatoj pjevačici narodne glazbe i sevdalinki Hanki Paldum. Našoj obitelji je tek bilo krenulo. Dobili stan, kupili stojadina, stari otišao u penziju, drugi brat počeo raditi. Ujak, ujna, tetke, stari, pjeva se uz harmoniku. Kad na vrata dolazi Bato iz vojske. Kratka kosa, osmjeh i dalje, ali i tužan pogled. Je li već tada znao što se sprema? Ubrzo nakon toga saznali smo i mi. Te godine je taj dečko iz raje sa svojom rajom pisao grafite po zgradama Odžaka: „Bosna Bosancima!“ Još uvijek na jednoj od zgrada stoji taj natpis kao mjesto sjećanja na ideje, vrijeme i ljude kojih više nema. Ali nije mjesto komemoracije. Komemoracija je niže niz ulicu, u centru grada, kod parka u kojem je nekada s rajom svirao gitare na klupama. Sada je tamo spomenik poginulim pripadnicima 102. Odžačke brigade. Momcima koji su svirali gitare u parku pored spomenika Muse Ćazima Ćatića. Još jednog bosanskog mladića tragične sudbine. Bato se nije htio kriti po skloništima, nije htio bježati preko granice, jer on je bio vojni obveznik, kako je isticao više puta u svađi s mamom i tatom. Uvijek je bio kontra, pa čak očito i onda kada nije vjerovao u ono u što ide. Svađao se i kad je trošio pare, kojih nismo imali, za izlaske, uz riječi koje su nam kasnije svima odzvanjale u ušima: „para će bit, Bate neće!“ Svađao se i kad je „pobjegao“ s ekipom vlakom u Beograd kupiti jakne koje su u to vrijeme bile popularne, a nije ih bilo u Odžaku. Crne jakne, s bijelim rukavima i nekim brojem na leđima. Svađao se kada je govorio da bježimo preko Save u Hrvatsku, a mi smo naivno planirali ići baki za Uskrs u Usoru. I otišli smo. Kroz Doboj 1992. Da nije bilo naivno, bilo bi hrabro. Ali bilo je samo naivno. Nije se svađao u posljednjem telefonskom razgovoru. On je sve to puno ranije shvatio. Samo ne znam kad? Na „banderi“, jednoj od bojišnica u Usori, ili kad se vratio s bratom u Odžak da bude sa starim pa vidio u što se pretvorio Odžak? Ili pak kad je završio preko Save zbog „Balkana“? Previše povijesti u tako kratkom životu. Zar netko to isto nije napisao za Balkan?
Zapravo je svejedno. Nije mu ta spoznaja puno pomogla. Živio je u takvom okruženju koje nije pružalo puno mogućnosti za promjenu. Koliko god se on trudio činiti neku razliku. Sitnicama. „Ubacujući“ meni različite ideje i stavove. Štiteći drugove dok je čuvao stražu. Želeći Bosnu i Hercegovinu za sve. Ispunjavajući svoju vojničku dužnost. Čini se da je na kraju Balkan i njega, kao i svu njegovu generaciju nade i „vjetra promjena“, izdao. Čole se u Srebrenici igrao sa svojom djecom i nadao nekoj boljoj budućnosti, kad je moj brat u srpnju 1992. otišao s Balkana. Kao što smo mi „pravili lamperiju“ dok je Vukovar padao. Kad je Čole u srpnju 1995. „upoznao“ Balkan, mi smo Batu uspjeli iz zajedničke grobnice u kojoj je bio zajedno s rajom iz Odžaka, svih vjera i nacija, prebaciti u obiteljsku grobnicu. Ne znam kako bi Bato reagirao na to. Vjerojatno bi se svađao s nama. Srpanj je vrijeme sjećanja. Životne su sudbine pojedinaca i obitelji u pitanju. A Balkan komemorira i stvara mjesta sjećanja boreći se za naš identitet. U Harizu vidim dio Bate. Kao uostalom u cijeloj toj generaciji koja je odrastala i stasala u sedamdesetim i osamdesetim godinama i koja je najljepše godine života protratila u ratu. Svaki njegov tekst me podsjeća i stvara sjećanja na moje djetinjstvo i susrete s Batom. Iako uživam čitati Harizove tekstove, ne volim kad ih pročitam. Postanem previše nostalgičan i patetičan, a želim biti kao Bato. Realan. Kako je život u Srebrenici mogao biti tako sličan našim života u Odžaku, a rat tako različit? To je pitanje koje me prati godinama. Svakim novim terenskim istraživanjem, počinjem shvaćati koliko je bilo različitih ratova u Bosni i Hercegovini. Zato teško prihvaćam priču „o ratu u BiH“, kao i „komemoracijama u BiH“. Priče o životu su nešto drugo. One su tako slične. Upravo zato je priča o životu Čoleta u Srebrenici tako poznata i slična priči o životu Bate u Odžaku. Sjećajmo se stoga njihovih života.
(autor teksta Mario Katić, obiteljski podrijeklom iz Usore, rodio se u Odžaku gdje je živio do 1992. godine. Tijekom rata s obitelji dolazi u Zagreb gdje završava studij etnologije i kulturne antropologije te povijesti, potom doktorira etnologiju. Trenutno je izvanredni profesor na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru. Istraživački je fokusiran na antropolgiju smrti, antropologiju hodočašća, urbanu antropologiju, folkloristiku i metodologiju)
Gnusne provokacije u Podrinju zabilježene su i danas. Naime, uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, pored puta koji iz Bratunca vodi prema Memorijalnom centru Potočari izložene su fotografije poginulih pripadnika Vojske Republike Srpske, čiji su komandanti osuđeni za genocid nad Bošnjacima.
