Stefan Papić, član narko kartela Tito i Dino, uhapšen je u Dubaiju, saznaje Istraga.ba. Papić je uhapšen po potjernici belgijskog pravosuđa.
U junu prošle godine smo objavili da je Belgija raspisala crvenu potjernicu za Stefanom Papićem, zbog sumnje da je krijumčario kokain i prao novac stečen prodajom droge. On je nizozemski državljanin koji vodi porijeklo iz Bosne i Hercegovine. Imao je direktne veze sa Mirzom Gačaninom, stricem Edina Gačanina, vođe narko kartela Tito i Dino koji već godinama živi u Dubaiju.
Prije nekoliko godina Papić je u Sarajevu osnovao firmu ES Tech.
Direktor ove firme bio je Alem Hodović, sarajevski “biznismen” i “influenser” kojeg je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) zajedno sa biznismenom Gordanom Memijom, ranije prijavila zbog organiziranog kriminala i pranja novca. Hodović je, uglavnom, registrirao fiktivne firme preko kojih je prao novac. On je bio i odgovorno lice u nekoliko firmi, a jedna od njih je i Papićeva firma ES Tech.
Upravo je preko firme ES Tech novac prao Mirza Gačanin, bh. državljanin koji je prije dvije godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je prao novac stečen krijumčarenjem kokaina.
Gačaninove firme poslovale sa Papićevom firmom ES Tech
Stefan Papić je upravo bio saradnik Mirze Gačanina u nizozemskom gradu Breda gdje je živio sa svojom majkom Majom Kočetkov, suprugom poznatog sarajevskog dizajnera Davora Papića koji je 2017. godine stradao u saobraćajnoj nesreći u Nizozemskoj.
Mirza Gačanin
Nakon što je za njim raspisana potjernica, Papić je pobjegao u Dubai, gdje godinama živi i vođa tog kartela Edin Gačanin Tito. Njegov saradnik Mirza Gačanin trenutno je u Nizozemskoj gdje mu sude zbog organiziranog kriminala i pranja novca. No, prema informacijama Istrage, Mirza Gačanin je pod istragom i Tužilaštva BiH. Nakon što su međunarodne policijske agencije uspjele dešifrirati aplikaciju Sky, utvrđeno je da je Mirza Gačanin bio povezan za kriminalnom grupom Dušana Lovrenovića iz Gradiške. On je, naime, u maju 2021. godine organizirao krijumčarenje dvanaest pištolja iz Slovenije u Nizozemsku. Osim toga, Gačanin je, preko Lovrenovića, uspio iz Brede prebaciti kilogram kokaina na područje Splita.
Mirza Gačanin je, prema informacijama Istrage, posljednjih dana imao kontakte i sa tužiocima Tužilaštva BiH koji ga pokušavaju “spasiti” nizozemskog zatvora. Naime, njihova namjera je da Gačanin bude prebačen u BiH gdje bi dobio znatno manju sankciju od one koja mu je zaprijećena u Nizozemskoj.
Vatrenim oružjem naoružani navijači Zrinjskog upali su u petak navečer u najmanje dva stana u Mostaru u kojima su navijači Veleža čuvali transparente, saznaje Istraga.ba.
Jednog navijača Veleža su vezali lisicama i on im je priznao gdje se nalaze ostali transparenti.
Prema informacijama Istrage, navijači Zrinjskog, Ultrasi, dronovima su pratili navijače Veleža kako bi otkrili gdje se nalaze transparenti ove navijačke grupe. Sve se dogodilo u noći sa petka na subotu.
Prije nešto manje od mjesec dana, 7. aprila, navijači Veleža ‘Red Army‘ upali su u prostorije mostarskih Ultrasa i oteli im nekoliko transparenata.
Fotografijom su se pohvalili na društvenim mrežama pozirajući s ukradenim transparentima okrenutim naopako kako je običaj u navijačkim krugovima.
Bljesak.info piše da su navijači Zrinjskog pod i dalje nerazjašnjenim okolnostima jučer oduzeli oko 50 transparenata od svojih protivnika, navijača Veleža – Red Armyja.
Nakon sinoćnje utakmice Velež – Posušje (2-0), Ultrasi su napali pripadnike Red Armyja, te im oteli mnoge transparente, među kojima i onaj udarni, veliki, s natpisom “Red Army”.
“Sjedim ja na fotelji i kontam gdje ću u lov za vikend. Kad čujem neku škripu točkova ispred radnje. Crni BMW. I on pravo iz auta u moju radnju. Go do pasa. Krvav. S pištoljem u ruci. Veli mi – svu municiju 9 milimetara mi daj. Sekunde su to. Razmišljam šta ću i skontam – dat ću mu startnu municiju. Šest kutija sam mu dao. On to zgrabi i napolje. Jedna kutija mu ispade na izlazu. Krvava ostala”
Ovako nam je, ukratko, svoj susret sa ubicom Nerminom Sulejmanovićem opisao Hasan Jašarević iz Gradačca.
“Nastavit ću da ubijam”, govorio je u “lajvu” Nermin Sulejmanović nakon što je u petak u Gradačcu ubio troje i ranio još troje.
Ali nastavak njegovog krvavog pohoda spriječio je Hasan Jašarević, sedamdesetsedmogodišnji prodavač u radnji “Ribo Lovac” u Gradačcu. On je ubici podvalio “ćorke”. No, kada je ubica to shvatio, bilo je već kasno. Pripadnici MUP-a TK su ga već bili opkolili pa je posljednji metak ispalio u svoju sljepoočnicu.
“Kad je upao u radnju nije me bilo strah. Ja sam logoraš. Bio sam u logoru u Šamcu i u logoru Batković. Nisu me jednom izvodili na strijeljanje. Vjerovatno je to iskustvo bilo presudno da mu podvalim municiju”, kaže Jašarević u razgovoru za Istraga.ba.
Nermin Sulejmanović je, podsjećamo, u petak ujutro zatočio svoju nevjenčanu suprugu koja se prethodno, bježeći od porodičnog nasilja, sklonila kod rodbine. Prilikom otmice, Sulejmanović je prvo upucao tetka svoje supruge. Onda je, prenoseći uživo na društvenim mrežama, ubio svoju suprugu koju je prethodno brutalno pretukao. Nakon toga je u centru Gradačca ubio Denisa Cengiza, a malo zatim njegovog oca Ondera. Kad mu je nestalo municije otišao je u radnju Ribo Lovac u centru Gradačca.
“Moja unuka je bila ispred radnje. Prošao je pored nje i ušao u radnju. Uperio je pištolj u mene i tražio municiju”, prepričava Hasan Jašarević.
Kada je ubica izašao, Hasan je zaključao radnju i otišao u stan iznad.
“Tek tada sam osjetio strah. Vidio sam da je unuka ok. Zaključao sam vrata od stana i napunio lovačku pušku sitnom municijom. Bojao sam se da će se, kad shvati da sam mu podmetnuo municiju, vratiti i ubiti me. Nisam znao koliko on ima metaka”.
No, ubica se nije vraćao. Odvezao se nedaleko u jednu vikendicu nedaleko od grada. Tamo je snimio posljednje obraćanje. Kada ga je OSA locirala, specijalci MUP-a TK su krenuli u akciju i opkolili ga. Nermin Sulejmanović je, potom, pucao sebi u glavu. Policija je pored njega pronašla pet kutija startne municije.
Za sve što je suspendovani predsjednik Suda BiH Ranko Debevec radio ima osnovane sumnje, osim u onom dijelu koji se odnosi na sat Zdravka Mamića.
Naime, sudija Suda BiH blizak HDZ-u BiH Davorin Jukić još u istražnoj fazi je utvrdio da navodi Tužilaštva BiH da je bjegunac od hrvatskog pravosuđa Zdravko Mamić podmitio Ranka Debeveca satom vrijednim 15 hiljada eura – nisu dovoljni za “osnovanu sumnju”. Ti navodi su, smatra sudsko vijeće sa Jukićem na čelu, “samo indicije” jer se ne može jasno utvrditi da li je u pitanju mito ili poklon.
Podsjetimo, Zdravko Mamić je u svom iskazu datom pred državnom tužiteljicom Bojanom Jolović priznao da je Debevecu poklonio sat vrijedan 15 hiljada eura. Hercegovački biznismen Ljiljanko Palac je u Tužilaštvu priznao da je taj sat donio iz Hercegovine u Sarajevo i predao ga Ranku Debevecu. No, to za sudsko vijeće kojim je predsjedavao Davorin Jukić nije bilo dovoljno za “osnovanu sumnju”, za razliku od svih drugih tačaka naredbe o provođenju istrage protiv Ranka Debeveca.
