Kada u četrdesetoj godini života morate krenuti s nule, nije baš jednostavno. Deceniju i po karijere potrošili ste gradeći tuđe medije. I tuđe karijere. Niko, ama baš niko, neće se sjetiti i neće cijeniti to što ste u dvadeset i osmoj godini života, samoinicijativno, bez ikakve zaštite pokucali na vrata Franca Kosa koji se skrivao pod lažni imenom u Novom Selu kod Bijeljine. Nikome neće biti bitno to što ste pronašli čovjeka koji je u jednom danu strijeljao 1200 ljudi i što je nakon vaše priče uhapšen. Neće se, vjerujte, osim vas samih i vaših najbližih, niko sjećati ni kada su talijanski mafijaši na vas vadili pištolje, ni kada su vam svjetski narko bosovi prijetili da ćete završiti u kanalu, jer ste otkrili da peru novac u Bosni. Nebitno će svima biti da li ste u planinama kod Čajniča pronašli i snimili Miluna Kornjaču, po kojeg će kasnije otići SIPA. Zaboravit će i da ste prvi ušli u selo Gornja Maoča i da vas je Nusret Imamović tražio po selima oko Tuzle, prije nego će postati jedan od najtraženijih terorista na svijetu. I to što ste razotkrili ubice srpskog povratnika Cvijana Radića neće biti bitno nikome osim članovima njegove porodice. I da ste o ruskim akcijama na Balkanu pričali dvije godine prije svih, nikome neće biti bitno. I desetine tekstova o Sebiji Izetbegović, i stotine njih o kriminalu i korupciji, i SOA, i BIA, i poneki vehabija, bit će zaboravljeni dan nakon objave. Jer ništa nije starije od jučerašnjih novina i jutrošnjih vijesti. Pod uslovom da niste dio medijsko/NVO/FGR isprazne, pod duplim navodnicima, „ljevičarske“ klike. No, ne bih da se bavim njima. Dovoljno se bave sami sobom, „lajkajući“ i veličajući vlastite poteze i profilne fotografije sa društvenih mreža na kojima se bore „protiv svih vrsta nacionalizma“.
Vjerovatno sve ovo zvuči patetično. Ali patetika se ovdje jedino „pika“. Otipkate dva tri emotikona sa suzama, prepišete poneki citat iz omiljene knjige, kažete „stop mržnji“ odete na dva-tri prijema, prošetate crvenim tepihom, pustite fensi bradu, ispalite poneku floskulu i – bit ćete zvijezda. E, da, na cijeni su i doskočice s twittera, zalasci sunca i selfiji s maskom na Instagramu i „prihvatanje izazova“. Jer moramo biti odgovorni i „prati ruke“, moramo „nositi maske“ i moramo bar još troje poznatih (po mogućnosti međunarodnih čimbenika) pozvati da urade to isto. Uz obavezno snimanje, dakako.
Dakle, sve će vam, ako ne pripadate zatvorenoj skupini ljudi navodno „otvorenog uma“, zaboraviti. Osim da ste s političarima, špijunima, policajcima i kriminalcima sjedili u kafani. Ne, nije problem kada to rade oni. Problem je kada to radite vi. Ismijavat će vas, ogovarat će vas, izmišljat će o vama, podnosit će protiv vas anonimne krivične prijave. I sve to jer im ne podilazite. U proteklih petnaest godina karijere nisam podilazio nikome. Ni „mrskim“ nacionalistima, ni „fensi“ ljevičarima. Google pamti mnogo toga. Po forumašima iz SDA-ove strukture me prvo plaćao SDP. Onda su ovi iz SDP-a tvrdili da me plaćaju ovi iz SDA. Sedam različitih ljudi iz tri različite partije je optuživano ili prijavljivano da mi je kupilo stan. Bio sam čak i SDS, bio sam i „ćafir“, i alkoholičar, i narkoman. Nikada nisam reagovao na te izmišljotine. Mislio sam, a mislim i sada da je to cijena koju moram platiti zbog posla kojim se bavim. Izbjegavao sam da pišem o prijetnjama koje sam dobijao. Nikada od sebe nisam pravio žrtvu.
Za petnaest godina karijere ovo je tek drugi tekst koji pišem o sebi. I bit će posljednji. Od danas ćete ovdje moći čitati tekstove o drugim ljudima i događajima. Na drugim mjestima ćete, sigurno, pronaći odgovore na pitanja – „ko, šta, gdje, kada i kako“. Ovdje ćete saznati i zašto.
I za kraj, možda i ne uspijem s ovim projektom. Ali ovaj put će biti samo do mene.
Nedjelja je, 6. septembar 2020. godine. Tačno je podne. Istraga počinje.
Neviđenoj medijsko-političkoj kampanji Dragana Čovića i njegovih medija protiv Centralne izborne komisije BiH i Suda BiH (koja je tokom jučerašnjeg dana iz Bosne i Hercegovine preseljena u Hrvatsku gdje je lider HDZ-a BiH tražio podršku premijera Andreja Plenkovića) u granicama svojih mogućnosti se pridružio njegov prijatelj Fahrudin Radončič sa svojim dnevnim biltenom. Na njihovom udaru se našao predsjednik Suda Bosne i Hercegovine Ranko Debevec, kojeg u više članaka (pored ostalog i u histeričnom otvorenom pismu kojeg su navodno napisali “savjesne” sudije i tužitelji, a iz kojeg se lako prepoznaje rukopis prekaljenih pisaca i distributera anonimnih pisama kao i pasioniranih prigradskih hakera!) optužuju da podržava CIK BiH koji, pak”, “ima problema sa legitimnošću”, piše Senad Avdić u svojoj kolumni na Slobodnoj Bosni.
Dakle, i tu se Radončić i “Avaz” slažu sa Čovićem (i Miloradom Dodikom, naravno) koji već godinu dana odbijaju prihvatiti legitimnost izbora članova CIK-a koje je imenovao Predstavnički dom Parlamenta BiH. “Avaz” ne prestaje očajavati što članovi CIK-a nisu izabrani na unaprijed dogovorenom konkursu gdje je trebala odlučivati komisija predvođena provjerenim legalistom Milanom Tegeltijom, zaljubljenikom u 9. januar i prognanikom iz “muslimanskog Sarajeva”.
Radončićev nepismeni, primitivni bilten, u dosluhu sa pisamcima “Otvorenog pisma” optužuju predsjednika Suda BiH Debeveca “da čuva leđa SDA, stranci koja je vjerovatno i najdublje involvirana u izborne krađe u Mostaru”. Tvrdi se dalje kako “mnogi
(čitaj Radončić, Čović, Dodik, pisci anonimnih pisama…) povezuju i sa javno obznanjenim prisnim odnosima predsjednika Debevca sa direktorom Obavještajno-sigurnosne agencije Osmanom Mehmedagićem Osmicom“.
Radončiću i njegovom petparačkom biltenu “sumnju , također, izaziva vrlo indikativno ubrzavanje suđenja sudije Branka Perića onima (Mehmedagić i Pekić) kojima je potvrđena optužnica, što nije zabilježeno u istoriji rada i “efikasnosti” Suda Bosne i Hercegovine”.
OLAKO OBEĆANA BRZINA SUĐENJA
Vidljivo je da Radončić ne samo što ima ambicije, i, nažalost, uspijeva u njima preko klijentelističke mreže u pravosuđu da određuje koga treba hapsiti i (pre)suditi (slučaj tužitelja Bože Mihajlovića) nego bi čak i da ga se pita i o dinamici održavanja sudskih procesa!? Uzgred, suđenje dužnosnicima OSA-a Mehmedagiću i Pekiću ne odvija se ni brže ni sporije nego što je prije 4-5 godina vođeno suđenje Radončiću i njegovoj grupi optuženoj za ometanje rada pravosuđa.