Gnusne provokacije u Podrinju. Uoči obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, pored puta koji iz Bratunca vodi prema Memorijalnom centru Potočari izložene su fotografije poginulih pripadnika Vojske Republike Srpske, čiji su komandanti osuđeni za genocid nad Bošnjacima pic.twitter.com/CsSk5Ev6uS
Fotografije su postavljene s desne strane, ako se vozite u pravcu Potočara. To znači da se nalaze na onoj strani puta kojim će porodice žrtava srebreničkog genocida dolaziti na dženazu u Memorijalnom centru.
Podsjećamo, ove godine će biti ukopano 50 žrtava genocida. Dženaza će biti klanjana u ponedjeljak 11, jula kada će biti održana i komemoracija.
Načelnik Policijske uprave Prijedor Sretoja Vujanović zabranio je mirnu šetnju koja je trebala biti održana sutra povodom 31. maja, Dana bijelih traka. Ovo se desilo nakon što je prijedorskim ulicama, bez ikakvih administrativnih prepreka, prošla povorka, koju je organizirala nacionalistička grupa “Samopoštovanje” u, kako je saopćeno, znak sjećanja na “odbranu grada 1992”. O kakvoj “odbrani grada” se radilo govore činjenice koje je Haški tribunal utvrdio u predmetu protiv nekadašnjeg šefa Kriznog štaba Prijedor Milomira Stakića.
Kada je lokalni SDS 1992. u Prijedoru, pomoću vojske i policije, nasilno preuzeo vlast, sve je u samom gradu prošlo bez bilo kakvog oružanog otpora.
Tadašnji, demokratski izabrani načelnik Prijedora Muhamed Čehajić (SDA) kazao je da će višestruko naoružanijim snagama pružiti „gandijevski otpor“, cijeneći da je to jedini način da spriječi rat.
Tako npr. kada je policija zabranila Čehajiću ulazak u zgradu općine, on nije pozvao na oružani otpor; štaviše, zajedno s drugim bošnjačkim vođama dr. Esadom Sadikovićem i Dedom Crnalićem pozvao je preko radija na umjerenost. Tu se nije radilo o karakternoj slabosti – naprotiv, niko od njih se nije bojao smrti, ali su htjeli da po svaku cijenu sačuvaju mir.
Da je Čehajić bio dosljedan u navedenom pristupu, pokazuje i to što je još u januaru 1992, kada je proglašena Srpska republika, te s njom i Srpska općina Prijedor, čestitao Milomiru Stakiću na izboru za predsjednika Srpske općine Prijedor, nastojeći da relaksira situaciju.
“Obratio mi se riječima: ‘Zdravo, kolega, sad smo obojica predsjednici i od srca ti čestitam i želim ti uspjeh.’ Bez obzira na njegov osmijeh, znao sam šta se krije iza tih riječi i šta nam spremaju“, kazat će Stakić godinama kasnije pred Haškim tribunalom.
Čehajić je uhapšen 23. maja 1992. i priveden u MUP. U pismu koje je poslao supruzi, pojasnio da mu nije saopćeno za šta ga terete. Nedugo nakon toga je poslan u logor Keraterm, odakle je prebačen u banjalučki štab srpske vojske; vojne službe su provele istragu i utvrdile da nije učestvovao u bilo kakvim zločinima. Nakon toga je „kao civil“ poslan u logor Omarska, a od 28. jula 1992. kada su ga vojnici odveli gubi mu se svaki trag. Čak i da nije neposredno ubijen, s obzirom da je bio osoba narušenog srčanog zdravlja njegovu sudbinu, u takvim uslovima, bilo je lako predvidjeti.
Šta je pacifista Čehajić mogao „spremati Srbima“? Čak i pasivno prisustvo većinskog bošnjačkog stanovništva u Prijedoru bilo je nedopustivo, jer je, kako je Čehajić otkrio Stakiću, postojala mogućnost da kasnije, pružajući gandijevski otpor ili glasajući na izborima, ponovo preuzme vlast. Zato cilj SDS-a nije bio natjerati bošnjačko stanovništvo na predaju, već ga istrijebiti, fizički ukloniti, bez obzira da li je pružalo oružani otpor ili nije. Nije ga međutim bilo dovoljno deportovati jer postojala mogućnost da se, u nekom trenutku, ljudi vrate. Zato je nesumnjivo odlučeno da ih se u značajnoj mjeri pobije, kako bi se nanijela šteta njihovoj demografskoj supstanci te kako bi traumatiziranjem prostora bio demotivisan njihov eventualni povratak.
Iako su htjeli očuvati mir po svaku cijenu, načelnik Čehajić, dr. Sadiković, Crnalić i drugi lideri prijedorskih Bošnjaka, poslani su logore i pobijeni. Isti odnos SDS-a i Stakića bio je i prema onima koji su u perifernim prijedorskim područjima Hambarina i Kozarcu pokušali pružiti otpor daleko nadmoćnijoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji koja je upravo tih dana promijenila ime u VRS.
Činjenica da su gandijevski pacifisti prošli jednako kao i „ekstremisti“ govori sve što se treba znati o namjeri zločinaca: žrtve nisu imale nikakvog izbora, šta god da su uradile, bunile se ili predale, pokazale dobru volju ili nepovjerenje, htjele ratovati ili prihvatiti po svaku cijenu mir, bila im je namijenjena ista sudbina.
Treba se prisjetiti i izjave Radoslava Brđanina, predsjednika Autonomne regije Krajina, koja je obuhvatala i Prijedor, da je prihvatljivi stepen nesrpskog stanovništva u “srpskoj državi” do 2%. Činjenica da je, po logici stvaralaca RS-a, bošnjačko stanovništvo (kojeg je u Prijedoru bilo 44%) moralo biti fizički reducirano, bunilo se ili ne, prihvatalo RS ili ne, govori dovoljno o karakteru rata.
Još nešto.