“Kada su u pitanju radnje opisane u tački 3 naredbe o proširenju istrage kojima se osumnjičenom (Ranko Debevec) stavlja na teret da je u periodu od 2019. do 2021. godine, u svojstvu službene osobe, znajući da se pred Sudom vodi ekstradicijski postupak za lice Zdravko Mamić, od istog prihvatio nagradu u vidu ručnog sata u vrijednosti od preko 15000 eura, kako bi korštenjem svog službenog položaja pomogao Mamiću u predmetima koji se vode pred Sudom vijeće cijeni da dokazi kojima su ovi navodi potkrijepljeni nisu mogli u ovom trenutku dovesti do zaključka o postojanju osnovane sumnje na strani osumnjičenog, te je ista zadržana na osnovu osnova sumnje. Pri tome je vijeće posebno imalo u vidu navode svjedoka koji su saslušani na ove okolnosti, a iz čijih iskaza proizilaze samo indicije sa bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o eventualnom primanju dara za trgovinu uticajem, te koji nisu zadovoljili standard osnovane sumnje ka voši stepen sumnje zasnovan na dokazima u ovom trenutku”, navedeno je u odluci sudskog vijeća kojim je predsjedavao sudija Davorin Jukić.
Šta ovo, zapravo, znači?
Sudija Davorin Jukić koji je poznat po tome što je Sud BiH proglasio nenadležnim za suđenje lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću u predmetu “Lijanović i drugi” konstatuje da “nema dovoljno” dokaza da bi se utvrdila osnovana sumnja da je Ranko Debevec počinio krivično djelo primajući sat od Zdravka Mamića. Ovim je, faktički, sudija Jukić abolirao Zdravka Mamića i biznismena Ljiljanka Palca s kojim je, prema informacijama Istrage, u prijateljskim odnosima.
Podsjetimo, Tužilaštvo BiH je, pored ostalog, sumnjičilo Debeveca da je dobio sat Zdravka Mamića u periodu kada je Sud BiH odlučivao o tome hoće li Mamić biti izručen Hrvatskoj. Postupajući tužilac Tužilaštva BiH koji je učestvovao u postupku za izručenje bio je Oleg Čavka, koji je, također, bio u prijateljskim odnosima sa biznismenom Ljiljankom Palcem koji je bio posrednik u poklanjanju sata za Debeveca.
Sudija Davorin Jukić godinama održave dobre veze sa čelnicima HDZ-a BiH i hercegovačkim biznismenima.
Podsjetimo, 19. decembra prošle godine po naredbi Tužilaštva BiH SIPA je uhapsila bivšeg direktora OSA-e OSmana Mehmedagića i predsjednika Suda BIH Ranka Debeveca. Prvobitno su pritvoreni zbog sumnje da su nezakonito prisluškivali uposlenike Tužilaštva BiH i sudije Suda BiH. Sudija Jukić je, kao član Vijeća Suda BiH, konstatovao da postoji osnovana sumnja i odredio im je pritvor. Nakon toga, Tužilaštvo je proširilo istragu protiv Debeveca zbog sumnje da je primao mito od kompanije Kramar i od Zdravka Mamića. No, sudsko vijeće kojim je predsjedavao Davorin Jukić je utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je Debevec primio mito od Kramara, ali ne i od Zdravka Mamića, koji je priznao da je poklonio sat suspendiranom predsjedniku Suda BiH.
Evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi krajem novembra ove godine dogovorio je s Miloradom Dodikom održavanje posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske na kojoj je razmatrano pitanje prenosa nadležnosti sa nivoa BiH na nivo entiteta. Ovaj zvaničnik Evorpske unije usaglasio je s Dodikom i da zaključci stupe na snagu šest mjeseci kasnije.
Potvrđuje to izvještaj šefa Delegacije EU u BiH Johanna Sattlera koji je 25. novembra dostavljen u u Brisel. Istraga je u posjedu tog dokumenta, a autentičnost nam je potvrđena iz tri diplomatska izvora. Ambasador Sattler je ovaj izvještaj napisao neposredno nakon posjete evropskog komesara za proširenje Olivera Varhelyia Bosni i Hercegovini, gdje se 24. i 25. novembra sastao sa bh. zvaničnicima i liderima najvećih političkih partija u BiH. U dokumentu je navedeno da je glavni krivac za krizu – bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. No, o tome ćemo nešto kasnije. Sada se vratimo na posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske. Johann Sattler, tako, piše da su Oliver Varhely i lider SNSD-a Milorad Dodik razgovarali o aktivnostima u vezi sa posebnom sjednicom Narodne skuptine RS.
“Na Posebnoj sjednici NSRS planiranoj za 10. decembar, Komesar (Oliver Varhelyi op-a) je pojasnio da će se sjednica zaista održati, ali da će biti najavljen moratorij na donošenje zakona o jednostranom povlačenju iz državnih institucija na period od 6 mjeseci. To je dogovoreno, a predstavnici RS-a će odgovarati za sve suprotne radnje”, naveo je Sattler u svom izvještaju.
Mada dalje u izvještaju nisu precizirani detalji dogovora, jasno je da su evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi i lider SNSD-a Milorad Dodik “dogovorili” datum održavanja posebne sjednice, kao i dinamiku “stupanja na snagu” zaključaka koji se odnose na prenos nadležnosti u oblasti sigurnosti i odbrane, indirektnih poreza i pravosuđa. Sattlerov izvještaj je, rekosmo, pisan 25. novembra i u tom je dokumentu precizirano da je Posebna sjednica NSRS planirana za 10. decembar. No, tu treba napomenuti da je Kolegij Narodne skupštine RS tek 7. decembra formalno donio odluku da će Posebna sjednica biti održana 10. decembra, odnosno tačno onog datuma koji je u svom izvještaju naveo Johann Sattler, navodeći, pritome, da je “to dogovoreno”.
Da je Oliver Varhelyi bio blagonaklon prema Miloradu Dodiku dokazuje i drugi dio izvještaja Johanna Satlera u kojem se navodi da je glavni krivac za krizu u BiH – bivši visoki prestavnik Valentin Inzko.
“Ističući važnost mandata OHR-a i da za trenutnu situaciju nije kriv visoki predstavnik (Christian) Schmidt, Komesar (Varhelyi) je podijelio svoju iskrenu ocjenu da je za sadašnju političku krizu u BiH kriv i njegov prethodnik, visoki predstavnik Inzko. Iako se Inzkovi amandmani ne mogu osporiti sa stajališta sadržaja zakona, problematična je bila činjenica da su nametnuti posljednjeg dana mandata visokog predstavnika Inzka”, naveo je Johann Sattler u svom izvještaju sačinjenog nakon posjete evropskog komesara za proširenje Olivera Varhelyia.
Optužujući Inzka za izazivanje krize, Vahelyi je, navodi se u Sattlerovim bilješkama, “objasnio da su Dodikove izjave u medijima o državnoj imovini bile rezervirane i više dimna zavjesa, a ne pravi požar”. No, bez obzira na to, evropski komesar za proširenje smatra da bi trebalo otvoriti pregovore u vezi sa tri pitanja – državnom imovinom, izbornom reformom i izmjenama Krivičnog zakona BiH, odnosno izmjenama amandmana koje je nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko.
Jedan metak u srce, drugi u trbuh bili su dovoljni da Eldin Ćerimović bude mrtav na mjestu zločina. Ubijen je u utorak ujutro u Velikoj Kladuši, dok je od kuće išao prema svom radnom mjestu. I bila bi to samo još jedna od vijesti iz rubrike crna hronika, da se ne zna ko je ubijeni Ćerimović.
Na portalu Istraga.ba pominjali smo ga u dva navrata, kada smo pisali o kriminalnoj grupi Dine Muzaferovića, krajiškog narko bossa koji je bio povezan sa škaljarskim klanom i kojeg je procesuiranja spasio državni tužilac Džermin Pašić. Dino Muzaferović je bio na čelu narko grupe iz Velike Kladuše koja je u šumi, u blizini granice sa Hrvatskom, zasijala plantažu marihuane, a koju su, kao u filmovima o južnoameričkim kartelima, sa dugim cijevima čuvali naoružani kriminalci.
čuvari plantaže marihuane
“Prema porikupljenim saznanjima proizilazi da je organizovanu grupu ljudi organizovao i rukovodio D.M. iz Velike Kladuše, a što je potvrđeno rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji i Zapisnikom o ispitivanju osumnjičenog Eldina Ćerimovića”, napisao je tužilac Džermin Pašić u optužnici u predmetu Darko Jovanović i drugi.
tuzilac Džermin Pašić
D.M. je Dino Muzaferović. Ali, osim u činjeničnom opisu, njegovog imena nema u Pašićevoj optužnici u predmetu protiv Darka Jovanovića i drugih optuženih u slučaju poznatom kao “Escobar” koji se odnosi na plantažu marihuane u blizini Velike Kladuše.
Edin Ćerimović je bio šestooptuženi. I bio je ključni svjedok protiv Dine Muzaferovića, što i u samoj optužnici navodi državni tužilac Džermin Pašić.
“Edin Čerimović je pronađen mrtav u utorak ujutro. Vjerovatno se radi o ubistvu. Naređena je obdukcija”, potvrdit će za Istragu u MUP-u Unsko-sanskog kantona.