I tu Fahrudin Radončić pokazuje potpunu usklađenost i akciono jedinstvo sa svojim prijateljem Draganom Čovićem. I lider HDZ-a BiH, kojeg sa šefom SBB-a dijeli i to što je i on svojedobno bio “žitelj” Pritvorske jedinice Suda BiH, u svom jučerašnjem saopćenju najavljuje kako “čvrsto vjeruje da sudski procesi koji predstoje …trebaju biti izloženi sudu javnosti…”
U političkoj povijesti i pravosudnoj praksi ovih prostora poznato je da je samo jedan političar najavio sudski progon svojih protivnika: bio je to srpski diktator Slobodan Milošević koji je u februaru 1989.godine hiljadama okupljenih srpskih demonstranata ispred Skupštine Jugoslavije u Beogradu koji su tražili hapšenje Azema Vllasija, tadašnjeg utjecajnog političara sa Kosova, obećao da će on “biti suđen i biti uhapšen“. Tu je olako obećanu brzinu Milošević i ispunio nakon što je Vllasi istu večer uhapšen (u Bijeljini) nakon čega je mjesecima čamio u srpskim zatvorima na Kosovu i suđen u montiranom procesu). Nema sumnje da Dragan Čović može pisati potjernice protiv svih onih koji mu stoje na putu kao jedinom i Bogom danom lideru svih Hrvata u BiH, kao što je izvjesno da bi takve njegove ambicije Tužiteljstvo BiH predvođena HDZ-ovom stranačkom rodicom, Glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić servilno i efikasno provelo i pretvorilo u optužnice. No, uvijek ima ono ali, što autoktratama i diktatorima sreću kvari: da bi se od krivične prijave, preko optužnice dospjelo do sudskog procesa, još uvijek je nužno da o tome svoj pravorijek izrekne i Sud BiH, što posljednjih nedjelja baš i ne čini niti popušta pod pritiscima kriminalno-mafijaških, političkih i medijskih predatora.
Dva su se ključna državna punkta, važne institucije za funkcioniranje demokratske i pravne države u posljednjih godinu dana izmakla osovini Dodik-Čović za koju aktivne simpatije iskazuje pokazuje i Radončić: Centralna izborna komisija BiH i Sud Bosne i Hercegovine. Bez njih u lancu rukovođenja i komandovanja destrukcije BiH prohodnost urušavanja državnih institucija nije više neupitna. Članove CIK-a je ta maligna družina ohrabrena ruskom podrškom pokušala ukloniti preko sudskih procesa, tužbi, žalbi navodno oštećenih kandidata nezadovoljnih rješenjima Parlamenta BiH. Nakon niza bezuspješnih pokušaja delegitimiziranja i kriminaliziranje članova CIK-a, izabrana je nova meta, Sud Bosne i Hercegovine, odnosno njegov predsjednik Ranko Debevec. Već mjesecima iz istih neformalnih i formalanih, prikrivenih i vidljivih centara moći pišu se anonimne potjernice, gomilaju se nove i svježije optužbe protiv njega, uhodi ga se, stavlja na streljanu opskurnih uličarskih medija i portala za jednokatnu (zlo)upotrebu.
Vrlo je indikativno, ali i sasvim razložno, što u nedavnom skandaloznom napadu na bosanskohercegovačke medije Ministarstvo vanjskih poslova Rusije izdvaja tri medija-portala koja su prema njihovoj optužbi prednjačila u hajci povodom Dodikovog poklanjanja ukradene ikone Sergeju Lavrovu, ministru vanjskih poslova Ruske Federacije: “Istraga”, “Žurnal” i “Slobodna Bosna” izdvojeni su kao perjanice antiruske (i antidodikovske) kampanje u Bosni i Hercegovini.
MARIJA ZAHAROVA KAO GORDANA TADIĆ
Također, nije nimalo slučajno, nego je krajnje razumljivo i logično što su se upravo ova tri medija i njihovi novinari u posljednjih nekoliko godina najčešće nalazili na udaru dominantne pravosudne strukture u BiH, od Milana Tegeltije i njegovih prvih pratilja u VSTV-u Jadranke Lokmić Misirače i Ružice Jukić, pa do tendencioznog tužiteljskog ansambla kojeg je oko sebe okupila i besprizorna glavna ravnateljica Gordana Tadić.
Izbori u Mostaru koji su u značajnoj mjeri destruirani primitivnom krađom volje građana, zbog čega je proces brojanja glasova djelomično ponovljen, samo je povod, a ne krunski razlog ponovnog nasrtaja na Centralnu izbornu komisiju, onih političkih aktera koji ovu instituciju već godinu dan ne “šljive”, niti joj priznaju legitimitet. Kriminal, krađa, dodavanje i oduzimanje glasova je eminentno u nadležnosti lokalnih činovnika, članova biračkih odbora, stranačkih povjerenika. Posao CIK-a u osnovi je taj da licencira prikupljene rezultate, nakon što se obavi kompletna procedura, odgovori na žalbe, progovore, optužbe i to je zakonski precizno i jasno postavljeno.
“Hoće li svemoćni Debevec aminovati izbornu krađu u Mostaru?” stoji u naslovu najnovije potjernice koju je Radončić uputio preko svog kućnog biltena. Neće, evo da im to otkrijem, predsjednik Suda BiH ni aminovati, niti neaminovati “izbornu krađu”, jer mu ni jedno ni drugo, nije posao. Ali zato jeste posao lidera “Saveza za bolju budućnost”, savjetnika “Avaza” i bivšeg muža vlasnice “najveće medijske kuće u BiH” da “ne aminuje” flagrantnu izbornu krađu koju su na izborima u Mostaru počinili članovi-kandidati njegove stranke. Kao što su izvijestili svi mediji (i zbog čega je CIK odlučio da promijeni raniju Odluku o utvrđivanju i objavljivanju rezultata u Gradu Mostaru) ponovnim brojanjem glasova na 14 biračkih mjesta ustanovljen je masovni kriminal sa naknadnim dopisivanjem glasova kandidatima. Lažiranje je uglavnom rađeno u korist Koalicije za Mostar (a na štetu Bh Bloka), a najveći pojedinačni skandal, odnosno kriminal, je utvrđen kod Anela Kljake, kandidata SBB-a: predsjedniku mostarske organizacije SBB-a je naknadnim intervencijama dopisano 1596 preferencijalnih glasova. Od najavljivana i planirana tri mandata u budućem Gradskom vijeću Mostara Radončićev SBB će na kraju dobiti samo jedan. Nema tog Debeveca koji može progledati kroz prste kriminal(c)u iz SBB-a i izvršiti pritisak na CIK BiH da ga preko reda, na lijepe oči ugura u Gradsko vijeće Mostara.
Dragan Čović već godinu dana ne prestaje očajavati i najavljivati političku i pravosdudnu bitku nakon što je u CIK-a ostao bez višegodišnjeg člana Stjepana Mikića, svojevrsnog Brada Raffespergera kada je riječ o HDZ-u i izborima. Sjećate se Raffespergera: to je onaj državni sekretar države Georgije od kojeg je Donald Trump tražio da mu “nafata” 11.780 glasova. Za razliku od njega, Stjepan Mikić, pojačan Milijanom Vasom Brkićem i njegovom hrvatskom izbornom inženjerijom, više od decenije je isporučivao Čoviću glasova koliko je ovaj “zinuo”. Ta je praksa prošle godine završena i, razumljivo, nije se lako sa tim nenadoknadivim gubitkom pomiriti.