Tokom zatočeništva u Banjoj Luci, prije nego što je poslan u logor, Muhamed Čehajić je uspio napisao pismo svojoj supruzi, koje nije uspio tada poslati, već ga je u logoru prije nego je odveden dao jednom mladiću, koji ga je, preživjevši, sačuvao.
[Dokazni predmet Tužilaštva S50a, predmet Stakić]
“Moja draga Minka,
Pišem ti ovo pismo a nimalo nisam siguran da li ćeš ga i dobiti. Pa ipak osjećam neodoljivu potrebu da s Tobom porazgovaram makar i na ovakav način. Od mog dolaska 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar i prosto ne mogu da shvatim da je ovakvo šta moguće.
Draga Minka, Amira i sine moj, vi najbolje znate koliko vas ja sviju volim i da zbog te ljubavi nikada nisam niti bih ikada počinio bilo šta čime bih vama nanio bol. Ja znam da vi znate da ovo što se meni želi natovariti nema sa mnom veze ni jednog promila. Pitam se samo kome sam se i sa čime tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali ja ipak vjerujem u pravdu i istinu i to da će se sve razjasniti.
Inače neprestano mislim na vas. Vaša lica su mi stalno pred očima. Moram priznati da mi je Amirov lik najčešće pred očima, a onda potekne i poneka suza. Znam kako će on ovo teško podnijeti, jer znam koliko me voli. Tebe osobito molim, ukoliko se čujete, pokušaj ga utješiti. Vrijeme mi očajno sporo prolazi i jedva čekam dan kad ću opet biti s vama, a vi ćete mi biti dovoljni za sav drugi svijet. Bio bih najsretniji kada bih s vama mogao otići tako daleko gdje nema nikoga drugog.
Draga Minka, veoma sam zabrinut za Sejdu, Nasu, Biku i ostale. Čuo sam vrlo ružnih stvari, pa mi molim te nekako javi šta je s njima. Mustafa Safetin mi je donio cigareta, veša i ono najnužnije. Hvala mu zauvijek. Da nije toga mislio bih da sam potpuno sam na svijetu. Pitam se gdje su sada ti dobri prijatelji? Ali neka! Kako mi je moj Bena? Pita li za didu? Strahovito sam ga poželio. Danas je osmanaesti dan da sam lišen slobode, a meni se čini čitava vječnost. Ne znam ni sam koliko sam puta ispitivan, a sada istragu vodi sudija Živko Dragosavljević. Zamolio sam i advokata Beretu da prisustvuje saslušanju, a ja te molim da angažuješ Šefika Trožića ili Emira Kulenovića koji hoće. Ne znam koliko će me još ovdje držati.
Ako budeš mogla nabavi mi cigareta, sapuna, pastu za zube, dvoje-troje gaćice i potkošulja, trenerku, aparat i pastu za brijanje. Hrane mi nemoj slati, jer ionako ne mogu da jedem. Pošalji mi, ako imaš, mljevene kafe. Amiru reci neka ostane kod Orhana, a kad se ovo ako Bog da smiri, onda mu otiđi. Reci mu neka samo uči i po stotinu puta mu reci da tata voli mnog, mnogo više od sebe samoga. Za sebe više i ne mislim, ali neka on bude pošten i častan čovjek.
Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Život je tako nepredvidiv i tako surov. Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s Tobom, djecom i onima koje volim. Ovoga puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a Tebe i djecu mnogo, mnogo volim.
Banjaluka 9. 6. 1992.”
Posmrtni ostaci profesora Čehajića pronađeni su sa 455 drugih žrtava u masovnoj grobnici u Starim Kevljanima.
P. S.
Kada su se optuženici na Nirnberškom suđenju, u korist svoje odbrane, pozvali na činjenicu da su i Saveznici koristili silu, Sud im je odgovorio sljedećim riječima:
Saveznici su silu isključivo koristili da bi natjerali Njemačku na predaju. Njemački narod nije nakon predaje sistematično ubijani u konc logorima, dok su Jevreji ranije, čak i kad bi se predali, svejedno bili ubijani.
Sudbina Jevreja bila je zapečaćena, bez obzira da li su se opredijelili za otpor ili predaju. Jevreji Minska, koji su organizirali masovni pokret otpora na čelu sa Isakom Kazinjecom, ubijeni su jednako kao i većina drugih Jevreja, koji nisu pružili nikakav otpor. Po tome se istrebljenje razlikuje od ratnog poduhvata – njegov cilj nije natjerati drugu stranu na predaju, već učiniti da nestane sa zacrtanog lebensrauma, “životnog prostora”.
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ukazao je Vladi Rusije “da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa”, saoppćeno je iz Suda.
Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da “što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo poštivanje Konvencije u potpunosti”
Sud je o privremenim mjerama obavijestio Komitet ministara Vijeća Evrope te naveo da je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije.
Sud, dalje, navodi da je od početka ruske vojne akcije u Ukrajini, “došlo do stvarnog i kontinuiranog rizika od ozbiljne kršenja prava civilnog stanovništva iz Konvencije, posebno prema članovima 2 (pravo na život), 3 (zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) i 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Evropske konvencije o ljudskim pravima.
“U cilju sprečavanja takvih kršenja iu skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda (vidi Gruzija protiv Rusije (II) (br. 38263/08), privremena mjera, 12. avgusta 2008., Ukrajina protiv Rusije (br. 20958/14) , privremena mera, 13. marta 2014., Jermenija protiv Azerbejdžana (br. 42521/20), privremena mera, 29. septembra 2020. i Armenija protiv Turske (br. 43517/20), privremena mera, 6. oktobra 2020. godine), Sud je odlučio, u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka pred njom, da ukaže Vladi Rusije da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa. Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo da se Konvencija u potpunosti poštuje. Sud je također odmah obavijestio o gore navedenim privremenim mjerama Komitet ministara Vijeća Evrope u skladu sa pravilom 39. stav 2. Poslovnika Suda Sud je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije”, saopćeno je iz Suda.
