Dvije, na prvi pogled direktno povezane vijesti, tresle su Bosnu i Hercegovinu prošle sedmice: mediji su iz dana u dan pratili polemiku oko hutbe koju je u Kozarcu izrekao 27. januara glavni imam Amir ef. Mahić, zbog koje će sutra na saslušanje u PU Prijedor jer je osumnjičen za javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, a druga je istupanje mitropolita Hrizostoma iz Međureligijskog vijeća BiH.
Uvreda vjernika
Ispostavilo se da je Hrizostom odluku donio dan prije Mahićeve hutbe – zbog koje je reagirala i Islamska zajednica BiH pokretanjem disciplinskog postupka – i obrazložio je MRV-u BiH u šest tačaka, optužujući instituciju u čijem je sastavu bio zbog “zavjetnog ćutanja” povodom nedavnih događaja u Sarajevu “kada je napadnuta lična imovina građana Srbije i probušene gume na vozilima tih ljudi koji su kao turisti došli u Sarajevo, a sve to je podsjetilo na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća”, odnosno zbog “neonacističkih i šovinističkih napada na roditelje djece sportista iz Srbije, te skandiranja pred djecom i sa djecom ‘ubij Srbina’ 14. januara, što je potreslo i zaprepastilo kako cijelu srpsku javnost, tako i objektivnu javnost u Federaciji BiH i šire”.
Da ni Hrizostomovo maslo baš nije za ramazana, ukazao je sarajevski muftija Nedžad ef. Grabus, inače predsjedavajući Skupštine MRV-a, ne toliko podsjećanjem na obaveze MRV-a i famoznu nadležnost koja je i inače najčešće u tuđoj avliji, koliko osvrtom na odluku Vijeća muftija IZBiH, koje je 1. februara u Brčkom donijelo odluku da neće surađivati s Hrizostomom zbog mitropolitovog oslovljavanja muslimana muhamedancima. “Oslovljavanje muslimana muhamedancima je uvreda svih vjernika i vjernica muslimana”, naglasio je prof. dr. Grabus.
Da bi priča bila kompletna, valja podsjetiti da je Mahić u svojoj hutbi SPC nazvao sektom, a Svetog Savu optužio za fašizam. Mahić se, u međuvremenu, pokajao i uputio izvinjenje. Reisu-l-ulema IZBiH dr. Husein ef. Kavazović promptno je otputovao u Kozarac, najavio da će IZBiH angažirati advokata, ponavljajući pritom da je hafiz Mahić pogriješio, ali i da je svjestan svoga čina. Reis je također istakao da je priznanje greške i pokajanje rijetkost u našem društvu, naglašavajući da IZBiH ostaje dosljedan svojim principima, no isto očekuje i od drugih. I reis Kavazović se u Kozarcu prisjetio osamdesetih i devedesetih, ali se dotaknuo i postdejtonskih pritisaka koje IZBiH trpi u RS-u. A Međureligijsko vijeće će, najavio je dr. Grabus, pisati patrijarhu SPC-a Porfiriju, tražeći od njega izjašnjenje da li je istupanje iz MRV-a stav SPC-a ili osobni stav mitropolita dabrobosanskog.
Kako god se ove priče završe, ostat će otužna istina da one, u svakom svome obliku, svjedoče radikalizaciji naših podijeljenih društava i – što je još gore – svjedoče vjerskoj institucionalizaciji te radikalizacije. Mitropolit Hrizostom imao je prava očekivati da se MRVBiH oglasi povodom nasrtaja na imovinu turista iz Srbije i(li) makar na napad roditelja koji su svoju djecu doveli na turnir u Sarajevo i tom prilikom napadnuti nožem. Evo, da razumijem da se MRVBiH nije želio – zbog nadležnosti – uplitati u skandiranje malih Splićana “Ubij Srbina”, no – s obzirom na to da se dogodilo u Sarajevu – i sama sam očekivala više javnih osuda i reakcija, pa i zabrinutosti akademske i intelektualne zajednice koja bi morala – zbog sve naše djece – ozbiljnije se pozabaviti javnim diskursom u kome je ekstremizam postao normalna, svakodnevna i prečesta pojava, kako je to u vikend-izdanju našeg lista primijetio akademik Siniša Malešević. I to se ne odnosi samo na sportske terene niti na političare već kako vidimo i na vjerske dužnosnike, ali i medije. Lokalno glasilo bošnjačkih ekstrema svake sedmice ispali po nekoliko mrziteljskih tekstova koje je pristojnom čovjeku sramota i prepričati, no ipak ću kao benigan primjer izdvojiti obračun s Aleksom Šantićem povodom 99 godina od njegove smrti. Urednik huškanja u tom tekstu čita lekciju “naivnim Bošnjacima” i po(d)učava ih da je “Aleksa Šantić bio jedan lijep i veliki komad Srbina”.
Najveća odgovornost
Hoću zapravo reći da u ovom procesu radikalizacije nema nevinih, no usuđujem se ustvrditi da je na vjerskim zajednicama možda i najveća odgovornost. Ne samo zato što se politički lideri i nositelji najviših državnih, entitetskih i ostalih važnih funkcija listom hvale svojom odanošću vjeri već i zbog rezultata istraživanja američkog centra Pew koje je pokazalo da je naša zemlja treća u Evropi po vjeri u Boga (prva je Armenija, druga Gruzija). Isto istraživanje, koje je prošle nedjelje analizirao zagrebački Večernji list, pokazuje da više od polovine katolika u BiH ide na nedjeljne mise i tek 10 posto pravoslavaca, dok hutbe sluša 31 posto muslimana. I mada i ovo i ranija istraživanja govore u prilog tezi da je evropski kontinent u cijelosti sve sekularniji, da čak i vjernici u Evropi ne stavljaju znak jednakosti između vjere i morala, kod nas je drugačije. Nema podataka otkud toliki stepen korupcije u BiH, valjda se i matematika našla u čudu naspram podataka o broju krađa i broju vjernika. No, sve dok smo treća vjerujuća zemlja u Evropi, imamo pravo očekivati od vjerskih zajednica da se odgovorno i u skladu sa svetim knjigama i načelima odnose ne samo prema svojim pastvama već i jedna prema drugoj. U ovom času to praktično znači nadu da će Porfirije zadržati SPC u MRV-u, kao i da će IZBiH disciplinirati i sam kazniti svog imama. Ali i da će MRVBiH reagirati zalažući se za dobrobit svih.
Nakon prijevremenih izbora zaključak je jedan – iste stranke upravljat će istim gradovima u Federaciji BiH. PoMAK je imao gradonačenika Bihaća Šuhreta Fazlića. Na prijevremenim izborima pobijedio je PoMAK-ov Elvedin Sedić. Tuzlom je upravljao SDP-ov gradonačelnik Jasmin Imamović. I nakon prijevremenih izbora Tuzlom će upravljati SDP-ov Zijad Lugavić. Srebrenikom je upravljao NiP-ov Nihad Omerović. Ubuduće će upravljati NiP-ov Adnan Bijelić. Načelnik Vogošće je bio SDA-ov Edin Smajić. Nakon prijevremenih izbora Vogošćom će upravljati SDA-ov Migdad Hasanović. Međutim, evidentno je da je euforija oko stranaka Trojke (SDP, Naša stranka i NiP) u padu. Evo detalja.