Dokument koji vidite u prilogu je dio optužnice Tužilaštva BiH koju je, zbog slučaja Escobar, podigao državni tužilac Džermin Pašić.
Iz ovoga je, dakle, sasvim jasno da je Eldin Ćerimović, tokom svjedočenja pred tužiocem Pašićem, kao organizatora kriminalne grupe za proizvodnje marihuane označio Dinu Muzaferovića. No, Ćerimović nije dobio nikakve mjere zaštite od tužioca Pašića koji se, u konačnici, riješio predmeta. Za Dinom Muzaferovićem Pašić nikad nije raspisao ni potjernicu. Podsjećamo, tužilac Pašić je u konkretnoim slučaju preduhitrio Tužilaštvo USK-a u ovoj akciji koje je mjesecima istraživalo i pratilo grupu Dine Muzaferovića. Nakon što je Tužilaštvo USK-a počelo pripremu za pretrese lokacija u Velikoj Kladuši i hapšenje Dine Muzaferovića koje je trebalo biti obavljeno 27. ili 28. jula 2021. godine, tužilac Pašić je, u saradnji sa Rejhanom Rakovićem iz Granične policije BiH, proveo akciju u nedjelju, 25. jula 2021. godine. Prvoosumnjičeni Muzaferović je pobjegao. Pašić je uhapsio Darka Jovanovića, Murata Dizdarevića, Almira Pehlića, Armina Sefića, Nermina Balića i Eldina Ćerimovića. Ovaj posljednji, Edin Ćerimović, dao je iskaz u kojem je ispričao da iza proizvodnje droge stoji Dino Muzaferović. Ali Džermin Pašić za Muzaferovićem nije raspisao potjernicu. Umjesto toga, podigao je optužicu protiv Darka Jovanovića, Murata Dizdarevića, Almira Pehlića, Armina Sefića, Nermina Balića i Eldina Ćerimovića. Sud BiH se, međutim, 12. januara ove godine proglasio nenadležnim za Pašićevo postupanje. Optužnica je prebačena u nadležnost Tužilaštva USK-a koje je i prvo formiralo predmet. Pašić se, tako, riješio predmeta, a Dino Muzaferović je ostao na slobodi.
Dino Muzaferović, neoptuženi narko boss
U međuvremenu, Pašićev istražitelj Rejhan Raković je uhapšen zbog korupcije u Graničnoj policiji, a nakon toga u sandučiću GP BiH u Velikoj Kladuši pronađena je informacija koja se odnosi na slučaj “ESCOBAR”.
“Zapljenom plantaže i opreme grupa je na gubitku oko 4 miliona KM. Navodno, Dino pokušava na sve načine doći do informacija ko ga je ocvikao, čak razmišlja raspisati nagradu za informaciju o tome i angažirati plaćenog ubicu da riješi par policajaca kako bi u budućnosti drugi razmislili prije nego bi se upustili u istraživanje njega i njegovih poslova”, navedeno je, pored ostalog, u informaciji dostavljenoj Graničnoj policiji BiH.
Ovaj dokument je proslijeđen i tada postupajućem tužiocu Džerminu Pašiću koji ga je samo stavio u spis. No, za Muzaferovićem nikada nije raspisao potjernicu, iako ga je u optužnicu koju je potpisao označio kao vođu kriminalne grupe koja je proizvodila marihuanu u Velikoj Kladuši. Pašić je, rekosmo, “izgubio” otetu nadželnost nad ovim predmetom. Slučaj je proslijeđen Tužilaštvu USK-a. U utorak ujutro je ubijen.
Najmanje deset osuđenika ili optuženika za ratne zločine u Bosni i Hercegovini za kojima je raspisana crvena Interpolova potjernicima godinama slobodno živi i radi u Srbiji. Neki od njih su optuženi za genocid, drugi su, formalno, pod istragom, a ima i onih koji su drugi pravosnažno osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Istraga.ba u nastavku objavljuje imena ratnih zločinaca kojima su srbijanske vlasti pružile utočište. Posljednji koji je iz BiH pobjegao u Srbiju je predsjednik Boračke organizacije RS – Milomir Savčić, ratni komandant 65. zaštitnog motorizovanog pri Glavnom štabu Vojaske RS
Milomir Savčić
Sud Bosne i Hercegovine 13. 1. 2020. godine potvrdio je optužnicu protiv Milomira Savčića. U optužnici je, pored ostalog, navedeno da je Milomir Savčić u svojstvu komadanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba vojske Republike Srpske, znajući za namjeru glavnih izvršilaca da djelomično istrijebe nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka, pomagao i podržavao ubijanje muških pripadnika skupine Bošnjaka i nanošenje teških tjelesnih ozljeda i duševnih povreda skupini Bošnjaka, koji su, kao Bošnjaci Istočne Bosne, činili značajan dio etničke skupine Bošnjaka. Umjesto pritvora, Tužilaštvo BiH je prošle godine predložilo određivanje samo mjera zabrane. Savčić je, potom, prekršio mjere zabrane pa mu je Sud BiH odredio pritvor. No, bilo je to kasno. Milomir Savčić je pobjegao, a njegov telefon je posljednji put lociran nekoliko kilometara od granice sa Srabijom. Od tada mu se gubi svaki trag Savčićev telefon bio je aktivan na teritoriji Srbije.
Savčić je bio aktivan i nakon podizanja optužnice i davao je izjave kojima je negirao genocid u Srebrenici.
Ljuban Ećim
“Večići su dobili svoje, ali idemo redom”, reći će u proljeće 1992. godine Ljuban Ećim dok su iza njega pripadnici policijskih i vojnih formacija Bošnjake i Hrvate ubacivali u autobuse, ranije pripremljene za deportaciju nesrpskog stanovništva sa područja Kotor Varoši.
Dvadeset i tri godine kasnije, Sud BiH je raspisao crvenu Interpolovu potjernicu za Ljubanom Ećimom “zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti”.
Rješenje Suda BiH o raspisivanju potjernice
U januaru prošle godine Tužilaštvo BiH je protiv Ećima podiglo i optužnicu zbog ratnih zločina u Kotor Varoši, ali kako je osumnjičeni bio nedostupan, ova optužnica nije potvrđena iz proceduralnih razloga. Uglavnom, Ljuban Ećim, unatoč crvenoj potjernici, i danas slobodno živi u Beogradu. Do jula 2019. godine ovaj Arkanov kum i bjegunac od bh. pravosuđa živio je na adresi Susedgradska 49, Svilajnac, a kasnije i na adresi Đure Jakšića broj 11 u centru Beograda.
Bjegunac Ećim sa Cecom Ražnatović: utočište u Beogradu
Posjeduje pasoš Republike Srbije čije vlasti ne žele preuzeti njegovo krivično gonjenje zbog ratnih zločina u BiH.
Mirko Todorović Banana
Negdje pred ponoć u zimu 2010. godine sreli smo se na rumskom raskršću. Mirko Todorović Banana imao je kapuljaču na glavi i bio je bez stalne adrese prebivališta u Srbiji. Dvije godine prije našeg susreta, Todorović je pobjegao iz BiH gdje ga je Sud Bosne i Hercegovine osudio na 13 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bratuncu. U presudi Suda BiH piše da su Miloš Radić i Mirko Todorović Banana “dana 20.maja 1992.godine u popodnevnim satima, u selu Borkovac, opština Bratunac, u grupi zajedno sa još četiri pripadnika Vojske Republike Srpske, među kojima i Stjepanović Novakom zv. „Krke“, učestvovali u hapšenju grupe od 14 (četrnaest) civila bošnjačke nacionalnosti i to: Hamed Alić, Hamid Alić, Halima Alić, Maho Avdić, Hamedina Ramić, Munib Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Fadil Sulejmanović, Amer Ramić, Naser Sulejmanović, Muharem Salkić, Mehmed Jahić i Ibro Džananović, koji su se usljed straha od napada vojske i policije Republike Srpske skrivali u napuštenom kamenolomu nedaleko od sela Borkovac u kom je većina bila nastanjena, a zatim ih poveli u koloni prema selu, kada je neko iz grupe napadača pucanjem iz oružja usmrtio Avdić Mahu, koji se nalazio na začelju kolone, da bi ih potom mučili udaranjem šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme po svim dijelovima tijela, oduzeli im novac i dragocjenosti, uz psovke na nacionalnoj osnovi, nakon čega su ih odveli do padine prema obližnjem potoku gdje su ih poredali leđima okrenutim prema potoku, a zatim na iste pucali, usljed čega su njihova tijela padala u potok i tom prilikom usljed pogodaka iz vatrenog oružja smrtno su stradali Hamid Alić, Halima Alić, Munib Sulejmanović, Fadil Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Hamedina Ramić”.