Osim toga, Sud odlučuje da ukaže Vladi Ruske Federacije, da civilnom stanovništvu osiguraju nesmetan pristup sigurnim putevima evakuacije, zdravstvenoj zaštiti, hrani i drugim osnovnim potrepštinama, brz i neometan prolaz humanitarne pomoći i kretanje humanitarnih radnika.
Specijalni američki izaslanik za izbornu reformu u BiH Matther Palmer i predstavnica Europske službe za vanjske poslove Angelina Eichhorst svojim povratkom u Bosnu i Hercegovinu potiču nacionalšovinističke vođe u insistiranju na njihovim fašističkim zahtjevima. Izgleda da se pregovaračka logika ovog neslavnog dvojca oslanja na princip “udovoljavanja” ovim zahtjevima u cilju zaustavljanja otvorenog rušenja BiH. Na osnovu Sattlerovog izvještaja koji je već odavno ugledao svjetlo dana a uz pomoć odmetnutog EU komesara za proširenje Olivera Varheylija Dodik i Čović, a uz njih i Izetbegović dobijaju ono što žele: Dodik dobija državnu imovinu (šume, rijeke, poljoprivredno zemljište itd.) koju može prodati i pokloniti po svojoj volji dok utire put secesiji; Čović dobiva treći entitet kojim želi osigurati da ima vlastiti feud HDZ; a Izetbegoviću će ili biti obećan novi zakon protiv poricanja genocida i negiranja (za koji čak i on mora znati da će biti zanemaren), a možda i obećanje da on i njegovi prijatelji neće biti dodani ni na jednu listu sankcija.
Obični ljudi bilo gdje – u Travniku, Trebinju ili Tomislavgradu – naravno neće dobiti ništa, a izgubiće mnogo više.
Nakon razočaravajuće posjete administratorke USAID-a Samanthe Power, koja je kombinovala nejasnu deklarativnu podršku građanskoj opciji u BiH uz reklamiranje projekata finansiranih iz američkih grantova koji zanemaruju stvarne potrebe za fundamentalnim promjenama, svi u BiH se pitaju ko zapravo koga ovdje predstavlja i u čijem ime?
Sattler već godinu dana izbjegava poziv Odbora za vanjsku politiku da podnese izvještaj o pregovorima i izbornoj reformi u BiH. Protiv O. Varheylija je 30 europarlamentaraca podnijelo zahtjev za istragu zbog njegove bliske saradnje sa Dodikom. Dakle, građanima Bosne i Hercegovine je jasno da su svi ovi „pregovarači“ zapravo slobodni, radeći na sklapanju prljavih poslova sa nacionalšovinistima kako bi zakamuflirali propalu politiku – i to iz karijerističkih razloga, a ne iz strategije ili politike zasnovane na vrijednostima.
Sporazum između HDZ-a i SDA u kojem su posredovali EU, SAD i UK, potpisan u Mostaru 2020. godine, predstavlja očigledan obrazac za njihove tekuće napore. Primjenom tog istog obrasca na državni nivo, pokušava se smirivanjem nacionalnog feudalizma stvoriti privid rješenja problema. Pokušaji predatorskih susjeda (čitaj agresora) da podijele zemlju doveli su do žestokog otpora golorukih građana u ratu, kao što če to biti I sada u odgovoru na ovakve pokušaje, ali građani/branioci BiH su sada u daleko povoljnijem položaju I imaju mnogo više prednosti u odnosu na 1992-1995: Nakon agresije, zahvaljujući međunarodnoj zajednici I mirovnom sporazumu etnonacionalistički partijski lideri su “zajahali na krilima pobjede”. Nećemo dozvoliti da njihova “pobjeda” nad nama ojača. Sve patriotske snage, unutar zemlje i u dijaspori, sada su ujedinjene i odlučne da se odupru takvoj politici I da se situacija u zemlji promijeni – I društveno i sistemski. Nakon 26 godina vladavine aparthejda, građani su odlučili da ove nacionalfašiste pošalju na smetlište političke istorije.
Na poziv Romea Franca, predsjedavajućeg Delegacije Europskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, u svom obraćanju 12. januara ove godine sam, između ostalog, iznijela sljedeće činjenice:
“Troglava nacionalistička hidra BiH, predvođena Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem, godinama je ocrtavala svoje sfere moći, stvarajući svojevrsnu ravnotežu snaga dogovaranjem netransparentnih političkih dogovora koji su navodno bili motivisani interesom o zaštiti “konstitutivnih naroda” za koje tvrde da ih predstavljaju. Ali u stvarnosti, oni su samo dosljedno vodili računa o svojim ličnim interesima – na štetu naroda i društva u cjelini. Rezultat su bili korupcija i represija – protiv pripadnika opozicije, i protiv svakoga ko želi živjeti u odgovornom, demokratskom sistemu utemeljenom na pravima. Kako bi zaštitili svoje lične interese i opstanak na vlasti, sva trojica su osigurala podršku Srbije, Hrvatske, Mađarske, Turske i Rusije. Odabrali su strane i izabrali neliberalnu ekipu.
Rezultat je mašina za uništavanje inicijative koja alarmantnom brzinom potiče Bosance i Hercegovce iz svih krajeva zemlje da odu.