Bihać
Gradonačelnik Bihaća bit će Elvedin Sedić iz PoMAK-a. On je uspio iskoristiti infrastrukturu koju je izgradio bivši gradonačelnik Šuhret Fazlić koji je, nakon Općih izbora, prihvatio funkciju zastupnika u Skupštini USK. Drugoplasirani kandidat je Hamdija Abdić Tigar koji je za Sedićem zaostao skoro 2000 glasova. SDA je, tako, platila cijenu zbog kandidovanja ratnog komandanta opterećenom krivičnim procesom za ubistvo (slučaj generala Šantića) i brojnim presudama za nasilničko ponašanje. Trećeplasirani kandidat je SDP-ov Adnan Habibija koji je osvojio skoro duplo manje glasova od PoMAK-ovog Sedića. Četvrti je nezavisni kandidat Amarildo Mulić. Ono što treba naglasiti, stranke Trojke (SDP, NS i NiP) nisu nastupali jedinstveno u Bihaću. SDP je imao svog kandidata koji je doživio debakl, Naša stranka je podržala Amarilda Mulića koji nije mogao osvojiti ni 10 posto glasova, a NiP se naslonio na talas PoMAK-ovog kandidata Sedića. Poređenja radi, Šuhret Fazlić je 2020. godine osvojio skoro 10 hiljada glasova, dok je SDA bila tek treća. SDP je, u odnosu na 2020. doživio rast, dok NiP sada nije ni imao kandidata.
Tuzla
Pobjeda SDP-ovog kandidata Zijada Lugavića nijednog trenutka nije dolazila u pitanje. No, izbori za gradonačelnika Tuzle ne mogu biti nikakav pokazatelj. Prvo, SDP nikad nije izgubio izbore u Tuzli. Drugo, SDA nije imala svog kandidata za gradonačelnika niti su se uključivali u kampanju. Treće, kandidat Naše stranke Omer Berbić koja je dio Trojke bio je tek trećeplasirani i osvojio je skoro duplo manje glasova od Mirnesa Ajanovića (BOSS) koji je sa oko 7000 glasova postigao iznenađujuće dobar rezultat. Lugavić je osvojio oko 10 hiljada glasova. Dakle, u Tuzli su se nadmetale stranke Trojke međusobno i izborni rezultati u tom gradu ne mogu biti pokazatelj bilo čega.
Srebrenik
Do Općih izbora, gradonačelnik Srebrenika je bio Nihad Omerović iz NiP-a. U pitanju je bivši SDA-ov kadar koji je, u međuvremenu, prešao u NiP. On je, recimo, na lokalnim izborima 2020. godine kao nezavisni kandidat kojeg je podržao NiP, osvojio 10.335 glasova. SDA-ov kandidat je tada osvojio 6630, PDA-ov kandidat 1600, a SDP-ova kandidatkinja 1010 glasova. Nakon što je Omerović podnio ostavku, raspisanu su prijevremeni izbori. Stranke Trojke (NiP, SDP, NS) i PDA su podržali Adnana Bijelića. SDA je kandidovala Nermina Tursića. Treba napomenuti da je, gledajući 2022. godinu, kapacitet stranaka Trojke bio skoro 13 hiljada glasova. Međutim, prema nepotpunim rezultatima, glasovi stranaka Trojke su prepolovljeni (6400), dok je SDA pala za oko 400 glasova. Ipak, treba uzeti u obzir manju izlaznost, odnosno tradicionalnu nezainteresiranost birača za prijevremene izbore.
Vogošća
Načelnik Općine Vogošća bit će Migdad Hasanović. On je osvojio oko 5300. Kandidat Trojke (SDP, NS i NiP) Adnan Šerak je osvojio 2900 glasova. Ono što je primjetno, razlika između SDA-ovog i NiP-ovog kandidata je znatno veća u odnosu na 2020. godinu, iako je izlaznost znatno manja. Na lokalnim izborima 2020. godine kandidat stranaka Trojke je osvojio 4673 glasova, dok je kandidat SDA osvojio 6159. Sada su, faktički, ista dva bloka imala svoje kandidate i SDA je napravila veću razliku.
Vjerujte mi, znam šta pričam: imam stanovito iskustvo sa hajkama i medijskim linčom. Presudno je ostati hladnokrvan. To nije lako. Jer jasno osjetiš cunami bijesa koji juri ka tebi. Svejedno. Buka nije snaga. Gdje je šuplje, odzvanja.
Ovo, jasno vam je, govorim zbog „slučaja“ Amira efendije Mahića.
Svijet je pun ljudi koji, iz nekog razloga, misle da će, budu li dovoljno glasno i dovoljno dugo vikali, zamuknuti svi oni koji govore ono što se njima ne dopada. Pun je, taj svijet, još i moćnih ljudi koji misle da silom svakoga mogu zastrašiti, da silom mogu zatomiti istinu.
Svijet je pun budala, a najveća od svih je čovjek koji, dok sa krunom na glavi sjedi na prijestolu, dok mu se oko nogu motaju dvorjani a njegove vojske kroz plamen marširaju u zemlje gdje već dospio je strah od njegove moći – misli da je kralj.
Vjerujte mi, znam šta pričam: kada galame, najbolje je čitati.
Uzmi i čitaj, govorio je anđeoski glas Svetome Augustinu. Nemam bolji savjet. To je sve: uzmi i čitaj.
Čitaj, recimo, ovo: doktor Miodrag M. Petrović, „Zakonopravilo Svetoga Save o Muhamedovom učenju“.
No prije toga, pročitaj ko je autor. Istoričar kanonolog, naučni savjetnik Istorijskog instituta. Nesporni srpski autoritet za „Zakonopravilo“ Svetoga Save, za koje Petrović kaže da je „najveća srpska knjiga“. Petrović je autor kritičkog izdanja „Zakonopravila“.
Ovako Petrović piše u predgovoru svoje knjige, čije mi je izdanje iz 1997. na ekranu:
„Srbi se od pojave Turaka na Balkanu (XIV vek) neposredno i neprekidno suočavaju sa Muhamedovim učenjem, iz kojega je izrastao mnogobrojni islamski svet. Posle viševekovne turske vladavine sve do danas u Raškoj oblasti i Bosni postoje islamizirani Srbi koji pomoću islamske vere stvaraju svest o sebi kao posebnom – muslimanskom narodu. Njih bi danas svakako bilo mnogo više da u Srbiji nisu postojali spisi o Muhamedu i o profanosti vere koju je propovedao. Sveti Sava je dva takva spisa preuzeo iz vizantijske književnosti i uneo ih u Zakonopravilo ili Nomokanon – zbornik crkvenih i građanskih propisa, namenjen Srpskoj crkvi i državi“.
Dakle, da ponovimo šta kaže Petrović. Islam je „profana vera“. Bošnjaci su „islamizirani Srbi“. Da nije bilo Svetoga Save, Bošnjaka bi „svakako bilo mnogo više“.
Koji su to vizantijski tekstovi što ih je Sava uvrstio u svoj nomokanon? Takvih je, kaže doktor Petrović, preko sto.No nas ovdje zanimaju oni koji govore o islamu. To su spisi Svetoga Jovana Damaskina, Svetog Epifanija Kiparskog i Georgija Monaha, koje je Sava preveo i spojio u ono što Petrović naziva „spis o izmailćanskoj veri“.
Prije nego pročitamo šta tu o „izmailćanskoj veri“ piše, da pročitamo šta je i koliko je važan Savin „Nomokanon“ – „najvažnija srpska knjiga“, kako kaže doktor Petrović. Wikipedia veli ovako:
“Savin prevod vizantijskog Nomokanona je usvojen na saboru u manastiru Žiča 1221. godine, kao najviši crkveni i državni pravni akt.[2] Pošto su kanoni Crkve umnogome regulisali život podanika, Savina kompilacija se u znatnoj meri odnosila na oblast koju danas smatramo građanskim pravom.[3]
Savinom verzijom Nomokanona Crkva i država u Raškoj su načinjeni ravnopravnim partnerima, tako što to su izbačeni vizantijski zakonski tekstovi (Ekloga, Epanagoga i komentari Balsamona iz 12. veka) koji podređuju crkvu državi.[4]
Sava je u Nomokanonu naveo i Atanasijev popis kanonskih knjiga, kako bi sprečio upotrebu slovenskih apokrifa”.
U svakom slučaju, Savin “Nomokanon” je temeljni spis Svetosavlja.
Čitamo šta tu piše:
“I do sada postoji služba izmailćanska koja drži i vara ljude, to jest vera sracinska koja je preteča Antihrista”.