Odbjegli ratni zločinac Mirko Todorović Banana fotografisan u Srbiji
Prvostepenom presudom Radić i Todorović su osuđeni na po 17 godina zatvora. Kasnije je Todoroviću kazna smanjena na 13 godina, a Radiću na 12. Prije nego je upućen na idržavanje kazne, Todorović je pobjegao u Srbiju. Nikada nije uhapšen.
Milorad Mišo Pelemiš
“Borci Diverzantskog odreda, srpski junaci. Dozvolite mi da vas u ime Drinskog korpusa, u ime komandanta Glavnog štaba i svoje ime pozdravim i čestitam dan formiranja jedinice”, govorio je u proljeće 1995. godine general Radislav Krstić na obilježavanju godišnjice osnivanja Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.
Pelemiš i Krstić
Nakon uvodnih riječi, Krstić je ratnu zastavu predao Miloradu Miši Pelemišu, komandantu Desetog diverzantskog odreda čiji će pripadnici u 16. jula 1995. godine na Vojnoj ekonomiji Branjevo, na putu između Zvornika i Bijeljine, strijeljati najmanje 1200 srebreničkih Bošnjaka. Straljačkim vodom rukovodio je Slovenac Franc Kos koji je osuđen na 35 godina zatvora. Komandant ove jedinice, Milorad Mišo Pelemiš pobjegao je u Srbiju i nikad nije procesuiran.
Pelemiš u studiju TV Happy
Za njim je bh. pravosuđe raspisalo crvenu Interpolovu potjernicu, ali uzalud. Umjesto u sudnicama i ćelijama, Pelemiš je boravio u studijima srbijanskih televizija. Umro je 23. aprila ove godine, a srbijanski mediji su napisali da je “preminuo čuveni komandant”.
Novak Đukić
Skoro sedam godina je prošlo otkako je Srbija pružila utočište pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Novaku Đukiću. Njega je Sud BiH proglasio krivim da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS), 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji, kada je ubijeno više od 70 osoba. U februaru 2014. godine, nakon odluke Ustavnog suda BiH ukunuta mu je presuda zbog pogrešne primjene zakona. Međutim, u junu iste godine Đukić je ponovo osuđen, sada na zakonom dopuštenih 20 godina zatvora. No, on tada bježi u Srbiju “na liječenje”.
Osuđeni ratni zločinac Novak Đukić fotografisan u Beogradu
Za Đukićem je potjernica raspisana u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.Viši sud u Beogradu je nekoliko puta odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja 20-godišnje zatvorske kazne.
“Tražim oslobađanje od odgovornosti za koju nisam kriv i koju nosi naš narod, a nije počinilac. Iz redova Vojske Republike Srpske nije ispaljena granata na Tuzlanski kapiju”, rekao je Đukić u junu 2017. godine za agenciju SRNA.
Tomislav Kovač
“Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je dana, 18. januara 2018. godine optužnicu koja optuženog Tomislava Kovača tereti da je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog zakona. Optužnica tereti optuženog da je od 06. jula do 01. novembra 1995. godine, za vrijeme široko rasprostanjenog i sistematičnog napada usmjerenog protiv pripadnika bošnjačkog civilnog stanovništva zaštićene UN-a Srebrenica i Žepa u toku kojeg su VRS i MUP RS izveli operaciju trajnog i prisilnog premještanja ukupnog bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa i operaciju hvatanja, zatvaranja, pogubljenja po prijekom postupku vojno sposobnih muškaraca i mladića Bošnjaka iz enklave Srebrenica, te operacije sakrivanja dokaza o pogubljenju tako što su posmrtni ostaci žrtava ekshumirani iz primarnih masovnih grobnica i ponovno ukopani u neobilježene sekundarne masovne grobnice, Tomislav Kovač, kao komadant Štaba policijskih snaga MUP RS-a i zamjenik ministra i ministar MUP RS-a sa svim ovlaštenjima ministra MUP-a, djelujući individualno i u dogovoru sa drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su imali namjeru i zajednički cilj da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda enklave Srebrenica”, navedeno je na stranici Suda BiH.
Tomislav Kovač: bjegunac optužen za genocid
Nakon što je potvrđena optužnica, za Kovačom je raspisana i crvena Interpolova potjernica. Srbijanske vlasti ga nikada nisu uhapsile i on danas slobodno živi i radi u Beogradu, a čest je gost srbijanskih tv emisija.
Drago Samardžija
Sve do 16. februara ove godine, kada je preminuo, u Srbiji je slobodno živio i optuženik za ratne zločine Drago Samardžija.
“Drago Samardžija, komandant 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske, optužen za ratna zločine na području Ključa, na sjeverozapadu BiH, preminuo je u 16. februara u Beogradu” saopćila je Boračka organizacija Republike Srpske.
Samardžija je bio optužen za zločin protiv čovječnosti na području Općine Ključ. Na teret mu se stavljalo „učešće u provođenju Strateških ciljeva Skupštine srpskog naroda BiH, tako što je naređivao napade na nebranjena sela i zaseoke koji su bili nastanjeni muslimanskim stanovništvom“.
„U napadima na sela i zaseoke Ramići, Krasulje, Hripavci, Ošljak, Donji Biljani, Botonjići, Domazeti, Brkići i Jabukovica, ubijeno je više stotina civila. Dio preživjelih je psihički i fizički zlostavljan, dio je nezakonito zatvoren u logor Manjača, a preostalo stanovništvo je prisilno preseljeno izvan teritorije Srpske republike BiH,“ navedeno je u optužnici na osnovu koje Samardžija nikad nije procesuiran.
Duško Kornjača
“Identične sve su priče, oko borbe za Čajniče. Među prvim puče puška, u rukama brata Duška. Gdje Kornjača Duško stig'o, teško ko će stići, njemu treba spomenik za života dići”, pjevao je u septembru prošle godine u Srbiji Duško Kornja, optuženik za ratne zločine u Čajniču koji je utočište pronašao u Srbiji.
“Duško Kornjača – lice je nedostupno pravosudnim organima”, piše na straniciSuda Bosne i Hercegovine.
Optužnicu protiv Duška Kornjače Sud BiH potvrdio je 8. juna 2015. godine. Kornjača je optužen za krivično djelo zločin protiv čovječnosti.
“U periodu od sredine aprila 1992. do kraja juna 1992. godine na području općine Čajniče, u okviru širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane i Policijske stanice srpske opštine Čajniče, kao predsjednik Kriznog štaba, kasnije komandant ratnog štaba Srpske opštine Čajniče te predsjednik Skupštine opštine i ministar odbrane u Vladi Srpske autonomne teritorije Hercegovina, kao svjestan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, Kornjača je planirao i naredio progon nesrpskog stanovništva iz općine Čajniče”, navedeno je u činjeničnom opisu optužnice protiv bjegunca Kornjače.
Iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica, ovaj optuženik za ratne zločine slobodno živi u Novom Sadu, gdje, inače, živi i novinarka Milijana Baletić koja je 1992. godine intervjuisala Duška Kornjaču ispred Lovačkog doma u Mostini.
“Noću su Zelene beretke napale ovaj zatvor sa ciljem da izvuku one koji im trebaju, a one koji su odslužili svoje, zverski su likvidirali”, kazala je Baletićeva prikazujući slike ubijenih Bošnjaka, a potom upitala Duška Kornjaču zašto su “muslimani ubijali muslimane”.
Zoran Obranović Maljić
Nadimak je dobio zbog toga što je neke od svojih žrtava ubijao maljem. Njegovo ime nalazi se na spisku pripadnika zloglasnog Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.
Zoran Obrenović Maljić
Zoran Obrenović Maljić bio je među “diverzantima” (redni broj 19) koji su 10. jula 1995. godine umarširali u Srebrenicu. Šest dana kasnije, ta jedinica je na Vojnoj ekonomiji Branjevo strijeljala najmanje 1200 zarobljenih Bošnjaka.
Zoran Obrenović na spisku pripadnika Desetog diverzantskog odreda
Maljić danas slobodno živi u Srbiji iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica.
Momir Savić
Kada su u maju 2010. godine pripadnici sudske policije došli na adresu u Višegradu na kojoj je bio prijavljen Momir Savić, tada već pravosnažno osuđeni ratni zločinac, nisu pronašli nikoga. Namjeravali su mu uručiti poziv za izdržavanje sedamnaestogodišnje zatvorske kazne na koju je osuđen zbog ratnih zločina u Višegradu.
“Pobjegao ratni zločinac Momir Savić”, glasili su naslovi većine medija u BiH i regionu.
Momir Savić
Sud BiH za njim je raspisao potjernicu, ali od tada mu se gubi svaki trag. Momir Savić danas slobodno živi u Srbiji u koju je pobjegao prije nego je pravosnažno osuđen.
Savić je, imeđu ostalog, osuđen i za silovanja u Višegradu.
Svetozar Kosorić
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Svetozar Kosorić.
Svetozar Kosorić
Optužnica tereti Svetozara Kosorića da je, u svojstvu načelnika Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem, prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe, čime je počinio krivično djelo – genocid.