Dok su njene aktivnosti unutar i na granici s Ukrajinom motivisane interesom Vladimira Putina da osigura da Ukrajina nikada ne bude sposobna napredovati kao odgovorna demokratija – pa stoga nikada ne može poslužiti kao model kojemu bi i sami ljudi Rusije mogli težiti – napetosti služe dodatnoj svrsi. Rusija zapravo želi skrenuti pozornost SAD-a, EU-a i UK-a sa situacije na Zapadnom Balkanu. Dok su analitičari podijeljeni oko toga želi li se ili ne Rusija boriti boriti na svom kućnom pragu, drugi vide gomilanje vojnika i oružja na granici s Ukrajinom kao akcije koje imaju za cilj dobijanje prednsti u pregovorima sa SAD-om/ NATO-a, ili da pokrene eskalaciju koja bi mogla olakšati hibridni rat koji on favorizira, njegove akcije također olakšavaju njegove ciljeve dalje prema zapadu. Jer dok saveznici brinu o Ukrajini, Rusija namjerno provodi tihu invaziju na zapadni Balkan. O tome svjedoče sljedeći događaji.
Na posljednjem sastanku ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković (SDA – glavna bošnjačka nacionalistička stranka) i ministra vanjskih poslova Rusije Sergeja Lavrova u Sočiju je postignut konsenzus o otvaranju Ruskog centra u Banjoj Luci. Prema Turkovićevim riječima, očekuje se donošenje odluke o otvaranju drugih ruskih “kulturno-humanitarnih” centara u Bosni i Hercegovini.
Prije nekoliko godina jedan takav ruski humanitarni centar otvoren je u Nišu, na jugu Srbije, s tobožnjom svrhom brzog reagovanja u Srbiji, a potencijalno i u regiji ako se pojave vanredne okolnosti koje zahtijevaju brz humanitarni odgovor. Međutim, centar uživa diplomatski status, koji mu pruža potencijal za transport zaliha, pa čak i ljudstva, što neke promatrače navodi da ovo smatraju sub rosa ulazom za oružane snage (Putinovi “mali zeleni ljudi”) – čime dovode u pitanje vjerodostojnost deklarisane “vojne neutralnosti” Srbije. Godinama je postojala zabrinutost da bi se ova strategija mogla koristiti u Banjoj Luci; sada vidimo da bi se to moglo dogoditi, i to bez prigovora same SDA-ove ministrice vanjskih poslova.
Počeli su i pregovori o financiranju izgradnje autoputa Beograd-Sarajevo s ruskom državnom agencijom, uz posredovanje turske vlade, a izgradnja bi trebala koštati oko 5,5 milijardi KM. Krajnje desničarske ekstremističke i ultranacionalističke bande ruskih korijena pojačale su svoje djelovanje u RS-u, od motociklističke bande Noćni vukovi do paravojne skupine Srbska Čast. I na kraju, ne može se zaboraviti njegova sklonost “vjerskoj diplomaciji”, s malim sredstvima za velike pravoslavne crkve u Srbiji i RS, što ima ogroman simbolički utjecaj.
Ovakvi projekti moćan su alat za ostvarivanje ruskih lokalnih geopolitičkih ambicija, a najmoćnije geopolitičko oruđe Rusije svakako je povezivanje Bosne i Hercegovine s plinovodom Turski tok i povezana ulaganja u naftni sektor.
SAD i neke članice EU (kao što su Njemačka, Nizozemska, Belgija, skandinavske zemlje, Češka, Italija) zapravo se zalažu za teritorijalni integritet države BiH i žele uvesti sankcije Dodiku – i poduzeti druge mjere – da spriječe stvaranja daljnje nestabilnosti. SAD su to učinile. No, unutrašnje nejedinstvo EU-a i velika i spora birokratska administracija ometali su odlučnu akciju. Sve to ide na ruku, europskim desničarskim stranama, Hrvatska, Mađarska i Rusija otvoreno podržavaju politiku Dodika i Čovića.
Britanski parlament barem je pozvao na angažovanje NATO trupa (vjerojatno uključujući i njihove) kao odgovor na potencijalnu vojnu akciju. No, kao i tokom agresije, EU se oslanja na beskorisne izjave i jalove sastanke kojima je cilj umiriti piromane.”
Nakon mog I obraćanja mojih kolega Sejdića I Fincija, za razliku od svih europarlamentaraca koji su nam dali punu podršku, njih četvero od čega troje iz ultradesničarske HDZ RH, su nastojali iskoristiti svoje pozicije unutar EU kako bi nastavili predstavljati BiH kao zemlju koja ne zaslužuje istu demokratiju koju cijene druge zemlje u Evropi. Oni žele osigurati da određena klasa ljudi u BiH ostane građani drugog reda – zauvijek – u zavisnosti od toga ko su ili u kom dijelu zemlje žive. Željana Zovko iz BiH, bivša ambasadorica BiH, bila je najglasnija, najnepristojnija i najvulgarnija od svih. Ona je prijetila da će pozvati Božu Ljubića I predsjednika Ustavnog suda BiH, Matu Tadića da svjedoče u njihovu korist. Ove reakcije su, međutim, vjerovatno imale suprotan efekat od željenog efekta kod većine drugih poslanika EP. Ja, lično, sam to doživjela kao pokušaj očajnika da opravdaju svoju nesposobnost pred onima koji ih plaćaju za taj posao. Njihov nacionalistički stav je njihov jedini proizvod, jer nemaju šta drugo da ponude. Razlika između njih i nas – građana koji nemaju nezaslužene privilegije ovih nacionalističkih elita – je ogromna. Oni rade svoj prljavi posao za novac i pozicije, dok se mi časno borimo za sistem izgrađen na vrijednostima za koje smo mislili da EU I sama podržava i promoviše. Jedini ispravan način da se osigura demokratizacija i uspostavljanje istinski odgovorne Bosne i Hercegovine za sve koji ovdje žive je provođenje presude Zornić. Tek tada možemo započeti razgovore o novom društvenom ugovoru kakav zaslužujemo u 21. stoljeću, a koji će pružiti osnovu za novi ustav, zakon o državnoj imovini i izborni zakon usmjeren na građane.