“A od tog vremena pa do sada kod njih uzraste lažni prorok po imenu Muamed, koji je, razgovarajući sa Jevrejima i sa hrišćanima, to jest sa arijanima i nestorijanima, odasvud crpeo zlo”.
“I mnoge druge izmišljotine su dostojne smeha u takvome spisu, za koji nadmeno kaže da je od Boga snesen na njega”.
“…Moamed imaše pomoćnika, zapravo druga po imenu Zid (Zejd). Ovaj imaše krasnu ženu koju požele Moamed. Dok su njih dvojica sedeli, Moamed reče: “Hej, Bog mi je zapovedio da uzmem tvoju ženu!”
Čitamo dalje kod doktora Petrovića da je Sveti Sava u svoj nomokanon unio i “Čin koji se vrši nad onima što se od Saracina obraćaju čistoj, istinitoj, hrišćanskoj našoj veri”. Taj tekst je, saznajemo, “takođe preuzet iz vizantijskih nomokanona”.
Tu između ostalog piše:
“Proklinjem zvani Kuran, odnosno čitav spis Moamedov, koji laže kad govori da ga je arhangel Gavrilo njemu sneo”.
“Proklinjem i samu Meku i svu okolinu njenu. I sedam kamenova što su ih Sracini tamo bacili na hrišćane. I svaku molitvu i službu i običaje njihove”.
“Iznad svega proklinjem boga Moamedova, za koga kaže da je samo on bog”.
Istorijsko-politički kontekst u kojem nastaju citirani vizantijski nomokanoni je jasan. Jasno je i da se ondašnji hrišćani i muslimani, pa ni u svojim teološkim raspravama, nisu mazili i nisu bili upoznati sa konceptom političke korektnosti.
Jasni su i politički razlozi zbog kojih je Sava te tekstove uvrstio u svoj tekst.
Jasno je i to da današnji politički kontekst u Bosni nije radikalno – u svakom slučaju ne dovoljno radikalno – drugačiji od ondašnjih napetosti (ovo je, dakako, eufemizam) između hrišćana i muslimana.
Amir efendija Mahić je deseti rođendan dočekao u logoru Trnopolje, u koji ga je zatočila Karadžićeva vojska. Od Kozarca, u kojem je rođen, nije ostao kamen na kamenu. Njegova porodica teško je stradala u zločinima koji je srpska vojska sistematski vršila nad njegovim narodom.
Obaveza Amira Mahića, kao ljudskog bića, no prije svega kao intelektualca koji je odgovoran prema drugim ljudima, kojima je on vjerski i intelektualni autoritet, ljudima koji su listom preživjeli stradanje kakvo je snašlo njega, bila je da pokuša potražiti korijen – ili barem ono što bi korijen moglo biti – ogromne mržnje koja je porodila toliko užasa.
Ta ga je potraga odvela do Savinog “Nomokanona”.
Evo: i mene je.
Moguće da je to tako zato što tamo piše to što tamo piše.
O tome se može govoriti ili ćutati. Pritom: ćutati ne znači obrisati. Znači tek teret nužne debate ostaviti za drugo vrijeme, nekim drugim ljudima. To nije tolerancija. To nije dobronamjernost.
Svi važni, temeljni tekstovi na koje se pozivaju oni koji mržnju crpe iz njih, zahtijevaju ne ćutnju i ne galamu koja pokušava iznuditi tu ćutnju. Zahtijevaju kritički pristup i ozbiljne, neugodne debate.
U kojima “ja sam time uvrijeđen” nije pažnje dostojan argument.
Ako biste, bez poznavanja ili provjere procedura, pročitali izjave lidera HDZ-a Dragana Čovića, stekli biste utisak da će već naredne sedmice biti imenovan “mandatar za novi saziv Vlade Federacije”, da će Vlada FBiH biti formirana za petnaest dana i da će Lidija Bradara u ponedjeljak postati predsjednica.
Međutim, ništa od navedenog nije tačno. Ono što je u subotu u Mostaru ustvrdio Dragan Čović u suprotnosti je sa Ustavom FBiH, ali i svim drugim propisima u Federaciji BiH. Prvo, u Ustavom FBiH nije propisana funkcija “mandatara za saziv Vlade FBiH”. Drugo, Lidija Bradara u ponedjeljak sigurno ne može postati predsjednica Federacije BiH.
“Mislim da su u ponedjeljak potvrđene liste za predsjednika i potpredsjednika, da će oni između sebe izabrati gospođu Bradaru kako je to i predviđeno, a da procedura ide tako da većina u Predstavničkom domu traži od gospođe Bradare da predloži predsjednika Vlade FBiH i da zajednički rade na dogovoru o resorima”, izjavio je Čović.
No, da vidimo šta piše u Ustavu. Nakon što Centralna izborna komisija BiH ovjeri liste kandidata za Predsjedništvo Federacije BiH, te liste se dostavljaju Parlamentu FBiH.
“Izbor za predsjednika i dva dopredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvaćanje liste koju sačinjavaju tri kandidata i koja uključuje po jednog kandidata iz svakog konstitutivnog naroda predloženog u odgovarajućem klubu konstitutivnog naroda, u Zastupničkom domu, a zatim u Domu naroda”, navedeno je u Ustavu Federacije BiH, člana IV.B.2, stav 4. (Schmidtov CXX amandman)
Dakle, oba Doma Parlamenta FBiH ze izjašnjavaju o listi kandidata za (pot)predsjednike Federacije BiH. Do petka nisu zakazane sjednice nijednog od dva doma. Što znači da lista kandidata neće biti potvrđena do kraja naredne sedmice. Čovićev ponedjeljak, faktički, ne postoji.
Tek kada članovi tzv. Predsjedništva Federacije budu potvrđeni u oba doma Parlamenta Federacije, oni se međusobno dogovaraju ko će biti predsjednik FBiH.
“Tri kandidata izabrana u skladu s ovim člankom odlučuju između sebe koji od njih će obnašati funkciju predsjednika. Ukoliko se dogovor ne postigne, o tome će odlučivati Zastupnički dom”, piše u Ustavu FBiH.
Ovdje nije jasno precizirano na koji način izabrani članovi Predsjedništva odlučuju o predsjedniku. Da li dvoje članova Predsjedništva može preglasati trećeg, ili mora postojati konsenzus, Christian Schmidt nije precizirao. A ako se ne postigne dogovor (koji nije jasno propisan), o predsjedniku Federacije BiH odlučuje – većina u Predstavničkom domu FBiH.
Kako god, Lidija Bradara od ponedjeljka neće biti predsjednica Federacije BiH, kako je to najavio predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.
“Vjerujem da ćemo imati mandatara do kraja iduće sedmice”, kazao je Dragan Čović, ističući da će “parlamentarna većina od Lidije Bradare tražiti imenovanje mandatara”.
Međutim, mandatar u Ustavu Federacije BiH – ne postoji. Evo kako se imenuje Vlada Federacije.
“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, u roku od 30 dana od dana izbora predsjednika i dva potpredsjednika. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, navedeno je u Ustavu FBiH.
Dakle, Predsjedništvo Federacije ne imenuje mandatara, kao što je to slučaj na nivou Bosne i Hercegovine, prilikom formiranja Vijeća ministara. Drugo, čak i ako bude izabrana za predsjednicu FBiH, Lidija Bradara ne može imenovati Vladu FBiH dok saglasnost na odluku o imenovanju ne budu dali njeni potpredsjednici (Igor Stojanović i Refik Lendo).
To znači da Vlada FBiH, izvjesno je, neće biti imenovana u narednih petnaestak dana, kako je to najavio predsjednik HDZ-a BiH.