U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.
Četrdesetogodišnji hirurg Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine, doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.
UBISTVO IZ ZAVISTI
Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom i utjecajem svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.
Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.
Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica, između čelnika dviju sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.
Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.
Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju ne samo sarajevsko zdravstvo, nego i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz kojeg oboje, sa različitih strana, doduše, dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)
Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo” sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan, u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike, neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.
DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA
Treba biti pošten, lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa i “spozorirano” zapošljavanje, namješteni tenderi, nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.
Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje) i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo) i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati vlast u Kantonu, ali da su im veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.
PORODIČNA I DRUGA STABLA
“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim trikovima).
Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)
“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.
Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno. Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!), a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.
Milan Tegeltija je današnjom ostavkom na funkciju sudije Okružnog suda Banja Luka okončao svoju dvadesetak godina dugu pravosudnu karijeru. Tako je dugogodišnji predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća obesmislio istragu koju je prije dvadesetak dana otvorio Ured disciplinskog tužitelja (UDT) zbog njegovih u javnosti prezentiranih problematičnih, “kontroverznih” stavova koje, nakon odlaska s funkcije u VSTV-u, uredno “štanca” na društvenim mrežama. Tegeltija nije propustio da i vijest o formiranju predmeta UDT-a protiv njega “svojim riječima” na Twitteru komentira: “Evo, baš sam se nasekirao i prepao. Ne znam da li će, zbog ostavke koju planiram, stići da provedu istragu i da me tuže.” Kako je pojasnio, Tegeltija je nakon napuštanja VSTV-a “uzeo” bolovanje pa otišao na godišnji odmor i, kada je sve to poobavljao, on je zdrav, odmoran i čio podnio ostavku na sudsku funkciju u Banjoj Luci i dao se u potragu za novim poslom.
Bilo je časno živjeti s tvitom
Sadržaj, tematski okvir, poruke tvitova koje nakon smjene na čelu VSTV-a ispisuje Milan Tegeltija, nimalo se ne razlikuju od silnih aktivnosti na socijalnim mrežama najistaknutijih i najagresivnijih srpskih nacionalističkih šampiona Twitter-aktivizma, poput, primjerice, Rajka Vasića, nekadašnjeg ministra informiranja u Vladi RS i fukcionera vladajućeg SNSD-a. Tegeltija se, pored ostalog, obrušio na Valentina Inzka, visokog predstavnika u BiH, zbog njegovog plediranja za donošenje zakona o zabrani negiranja genocida. Taj bi zakon, tvrdi Tegeltija, bio u koliziji s Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.
Izbor njegovog nasljednika u VSTV-u Halila Lagumdžije umjesto Tegeltijinog favorita i kolege Srđana Force također je obrađen na Twitteru: “Tada major Srđan Forca i ja tada kapetan Milan Tegeltija, kao oficiri RS službovali smo jedno vrijeme kao sudije u Vojnom sudu u Banjaluci. Njegova neosnovana diskreditacija u Sarajevu, na osnovu tog angažmana, u službi je političko-obavještajnog ovladavanja pravosuđem”. Bivšeg kapetana VRS Tegeltiju nije pokolebala činjenica da je “diskreditacija majora Force” počela mnogo ranije nego što je ovaj izabran u VSTV. I to ne u Sarajevu, negu u Tribunalu u Haagu, gdje je ovaj sudija banjalučkog Vojnog suda spominjan u nekoliko predmeta u kojima se sudilo za ratne zločine u Bosanskoj krajini. Nema sumnje da bi donošenje Zakona o negiranju genocida na kojem radi Inzko, uskratilo bitna “prava na slobodu mišljenja i izražavanja” oficirima Vojske RS da slobodno osporavaju da je soldateska kojoj su pripadali, pravomoćno u više navrata osuđena za zločin genocida.
Nije tviteraš-aktivista Tegeltija svoj patriotizam ograničio samo na prostor RS i BiH, nego je kao ponosan i dostojan pripadnik “srpskog sveta” osjetio potrebu da se u povodu Dana državnosti Srbije obračuna s onim u Srbiji za koje procjenjuje da su loši i nereprezentativni Srbi. Riječ je, naravno, o opoziciji režimu Aleksandra Vučića. “Srbija pripada svim Srbima. Čast izuzecima, ali ovi iz tzv. BG “kruga dvojke” koji arogantno svojataju pravo na Srbiju, niti su državotvorni, niti su mjera ičega, nego antipatriotizma u formi kvazikozmopolitizma, a u ličnom interesu i interesu vlastitih sujeta”, piše Tegeltija koristeći se jezikom likvidacije političkih protivnika kakav, primjerice, rabi Vojislav Šešelj, ili režimski beogradski tabloidi.
Odmah nakon što je bio prisiljen podnijet ostavku na članstvo u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću (početkom decembra prošle godine), a to je učinio tek kada je shvatio da će, u protivnom, biti smijenjen, Milan Tegeltija razloge za svoj nečasni kraj javno predstavlja u političko-obavještajnom ključu. On je žrtva zavjera, progona. Ostavku na mjesto prredsjednika VSTV-a nije, kako je objašnjavao, podnio zbog skandaloznog komuniciranja i nemoralnog mešetarenja s članicom VSTV-a Milijanom Buhom, koje je više od polovine članova Vijeća ocijenilo kao povod za njegovu smjenu. Povukao se, kako je kazao novinarima, zbog “evidentno bezbjedonosno opasne situacije po njega, te napada na njegovu suprugu i prijetnji njegovoj porodici… koje vode njegovoj eliminaciji”.
Milan Tegeltija i Muhamed Ajanović
Odmah nakon što je podnio ostavku, Tegeltija je posjetio čelne ljude Republike Srpske Milorada Dodika i Željku Cvijanović da bi novinarima nakon toga sastanka ponovio da se tokom obavljanja posla u VSTV-u u Sarajevu nije osjećao sigurnim. “Ja kao osoba i predsjednik VSTS-a izložen sam nezakonitim obavještajnim i paraobjavještajnim aktivnostima koji u konačnici mogu da ugroze moj fizički integritet, što znači moju likvidaciju”, požalio se Tegeltija svojim domaćinima i medijima.
Bijeg iz pakla Sarajeva
Ne postoji niko ko Tegeltijino stradalništvo u Sarajevu bolje razumije od Milorada Dodika koji je otkrio kakve pogibeljne trenutke on proživljava tokom sve rjeđih boravaka na svom radnom mjestu u Predsjedništvu BiH. “Osjećam se neprijatno u Sarajevu, jer gdje god primijete da se ja krećem, imam pokazivanje raznih grimasa i pokazivanje srednjeg, ili drugih prsta u Sarajevu.”
Edin Šarčević, profesor prava u Leipzigu i predsjednik Fondacije Centar za javno pravo, Tegeltijine navode o sigurnosnim prijetnjama i paraobavještajnom djelovanju protiv njega ocijenio je neuvjerljivim.
“Iz samog povoda se vidi da autor sebe razumijeva kao čuvara nezavisnog pravosuđa i socijalne stabilnosti koje se zavjerenički narušava”… On je u razgovoru za medije kazao da bi Tegeltija “trebao barem održati konferenciju za štampu kako bi… objasnio o kakvim se političko-obavještajnim centrima moći u Sarajevu radi i koje međunarodne organizacije potpomažu ove centre…“.