Kosorić godinama slobodno živi u Srbiji koja nikad nije preuzela ovaj predmet.
Milisav Gavrić
“Za anale, policajca izlečili “Parovi”!”, glasio je naslov teksta objavljenom 2016. godine srbijanskom tabloidu Alo.
Glavni lik ove priče bio je Milisav Gavrić, ratni zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica.
“Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo da gledam “Parove”, počeo sam da se unosim u sve likove ovog serijala, što me je potpuno opustilo, i to do te mere da mi lekovi više nisu potrebni. Sada uopšte ne pijem lekove, leče me “Parovi” , kazao je tada Milisav Gavrić.
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH.
odbjegli optuženik za genocid Milisav Gavrić u “Parovima”
Prema navodima iz optužnice Gavrić je, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, u svojstvu pripadnika Policijske stanice (PS) Bratunac, a od 12. jula 1995. godine u svojstvu zamjenika komandira PS Srebrenica, zajedno sa drugim pripadnicima Vojske i MUP-a Republike Srpske (RS), učestvovao i pomagao u organizovanom i sistematskom zarobljavanju, nanošenju povreda i pogubljenju Bošnjaka.
“Optuženi Gavrić je, navodno, dana 12. i 13. jula 1995. godine, zajedno sa neidentificiranim pripadnicima srpske vojske i MUP-a RS-a, iz mjesta Potočari, gdje se sklonilo oko 40 hiljada bošnjačkih civila, prisustvovao i pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, žena, djece i staraca koji su prevezeni na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Istovremeno, optuženi je, navodno, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, od kada se nekima od njih gubi svaki trag. Dalje se u optužnici navodi da je optuženi, dana 12. jula 1995. godine, u gradu Srebrenica, učestvovao i pomagao u prisilnom nestanku jednog bošnjačkog civila, koji je zajedno sa još 16 bošnjačkih civila bio zarobljen u kući drugog civila. Kako se navodi u optužnici, optuženi Gavrić je istog dana, u krugu fabrike akumulatora, gdje su bili smješteni ranjenici Bošnjaci, izdvojio i izveo jednog civila kojem se gubi trag do 2003. godine kada je ekshumiran iz masovne grobnice u Zelenom Jadru 5, općina Srebrenica.. Između ostalog, u optužnici se navodi da je optuženi Gavrić, dana 12. jula 1995. godine, u popodnevnim satima, zajedno sa još dvojicom neidentificiranih srpskih vojnika, ušao u krug fabrike Cinkare u Potočarima, te u dva navrata odveo 5 do 10 muškaraca Bošnjaka starosti do 25 godina, kojima se od tada gubi svaki trag”, navedeno je stranici Suda BiH.
Za Gavrićem je raspisana crvena Interpolova potjernica. Uprkos tome, on je proteklih godina slobodno živio i radio u Srbiji.
Nepravomoćna presuda od deset godina zatvora koju je danas Sud Bosne i Hercegovine izrekao Sakibu Mahmuljinu, penzionisanom generalu Armije RBiH zbog zločina nad srpskim civilima i zarobljenicima u naselju Vozuća, najveća je presuda koja je izrečena bilo kom oficiru Armije RBiH tog ranga. Podsjetimo, Mahmuljin je nakon rata u dva mandata bio i zamjenik ministra odbrane Federacije BiH i osoba od najvećeg povjerenja bošnjačkog političkog i vjerskog vrha. Mahmuljina je Sud BiH proglasio odgovornim za zločine koje su u ljeto 1995. godine počinili pripadnici Odreda “El-Mudžahid”. Optužnica protiv Mahmuljina podignuta je 2016., suđenje je trajalo nepunih šest godina.
Ko je, zapravo, Sakib Mahmuljin, kakva je njegova uloga i doprinos u ratu, kako je i čime zaslužio nepodijeljeno povjerenje svojih nadređenih u politici i vojsci, kakve su bile njegove veze s islamističkim borcima i zašto je samo njemu dokazana neposredna komandna odgovornost za zvjerske pokolje mudžahedina nad Hrvatima i Srbima? Ovaj novinar pokušat će na ta, nimalo jednostavna pitanja odgovoriti u tekstu koji slijedi.
MAHMULJIN U SEFEROVOM ŠTABU
Sakiba Mahmuljina sam upoznao u prvim mjesecima rata u štabu Sefera Halilovića, tada prvog čovjeka Armije RBiH. Bavio se administrativnim poslovima, a koliko znam, u bivšoj JNA je bio stručnjak za saobraćaj. U onoj vojsci, u kojoj sam izdangubio cijelu godinu, nije bilo šefova kabineta nego ađutanata, a šefovi za ljudske resurse su se zvali “personalci”, pa se i Mahmuljinovo zanimanje vjerovatno zvalo evidentičar (četni, bataljonski…). Tih sam mjeseci često gostovao u Halilovićevom kabinetu-štabu, zadržavao se kod šefa kabineta Fahrudina Radončića i Sedike Omerhodžić, sekretarice, ali Mahmuljina sam vidio svega jednom-dva puta. Kao pripadnik Pres-centra Armije RBiH, javljao sam mu se oko rješavanja nekih činovničko-statusnih pitanja. Bio je tih, povučen, pomalo zatvoren, ali ugodan sugovornik i efikasan birokrata, bez “šalterskog” mentaliteta, izlišnih (pot)pitanja i traženja “još jednog papira”. U Halilovićevom štabu su ga cijenili kao pedantnog, radišnog i ćutljivog čovjeka koji se samo svojim poslom bavio. Neko je kasnije, u želji da ga degradira, kazao da je Mahmuljin “kuhao kafe kod Sefera Halilovića“, što mislim da je bilo pretjerivanje; nisam to nikada vidio, a uostalom, tada je u kabinet glavnokomandujućeg Armije RBiH bila “mobilisana” žena-gatara koja je osoblju pravila kafe i gledala u šolju proričući im bližu i dalju budućnost, prognozirajući sreću na vojnom i privatnom planu…
U razgovoru s njim sam saznao da je rodom iz Prijedora, odnosno mjesta Kozarac, za kojeg sam u to vrijeme, polovinom 1992. godine, znao tek da je teško stradalo, a većinsko muslimansko stanovništvo masovno odvedeno u srpske koncentracione logore.
Kada sam s kolegama iz Pres-centra došao u Zenicu, prvih dana 1993. godine, u Komandi Trećeg korpusa sam zatekao Sakiba Mahmuljina. Malo prije njega, ili u isto vrijeme, u Zenicu je iz sarajevskog Generalštaba stigaoEnver Hadžihasanović, koji je imenovan za komandanta Korpusa. Mahmuljin nije imao konkretan ratni raspored, sjedio je u Hadžihasanovićevoj kancelariji, nisam siguran da je imao svoju. Čekao je da negdje bude raspoređen, ali to se nikako nije dešavalo. Mislim da sam od generala Vehbije Karića, koji je, također, stigao u Zenicu nakon ljudskog i profesionalnog debakla na Igmanu, čuo da je Sefer Halilović poslao svog prvog činovnika Mahmuljina da pripremi njegov izlazak na “slobodnu teritoriju”. Prema tom planu, takozvano istureno komandno mjesto s kojeg bi Halilović i njegovi suradnici komandovali Armijom RBiH, bilo bi u Zenici te je za te potrebe “izuzet” jedan dio, polovina Narodnog pozorišta i pretvorena u štabno-kancelarijski enterijer. Sve te poslove, koliko sam informiran, nadgledao je Mahmuljin. U prvim mjesecima ‘93. u nekoliko navrata sam boravio u Travniku među borcima i komandantima krajiških jedinica i od njih sam čuo da je Mahmuljinova familija teško stradala u Kozarcu, nekoliko najbližih članova je ubijeno.
SAOBRAĆAJAC NA ČELU VOJSKE
Nekako mi se tada činilo da je prirodno mjesto Sakiba Mahmuljina među njegovim krajiškim zemljacima, u 17. krajiškoj brigadi, kojom je zapovijedao Fikret Ćuskić, njegov komšija iz Kozarca, a ubrzo su se priključili bivši oficiri JNA Mehmed Alagić, Sead Čirkin. Kasnije je Sefer Halilović pričao da mu je Mahmuljin govorio da se osjeća beskorisnim kao činovnik, kancelarijski miš u njegovom sarajevskom štabu, i tražio suglasnost da ode u srednju Bosnu i priključi se svojim zemljacima u borbi na prvim borbenim linijama prema agresoru. No, prema nekim pouzdanim svjedočenjima, Mahmuljin se tokom boravka u Zenici približava ključnom punktu oružane borbe – Glavnom logističkom centru u Visokom i njegovom neprikosnovenom vladaru Halidu Hadžiji Čengiću, koji je sa sinom Hasanom bio gospodar logistike, novca, ali i suradnje s islamističkim borcima, instruktorima, misionirima koji su tih mjeseci premrežili srednju Bosnu. U to vrijeme glavni oficir pri GLOC-u bio je Rasim Delić, kojeg su otac i sin Čengić brižljivo pripremali (uz suglasnost Alije Izetbegovića) da zamijeni Sefera Halilovoća na čelu Glavnog štaba ARBiH. Tu se negdje, u vjetru u leđa kojeg je dobio u Visokom, nalazi moguće objašnjenje za kasniju vojničku karijeru Sakiba Mahmuljina, pogotovo angažman u projektu islamiziranja Armije RBiH u suradnji sa stranim dobrovoljcima, financijerima i propagandistima.