Nemali broj gledatelja i ponešto čitatelja ovih dnevničkih zapisa kada prigovaraju autoru, uglavnom mu dvije stvari zamjeraju. Pitaju me dokle ću komentirati samo politiku i kada ću se konačno pozabaviti nečim vedrim, optimističnim, čega je, tu se slažem, malo u medijima. I evo danas se namjesti pravi, vedar i naglašeno veseo povod stiže sa YouTubea: sarajevska grupa „Helem Nejse“ predstavila je svoju novu pjesmu „Ruža“ koju je snimila sa sjajnom Amirom Medunjanin. Projekat, a ni o čemu manjem se ne radi u njihovom slučaju, „Helem Nejse“ posljednjih je godina nametnuo kao jedan od najvažnijih ovdašnjih popkulturnih fenomena. Oni nisu ograničeni samo na muzičku produkciju, podjednako uspješno se bave animiranim filmovima, duhovitim, angažiranim i originalnim komentarima aktuelnih prilika. Radijski angažman njihovih članova nametnuo je poređenje ove grupe kreativnih momaka sa predratnim Nadrealistima i njihovom novoprimitivnom estetikom koja je, također, izlazila izvan okvira muzike i estrade. No, meni se čini da se tu završavaju sličnosti između dvije najzanimiljivije sarajevska omladinsko-kulturne pojave u posljednjih nekoliko decenija.
„Helem Nejse“ vješto mistificira i sakriva svoj identitet, uspješno manipuliraju medijima, društvenim mrežama i zameću tragove. Krajem prošle godine objavljen je album „Sila moć“ jednog od njihovih članova, poznatijeg kaoBruda iz animiranih filmova. Na njemu se nalazi nekoliko sjajnih rap brojeva u maniru „gangsterskog repa“ oslonjenog na sarajevski prigradski delikventski milje, njegovu i poetiku i leksiku. Pjesma „Usto loš“ sa tog albuma je pravi minimalistički poetsko-muzički dragulj, himna zaguljenih tinejdžerskih heroja crne hronike. Dok slušate stih iz druge ljubavne-kriminalističke pjesme „Princeza i klošar“: „Samo kad bi moja bila to bi tebi bio spas, moj će babo tvoga babu zaposlit’ u „BeHa Gas“, pred oči vam izlazi galerija izetbegovića, asima sarajlića, čovića, dodika, radmanovića, brankovića, novalića, konakovića, nikšića, cerića… čija se mladunčad vjerovatno ovakvim socijalno superiornim dosjetkama udvaraju svojim „princezama“…
Pjesma „Ruža“ je vrlo ambiciozna, lijepo upakovana i pametno smišljena kombinacija, pretapanje ljutog rap brbljanja i punokrvne sevdalinke u kojoj Amra Medunjanin nema premca. Možda je ova ljubavna pjesma nešto najkomercijalnije što je „Helem Nejse“ do sada snimio, a da pritom nije narušena njihova temeljna subverzivna nota. Uz adekvatnu marketinšku i koncertnu promociju „Ruža“ može biti hit koji bi se mogao uporediti za nedostignutim „Godinama“ starim hitom Dine Merlina i Ivane Banfić.
UTORAK, 24. JANUAR
Jučer su članovi Saveza nezavisnih socijaldemokrata iz Istočnog Sarajeva, stranke Milorada Dodika, na konferenciji za medije iskazali nezadovoljstvo izborom srpskih ministara u buduće Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Posebno ih žulja prijedlog njihovog stranačkog šefa da za ministra sigurnosti predloži Nenada Nešića, predsjednika opozicionog DNS-a. Za Nešića tvrde da je upropastio sve čega se dohvatio, od Puteva RS gdje je bio direktor, pa do vlastite stranke koja je doživjela slom na oktobarskim izborima.
Danas je delegacija SNSD-a otišla u Banaj Luku da svoje primjedbe saopći stranačkom lideru i predsjedniku RS Dodiku. Iako su prijetili neposluhom, pa čak i otcjepljenjem od stranke i drugim ultimatumima, nakon sastanka su se ponašali krotko, miroljubivo i kooperativno. Obećali su da će njihov zastupnik u državnom Parlementu sutra glasati za problematičnog Nešića, kao i za sve druge predložene državne ministre. Neki bolji poznavatelji prilika tvrde da je svojim sarajevskim stranačkim kadrovima Dodik nešto obećao i time anulirao njihovo nezadovoljstvo i otpor prema Nenadu Nešiću.
Iako je ime, lik i djelo Nenada Nešića dobro poznato i drugim političkim akterima u BiH, pa i zastupnicima u državnom Parlamentu, uglavnom u najnegativnijem kontekstu, oni se čak neće ni pobuniti kod svojih lidera zbog toga što moraju glasati za takvu osobu.
Stiče se dojam da kada bi neko od stranačkih lidera buduće koalicije za ministra predložio konja, što je uradio rimski imperator Kaligula, ta bi plemenita životinja sjedila u Vijeću ministara. Rimski imperator nije svog najdražeg konja po imenu Incat imenovao za senatora samo zbog svog ludila, nego i da bi pokazao svoj drski prezir prema ostalim senatorima i instituciji u kojoj sjede. Pogledajte pažljivo koje su i kakve osobe stranački lideri ugurali u Vijeće ministara BiH i nećete imati dvojbi šta oni zbiljski misle o toj instituciji i dignitetu države čiji je Vijeće ministara najveća izvršna vlast!
SRIJEDA, 25. JANUAR
U bivšem Haškom tribunalu koji se sada zove Međunarodni mehanizam za krivične sudove danas je završeno iznošenje žalbi odbrane i Tužiteljstva u predmetu protiv bivših šefova SDB-a Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. U procesu koji traje 20 godina njih su dvojica prije nepune dvije godine u prvostupanjsoj presudi osuđeni na po 12 godina zatvora. Presuda im je izrečena zbog njihovog učešća i zločinima na području Općine Bosanski Šamac tokom 1992. godine. Oni su, prema presudi, kao čelni ljudi SDB-a formirali jedinicu od 20-ak osoba koja je iz Srbije upućena na samom početku rata u Bosanski Šamac gdje je su sudjelovovali u nasilnom preuzimanju vlasti, kao i zločinima nad građanima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.
Odbrana dvojice srbijanskih bezbjednjaka tokom dva dana nije osoporavala zločine koje su počinili pripadnici te jedinice, ona je dokazivala da optuženi Stanišić i Simatovi nisu ništa o tome znali. Tužiteljstvo je to osporavalo, pri tome tražilo i da se Stanišić i Simatović osude i za zločine u Doboju i Sanskom Mostru koje su, također, počinile parapolicijske snage koje je SDB Srbije naoružala i uputila u BiH.
Suđenje Stanišiću i Simatoviću je posljednje za zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj. Ono je i zadnja prilika da se preko odgovornosti dvojice čelnika njene Državne bezbednosti utvrdi aktivno sudjelovanje Srbije u agresiji na BiH.
No, vratimo se zločinim počinjenim u Bosanskom Šamcu. Pred Haškim tribunalom već je ranije osuđeno nekoliko lokalnih Srba, čelnika te općine. Prvi čovjek policije u Bosanskom Šamcu Stevan Todorović priznao je svoju krivicu i odgovornost za ratne zločine. Kazao je da je u tom gradu bilo relativno mirno i normalno stanje sve do dolaska Stanišićevih i Simatovićevih dobrovoljaca-specijalaca iz Srbije. Oni su stanovnicima nesrspke nacionalnosti priredili pakao. Slično je tvrdila i odbrana drugih optuženika, poput Sime Zarića, koji je ponavljao tokom suđenja i nakon izlaska na slobodu da on nije mrzio komšije Hrvate i Bošnjake budući da živi i miješanom braku.
Sličan scenario po kojem horde dobrovoljaca iz Srbije dolaze na početku rata u BiH u pojedine općine i siju strah, teror ,zločine, logore, progone nesrpskog stanovništva… bilježimo od prvog ulaska Arkanovaca u Bijeljinu u aprilu 1992, pa do njihovih zločina nad Bošnjacima U Sanskom Mostu 1995. godine. Tužiteljstvo u Haagu je priložilo dokaze da su za ovu drugu ekspediciju Arkanovci plaćeni sredstvima SDB-a Srbije, odnosno tandema Stanišić-Simatović.