Nepune dvije godine ranije, u vrijeme otkrivanja afere “Potkivanje”, iz koje je Milan Tegeltija izašao neokrznut disciplinskim i inim posljedicama, profesor Edin Šarčević je (u razgovoru za Radio Slobodna Evropa) kazao: “Mislim da je predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Milan Tegeltija od samog početka bio u funkciji uništavanja objektivnog i politički neovisnog pravosuđa.”
Ovo je jedini pravi, precizan i zakružen odgovor svima koji posljednjih dana u nevjerici čitaju Tegeltijine tvitove i s čuđenjem se pitaju da li je riječ o istoj osobi koja je sedam godina suvereno i bez ozbiljnije kontrole upravljala svim bitnim procesima u bosanskohercegovačkom pravosuđu, imenujući sudije, tužitelje, odbijajući bilo kakve kritike i savjete, opstruirajući reforme, obračunavajući se sa malobrojnim i bespomoćnim “džepovima otpora”, prkoseći međunarodnoj zajednici.
Da, stvari uistinu stoje tako i nikako drugačije! Tegeltijino imenovanje za pravnog savjetnika Milorada Dodika je samo potvrda i formalno ovjeravanje onoga oko čega samo uzak krug ljudi i zanemariv broj političke i stručne elite nikada nije imao dilemu. Cjelokupna ostavština bivšeg predsjednika VSTV-a, u organizacionom, kadrovskom i političkom smislu ostala je veličanstvena potvrda i prilog Dodikovoj mantri da institucije Bosne i Hercegovine ne mogu, bolje rečeno ne smiju biti funkcionalne!
Odlazak Milana Tegeltije s vrha pravosudne piramide sam po sebi neće riješiti nijedan problem bosanskohercegovačkog pravosuđa ukoliko njegova “baština” ne bude radikalno zahvaćena, provjerena i pročišćena. Jer, budući savjetnik Milorada Dodika za sve što je radio imao je u svakom trenutku, osim u posljednjih nekoliko mjeseci svojeg mandata, većinsku podršku unutar VSTV-a, pravosudnih strukovnih udruženja, ključnih ljudi u tužiteljstvima i na čelu sudova, sve do neočekivane i za njega iznenađujuće pobune predsjednika Suda BiH Ranka Debevca. Imao je Tegeltija u svom destruktivnom, politički dirigiranom, sveobuhvatnom djelovanju, javnom i nevidljivom, najširu moguću podršku unutar medijskih kuća, čak su pojedini (“sarajevski”) portali osnivani sa jedinim ciljem da mu budu medijski servisi i zaštita od “paraobavještajnog podzemlja” i sredstvo diskreditiranja i odstrela protivnika i kritičara.
Glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, po svim performansama jedna blijeda, intelektualno i profesionalno toj dužnosti nedorasla osoba, kakvih je stotine Tegeltijin VSTV posijao po pravosudnim, sudskim i tužiteljskim punktovima širom Bosne i Hercegovine. Ona je, međutim, i jedna od najvažnijih poluga, instrumentalizirana i politički profilirana, u procesu destrukcije i sabotaže cijele jedne grane vlasti. Tužiteljstvo BiH je u posljednje dvije-tri godine postalo poligon za očuvanje postojećeg, po svim parametrima i ocjenama užasavajućeg pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. Ono je pretvoreno u poprište za osvetoljubivi pravosudni linč nad kritičarima tog poretka, ono procesuira i progoni političke protivnike (Tadićkinih i Dodikovih naredbodavaca), pa i pojedince unutar svojih redova (slučaj tužitelja Bože Mihajlovića), obračunava se uporno, surovo i nezakonito s novinarima, aktivistima… svima koji su smogli hrabrosti, znanja, da probaju zaustaviti, spriječiti, usporiti profesionalni i moralni pad pravosudnog poretka. Tužiteljske istrage se provode po željama i potjernicama političkih nalogodavaca i vlasnika medijskih kuća, njima se izlazi ususret jednim, a uništavaju se drugi akteri na javnoj sceni.
Tegeltija i Tadićka, iz šupljag u prazno
Gordana Tadić, nemaštovita, nekreativna i nedorasla za ikakvu individualnu inicijativu, na svaki oblik kritike ili neslaganja s osvetoljubivim akcijama i praksom linča od njenog tužiteljstva, odnosno nekolicine kompromitiranih lojalnih tužitelja, reagira providnim kontraoptužbama već prepoznatim kod Tegeltije: protiv nje se vodi specijalni paraobavještajni rat, njoj se (u Sarajevu i drugdje širom Federacije BiH) prijeti, radi se na njenoj likvidaciji, fizičkom uklanjanju i moralnom diskreditiranju. Kako je nedavno napisala reagirajući na novinarsko karikiranje njenih permanentnih, loše dramatiziranih i napadnih “osjećaja ugroženosti”, njeni se kritičari “vode logikom da, kada i ako uspije potencijalni pokušaj ubistva glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH Gordane Tadić, to će biti prikazano kao slučajni incident”. U njenoj posvemašnjoj ugroženosti i izloženosti širokom repertoaru pogibelji, još samo nedostaju najbrutalniji poznati oblici nasilja kakvi su “pokazivanje raznih grimasa, pokazivanje srednjeg prsta, ili drugih prsta u Sarajevu”.
Sva ta poplava planski fabriciranih navodnih incidenata ima samo jedan cilj: skretanje pažnje s činjenice da nije Gordana Tadić ta koja je ugrožena, koju se progoni, nasrće joj se na egzistenciju, nego stvari stoje sasvim drugačije: Glavna tužiteljica i njena posluga od tri-četiri lojalna tužitelja su ti koji posljednjih godina vrše progone, provode lov na političke, policijske, novinarske “vještice”. Oni su ti koji odbijanje sudija da sudjeluju u tom pravnom nasilju i histeriji resentimana reagiraju novim optužbama i permanentim medijskim divljanjem. Kada ovih dana, u kontekstu ponovljene istrage oko ubistva mladića Dženana Memića koje vodi Tužiteljstvo BiH, njegov nesalomivi otac Muriz i fanatično predani advokat Ifet Feraget nekritički adoriraju i laskavo ocjenjuju Gordanu Tadić, to se može razumjeti i kao hvatanje posljednje slamke spasa u pravnoj močvari koja ih pet godina pokušava progutati. Ali, istovremeno moraju imati na umu da je Gordana Tadić produkt i instrument pogibeljne, negativne selekcije Milana Tegeltije (kao i Dalida Buzić, nekada tužiteljica Kantona Sarajevo, kasnije promaknuta za sudiju Suda BiH), te da treba biti vrlo oprezan i razborit u nadanjima i očekivanjima koja imaju vezu s njom i njenim “profesionalnim integritetom”. Osnovni zadatak i konačni cilj koji je Tegeltijin VSTV imao bilo je stvaranje masovnog osjećaja potpunog nepovjerenja građana u pravosuđe, što je u slučajevima istrage ubistava dvojice mladića u Banjoj Luci i Sarajevu dovedeno do svog dijaboličnog savršenstva. Gordana Tadić je “spasiteljica pravosuđa” onoliko koliko je Kolinda Grabar-Kitarović bila “kraljica Balkana”, kako su je titulirale “Majke Srebrenice”, kojima se zbog preživljene tragedije, također, nije bilo umjesno i preporučivo suprotstavljati.
Milan Tegeltija je svoj mandat u VSTV-u završio skoro tri godine prije nego što je bilo predviđeno. Da je ostao do kraja mandata, mogao je svom novom poslodavcu Miloradu Dodiku doći na noge, salutirati i obratiti mu se parafrazirajući riječi Stipe Mesića nakon odlaska iz Beograda: “Moja misija je završena, pravosuđa u Bosni i Hercegovini više nema!”