Tokom užasnog ratnog ljeta 1993. godine, često sam razgovarao s tadašnjim glavnim bezbjednjakom Trećeg korpusa ARBiH i pitao ga kakva je formalna funkcija Sakiba Mahmuljina, koji mu je ratni raspored, zona odgovornosti, kome zapovijeda, a ko je nadređen njemu. Odgovori koje sam dobijao su bili neodređeni, ne zato što se moj sugovornik trudio da ne bi “izlanuo” vojnu tajnu, nego zato što, sada sam još više siguran, ni sam nije pouzdano znao odgovor. Uglavnom, kako mi je rekao, Mahmuljinu je “Đedo” (nadimak generala Envera Hadžihasanovića) dao zadatak neformalnog koordinatora između krajiških jedinica u sastavu Armije RBiH i brojnih, samostalnih i odmetnutih muslimanskih postrojbi nad kojima u to vrijeme niko nije imao efektivnu kontrolu. Sve do augusta 1993. godine, kada je Odred “El-Mudžahid” odlukom Alije Izetbegovića i Rasima Delića službeno uveden u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH. Nedavno preminuli islamski teolog Mahmut efendija Karalić bio je prvi emir tzv. muslimanskih snaga, što nije bilo verificirano niti u jednom legalnom armijskom dokumentu niti civilnoj instituciji. U to vrijeme, tokom ljeta 1993. godine, na terenu su bili česti konflikti između pripadnika krajiških brigada s islamskim borcima zbog drugačije ideologije, filozofije života, načina i običaja ratovanja. Mahmuljin je imao objašnjiv autoritet kod svojih zemljaka iz Bosanske krajine, ali iz nekih nevidljivih razloga (utjecaj GLOC-a iz Visokog te neformalnih islamskih centara kojima se približio?), uživao je povjerenje kod komandanata mudžahedinsko-islamističkih (para)vojski. Sličan autoritet kod bjelosvjetskih islamističkih desperadosa je, iz još nejasnijih razloga, imao predratni oficir KOS-a Fikret Muslimović, jedan od kreatora islamiziranja Armije RBiH.
RAT ZA VJERU, A NE ZA DRŽAVU
Pred kraj 1993. godine, Sakib Mahmuljin je imenovan za načelnika Štaba Trećeg korpusa ARBiH, čime je njegova neformalna moć “na terenu” ozakonjena. No, bio je to samo prvi korak prema preuzimanju komandantske pozicije. Enver Hadžihasanović, koji već dulje vrijeme nije bio po volji bošnjačkim kadrovicima zbog nedovoljnog senzibiliteta prema vjerskom karakteru vojske kojoj je na čelu, sklonjen je na mjesto načelnika Glavnog štaba Armije RBiH, kako bi ostavio upražnjeno mjesto Mahmuljinu.
U januaru 1994. godine, u razgovoru do kojeg je došlo na njegovu izričitu inicijativu, Alija Izetbegović je od mene kao nekog ko je relativno dobro poznavao vojne prilike i odnose u centralnoj Bosni, tražio mišljenje o tome ko bi bio bolji Hadžihasanović nasljednik, Sakib Mahmuljin ili Mehmed Alagić. Rekao sam mu da je riječ o osobama potpuno različitih temperamenata i suprotnih vojničkih ambicija i doktrina.
“Mehmed Alagić je opsjednut ratovanjem, vojnim povratkom u Krajinu i svoj Sanski Most, njega je teško obuzdati, krajiški je svojeglav, ima napoleonske ambicije. Mahmuljin je drugačiji, mirniji, proračunatiji, više je uzoran knjigovođa nego vojskovođa. Pravo je pitanje šta vi kao civilni komandant želite od tog korpusa: ako želite da miruje, čuva rezultat, miri se s faktičkim stanjem, onda je Mahmuljin idealno rješenje, ukoliko je ambicija Armije da ratuje, oslobađa zemlju od agresora, to je posao za Alagića.”
To je bila suština onoga što sam tada rekao Izetbegoviću u njegovom kabinetu. Nije prošlo mnogo vremena, a predsjedavajući Predsjedništva BiH je odlučio da Mahmuljina imenuje za komandanta Trećeg korpusa, dok je od Operativne grupe sa sjedištem u Travniku formiran Sedmi korpus ARBiH, a za njegovog komandanta imenovan Mehmed Alagić. Nekoliko mjeseci kasnije, donekle su se potvrdile moje (pr)ocjene: Sedmi korpus je izveo niz ofanzivnih borbenih operacija od kojih je oslobađanje Vlašića, kao i suradnja s Hrvatskom vojskom, bila najveći uspjeh Armije RBiH u dotadašnjem toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Treći korpus pod Mahmuljinovim zapovjedništvom sve do akcije “Vozuća” u ljeto 1995. godine bio je u stanju hibernacije ili, kako se tada govorilo, konsolidiranja i pregrupisanja snaga.
Zbog zločina koje su pripadnici mudžahedinskih jedinica počinili nad srpskim civilima i vojnim zarobljenicima, Sakib Mahmuljin je danas nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora na Sudu BiH. Iako je u toj vojnoj akciji sudjelovalo nekoliko desetina hiljada pripadnika Armije RBiH iz dva korpusa (Zeničkog i Tuzlanskog), sva slava je, smišljenom medijskom i političkom kampanjom i manipulacijom pripisana stranim borcima iz jedinice “El-Mudžahid” kojih nije bilo više od hiljadu. Neki od njihovih lidera su nakon bitke za Vozuću dolazili u Sarajevo, primani su na najvišem nivou, a sa sobom su (do)nosili odsječene glave ubijenih Srba i hvalili se tim morbidnim “ratnim plijenom”.
Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.
Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je “odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda “El-Mudžahid”. U presudi je precizirano da se Delića “smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine”.
Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu “Delić” (kao ni u slučaju “Hadžihasanović i Kubura”) utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici “El Mudžahedin”. Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.
KAKVO SU SJEME POSIJALI MUDŽAHEDINI
Za kraj ovog teksta, da bi se bolje razumjela uloga koju je Sakib Mahmuljin, kao i Rasim Delić, imao u ratu, treba citirati dnevnik jednog od vođa islamskih boraca u Bosni i Hercegovini, izvjesnog Šeika Šabana, koji je ubijen godinu dana nakon rata od strane HVO-a u Žepču. Sadržaj njegovog dnevnika objavio je Miroslav Tuđman, sin hrvatskog diktatora, u svoj knjizi “Druga strana Rubikona/Poltička strategija Alije Izetbegovića“, objavljenoj prije tri godine. Odmah nakon Dejtonskog sporazuma kojim je tražen odlazak islamskih (i drugih stranih dobrovoljaca) iz Bosne i Hercegovine, u Zenici je održan sastanak bošnjačkih civilnih i vojnih vlasti s liderima stranih boraca koji traže da se na njih ne primjenjuje ova obaveza.
U dnevniku Šeika Šabana zapisano je kako je izvjesni komandant Armije RBiH Sakib“izrazio mišljenje da su četiri prethodne godine dale više za islam nego prethodnih 100 godina. Islam se čvrsto ukorijenio u ovoj zemlji. Izrazio je mišljenje da su ljudi tokom ovog perioda išli u džamiju više nego ikada ranije“.
Riječi komandanta Sakiba potvrdio je i njegov šef Rasim Delić, koji je na tom sastanku kazao: “Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu.”
I tako, umjesto da vojni komandanti države nad kojom je izvršena jeziva dvostruka agresija, zahvaljuju ljudima koji su se dobrovoljno priključili odbrani zemlje, što su pomogli u njenoj odbrani njenog naroda, oni su puni hvale za njihovo islamiziranje vojske. Zbog njihovog posijanog sjemena, ne islama nego krvavih ratnih zločina, “komandant Sakib” je danas presuđen na deset godina robije.
Na najmanje dvadeset lokacija pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo i Državne agencije za istrage i zaštitu BiH započeli su pretrese. Mete su osobe povezane sa narko kartelom Edina Gačanina Tita.
Specijalci su, kako saznaje Istraga, upali u kuću biznismena Gordana Memije, inače kuma ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića. Memija bi, kako saznajemo,m trebao biti uhapšen. Osim njega, pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo upali su i u kuću Mustafe Selmanovića, šefa Specijalne policijske jedinice Federalne uprave policije. I Selmanović, kućni prijatelj državnog tužioca Dubravka Čampare, trebao bi biti uhapšen.