Na kraju, dozvolite mi da završim porukom emisarima SAD i EU Palmeru i Eichhorstu. Nakon zadnjeg neuspjelog pokušaja vaš povratak se čini ne samo očajnim, već pokazuje da ste posvećeni pogrešnim i nedemokratskim, antievropskim idejama. Ako dolazite u BiH sa istim principima netransparentnih i neinstitucionalnih prljavih dogovora o budućnosti naše zemlje u kojoj živimo, zagarantovan vam je neuspjeh – još jednom – i trajna šteta po vaš i ugled onih koje predstavljate.
Kako vidimo igre koje igraju lokalne grabežljive elite, a u pozadini amoralne agresije Vladimira Putina na Ukrajinu, poruka bi trebala biti jasna za naše transatlantske prijatelje. Za Evropu: sjetite se šta je neliberalizam učinio kontinentu u 20. Stoljeću i zašto je uspostavljena vaša gusta mreža institucija zasnovanih na vrijednostima. Za SAD: predstavnici Bajdenove administracije treba da se ponašaju kao američki političari, a ne kao balkanski političari. Iskoristite svoju energiju da učestvujete u demokratskoj emancipaciji političkog sistema, a ne u njegovom gušenju.
Molimo vas da budete dio rješenja, a ne dio problema. I prestanite misliti da mi u BiH i regionu nekako zaslužujemo manje odgovornosti, manje mogućnosti, manje učešća i manje demokratije, u protivnom znajte da se ono što radite u Bosni I Hercegovini može sažeti u jednu jedinu frazu: JALOV VAM JE TO POS’O.
(Autorka teksta Azra Zornić je bh. državljanka za koju je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu utvrdio da je diskriminirana u izbornom procesu zato što se izjašnjava kao građanka Bosne i Hercegovine. Presudu možete pročitati na ovom linku)
Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari oštro osuđuje optužbe koje je na račun novinara Avde Avdića na društvenim mrežama iznio Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde (NiP) i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.
Nakon što je 23. juna u ranim jutarnjim satima bačena bomba na objekat firme „Foto Art“ u Sarajevu vlasnika Gordana Memije, predsjednik Naroda i pravde Elmedin Konaković i sam Memija su u objavama na društvenim mrežama taj napad doveli u vezu sa tekstovima novinara Avde Avdića o navodnoj povezanosti Memije i članova narko kartela „Tito i Dino“. Konaković je na Facebooku čak otvoreno napisao da za napad smatra odgovornim direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, novinara Avdića “i njihove nalogodavce”. Napominjemo da policija istražuje slučaj i za sada nije poznato ko stoji iza ovog napada.
Upravni odbor BH novinara smatra da navedene optužbe predsjednika NiP-a Konakovića predstavljaju direktan pritisak na novinara Avdića i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno „proziva“ i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom.
Kao javna ličnost i osoba koja već godinama obnaša visoke političke funkcije u Kantonu Sarajevo, Konaković bi se morao suzdržavati od ovakvih paušalnih optužbi kojima se direktno ugrožava sigurnost novinara i nastoji ušutkati kritičko i istraživačko izvještavanje medija. Umjesto što vodi privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama, predsjednik Naroda i pravde bi također morao znati da u Bosni i Hercegovini postoji Zakon o zaštiti od klevete koji omogućava njemu, kao i bilo kojem drugom građaninu, da podnese tužbe protiv novinara i medija za koje smatra da objavljuju lažne informacije i da na taj način zakonskim putem dobije željenu satisfakciju. Također, ukoliko posjeduje dokaze da novinar ima veze sa nekim krivičnim djelom, uključujući i bombaški napad na imovinu Gordana Memije, Konakovićeva dužnost i obaveza je da te dokaze dostavi nadležnim organima koji provode istragu.
Svaki drugi način i pokušaj „obračuna“ sa novinarima/kama, posebno kada je riječ o političarima, nedopustiv je u jednom demokratskom društvu i predstavlja otvoren politički pritisak na rad medija.
Upravni odbor BH novinara poduzet će sve što je u njegovoj nadležnosti kako bi zaštitio kolegu Avdu Avdića, kao i sve druge novinare i novinarke u BiH, od verbalnih i online napada političkih zvaničnika koji im zbog njihovih tekstova i priloga stavljaju „metu na čelo“. Podsjećamo da su prema podacima Linije zapomoć novinarima političari i drugi zvaničnici odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u Bosni i Hercegovini, a broj takvih napada raste iz godine u godinu.
“Protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim, već je govoriti istinu”, kazao je u srijedu navečer za N1 Matthew Palmer, američki izaslanik za Balkan.
Govoreći o negiranju genocida u BiH, Palmer je rekao da su “negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca trikovi koje političari koriste za skretanje pažnje javnosti sa bitnih stvari”.
“Negiranje genocida je strašna stvar. To uništava povjerenje. Potkopava solidarnost među građanima. SAD imaju drugačiju pravnu tradiciju od Evrope. Da tako kažem. Prava iz Prvog amandmana su duboko usađena u našu političku kulturu. Tako da proglašavanje neke vrste govora nezakonitim – to nije instrument koji je nama dostupan. Niti je on posebno vrijedan instrument”, objasnio je Palmer.
On je dodao da je evropska praksa drugačija, ali da “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.
Pojednostavljeno, američki diplomata smatra da usvajanje zakona o negiranju genocida u BiH nije adekvatan odgovor na negiranje genocida.
Za razliku od Palmera, visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko kazao je krajem prošle godine za Al Jazeeru kako nakon izbora Joea Bidena za novog predsjednika slijedi razdoblje jačeg angažiranja međunarodne zajednice u BiH te je najavio kako bi jedan od prvih koraka u tom pravcu moglo biti nametanje zakona kojim će se zabraniti poricanje genocida u Srebrenici.