Čak i na Wikipediji, putem koje se, uz rad, obrazuje ministar Elmedin Konaković, riječ trivijalno znači – nebitno. Ali očito je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine proteklih dana fokus sa Wikipedije prebacio na Booking, pokušavajući da utvrdi ko je u Sarajevu prevario srpske turiste, pa nije stigao naučiti novu riječ za svoj vokabular sačinjen uglavnom od riječi – “režim, Bakir, Sebija, SDA, DF, režimski mediji, plaćenici, pokrasti, nepotizam i momentum …”.
Vlastitim bi neznanjem Elmedin Konaković često mogao opravdati svoje bezumne poteze i izjave. Često, ali ne i u slučaju “9. januara”. Čak i da ne zna značenje riječi trivijalno, a moguće je da i ne zna, lider NiP-a i MIP-a zna šta znači: “Ne bih o tome. Bavimo se ozbiljnim temama”.
Neozbiljna je tema, dakle, rušenje ustavno-pravnog poretka BiH. Neozbiljno je kad njegov koalicijski partner koji se promijenio sa lošega na gore postroji policijske snage u centru Banja Luke i uzvikne – “POMOZ BOG, JUNACI”. Neozbiljna je stvar za Elmedina Konakovića i ona šapka Ratka Mladića na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu na kojem su prije trideset i dvije godine počeli klati Bošnjake. Neozbiljno je i što se krše odluke Ustavnog suda BiH. Sve je to, dakle trivijalno. NEBITNO. NEOZBILJNO!
Sve dosadašnje propuste Elmedin Konaković je mogao opravdati vlastitim neznanjem, ali za riječi izgovorene ispred Doma HDZ-a više ni neobrazovanje ne može biti izgovor.
“Ne bih o tome. Meni je to nebitna, trivijalna stvar. Imamo posla, bavimo se ozbiljnim temama i zato smo ovdje”, reći će ministar Konaković nakon što ga je novinarka upitala da li će prokomentarisati “9. januar”.
Ministar vanjskih poslova i predsjednik NiP-a @DinoKonakovic proslavu neustavnog dana RS nazvao “trivijalnom stvari” “Ne bih o tome. To je trivijalna stvar. Imamo posla, bavimo se ozbiljnim temama”, rekao je Konaković nakon što ga je novinarka u Mostaru upitala da li će… pic.twitter.com/mHefuvc4JA
Koje su to za nekog državnika bitnije teme od rušenja ustavno-pravnog poretka države koju “vodi”? Novogodišnja prevara turista? Neposlušni mediji? Ili bezvizni režim sa Emiratima uz povoljne-džabne karte za Dubai?
Šta državniku iz Bosne i Hercegovine može biti bitnije od države? Možda neka košarkaška utakmica Crvene Zvezde i Partizana u kojoj Konaković, onako objektivno, navija za Beograd i Srbiju.
Nije Elmedin Konaković u utorak u Mostaru napravio gaf. On je samo potvrdio sumnje da ne može voditi državu i odlučivati u ime države i naroda koji je svojih 67 hiljada glasova dao njegovoj stranci. I kada kažem “ne može voditi”, ne mislim na to da je ne može voditi zato što je nesposoban i neobrazovan,već zbog toga što je Konaković spreman počiniti izdaju, uvjeren da čini ispravnu stvar.
Uprkos presudama MSKJ da je političko i vojno rukvodstvo Republike Hrvatske imalo ukupnu kontrolu nad snagama HVO-a i da je sukob bio međunarodnog karaktera, MVP Konaković ima dilemu da li je RH počinila agresiju i da li je Tuđman "bio taj"?! pic.twitter.com/Aq0sH2Dzrn
U Zagrebu je, sjetimo se, na HRT-u, kazao da će “diplomatski prešutjeti” odgovor na pitanje o hrvatskoj agresiji na BiH. U Mostaru će, godinu kasnije, “diplomatski” prešutjeti obilježavanje neustavnog dana Republike Srpske. Štaviše, taj Dodikov čin kojem su i svjetski mediji posvetili mnogo prostora, Konaković je označio “nebitnim i trivijalnim”.
Elem, američki avioni su trivijalno letjeli iznad Tuzle i Brčkog. Američka ambasada je trivijalno pozvala Tužilaštvo BiH da procesuira odgovorne za trivijalnosti u RS. OHR je trivijalno slagao da neće biti ovog 9. januara. Trivijalno su Trojkaši polagali cvijeće u Potočarima. Trivijalna je i presuda Ustavnog suda BiH glede 9. januara. A Konaković se ne bavi trivijalnostima. On se bavi ozbiljnim poslovima. A uskoro ćemo saznati i kojim.
Evropljani i Zapadnjaci teško mogu razumjeti rat na Bliskom istoku. Jer to nije rat za teritoriju. To nije rat za resurse. To je rat za Boga.
Ne u ime Boga. Već za Boga. Da je u ime Boga, pripadnici Hamasa ne bi, izgovarajući Božje ime, u svom terorističkom pohodu ubijali nevine izraelske civile, žene i djecu. Ne bi se, u ime Boga koji zabranjuje ubistva nevinih i onih koji ne učestvuju u borbi, iživljavali nad tijelima ubijenih Jevreja.
Rat u Izraelu i Palestini je, dakle, rat za Boga. I to ateisti i zapadnjaci teško mogu razumjeti. Kao što i muslimani širom svijeta godinama nisu mogli razumjeti da u očima evropskog i zapadnog čovjeka oni nikad neće biti vrijedni koliko vrijedi bijeli nemuslimani.
Šta smo vidjeli u Palestini? Vidjeli smo da nije isto ubiti nevinog Jevreja i nevinog Palestinca. Vidjeli smo da Hamasov terorizam i izraelski vojni teror(izam) nisu isto. Vidjeli smo su Jevreji ljudi, kao i stanovnici Gaze, s tim da se iza pomena ljudi iz Gaze dodaje službeno “ali”. Vidjeli smo na objektivnom u uglednom BBC-u da Jevreje ubijaju, a da Palestinci samo umiru.
Tek da ne bi bilo zabune – Hamasova teroristička akcija odnijela je 1200 života Izraelaca, uglavnom civila, i odnijet će, kroz izraelsku odmazdu, još hiljade i hiljade života Palestinaca u Pojasu Gaze, najvećem logoru na svijetu.
Šta smo još naučili? Naučili smo da nevine žrtve Hamasove terorističke akcije imaju ime i prezime, imaju biografiju, da su do momenta ubistva bili sretni, da su živjeli lagodnim životom koji je nasilno prekinut. I naučili smo da su ubijene palestinske bebe u Gazi samo kolateralna šteta u obračunu sa terorizmom.
Svijet se podijelio. Amerika, pišu to i njihovi ugledni analitičari, živi jesen 2001. godine nakon što su Al Kaidine samoubice napale New York i Washington. Možda je u Americi sve isto, ali, zapravo, ništa nije isto. Nakon 11. septembra cijeli svijet je bio na strani Amerike. I u islamskom svijetu je postojao konsenzus da svijet jednom zauvijek mora obračunati sa Al Kaidom. Slično je bilo i sa ISIL-om. Cijeli svijet je bio odlučan da se izbori sa ISIL-ovom krvnicima.