I na suđenju odgovornim za zločine u Tesliću koje se mjesecima vodi pred Sudom BiH svjedoci govore isto: sve je i u tom bosanskom gradu bilo relativno mirno dok vlast u njemu nije preuzela specijalna jedinica Miće koja je stigla iz Doboja. Ta jedinica je bila sastavljena od lokalnih kriminalaca, ali oslonjena „idejno“ i logistički na SDB Srbije. Isto je bilo i sa dolaskom Šešeljevaca na prostor Mostara, Belih orlova u Zvornik. Milan Lukić, koji je osuđen na doživotnu robiju zbog zločina u Višegradu, bio je što je dokazano na sudu dugogodišnji pripadnik rezervnog sastava SDB-a Srbije.
Kada bi bila tačna tvrdnja veklikosrpskih propagandista i relativizatora da je navodni građanski rat u BiH bio logična posljedica vjekovne mržnje imanentne ovdašnjim narodima, tada bi bilo sasvim nepotrebno da se šalju eskadroni smrti iz Srbije pod kontrolom tamošnjeg SDB-a da oni raspiruju mržnju. I da podstiču lokalno stanovništvo, „inducirano vjekovnom mržnjom“ na zločine i progone svojih komšija.
Sulejman Tihić, bivši lider SDA, bio je žrtva zločina u Bosanskom Šamcu, odakle je nakon torture prebačen u zatvore u Srbiji. Nakon atentata na Zorana Đinđića, premijera Srbije, također rođenog u Bosanskom Šamcu, Tihić je prepoznao njegovog ubicu Zvezdana Jovanovića: on je kao pripadnik zločinačke kaznene ekspedicije njega i druge građane zlostavljao u Bosanskom Šamcu.
Je li Jovanovića na nasilje prema Tihiću i njegovim sunarodnjacima gonila „vjekovna mržnja“, ili, pak, zadatak kojeg je dobio od beogradskih šefova presuđenih za te zločine u Bosanskom Šamcu. Kako se uopšte može mrziti nekoga koga ne poznaješ?! Ubica iz Crvenih beretki Zvezdan Jovanović je mogao mrziti svoju najpoznatiju žrtvu Zorana Đinđića, zbog njegovih planova da Simatovića i Stanišića i njihove ratne odrede smrti pošalje u Haag. Ali, on i drugi zločinci koje je uputio SDB Srbije definitivno nisu mrzili Tihića i druge Bopšnjake i Hrvate iz Bosanskog Šamca. Oni su bili profesionalne plaćene ubice upućene iz Srbije sa konkretnim zadatkom etničkog čišćenja. I ne samo u Bosanski Šamac. Kako je lucidno napisao profesor Dejan Jović u svojoj nezaobilaznoj knjizi „Rat i mit“: nije mržnja proizvela zločine u ratovima u Hrvatskoj u BiH, nego su ratni zločini prethodili mržnji.
ČETVRTAK, 26. JANAUR
Ubrzo nakon što je 1990. godine Hrvatska demokratska zajednica predvođena Franjom Tuđmanom preuzela vlast, u Zagrebu je izvršen napad eksplozivom na Jevrejsku sinagogu. Osude su stizale sa svih strana, novi režim koji je u predizbornom periodu koketirao sa neofašizmom i antijevrejskim sentimentima teško je kompromitiran u mnogim važnim međunarodnim diplomatskim centrima.
Nakon izvjesnog vremena, hrvatske policijsko-obavještajne strukture su otkrile da je diverziju na jevrejskoj imovini izvela grupa obavještajaca-diverzanata formirana od Kontraobavještajne službe JNA. Grupa se nazivala Opera i stajala je iza još nekih destruktivnih akcija u Hrvatskoj koje su imale za cilj kompromitiranje vlasti te zemlje. O tim suberzivnim aktivnostima JNA u Hrvatskoj i BiH najiscrpnije je je govorio bivši obavještajac JNA Mustafa Čondić. On je o tim događajima svjedočio u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću, te u kasnijim medijskim intervjuima.
Prije nekoliko dana u Švedskoj je na protestima građana zapaljen Kur'an, što je zgrozilo cjelokupnu svjetsku javnost, a pogotovo islamske države. Turske vlasti najavile su oštre sankcije, pored ostalog i blokadu ulaska Švedske u NATO Savez.
Danas su švedski istražni organi objavili da iza paljevine muslimanske Svete knjige stoji izvjesni problematični Šveđanin kojem je jedan drugi lik, također poznat policiji, platio da počini taj pirotehnički akt. A taj naručitelj i financijer, pišu mediji, je bio dugogodišnji suradnik ruske medijske kuće Russia Today od koje je godinama dobijao izdašne financijske injekcije. Uvijek kod ovakvih idiotskih incidenata istraga najprije utvrđuje ko od njih ima koristi. Od ovog vandalizma je naravno korist imala samo Rusija, kojoj je cilj da Švedsku konfrontira sa islamskim svijetom, prije svega Turskom, i na taj način udalji od integracije u NATO Saveza.
Dugo se vjerovalo kako su priče u masivnom ruskom malignom utjecaju na globalne procese pretjerane, te da su tvrdnje o hibridnom ratu protiv ostatka svijeta stvar naučne fantastike. Pokazalo se da to uopće nije bilo preuveličavanje. Prema nekim procjenama na takozvanim „farmama trolova“ koje vode informatičke bitke u Rusiji zaposleno više od 150 hiljada ljudih, sjajno obučenih i izdašno plaćenih. Režimski mediji popot Sputnika i RT samo su jedan od rukavaca propagandnog djelovanja ruske države prema inostranstvu i tek djelomice prema svojoj javnosti.
Kada danas na otvaranju svog privatnog filmskog festivala slavni reditelj kaže da oni „afirmišu umjetnost“, dok neki drugi gotive tenkove Leopard, iz njega ne govori autor velikih filmskih ostvarenja, niti šef Festivala. On se tu pojavljuje kao stalni suradnik agencije Sputnik, redovni gost na gozbama u Kremlju i, prema vlastitom, priznanju blizak prijatelj ruskog ministra odbrane!
PETAK, 27. JANUAR
Današnji dan je proglašen za Međunarodni dan borbe protiv holokausta, i taj se planetarni imperativ borbe protiv zla uglavnom koristi za verbalnu, znači načelnu osudu zala nacizma i fašizma. Licemjerje takve deklarativne, formalne osude bez suštinskog sadržaja može se prepznati gdje god se okrenete. Tako danas Holokaust istovremeno osuđuju i lider Ukrajine Zelenski i Rusije Putin, pritom tvrdeći da se njihove zemlje i vojske i danas bore sa ostatcima povampirenog nacizma.
Na licemjerje koje je upriličeno tokom Međunarodog dana sjećanja na Holokaust ukazuju dva današnja teksta, povjesničar Dragana Markovine i novinara Viktora Ivančića. I jedan i drugi autor uvjerljivo dokazuju da se zemlja u kojoj žive, Hrvatska, nije do kraja, niti iskreno odredila prema vlastitom povijesnom nasljeđu vezanom za zločinačku Neovisnu Državu Hrvatsku (NDH). Podsjećaju da je još uvijek u javnoj upotrebi čest pozdrav Za dom spremni pod kojim je hiljade Jevreja, Srba, Roma i drugih stradalo u NDH. Markovina govori da ni Srbija nije dostojno ogradila od zločina počinjenih nad njenim Jevrejima tokom Drugog Svjetskog rata. Kaže da nešto bolje stvari stoje u BiH, premda u Sarajevu još uvijek jedna škola nosi ime Mustafe Busuladžića, čovjeka koji je bio deklarirani antisemit.