“Siguran sam da će doći do novog jačeg angažmana međunarodne zajednice s Bidenom, a vidim i veći interes Njemačke za to”, kazao je Inzko u intervjuu za televiziju Al Jazeera Balkan.
Najveći protivnici usvajanja zakona o zabrani negiranja genocida u BiH su kadrovi SNSD-a Milorada Dodika koji se nalazi na crnoj listi SAD-a. Godinama se u Parlamentu BiH bezuspješno pokušava izglasati taj zakon, no nikada nije bilo podrške iz Republike Srpske. Trenutno je u više od deset država Evropske unije zakonski kažnjivo poricanje holokausta i genocida. Takvi zakoni postoje u Austriji, Belgiji, Češkoj Republici, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Litvaniji, Poljskoj, Rumuniji, Slovačkoj… No, u državi u kojoj je 1995. godine počinjen genocid koji je presuđen i pred međunarodnim sudovima te zabrane ne važe. Prema američkom diplomati Matthew Palmeru usvajanje takvog zakona – nije rješenje.
Tog 26. maja 1992. godine pred našu kuću je došlo policijsko auto „Zastava 101” na kojem je pisalo “MILICIJA“. Izašla su dvojica milicionera, i uputili su se pravo u kuću. Bili su to ogromni, visoki i razvijeni ljudi u policijskim uniformama sa šapkama na glavi. Ušli su u kuću grubo i bahato i odmah su, bez ijedne riječi, poveli mog oca Osma Bajrovića napolje prema parkiranom policijskom autu. Sjećam se da se moj otac Osmo Bajrović okretao da nam nešto kaže, a milicioner ga je udarao i gurao niz stepenice, derući se na njega: „Polazi šta pričaš“. Ugurali su ga na zadnje sjedište policijskog auta i odmah su krenuli u pravcu Herceg Novog. Bilo je to usred bijela dana.
Majka nam je tada otišla u prodavnicu da kupi nešto hrane, jer smo tih dana izbjegli iz Foče u Bosni i Hercegovini gdje smo živili, bježeći od rata da spasimo žive glave.
Sjećam se da smo ja i moja sestra Adisa od sedam i po godina plakali i da smo se sakrili ispod stepenica, jer smo mislili da će milicija i nas zarobiti.
Tada sam posljednji put vidio svog oca Osma Bajrovića i od tada više nikad ništa ne znam za njegovu sudbinu. Nikada nismo pronašli njegove posmrtne ostatke i ne znamo gdje mu je grob, što me sada najviše potresa i boli.
Danas 25. maja 2022. godine se u parku ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom, u organizaciji nekolicine nevladinih organizacija iz Crne Gore, obilježava 30-ta godišnjica deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kako se uvriježeno pogrešno naziva jedan od najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u toku rata 90-tih na području bivše Jugoslavije.
Naime, tokom rata 1992. godine, a i kasnije, tadašnja milicija Crne Gore je u više gradova na području Crne Gore, a najviše u Herceg Novom, najbrutalnijim fašističkim metodama lovila i hapsila Bošnjake, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su bježali od ratnih strahota, i zatvarala ih u logore. Logori za Bošnjake su tada svjesno pogrešno nazivani sabirnim centrima i tako su se zataškavale i prikrivale prave razmjere tog gnusnog ratnog zločina.
Bila je to organizovana i isplanirana akcija, vođena i izvršavana od strane tadašnje vlasti Republike Crne Gore i njenih institucija, prvenstveno policije, usmjerena na hapšenje i zatvaranje nedužnih ljudi, izbjeglica iz ratom zahvaćene susjedne države Bosne i Hercegovine.
Nikada nije službeno utvrđen tačan broj nedužno stradalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali je izvijesno da je najmanje 86, a prema nekim podacima i više od 150 Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine uhapšeno i zatvoreno u logore u tim protuzakonitim akcijama policije Crne Gore tokom rata 1992. godine. Samo nekolicina zarobljenih Bošnjaka je preživila tu strašnu ratnu torturu, a ostali su najvjerovatnije ubijeni, ali nikada nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci. Još uvijek se ti ljudi vode kao nestala lica, međutim nakon što je proteklo 30 godina ugašena je i posljednja nada da su još uvijek negdje živi.
Umjesto da im pruži utočište i ponudi svu neophodnu humanitarnu pomoć, tadašnja vlast Crne Gore je, kršeći sva pravila međunarodnog humanitarnog prava, sistematski hapsila i zatvarala Bošnjake izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, čija je sudbina i dan danas nakon 30 godina i dalje nepoznata. Njihove porodice i preživjeli srodnici i danas nakon 30 godina tragaju i pokušavaju pronaći posmrtne ostatke tragično ubijenih očeva, muževa i braće, ali su nade svakim danom sve manje da će ih ikada pronaći i dostojanstveno sahraniti.
Nadležne institucije i organi države Crne Gore nikad nisu proveli nezavisnu i efikasnu istragu o navedenim zlodjelima, a porodice nestalih Bošnjaka vlasti Crne Gore nikada nisu obavijestile o sudbini njihovih najmilih srodnika i šta se desilo sa njima. Sve što je učinila država Crna Gora na planu suočavanja sa istinom i rasvjetljavanja ovih strašnih zlodjela je isplata naknade štete u minornom iznosu preživjelim srodnicima ubijenih žrtava, što svakako nije i ne može biti jedina satisfakcija za bol i patnje porodicama žrtava i zamjena za kažnjavanje odgovornih nalogodavaca i izvršilaca ovog strašnog ratnog zločina.
Ne prođe ni jedan dan a da se ne sjetim svog oca Osma Bajrovića i tog kobog 26. maja 1992. godine kada je policija Crne Gore upala u našu kuću u Bijeloj i uhapsila, a potom odvela u smrt mog oca Osma Bajrovića. Tada sam ga posljednji put vidio. Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri Adisi, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i očinski poljubi zadnji put. Taj njegov pogled prema meni i mojoj sestri Adisi je posljednji dar koji imamo od svog oca Osma Bajrovića, mi živimo sa tim i nikada ga nećemo zaboraviti. Svjesni smo da naš otac Osmo Bajrović više nije živ i da njegove kosti leže u nekoj bezdanoj jami.