Ali Palestina je nešto drugo. Palestina nije ISIL. Palestinci nisu Al Kaida. Svako razuman, u bilo kojoj državi svijeta, podržat će borbu Izraela protiv terorista Hamasa. No, rat koji se vodi u Gazi nije bitka protiv Hamasa. To je bitka protiv Palestinaca i njihovog prava na Svetu zemlju. To je rat za Boga.
Milioni muslimana, potpuno je nebitno da li su šiiti ili suniti, izašlo je na ulice i podržalo Palestinu. Za ISIL i Al Kaidu nije izašao niko. I zato se stanje u svijetu ne može porediti sa 2001. godinom.
U zapadnim medijima palestinske nevine žrtve samo se zbrajaju. Nevine izraelske žrtve dobivaju zasluženu pažnju. Ali upravo to sedmodecenijsko ignorisanje palestinske žrtve dovelo je svijet u takvo stanje da popriličan broj muslimana na Bliskom istoku javno pozdravio terorističku akciju Hamasa.
Nepravda nikad ne može stvoriti pravdu. Ona uvijek rađa novu nepravdu. Ali nepravda otvara i oči. Svijet se jasno podijelio na one koji svoje najbitnije zgrade boje izraelskim bojama i one koji marširaju za palestinskim zastavama. Prvi su, uglavnom, bijeli kršćani, a drugi su, uglavnom, muslimani.
U Gazi je proteklih dana ubijeno najmanje petero novinara. Zna li neko njihova imena? Ne. Iako na njihovom pancirnom prsluku piše PRESS, to se na zapadu čita – “terorist”. Izraelski novinari, u izvještajima o smrti svojih palestinskih kolega, riječ novinar stavljaju pod navodnike.
Svi koji još žive u zabludi da u svijetu postoji objektivno i nepristrasno novinarstvo (čast izuzecima) ovih bi dana trebali pratiti “prestižne medije”. “Objektivno i nepristrasno” neki su, ipak, jednakiji.
Kada je u nekoj “državi” “prvi pendrek” (čitaj: ministar policije) moralna vertikala, onda tu nešto baš, baš ne štima, piše politicki.ba.
Aljoša Čampara jedva je dočekao da ga neko pomene, pa da preplavi ovdašnje društvene mreže i medije. Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović prozvao ga je (kao i Aljošinog brata).
“Uopće nije sporno da se ispituju ni ti predmeti (Novalić i Mehmedagić op.a.), ali kada imate 15 godina star predmet za koje znate ko je kriv, a vi radite nešto sasvim drugo onda se zna da je to naručila aktuelna politika, navodi Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.
To je kreće od dvojca Čampara, jedan radi u Tužilaštvu drugi u politici. Oni to rade da se bore protiv SDA i za poziciju”, rekao je Izetbegović.
Uslijedio je brutalni odgovor A. Čampare:
“Vidio sam da je Bakir Izetbegović u TV intervjuu na N1 televiziji spominjao mog brata i mene kao dvojac koji pravi problem.
Ima jedna stara izreka koja kaže: “Volio bih da sam neke ljude upoznao malo ranije, neke kasnije, a neke nikada”. Ja bih volio, Bakire, da tebe nikada nisam upoznao, jer ko upozna sva tvoja lica taj ostane zaprepašten tvojim transformacijama, licemjerstvom, lažima i prevarama.
Nisu, Bakire, braća Čampare dvojac koji pravi problem u društvu. Taj štetni dvojac zove se drugačije: Bakir Izetbegović i Sebija Izetbegović. Čampare nemaju ni moć, a ni utjecaj koji im pripisujete kako bi pokušali opravdati kriminalne radnje kadrova SDA. Vi ste ti koji razarate, lažete, potvarate i sijete smutnju i mržnju. A dokaza za to je na pretek”, napisao je A. Čampara.
Sukob između Čampara i Izetbegovića bukti već neko vrijeme.
Još uvijek nije toliko intenzivan, kakva je bila ljubav koja je buktala na ovoj relaciji dugi niz godina.
A. Čampara je političko čedo Izetbegovića koje sada brutalno proziva.Na toj je platformi Aljoša godinama jezdio. Bio je redovni (dnevni) gost u Predsjedništvu BiH kada je tamo sjedio Bakir.
Kada je Sebija Izetbegović izabrana za direktoricu KCUS-a, upravo je Aljoša bio taj koji je pojurio i prvi joj uzeo muštuluk.
“Prva dama” u Bošnjaka muštulukdžiju je i prigodno nagradila.
I to su samo sitnice iz prebogate historije prisnih odnosa Čampar(a)e i Izetbegovića.
U jednom TV intervjuu A. Čampara nonšalantno će izjaviti da je učestvovao i u političkim obračunima, ali i montažama krivičnog gonjenja neistomišljenika SDA.
I u istom stilu dometnuo da je s time sada gotovo i da on više nikada takvo što ne bi radio.
“Tobe došao”.
Šta je bilo s žrtvama progona, koga briga!
A. Čampara je – tvrdi se – godinama bio “vlasnik” SDA-medijske hazne. Ta mu je pozicija dala priliku koju je više nego vješto iskoristio, da se nametne dijelu medija kao neprikosnoveni i vrlo korisni izvor informacija.
Novinarski esnaf, koliko god bio međusobno udaljen i različitim uređivačkim politikama, uvijek međusobno komunicira. Prepuna je ta “hazna” detalja iz tog, ali i potonjeg vakta. A. Čampari se ne može osporiti marljivost, elokvencija, sveprisutnost… I danas mu je jedna od najomiljenijih preokupacija – komunikacija s novinarima.
Kada se kroz godine gleda taj modus operandi, nije se promijenilo ništa. Osim subjekata. Metode su ostale iste. Danas je A. Čampara zagriženi protivnik Izetbegovića pa i SDA. Šta je dovelo do “kopernikanskog obrata” najbolje zna on sam.
Prošlo je već nekoliko sati otkako je uhapšen Gordan Memija, a njegov kum Elmedin Konaković šuti. Ne oglašava se. Nema ga ni na Facebooku niti na Twitteru. Vijest o hapšenju biznismena Memije objavili su skoro svi mediji, ali je lider Naroda i Pravde to još nije primijetio. A obično je primjećivao svaki tekst Istrage u kojem se pominje njegov saputnik sa hadža, kum i “ugledni” biznismen.
“Ugledni” biznismen kojem su Istraga i Žurnal svojim tekstovima nanijeli “nepravosnažne” duševne boli vrijedne 170 hiljada maraka je uhapšen. U službenim saopćenjima MUP-a Zeničko-dobojskog kantona i Tužilašta Ze-Do kantona piše da su Memija i jos sedam uhapšenih osumnjičeni da su počinili krivična dječa neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet droge, odavanje službene tajne, zloupotreba položaja ili ovlaštenja i nadriljekarstvo.
“Avdo Avdić po nalogu srednjoškolca čije diplome nema ni u Semizovcu na serveru, mjesecima piše laži o Gordanu i njegovoj firmi. Na sudu gubi sporove zbog klevete, a ipak ne prestaje”, napisat će na Facebooku Elmedin Konaković nakon što su nepoznate osobe, jutros uhapšenom “uglednom biznismenu” Gordanu Memiji bacile bombu na firmu Foto Art.
Onda je Konaković tradicionalno otišao u studio N1 da nastavi sa optužbama na račun novinara i opet stane u zaštitu svog prijatelja Gordana Memije-
“Apsolutno nisam prebrzo reagovao. Reagovao sam nakon višegodišnje torture Avde Avdića prema meni lično i mojim prijateljima. Ima presuda koju je dobio Memija protiv Avdića i u njoj se kaže da je evidentno da sam lično njegova meta. Dakle, imam pravosudnu presudu da ne izmišljam. Vrlo brzo ću je objaviti. Vrlo cijenim novinarsku profesiju. Ali ne dopuštam da se neko iživljava na meni. Avdo Avdić već godinama pokušava torturom nametati neka svoja mišljenja. Ne pristajem na to”, kazat će Konaković.