Vlasti u Mostaru danas su zajednički uz prisustvo predstavnika malobrojne jevrejske zajednice u tom gradu obilježile Dan sjećanja na Holokaust. To je ohrabrujuće, ali ni izbliza nije dovoljno to što se hologrami sa jevrejskim simbolima prikazuju na gradskim intitucijama. Stvarni odnos vlasti u Mostaru, kao i u bilo kojoj drugoj sredini, prema nacističkoj praksi mjeri se njihovim odnosom prema antifašizmu i njegovim vrijednostima. Vrijednosti antifašizma se ne mogu vezati ni za jednu drugu ideologiju, pa ni komunisitčku, jer su one univerzalne i civilizacijsko postignuće. Da se ne vraćamo na barvarski čin temeljitog rušenja Partizanskog groblja, podsjetićemo da još uvijek ulice u zapadnom dijelu Mostara nose imena zločinaca koji su direktno odgovorni za smrt hiljada Jevreja u BiH i Hrvatskoj. Iako je bilo najavljeno njihovo uklanjanje, to se već mjesecima odgađa. Za to vrijeme zidovi zgrada i drugih objekata iscrtavaju se nacističkim simbolima i veličanjem zločinačkih ideologija, pa i one aktuelne ruske. Bilo bi mnogo produktivnije i iskrenije da su gradske vlasti na današnji dan sa gradskih ulica skinuli ploče sa imenima zločinaca odgovornih za holokaust, ili prefarbali uvredljive nacističke crteže sa fasada. Ne bi to bio samo simbolički, nego stvarni akt otklona prema fašizmu i njegovim zločinačkim praksama!
U povodu međunarodnog dana sjećanja na Holokaust britanski BBC je snimio film pod naslovom „Kako je počeo holokaust“. Autor ovog impresivnog i uznemirujućeg ostvarenja povjesničar James Bulgin u jednom tekstu iznio je svoj stav o odgovornosti za holokaust. On kaže da je potpuno krivo razmišljanje koje za holokaust optužuje isključivo Hitlera i uzak krug njegovih nacističkih suradnika. Istina je, piše britanski povjesničar, „da se holokaust nije dogodio samo zato što je to Hitler planirao, već zato što je bilo dovoljno ljudi koji su bili spremni djelovati u skladu sa njegovim namjerama i podržati njegovu ideologiju“.
Zato se i danas vrlo neuvjerljivim doima kada se o paklu holokausta izjašnjavaju samo političke, ili intelektualne elite, koje, pritom, ništa ne čine da građanima, ili barem vlastitim pristalicama permanentno ukazuju na njegovu pogibeljnost! I po žrtve i po dželate.
SUBOTA, 28. JANUAR
Ako bi neko za koga bi se moglo reći da dobro poznaje ovdašnu političku scenu, da je upućen u međustranačke odnose, pokušao osvrnuti na jučerašnji dan, vrlo bih teško uspio razumjeti, a kamo li pojasniti drugima šta se jučer dešavalo u Parlamentu Federacije i oko njega.
U najgrubljim crtama, epilog svih tih zamršenih zbivanja, bio je da je pred kraj dana Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, svojim kolegama iz Osmorke najavio da će vjerovatno napustiti njihovo društvo i potražiti neko bolje i iskrenije. Bila je to njegova reakcija na glasanje u Domu naroda Parlamenta Federacije u kojem je SDP BiH preglasan i ostao bez ijednog svog zastupnika u budućem Državnom Domu naroda. Razlozi za tu ljutnju su opravdani i utemeljeni su na faktičkom stanju da SDP koji ima 14 zastupnika u Domu naroda nema nijednog, a neke stranke sa jednim ili dva zastupnika imaju zastupnike u bošnjačkom i hrvatskom Klubu Doma naroda državnog Parlamenta. Nikšićev potpredsjednik Vojin Mijatović je to nazvao izdajom i najavio oštre kontramjere prema onim članicama Osmorke i njihovim liderima koji su se ponijeli nelojalno i nepošteno.
Nermin Nikšić sebe je odavno pozicionirao u fotelju predsjednika Vlade Federacije. Poznavajući njegovu nepopustljivu ambicioznost vrlo se realnim čine spekulacije da će to pokušati ostvariti sa novim koalicijskim partnerom, već otpisanom i prežaljenom SDA. To bi tek bio šok za preostale članice Osmorke koje su već odavno rasporedile svoje kadrove na važne funkcije u Federaciji BiH.
Uzgred, danas je stigla vijest da je gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić koji je predvodio delegaciju pobunjenika na sastanku kod Milorada Dodika, tom prilikom dobio obećanje da će biti izabran za državnog ministra financija nakon što uskoro tu funkciju napusti Zoran Tegeltija.
Svaka koalicijska vlast počiva na kompromisima, ustupcima, popuštanjima, toleranciji, pa i ova aktuelna, tvrde lideri vladajuće koalicije.
Međutim ono što oni u svom metajeziku nazivaju komprimisima, konsenzusima, dogovorima u praksi se pokazuje kao najsirovije i najbestidnije ucjenjivanje i reketiranje dostojno pravih mafijaških organizacija!
NEDJELJA, 29. JANUAR
Jedan od najemotivnijih trenutaka ovogodišnjeg Australian Opena bio je susret Novaka Đokovića i bivše teniserke Jelene Dokić nakon još jedne Novakove pobjede. Njih dvoje nisu mogli obuzdati emocije i jedva su suzdržavali suze. Iako ih dijeli tek četiri godine, Đoković je izgledao neuporedivo mlađe. Četrdesetogodišnja Jelena ga je zbog svog drastično promijenjenog izgleda upitala da li je se sjeća, a on džentlmenski odgovorio: Naravno, da li se ti mene sjećaš. Povrede, patnja i osobna tragedija kroz koje je prošla ostavile su grube tragove na nekadašnjoj ljepuškastoj, šarmantnoj djevojci.
Jelena Dokić je u vrijeme početaka Novakove velike karijere bila među najboljim tenisačicama na svijetu, svakako najperspektivnija. Sa 20-ak godina zauzimala je četvrto mjesto na WTA listi. Đoković se sjetio kakvu mu je radost i čast na njegovi počecima značila njena podrška.
Jelena Dokić i Novak Đoković
A onda se Jeleni Dokić kada je trebala načiniti odlučni „đokovićevski“ korak ka samom vrhu teniskog univerzuma, srušio cijeli svijet. Srušio joj ga je njen rođeni otac Damir histerični roditelj, agresivni i neurotični nacionalista čije je ponašanje na rubu ludila i kriminala. Izbjeglica iz ratnog Osijeka Damir Dokić je zaratio najprije sa kćerkinim trenerom Hrvatom, potom i sa Jelenom, koja je počela izbjegavati i bježati od njega. Njena karijera je tonula, a otac je dotakao dno kada je prijetio da će napasti amabasadu Australije u Srbiji u Beogradu zbog čega je hapšen. Mlada Jelena Dokić je bila žrtva posesivne agresije svog oca, koja je upropastila njenu briljantnu karijeru. Danas je 40-godišnja veteranka koju njeni australski prtijatelji, eto, nisu zaboravili i ukazuju ju povremeno zaslužene počasti.
Slična je sudbina i još jedne tenisačice sa ovih prostora Hercegovake Mirjane Lučić, koja je također u zenitu svoje karijere morala pobjeći u Ameriku pred nasrtljivom torturom rođenog oca.
O tome fenomenu očeva teniskih zvijezda koji se pretvaraju u tirane nad sopstvenom djecom, govorio je prošlogodišnji filmski hit „Kralj Richard“ posvećen ocu velikih teniskih zvijezda Serene i Venus Williams i spartanskim metodama koje je kao trener koristio tokom tog teškog procesa stvaranja velikih igračica. Will Smith je za ulogu oca Richarda Wiliamsa lani dobio Oscara za najboljeg glumca.