Obraćali smo se svima za pomoć u pronalaženju posmrtnih ostataka našeg oca Osma Bajrovića, davali smo uzorke krvi za DNK-a analizu i identifikaciju, obilazili smo otkopavanje masovnih grobnica, ali nažalost nikada nismo pronašli posmrtne ostatke našeg oca Bajrović Osma i ništa više ne znamo o njegovoj sudbini, pojašnjava nam njegov sin Alen Bajrović.
Tužili smo državu Crnu Goru radi rasvjetljavanja sudbine našeg oca Osma Bajrovića, angažovali smo tim advokata, i nakon više od 15 godina maratonskog suđenja pred svim sudovima u Crnoj Gori nismo dobili nikakvu pravdu. Čak je i Ustavni sud Crne Gore odbio sve naše žalbe i zahtjeve da se državi Crnoj Gori naloži da provede nezavisnu, objektivnu i efikasnu istragu o okolnostima zarobljavanja i daljoj sudbini mog oca Osma Bajrovića.
Zbog takvog ignoranskog odnosa i nepravde tužili smo državu Crnu Goru pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu i čekamo međunarodnu pravdu za počinjeni ratni zločin nad našim nevino ubijenim ocem Osmom Bajrovićem.
Moj otac Osmo Bajrović nikada nije mrava zgazio, nikada nije uzeo pušku u ruke i bježao je od rata u Bosni i Hercegovini da spasi nas djecu i našu majku, a uhapšen je na teritoriji Crne Gore i kasnije ubijen samo što je bio Bošnjak i islamske vjeroispovjesti. To je jedina i stvarna istina.
Pa zamislite sada u ovom teškom vremenu ratnih stradanja u Ukrajini da Evropske države hapse izbjeglice iz Ukrajine, samo zato što bježe od ratnih strahota u Ukrajini ili da ih vraćaju i predaju Rusima. Pa kakva bi to bila nepravda i sunovrat čovječanstva. E upravo takva zvjerstva i zlodjela je 1992. godine činila država Crna Gora nad nedužnim i napaćenim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, za koja još uvijek niko nije odgovarao.
Ljut sam i na državu Bosnu i Hercegovinu koja nikada ništa nije preduzela na planu traženja mog oca Osmna Bajrovića i drugih bosanskohercegovačkih državljana koji su u toku rata 1992. godine zarobljeni na teritoriji države Crne Gore. Umjesto da se formira međudržavna komisija za traženje nestalih i ubijenih Bošnjaka na teritoriji Crne Gore u toku rata 1992. godine, u svim zvaničnim međudržavnim susretima i sastancima političari iz Bosne i Hercegovine i iz Crne Gore stalno naglašavaju da dvije države nemaju otvorenih pitanja. Zar sudbina tolikog broja zarobljenih i nestalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore tokom ratnih sukoba 1992. godine nije najvažnije otvoreno pitanje za obje države?
Obraćao sam se za pomoć i stranim ambasadama. Ali osim izražavanja suosjećanja za bol i patnju moje porodice i obećanja da će se provoditi tranziciona pravda (ma šta god to značilo) porodica Bajrović nije dobila nikakvu drugu pomoć i podršku u traženju i rasvjetljavanju sudbine mog oca Osmana Bajrovića.
Iako su porodice žrtava do sada više puta tražile od opštine Herceg Novi i nadležnih institucija države Crne Gore da se ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje tragično ubijenim žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine, to do sada nikada nije učinjeno. Godinama se komemoracija žrtvama i obilježavanje godišnjica stradanja nevinih žrtava održava u obližnjem parku ispred zgrad Policijske stanice u Herceg Novom, a cvijeće i vijenci za pomen ubijenim žrtvama se polažu uz stablo palme.
Zbog zabrane da se na ovom mjestu ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje nevinim žrtavama ratnog zločina u Crnoj Gori i nepoštovanja žrtava od strane nadležnih vlasti države Crne Gore, obližnje stablo palme uz koje se polažu vijenci i cvijeće pretvoreno je u memorijalni spomenik žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine i vjerovatno je jedino stablo te hortikulturne vrste u svijetu kome je oduzeto Bogom dato prirodno svojstvo parkovskog zelenila.
Pravda je spora ali dostižna, govore mnogi, ali 30 godina od izvršenog ratnog zločina u Crnoj Gori nad izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine je predug period i za najveće optimiste dostižnosti pravde.
Znajući da sjećanja blijede, čeka se da umiru svjedoci i porodice tragično ubijenih žrtava, ne dozvoljava se podizanje memorijalnog spomenika u znak sjećanja na nevine žrtve, a iznad svega ne privode se pravdi i ne kažnjavaju se odgovorni naredbodavci i izvršioci gnusnih ratnih zločina počinjenih nad nedužnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore 1992. godine, kako bi pala u zaborav ova tamna mrlja na nedavnoj prošlosti države Crne Gore.
Ako se ništa hitno ne preduzme, pokoljenja i generacije koje dolaze neće imati odakle učiti o teškoj i tragičnoj prošlosti svojih predaka na ovim turbulentnim prostorima, pa nam se može ponoviti opet isto – ne daj Bože. Zato učinimo sve da spriječimo zaborav i zadovoljimo minimum pravde prema žrtvama, koje ničim ne možemo vratiti, ali borbom protiv zaborava možemo puno pomoći budućnosti naše djece.
(Alen Bajrović sin ubijenog i nikad pronađenog Osmana Bajrovića)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