Jutros je, dakle, uhapšen Gordan Memija. Po naredbi zeničkog tužioca. Uhapsili su ga pripadnici MUP-a Ze-Do Kantona uz asistenciju MUP-a Kantona Sarajevo sa NiP-ovim Admirom Katicom na čelu. Nisu li u oni “na pravdi boga” uhapsili Konakovićevog kuma kojem su, samo zato što je ugledan, bacali bombe na fimu.
Prošlo je već nekoliko sati od hapšenja Gordana Memije, a Elmedin Konaković šuti. Ali nije šutio kada je objavljeno da je biznismen Gordan Memija 2016. godine na sarajevskom aerodromu dočekao Edina Gačanina Tita, šefa narko kartela Tito i Dino. I to je dokumentovala Federalna uprava policije koju nadzire federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. I on je kadar NiP-a.
U ovom dokumentu piše da je Gordan Memija, preko firme Foto Art, u ASA Rentu iznajmio tri automobila za potrebe Edina Gačanina. I još piše da je Gordan Memija rezervisao hotelske sobe za Edina Gačanina Tita za kojeg holandska policija, na osnovu prethodno dobijene informacije od američke DEA-e, piše da je vođe kartela “Tito i Dino”.
Volio je ugledni Memija i ugledne borce osuđene za ubistvo. Na fotografiji ispod je Tomislavo Spahovićem, pravosnažno osuđenim na sedam i po godina zatvora zbog ubistva Amila Geca.
I nije Memija volio samo ubicu Tomu Spahovića. Na fotografiji ispod ovog pasusa pozira sa Ibrahimom Miladinom, džudistom i bivšim pripadnikom Federalne uprave policije.
Ibrahim Miladin je danas pratilac Edina Gačanina Tita, vođe narko kartela Tito i Dino. Istog onog narko bossa kojeg će Gordan Memija, prema vlastitoj tvrdnji, “dočekati opet, ako dođe u Sarajevo”. Jer ga poznaje od malih nogu.
I nije današnje hapšenje Gordana Memije njegov prvi kontakt sa istražnim organima.
“Državna agencija za istrage i zaštitu BiH dostavila je Tužilaštvu KS izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv navedenih osoba 19.04.2016. godine. Formiran je predmet koji je ustupljen na nadležno postupanje Tužilaštvu BiH 26.03.2018.godine”, naveli su iz Tužilaštva Kantona Sarajevo, kao odgovor na pitanje da li je SIPA prijavila Gordana Memiju i Alema Hodovića za organizirani kriminal u vezi sa pranjem novca.
Elmedin Konaković će samo reći – “ugledni biznismen”.
Milan Tegeltija dijelom je u pravu. Misija OSCE-a u BiH izašla je izvan diplomatskih okvira objavljujući svoj posljednji Izvještaj o odgovoru pravosuđa na korupciju u BiH. A da je samo imao hrabrosti da doda još jednu rečenicu, bio bi čovjek vrijedan poštovanja.
„Podnosim ostavku”.
To je ona rečenica koja nedostaje u seriji twittova predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije objavljenih nakon publiciranja OSCE-ovog izvještaja. Jer nije problem ove države u tome što je OSCE, komentarišući pojedinačne predmete domaćeg pravosuđa, izašao izvan diplomatskih normi. Pravi problem je što je u navedenom izvještaju sve tačno. Tačno, ali ne i istinito. Prava istina je barem deset puta gora. E, sad možete samo zamisliti u kakvom je stanju bh. pravosuđe kada je i vječno „umotani“ OSCE morao izaći izvan diplomatskih okvira kako bi, barem dijelom, objasnio široj javnosti ko nas i kako optužuje i ko nam i kako sudi.
„Veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati“, „odluka predstavlja nečuveni napad na sudsku odgovornost“ samo su neke od sintagmi korištenih u izvještaju Misije OSCE-a koji pokazuje „sumornu sliku o trenutnoj situaciji u kojoj se nalazi VSTV“.
Da je Milan Tegeltija čovjek kojem je stalo da neko bude u okvirima svog mandata, davno bi prekinuo svoj „sumorni“ mandat. Igrom slučaja, Izvještaj OSCE-a objavljen je na drugu godišnjicu Tegeltijinog susreta sa Nerminom Aleševićem u banjalučkom Boriku kada je nastao čuveni snimak, svjetskoj javnosti poznat kao „Potkivanje“. Da ne bih trošio prostor i vrijeme na podsjećanje na ovaj slučaj korupcije, reći ću samo jedno – snimatelj čuvenog događaja Nermin Alešević ima status osumnjičenog, a trgovac uticajem u twittu i djelu Milana Tegeltije postao je – svjedok. Sumorna slika, objasnit će OSCE posljednice slučaja „Potkivanje“. Redom su autori ovog Izvještaja navodili konkretne primjere koji uzrokuju loše stanje u pravosuđu, navodili su nelogična postupanja, isticali pritiske na medije, zbrajali optužnice i presude, mjesece i godine koji su proticali u neradu pravosuđa i, na kraju, došli do suštine problema – do imenovanja.
„Čini se da za karijerno i lično napredovanje u bh. pravosuđu veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati“, napisao je OSCE.
To je, dakle, uzrok svih problema u bh. pravosuđu. Jer ako se, recimo, sviđate Milanu Tegeltiji možete sa jedanaestog skočiti do drugog mjesta na listi najuspješnijih kandidata i tako postati sudija Suda BiH sa ambicijom da budete naredi član VSTV-a. Ko ne vjeruje, neka pita VSTV kako je imenovan Tegeltijin drug Amir Kapetanović. Ako ste sa Tegeltijom radili „arbitraže“, onda vaša supruga može postati članica VSTV-a. Ako ste Tegeltiju oslobodili svake vrste disciplinske odgovornosti, onda sebi možete priuštiti, naprimjer, i ovo: Prvo postanete glavni tužilac u Doboju pa Vas okružni tužioci iz RS-a izaberu za člana VSTV-a. Kada Vam istekne mandat glavnog tužioca, podnesete ostavku u VSTV-u kako biste ponovo mogli biti imenovani na rukovodnu poziciju u Okružnom tužilaštvu u Doboju. Nakon što obnovite mandat glavnog tužioca u Doboju, opet Vas svi okružni tužioci izaberu za člana VSTV-a, jer je to mjesto bilo upražnjeno dok nije okončana proceduru izbora glavnog tužioca u Doboju. Za one koji ne vjeruju – pratite slučaj Željke Radović.
To je, ukratko, „sumorna slika“ bh. pravosuđa uzrokovana kadrovskom politikom i kriterijima koje propisuje Milan Tegeltija. Bezbroj je ovakvih primjera u kojima je glavni akter bio „twitteraš“ iz VSTV-a. OSCE, možda, jeste izašao iz okvira dioplomatije, ali Milan Tegeltija je već odavno izvan okvira zakona.