Ovogodišnji nastup Novak Đokovića na Australian Openu uz sve druge nedaće koje su ga pratile, obilježilo je incidentno i neprihvatljivo ponašanje njegovog oca Srđana. Reklo bi se da je svjetskom teniskom šampionu podjednak problem predstavljala zadnja loža lijeve noge i prednja, svečana loža u kojoj je sjedio njegov otac. Očevo druženje sa ruskim i srpskim nacionalistima i podrška Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, možda je bilo slučajno, možda je ispao naivan, kako je tvrdio njegov sin. Međutim, takvo javno ponašanje Srđana Đokovića nikoga nije pretjerano iznenadilo i potpuno je komplementarno sa njegovim ranijim javnim istupima, izjavama i porukama. Lani je Srđan Đoković dok je Novak čekao rasplet drame oko sudjelovanja na AO, danima držao mitinge u centru Beograda. Ti mitinzi nisu samo bili javna podrška Novaku, nego su se pretvorile u sirove političke tribine. Srđan Đoković je preko noći postao lider antivakserske pobune u Srbiji i simbol borbe protiv zapadnog imperijalizma. Jedan poznati beogradski sportski komentator tvrdio je nedavno da je Srđan Đoković nezadovoljan načinom na koji je on godinama prenosio Novakove mečeve tražio od njegovih šefova da ga ostave bez posla.
Današnje finale Srđan Đoković je bio prinuđen gledati na televiziji, zbog pritiska organizatora i vjerovatno vlastitog sina i ostatka familije.
Ni u jednom sportu, pa ni u jednom javnom poslu žrtva roditelja za uspjeh vlastite djece nije tako velika, skupa i iscrpljujuća kao što je u slučaju teniskog sporta. Roditelji miliona dječaka i djevojčica širom svijeta ulažu veliki novac, trud, energiju, odriču se vlastitih života nadajući se da će se oni dokopati slave i novca, koji su rezervirani tek za dvjesto-tristo najboljih među njima.
Oni rijetki roditelji koji to uspiju, čije kćeri i sinovi dohvate svoje teniske snove, najčešće se time ne zadovoljavaju, nego nastoje podijeliti kolač slave sa svojim potomcima. Srđan Đoković nije svojim ponašanjem uspio naškoditi genijalnom sinu Novaku, ali zato jeste sebi…
Život Danila Vučića je bio ugrožen nakon što je Istraga.ba objavila dokument koji potvrđuje da je sin srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, službeno prisustvovao obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske.
Ovo je, ukratko, suština pisma koje je visoki predstavnik Christian Schmidt poslao svim stranim ambasadorima u BiH, pozvavši ih da pojedinačno pišu protestne note Ministarstvu vanjskih poslova BiH zbog objave podataka o Vučići mlađem i njegovom prisustvu na obilježavanju dana RS kojeg je Ustavni sud BiH proglasio – neustavnim.
Schmidt je ovo pismo napisao 25. januara, a distribuirano je četiri dana kasnije, uoči službene posjete visokog predstavnika Beogradu.
“Kao što vam je poznato, različiti lokalni mediji objavili su 10. siječnja kopiju note Ambasade Srbije koja sadrži osobne podatke g. Danila Vučića, sina Nj.E. Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, te jedinice za osobnu zaštitu koja je pratila g. Danila Vučića tijekom njegovog nedavnog putovanja u Bosnu i Hercegovinu. Objavljivanje ovih sigurnosnih podataka dovodi osobe koje putuju u opasnost. Uzimajući u obzir osjetljivo političko okruženje u zemlji kada se putovanje odvijalo, kršenje ovih povjerljivih informacija moglo je imati ozbiljne posljedice i sukob s određenim odgovornostima Bosne i Hercegovine kao države primateljice prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima (odnosno članovi 27.2 i 29)”, naveo je Christian Schmidt u svom pismu.
“Već sam”, piše dalje Christian Schmitd, “prenio našu zabrinutost u vezi s ovim incidentom članovima Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC)”.
Visoki predstavnik, potom, poziva ambasadore da zbog “slučaja Danila Vučića” pišu diplomatske note Ministarstvu vanjskih poslova BiH.
“Usaglašeni podsjetnik diplomatske zajednice Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine na povjerljivost diplomatske korespondencije i odgovornost koju Ministarstvo snosi u tom smislu bila bi učinkovita i pravovremena poruka”, napisao je Schmidt.
Slučaj objave podataka o putovanju Danila Vučića, Schmidt naziva “incidentom”.
Podsjećamo, Istraga.ba je 10. januara objavila dokument Ambasade Srbije u BiH kojim je najavljeno da će Danilo Vučić od 8. do 11. januara boraviti u BiH. Sin predsjednika Srbije je 8. januara boravio u Banja Luci, kao gost na obilježavanju neustavnog dana Republike Srpske. Dan kasnije, Danilo Vučić je bio među zvanicama u VIP loži u Istočnom Sarajevu tokom parade organizirane povodom dana RS koji se nezakonito obilježava.
Danilo Vučić među zvaničnicima Republike Srpske
Nakon što je obznanjeno da je Vučić mlađi bio na obilježavanju neustavnog dana RS, njegov otac, inače predsjednik Srbije, obavijestio je medije da je Danilo bio u privatnoj posjeti.
“Lagali su podjednako i tajkunski mediji u Beogradu, i zagrebački i sarajevski, kako je dio zvanične delegacije Srbije, kako to ni Staljin ni Tito nisu radili, a odlazak na oba mjesta bila je samo Danilova želja i ništa više”, napisao je Vučić 9. januara na Instagramu.
Istraga.ba je, stoga, dan kasnije objavila akt Ambasade Srbije u BiH kojim je najavljena posjeta Danila Vučića Bosni i Hercegovini. Iako u dokumentu nije objavljen nijedan lični podatak koji se odnosi na sina srbijanskog predsjednika, vlasti te države započele su medijsku kampanju tvrdeći da je objavom tog dokumenta ugrožen život Danila Vučića. Među prvima je reagirala premijerka Ana Brnabić.
Најдиректније, брутално угрожавање безбедности Данила Вучића. Медији из БиХ без заштите личних/осетљивих података објављују (1) ко је у пратњи Данила; (2) чиме су наоружани; (3) бр. пасоша, бр. моб.тел; (4) марке возила, регистрације; (5) када ће прећи који гранични прелаз. 1/2 https://t.co/qqNHstX5pV
“Kako je ovo moguće, OHR”, napisala je Brnabić 11. januara.
OHR, međutim, nije odmah reagirao. No, kada je visoki predstavnik odlučio putovati u Beograd, odlučio se i na “zaštitu Danila Vučića”. U svom pismu, Schmidt uopće ne problematizira prisustvo sina srbijanskog predsjednika neustavnom danu RS. Naprotiv, on se poziva na Bečku konvenciju i tako, faktički, Danilu Vučiću daje diplomatski status u BiH. Što znači da je Danilo Vučić proslavi dana RS prisustvovao kao – srbijanski diplomata.
Ured visokog predstavnika je donekle neobična institucija, a odnekle nije. Nakon Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj je uspostavljen Saveznički kontrolni savjet. To tijelo je imalo ovlasti da stavlja van snage ranije (nacističke) zakone, proglašava nove zakone, smjenjuje zvaničnike i poduzima druge mjere u svrhu očuvanja mira i provođenja denacifikacije. Isto tijelo je postojalo i u poslijeratnoj Austriji, kao i Japanu.
Međunarodna supervizija u našoj zemlji nije presedan. Problem OHR-a nije u tome što liči na Saveznički kontrolni savjet, već u tome što ne liči. Za razliku od Dwighta Eisenhowera, prvog predsjedavajućeg Savezničkog kontrolnog savjeta, ili pokojnog Paddyja Ashdowna, aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt nema na raspolaganju dovoljan broj međunarodnih vojnih trupa.
Sam tvorac Dejtona, Richard Holbrooke naslutio je da je transformacija SFOR-a u EUFOR bila kobna greška. U predgovoru knjizi „Put ka Dejtonu“ Dereka Cholleta, savjetnika američkog državnog sekretara, Holbrooke kaže da je navedena transformacija izvršena zbog potreba SAD-a da svoje trupe premjeste u Irak i Afganistan i amibicija Francuske da smanji zavisnost EU u odnosu na NATO.