Akcijom rukovodi Tužilaštvo BiH.
Podsjetimo, Istraga.ba proteklih je godina objavila desetine tekstova o vezama Gordana Memije sa narko kartelom Tito i Dino, kao i sa pranjem novca. No, ovaj biznismen je sve negirao i optuživao urednika Istraga.ba za klevetanje.
A upravo je ovaj biznismen još 2016. godine bio prijavljivan zbog pranja novca, ali je sve zataškao državni tužilac Oleg Čavka.
Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) prijavila je Gordana Memiju, Alema Hodovića, Nedeljka Eleka i još deset osoba zbog organizovanog kriminala i pranja novca. Izvještaj SIPA-e podnesen je 13. aprila 2016. godine Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo, ali je spis nakon toga preuzelo Tužilaštvo BiH.
Osim Alema Hodovića, Gordana Memije i Nedeljka Eleka, SIPA je zbog organizvanog kriminala i pranja novca prijavila Emiru Husić, direktora Com trade Distribution Adnana Subašića, zatim Dinu Kršlaka, Sanina Avdića, Milenka Eleka, Dragana Gluhovića, Đorđa Antonića, Marka Purkovića, Dragana Kojića te Arijanu Čengić Karalić. Istragu protiv ove organizovane kriminalne grupe prvo je, kako smo naveli, provodilo Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu, ali je predmet ustupljen Tužilaštvu BiH.
“Alem Hodović u svojstvu vlasnika odgovornog lica IN Media doo Sarajevo, u periodu od 27.11. 2013. godine i Office media service doo Sarajevo u periodu od 2014. godine sačinio je lažne račune za usluge koje nisu stvarno izvršene za privredna društva Megasun doo Pale, Vimera doo Pale, Nedomex doo Pale, Daž doo Zvornik i druge, a zatim u svojstvu vlasnika i odgovornog lica preduzeća Regus doo Sarajevo, za lažno prikazane usluge koje nisu izvršene, sačinio račune Regus doo Sarajevo za svoja vlastita privredna društva In Media, Office media service, kao i za Com Trade Distribution d.o.o., FOTO Art d.o.o. Sarajevo, Tehnoprom, Innovatio, Office com, Udruženje MI, Univerzitet SSST, Sloga S doo Žepče, Ladis doo, Ednil doo, Communis media, Fonex doo, Gender Centar nakon čijih plaćanja je istog dana cijele ili skoro cijle uplaćene iznose podizao u gotovini sa računa više banaka, pa ih prebacivao na svoje račune, račun svoje supruge Lejle Čamdžić Hodović, rođene sestre Lejle Hodović, Dine Kršlaka i drugih, te je ostvario dohodak po osnovu kojih mu je Poreska uprava Federacije BiH utvrdila dodatne obaveze za dohodak u ukupnom iznosu od 4,1 milion maraka”, navedeno naredbi o istrage protiv Alema Hodovića, Memije i drugih.
Desetine miliona prometa
Porezna uprava FBiH je tako utvrdila utaju direktnih poreza za oko 4,1 milion maraka, što znači da je ova grupa imala promet veći od 40 miliona maraka. Osim direktnih poreza, Hodović, Memija i drugi su, prema zapisnicima Uprave za indirektno oporezivanje, na osnovu lažnih faktura utajili i PDV. Kao dio ove grupe prijavljen je i biznismen Nedeljko Elek, koji je blizak Miloradu Dodiku.
“Činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o korištenju lažnih faktura o navodno pruženim uslugama, u povezanom lancu prometa u kome učestvuju, s jedne strane, subjekti koji su nedostupni kontrolnim organima UIO tzv. fantom preduzeća i, s druge strane “regularni” subjekti – krajnji korisnici u lancu – COmtrade Distribution, Foto Art, OMS, Communis-Media S, Club Aparthotel Vučko Pale, Innovattio Glass Sarajevo, Vimera d.o.o, Banja Luka, Nedomex Pale, Megasun Pale, Daž Zvornik, Regus d.o.o., Tehnoprom, Office com Sarajevo, SPanich Market Sarajevo, Fortuna Digital Sarajevo, Udruženje Plan B, SSST Sarajevo, Udruženje MI Sarajevo, Undruženje Bonaventura Sarajevo“, navedeno je u izvještaju Uprave za indirektno oporezivanje BiH.
Upravo ovu istragu sada je ponovo reaktiviralo Tužilaštvo BiH.
Memija je, podsjećamo, imao i direktne kiontakte sa Edinom Gačaninom Titom, narko bosom koji živi u Dubaiju. Tita su tada čuvali pripadnici Specijalne jedinice FUP-a kojom je i tada, kao i danas, rukovodio Mustafa Selmanović.
etorica pripadnika Specijalne jedinice Federalne uprave policije u septembru 2016. brinula su se za sigurnost Edina Gačanina. Specijalci Dženis Kadrić, Dražen Čobović, Senad Kadić, Adin Ćatić i Amir Druškić tih su dana uzeli bolovanje i bili su na slobodnim danima u Federalnoj upravi policije. Imali su samo jedan zadatak – štititi Edina Gačanina po svaku cijenu. O Titovoj sigurnosti, osim federalnih specijalaca, brinuo je još i bivši pripadnik Legije stranaca – Adnan Pervan Legija. Te večeri, vođa kartela „Tito i Dino“ smjestio se u sarajevskom Hotelu Bristol gdje mu je, prethodno, sobe rezervisao Gordan Memija. Edin Gačanin je bio smješten u sobi broj 1119, njegov poslovni partner Adnan Smajlović Pepi bio je u sobi 1121, dok je Adnan Pervan zadužio karticu od sobe 1112.
U znak zahvalnosti, Edin Gačanin Tito je odlučio da dodatno opremi Specijalnu jedinicu FUP-a.
“Za vrijeme boravka Edina Gačanina u BiH, prilikom zajedničkih kontakata imenovanog u društvima u kojima su pored Gačanina, Gordana Memije i drugih lica bili su pripadnici Specijalne jedinice FUP-a. Na jednom susretu, pretpostavlja se, dogovorena je nabavka-kupovina opreme za Specijalnu policijsku jedinicu FUP-a, na način da je Gačanin dao sredstva u gotovini Erminu Alameroviću zvanom Kiki, vlasniku firme RHEA EXPRES, a koji je, potom, nakon kontakata sa Mustafom Selmanovićem, komandantom Specijalne policijske jedinice, preko svoje firme uvezao i donirao opremu Ministarstvu unutrašnjih poslova federacije BiH, odnosno potom MUP FBiH je opremu dodijelio Specijalnoj jedinici FUP-a”, navedeno je u Informaciji koju je Federalna uprava policije dostavila Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo.
Jedan komplet uniforme tada je preuzeo i federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampra.
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović imao je, tokom novembra i decembra prošle godine, direktne konakte sa pripadnicima ruske vanjske obavještajne službe SVR-a. Ruski obavještajci su vjerovatno djelovali pod lažnim imenima Igor Križajev i Andrej Svesotov. Osim toga, Milanovićev savjetnik Orsat Miljenić je imao kontakte i sa Dimitrijem Mokrovim, potpukovnikom ruske vojne obavještajne službe GRU koji je proteklih godina službovao u Ambasadi Ruske Federacije u Beogradu.
Dmitry Mokrov na spisku službenika Ambasade Ruske Federacije
Istraga.ba u petak je ujutro pokušala stupiti u kontakt sa Milanovićevim savjetnikom Orsatom Miljenićem. On, međutim, nije odgovarao na naše pozive, ali ni na poruke koje smo mu poslali. Uglavnom, ostat ćemo uskraćeni na odgovore na pitanja – da li Orsat Miljenić poznaje osobu po imenu Dmitry Mokrov, da li je upoznao ikada ljude koji su se predstavili kao Igor Križajev i Andrej Sesotov, da li je 28. februara ove godine planirao put u Beograd kako bi se sreo sa Nikolajem Patruševim i da li je, prilikom Milanovićeve posjete Kosovu, u decembru prošle godine, imao kontakt sa državljanima Ruske Federacije.
Orsat Miljenić, Zoran Milanović i Dragan Čović (Mostar)
Prema dokumentima nekoliko sigurnosnih agencija (jedan od izvještaja je nastao u januaru 2022.), predsjednik Republike Hrvatske i njegovi saradnici u stalnom su kontaktu sa ruskim zvaničnicima. Tako je, prema tim dokumentima, ruski ambasador u Hrvatskoj Aleksandar Nesterenko u diplomatskim krugovima navodio da “predsjednika RH smatra velikim prijateljem Rusije i zagaovornikom njenih interesa na Blakanu”, te da mu (Zoranu Milanoviću) Rusija daje neupitnu podršku u njegovom poltičkom djelovanaju i radu, posebno na jačanju rusko-hrvatskog prijateljstva i zagovaranju zajedničkih rusko-hrvatskih interesa na Balkanu i u BiH.