Jedanaesti je dan u mjesecu i žene Srebrenice će, opet, izaći na tuzlanski trg, noseći u rukama jastučnice na kojima nikada nisu prespavali njihovi sinovi, braća, očevi i muževi, s kojima se nisu sreli od onog trenutka kada su u julu 1995. godine muškarci, želeći spasiti živu glavu od jedinica Ratka Mladića, šumskim putevima krenuli prema Tuzli. Ne sjećam se tačno kada sam prvi put kao novinar otišao na tuzlansku Pingu, gdje je uvijek započinjala protestna šetnja srebreničkih žena koje su, dvije decenije, svakog jedanaestog u mjesecu tražile pravdu. Ne sjećam se ni koliko sam puta poslije toga bio iza leđa žena koje su u rukama držale komad platna na kojem su bila izvezena imena onih koji su ubijeni u julu 1995. godine. Samo znam da svaki put kada sam bio – na čelu kolone je bila Hajra Ćatić. Majka Ninina, objasnit će meni, novinaru početniku, starije kolege iz Tuzle.
„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu“, započeo je svoj posljednji izvještaj Nino Ćatić, prije nego će preko šume krenuti na put bez povratka.
Kolega Omer Hasanović, Srebreničanin, otići će sa Hajrom Čatić prije desetak godina u jednu podrinjsku šumu. Vječno će mi ostati urezan u sjećanje kadar na kojem se vidi kako Hajra Ćatić gazi kroz minsko polje u potrazi za kostima svog sina. Nije ih pronašla. Nikada.
Smrt je, kažu mnogi, jedina ovozemaljska pravda. Smrt je prije dva dana odnijela Hajru Ćatić na neko pravednije mjesto. Za kostima Nine Ćatića sada nema ko da traga.
Iste noći kada se širila vijest o smrti Hajre Ćatić, društvenim se mrežama proširio snimak na kojem se vidi kako Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović odvode srbijanski policajci nakon što su one jajima gađale beogradski mural Ratku Mladiću. Ove srbijanske aktivistice imale su dovoljno jaja da skrenu pažnju cijelog svijeta na činjenicu da „nasred zemlje Srbije“, ratnog zločinca Ratka Mladića veličaju „Vučićeve delije“. Generalov lik su kasnije, tokom noći, svojim tijelima branili oni kojima su „njegova dela“ inspiracija. Aida Ćorović i Jelena Jaćimović, dvije žene s jajima, dan kasnije su postale inspiracija onim drugim, endemskim vrstama Beograđana, koji su odlučili baciti kreč na lice „đenerala Mladića“.
U jednom danu, tri žene su ušle u legendu. Hajra, Aida i Jelena. I potpuno je svejedno odakle su i kako se zovu.
Na dan smrti Hajre Ćatić i herojskog čina Jelene i Aide, jedna žena u Sarajevu se povukla „pred teškim vremenom“. Gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić zasmetala je kiša pa je saopćila da neće biti obilježen, po njenom izboru, „Dan stradalih na Kazanima“. I ne bi ovo otkazivanje obilježavanja Dana stradalih uopće bilo sporno da je gradonačelnica imala i trun hrabrosti da na spomeniku na Kazanima napiše ko je to ubijao nevine ljude tokom rata u Sarajevu.
„Uživajte u Sarajevu“, reći će predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić novinaru Tanjuga koji je ostao zaprepašten nakon što je njegov sagovornik prekinuo intervju zbog negiranja genocida.
„To je genocid“, rekao je Komšić novinaru Tanjuga koji je i dalje insistirao da je u Srebrenici počinjen samo „strašan zločin“.
Ni pominjanje presuda novinaru Tanjuga nije bilo važno. Bitnija je, još uvijek je na Balkanu bitnija impresija od činjenica.
Komšić je, potom, skinuo mikrofon i odšetao u legendu.Novinar Tanjuga je ostao sam, ne priznajući činjenice ni presude.
Nedavno mi je glavna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović dostavila u elektronskom formatu sve relavantne presude za Kazane. I tamo su jasno navedena imena izršilaca i, policijskim rječnikom rečeno, način izvršenja krivičnog djela. Te strašne zločine su počinili ljudi s imenom i prezimenom. No, ono što piše u presudama, neće pisati na spomeniku koji Gradska uprava namjerava podići na Kazanima. Jer gradonačelnica Karić nema hrabrost Aide Ćorović, Jelene Jaćimović i Hajre Ćatić. A od činjenica bježe samo kukavice.
Koliko god vremena provodili u teretani, i koliko god s kapuljačama na glavama plašili novinare i aktiviste oko sebe, oni što su došli da „očiste“ beogradski mural generala osuđenog za genocid i etničko čišćenje su obične kukavice. Čak i onda kada režim Aleksandra Prvog stoji iza njih. Čak i onda kada ih čuva policija Aleksandra Drugog Vulina.
„Užas“ reći će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, govoreći o odluci Željka Komšića da prekine intervju sa novinarom Tanjuga koji je negirao presuđeni genocid u Srebrenici.
Užasom bi se, prije, mogla nazvati ona fotografija snimljena kada trojica-četvorica Vučićevih i Vulinovih policajaca odvode Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović u „prostorije za zadržavanje“. Užasom se može nazvati i to što je policija danima čuvala mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću. Užasno je, dakako, i to što je danas na čelu Srbije čovjek koji je po beogradskim ulicama postavljao table „ulica Ratka Mladića“. Užasom, i nikako drugačije, mora se nazvati i „mladalačka“ izjava Aleksandra Vučića da će za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana. Srbija Aleksandra Vučića postala je užasna. Evo, jučer su srbijanske vlasti potpisale protokole o saradnji s bjeloruskim sigurnosnim snagama koje hiljade migranata tjeraju skoro u smrt.
Usvajala je Srbija rezolucije o zločinima u Srebrenici, ali osim par njih, nikada nije bilo zvaničnika koji su jasno i glasno taj „strašan zločin“ nazivali – genocidom. Obraz Srbije su uvijek spašavale žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Aida Ćorović, Jelena Jaćimović, Snežana Čongradin … Obraz Srbije su spašavale žene s jajima.
Vratimo se sada na posljednju ratnu i prvu poratnu godinu. Ne pišem ovo da bih se dodvorio urednici Selimbegović, ali ovo, prosto, moram napisati. Zamislite kolika je hrabrost trebala da u opkoljenom Sarajevu, u kojem je paljbom sa srpskih položaja, ubijeno hiljade djece, pišete o zločinima pripadnika Armije RBiH. Vildana Selimbegović je pisala. Dvadeset i pet godina nakon rata, jedna druga Sarajka, gradonačelnica Benjamina Karić, nije imala hrabrosti da na Kazanima napiše ko je ubijao nevine ljude. Samo se kukavice, rekoh, plaše činjenica.
U opkoljenom i razorenom Sarajevu su devedesetih postojali novinari koji su spašavali obraz i profesije i društva. Da, sigurno im nije bilo lako. Naprotiv. Danas je mnogo lakše pisati i govoriti o Kazanima. I to je pokazatelj da je Sarajevo slobodan grad koji vode – kukavice.
Ono što je bilo teško raditi u Sarajevu devedesetih, u Beogradu je teško raditi i danas. Osjetile su to na svojoj koži Aida Ćorović i Jelena Jaćimović. Osjetili su svi oni koji su imali snage da izgovore da se „strašan zločin“ u Srebrenici pravno naziva genocid. U tom je genocidu Hajra Ćatić izgubila sina Ninu. Nikada nije pronašla njegove kosti, a snimci svjedoče da je u potrazi za njima gazila kroz minsko polje.
U utorak je umrla Hajra Ćatić. Ustvari, nije umrla. Ona će se zauvijek pojavljivati na trgu u Tuzli, gdje se svakog jedanaestog u mjesecu okupljaju žene iz Srebrenice. Danas je 11. 11. i opet će Tuzlom šetati žene s jajima.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