Operacija Milanović
Informacije su, rekosmo, sačinjene u januaru ove godine i prema njima, Zoran Milanović je, u koordinaciji za Rusima, dobio zadatke: ” da pokuša preuzeti desnicu u Republici Hrvatskoj, preuzme braniteljske udruge, prėko odlikovanja časnika iz HV-a i HVO, da uspostavi suradnju sa udrugom, Hrvatski generalski zbor, da se aktivira na zaštiti prava Hrvata u BiH, da raditi na povezivanju vrha Republike Srpske sa vlastima RH, da Milorada Dodika proglašava konstruktivnim političkim partnerom, da ojačava osovinu Dodik-Čović, da propagirati ugroženost Hrvata, ali i Srba u BiH od rastućeg bošnjačakog nacionalizma i dominacije Bošnjaka, da inzistira na tome da se u EU i NATO informiraju o radikalnom islamu koji dominira u BiH, da dovede Vladu RH i Andreja Plenkovića u poziciju da brani postupke osovine Ddik-Čović, da bude brana sankcioniranju istih u EU institucijama”.
Da je Milanović počeo sa ispunjavanjem ovih zadataka vidljivo je već odavno. Dokumenti su, rekosmo, nastali krajem januara i u njima je navedeno da je Milanović dobio zadatak da uspostavi saradnju sa hrvatskim generalskim zborom. Na web stranici Predsjednika RH, 22. februara ove godine je navedeno da je “predsjednik Zoran Milanović razgovarao s novim vodstvom Hrvatskog generalskog zbora, udruge koja okuplja umirovljene generale i brigadire Hrvatske vojske iz Domovinskog rata”.
“Na sastanku su bili Marinko Krešić, novi predsjednik Hrvatskog generalskog zbora izabran na sjednici Izborne skupštine održane 22. siječnja 2022., zamjenik predsjednika Ljubo Ćesić i dvojica potpredsjednika, Mladen Kruljac i Frane Tomičić”, objavljeno je iz Ureda predsjednika RH.
Jedan od zadataka koji je Zoran Milanović dobio od svojih ruskih partnera je i “proglašavanje Milorada Dodika konstruktivnim političarem”.
“Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik je hrvatski partner u Bosni i Hercegovini, a problem preglasavanja Hrvata od brojnijih Bošnjaka ne može se riješiti bez bh. Srba” kazao je 17. januara ove godine Zoran Milanović.
Ali ne otkrivaju samo Milanovićeve izjave o Bosni i Hercegovini i Miloradu Dodiku “koordinaciju hrvatskog predsjednika” sa ruskim diplomatama. I sam hrvatski premijer Andrej Plenković je, 26. aprila ove godine kazao da je “Zoran Milanović postao proruski igrač”.
Odlukovanje ruskog ambasadora
Bio je 14. septembar 2020. godine kada je hrvatski predsjednik Zoran Milanović u sjedištu ruske ambasade u Zagrebu tadašnjem ruskom ambasadoru AS Azimovu uručio Orden kneza Branimira sa ovratnom vrpcom Republike Hrvatske “za veliki doprinos razvoju “rusko-hrvatskih odnosa”.
14 сентября с.г. Президент Республики Хорватии З.Миланович в торжественной обстановке вручил Послу России в Хорватии А.С.Азимову Орден Князя Бранимира с шейной лентой Республики Хорватии за большой вклад в развитие российско-хорватских отношений. 🇷🇺🇭🇷 pic.twitter.com/JC7HodPnLI
Od tada hrvatski predsjednik Zoran Milanović postaje zvijezda ruskih medija. U oktobru 2020. godine na portalu ruske Federalna informativna agencije Regnum.ru, prenesene su Milanovićeve izjave usmjerene protiv SAD-a i NATO-a, a u kojima veliča ulogu Ruske Federacije. U pitanju su izjave predsjednik RH o “Inicijativi tri mora”, neformalne politička platforma inicijative zemalja istočne i srednje Evrope, država članica EU, koje se prostiru na obalama tri mora – Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora. Inicijativa tri mora je uspostavljena kako bi se smanjio ruski energetski uticaj na države EU.
Milanović o “Inicijativi tri mora”: Ne želim izolaciju Rusije
“Inicijativa tri mora je kontraproduktivna i potencijalno štetna za Hrvatsku zbog mogućeg pogoršanja odnosa s Berlinom i Moskvom”, izjavio je 19. oktobra hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a prenijeli svi ruski portali.
On je podsjetio da je ovu inicijativu iznijela administracija bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame. Prema Milanovićevim riječima, koje prenose ruski mediji, cilj Washingtona je bio da državama nametne tečni plin iz Sjedinjenih Država i izoluje Rusiju.
“Tako da neću učestvovati u izolaciji Rusije, smatram da je to glupo i štetno za Hrvatsku. Razumijemo da je to cilj i trenutne američke administracije”, rekao je Milanović.
Neposredno prije ruske agresije na Ukrajinu, u januaru 2022. godine, hrvatski predsjednik Zoran Milanović je krenuo u obračun sa hrvatskim premijerom Plenovićem.
“Plenković se ponaša kao ukrajinski agent, a ja kao hrvatski predsjednik. To je ogromna razlika. Dakle, ja nisam slizan s Rusima. Ja tamo nikada nisam bio službeno. Ja nisam nikad popio kavu s ruskim ambasadorom”, ispalio je Milanović, zaboravljajući da je upravo on odlikovao ruskog ambasadora Ordenom Kneza Branimira.
I ova izjava završila je na portalima svh ruskih medija, koji su počeli sve više pažnje poklanjati proruskim stavovima predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića.
Posljednje izjave Zorana Milanovića o eventualnom članstvu Finske i Švedske u NATO-u također su izazvale veliku pažnju u Rusiji. Ovo je tekst ruskih RIA Novosti.
“Hrvatski predsjednik Zoran Milanović usprotivio se članstvu Finske i Švedske u NATO, prije rješavanja pitanja na Balkanu. „Uvući Finsku u ovo, koja je 50 kilometara od Sankt Peterburga, mislim da je to opasno nadrilekarstvo“, zaključio je Milanović”, objavila je RIA, a prenijeli svi drugi portali.
No, prije nego je postalo i više nego očito da je Milanović proruski političar, treba podsjetiti na neke crtice iz njegove političke karijere i vezama sa ruskim bizismenima iz energetskog sektora koji se danas nalaze na crnim listama širom svijeta.
Istraga.ba je još u oktobru 2020. godine objavila tekst pod naslovom – “Predsjednik Hrvatske i veze s Rusijom: Plinske bombe Zorana Milanovića”. U nastavku podsjećamo na nekoliko navoda iz tog teksta.
Igor Sečin, Željko Runje i Zoran Milanović – decenija veze
Te 2013. godine zvučalo je samo kao obična vijest. Hrvatski premijer Zoran Milanović primio je u Banskim dvorima predstavnike ruske kompanije Rosneft Oil. Delegaciju je predvodio moćni Putinov oligarh Igor Sečin.
„Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“, saopćeno je tada iz kabineta Zorana Milanovića.
Premijer Milanović, navedeno je u saopćenju, iskazao je interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”.
„U razgovoru su sudjelovali predsjednik Rosneft Oil Company Igor Sečin, prvi potpredsjednik Eduard Khudaynatov i potpredsjednik te kompanije Željko Runje“, objavili su Banski dvori.
Sastanku je, u ime hrvatske delegacije, osim Zorana Milanovića prisustvovao tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak.
Vođa ruske delegacije Igor Ivanovič Sečin ruski je oligarh kojeg godinama smatraju jednim od najbližih saveznika Vladimira Putina. On je na čelu državne kompanije Rosnjeft koja je, uz Gazprom, jedna od najbitnijih naftnih kompanija iz Rusije, iza kojih stoji službena Moskva.
Igor Sečin na sastanku sa Putinom
Sečinov potpredsjednik, Željko Runje, hrvatski je državljanin, rođen u Splitu, koji godinama živi i radi u Rusiji. Mediji u Hrvatskoj su ga označili kao najviše pozicioniranog Hrvata u naftnom biznisu. Hrvatski Nacional je u januaru 2020. godine objavio kako je Runje upravo ključni čovjek Milanovićeve kampanje, jer Rosnjeft, preko njega, želi preuzeti INA-u od mađarskog MOL-a.
Željko Runje
Od 24. marta marta ove godine, hrvatski biznismen Željko Runje nalazi se na listi sankcionisanih osoba Velike Britanije. Runje je prvi Hrvat koji se našao pod sankcijama zbog ruske agresije na Ukrajinu.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Direktor ove firme bio je Alem Hodović, sarajevski “biznismen” i “influenser” kojeg je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) zajedno sa biznismenom Gordanom Memijom, ranije prijavila zbog organiziranog kriminala i pranja novca. Hodović je, uglavnom, registrirao fiktivne firme preko kojih je prao novac. On je bio i odgovorno lice u nekoliko firmi, a jedna od njih je i Papićeva firma ES Tech.