„Ostao je utisak“, kaže Holbrooke, „da se Sjedinjenje Države, kao jedina sila koju poštuju svi na Balkanu, počinju povlačiti, što je ohrabrilo opstrukcioniste u [Republici] Srpskoj i oslabilo umjerene snage drugdje.“
OHR je najprije ostao bez trupa NATO, a kasnije u dobroj mjeri i bez EUFOR-a (koji je reduciran na bezazlenih 1.100 vojnika). Istovremeno, povučena je međunarodna policijska misija, strane sudije i tužioci. Sve je izvedeno, nakon što je Evropska unija, na čelu sa bivšom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, preuzela lidersku ulogu u BiH.
Nakon odlaska Paddyja Ashdowna, na čelo OHR-a je došao Christian Schwarz-Schilling, lični prijatelj kancelarke Merkel, koji je skoro u potpunosti pasivizirao ovu instituciju. Nakon njega, na čelo OHR-a je došao Miroslav Lajčak, za vrijeme čijeg mandata je ova institucija prvi put povukla svoju odluku pred pritiskom vlasti Republike Srpske, te Evropske komisije i Rusije, kako je posvjedočio jedan od Lajčakovih saradnika Phillipe Leroux-Martin je, u knjizi „Pouke iz Bosne“.
Nešto više od deset godina, nakon završetka rata, međunarodna zajednica je na inicijativu Evropske unije počela sa povlačenjem međunarodnih vojnih trupa, što je, uz odricanje političke podrške, skoro posve oslabilo autoritet OHR, pretvorivši ga, kako je primijetio Lajčak, u „mrtvog konja“.
Poređenja radi, Saveznički kontrolni savjet je u Njemačkoj postojao 45 godina, sve do ujedinjenja 1990. godine, a sedam decenija nakon Drugog svjetskog rata u ovoj zemlji je još uvijek prisutno 35.000 američkih vojnika. Zato je naoko besmisleno da je upravo Njemačka, predvođena bivšom kancelarkom, bila lider vojnog i političkog razoružavanja međunarodne zajednice u BiH, pod prilično sarkastičnim izgovorom da je potrebno da domaći akteri preuzemu odgovornost, kako bi se ojačao suverenitet zemlje.
Počev od 2006. godine, desilo se suprotno: suverenitet države je oslabljen, a osnažen je utecaj inozemnih faktora, najprije Srbije i Hrvatske, a zatim i Ruske Federacije, Mađarske i drugih. Nastupila je blokada euroatlantskih integracija, a zatim i nešto suptilnija evropskih integracija, Bosna i Hercegovina, koja je bila regionalni lider na NATO i EU putu, počela je zaostajati i nakon nekog vremena su je pretekle Hrvatska (danas već članica EU i NATO-a), Srbija i druge zemlje.
Slabljenje OHR-a (tj. međunarodnog vojnog prisustva) je bilo, čini se, dio šire politike Evropske unije, predvođene njemačkom kancelarkom. Bivša njemačka kancelarka je bila uvjerena da može izgraditi trajni mir, kroz ekonomsku saradnju i dijalog sa Rusijom. Čini se da je jedan od aspekata njene „istočne politike“ bio i popuštanje pred zahtjevima srpske politike u Bosni i Hercegovini.
Inicijativa Berlina za slabljenje uloge OHR-a dolazi skoro u isto vrijeme, kada Vladimir Putin drži svoj čuveni govor na Mihenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine. Otprilike u isto vrijeme – kako nas obavještava spomenuti Leroux-Martin – ruski ambasador u Bosni i Hercegovini se po prvi put javno pobunio u Vijeću za implementaciju mira protiv OHR-a. Također, ovo vrijeme se podudara sa samitom NATO-a u Bukureštu, kada je na insistiranje evropske političke elite, na čelu sa bivšom kancelarkom, odbijen zahtjev Ukrajine i Gruzije za Akcionim planom za članstvo, što je neposredno rezultiralo ruskom invazijom na Gruziju, a posredno i na Ukrajinu.
U navedenom periodu, od 2006. pa sve do svog odlaska 2021. bivša njemačka kancelarka je, kako kaže trenutni konsenzus, vodila posve pogrešnu politiku prema Rusiji. Njemačka, evropska i šira transatlantska javnost postali su, nakon invazije na Ukrajinu, svjesni štete koju je za evropski poredak stvorila politika popuštanja bivše kancelarke. Nažalost, o šteti koju je pretrpjela BiH, za vrijeme vladavine Merkel, još uvijek se uglavnom stidljivo šuti.
Najveći dio vladavine Merkel se poklopio sa mandatom Valentina Inzka, koji je svojom, uglavnom deklarativnom, privrženošću interesima države BiH, samo učinio lakše podnošljivom opisanu regresiju. Na kraju je, uoči svog odlaska, bivša kancelarka izdejstvovala imenovanje Christiana Schmidta. Bio je to coupe de grace njene štetne politike prema BiH.
Kako primjećuje spomenuti Leroux-Martin, nakon reduciranja međunarodne vojne misije, OHR je ostao bez provedbenog mehanizma, te je njegov autoritet počeo ovisiti u najvećoj mjeri od spremnosti, odnosno nespremnosti domaćih aktera da prihvate njegove odluke. Svjestan toga, Dodik je, od prvih naznaka imenovanja Schmidta, vrlo promišljeno krenuo u sveobuhvatnu kampanju potkopavanja njegovog legitimiteta, jasno poručujući da RS neće prihvatiti njegove odluke.
Istovremeno, nadajući se da bi Schmidt mogao vratiti agilnost OHR-u, a previđajući činjenicu da nema na raspolaganju silu kao provdbeni mehanizam svakog poretka, bošnjačka politička javnost je svesrdno podržala njegovo imenovanje. U protekle dvije godine Schmidtovog mandata, postalo je sasvim jasno da je on de facto visoki predstavnik samo za FBiH, ili kako bi Leroux-Martin rekao tamo gdje ga prihvataju.
Nije slučajno da Schmidt sve više liči na lorda Davida Owena. Ne samo zato što je arogantan. Već zato što se, kao pregovarač, nalazi u strukturalno skoro istoj situaciji. Schmidt je, kao i lord Owen, pregovarač bez štapa. Svjestan da nema mehanizam, kojim bi prinudio srpsku i hrvatsku politiku u BiH da prihvate njegovu odluku, on im, kao svojevremeno lord Owen, sve više popušta. Jedini njegov štap, ili preciznije „štap“, jeste strah bošnjačke javnosti od zatvaranja OHR-a.
U svojoj knjizi „Od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma“, Kasim Begić kao da opisuje Schmidtovu ličnost i politiku, kada govori o susretu sa lordom Owenom, u ljeto 1993. godine. „Sjećam se“, veli Begić, pored njegove arogancije i nestrpljivosti da sasluša druge, da je uglavnom dijeli lekcije prisutnim, odmahivao, više puta naglašavao da smo izgubili rat, prijetio povlačenjem svjetske zajednice iz BiH.
Nakon što je Karadžić, na proljeće 1993. godine, odbio Vance-Owenov plan, pokazalo se da neće biti vazdušnih udara. Lord Owen je kao pregovarač ostao bez štapa. Zato je u svoj novi, tzv. Owen-Stoltenberegov plan ugradio zahtjeve srpske i hrvatske politike, te pokušao da prinudi Sarajevo na ustupke.
Nedugo nakon što su objavljeni detalji njegovog plana, Evropski parlament ga je kritikovao zbog pritiska koji vrši na Vladu RBiH kako bi prihvatila etničku podjelu zemlje. Washington Post je uporedio lorda Owena sa Chamberlainom, bivšim britanskim premijerom koji je popuštao pred Hitlerovom agresijom.
Kako bilježi Begić, Owen je tih dana, za BBC kazao, da je njegov „najveći problem kako privoliti Muslimane da pregovaraju“. Također, u isto vrijeme je, sasvim u Karadžićevom duhu, dao izjavu da Srbi posjeduju 65% zemljišta u BiH, te da mape podjele treba podesiti prema toj činjenici. Navedeno neodoljivo podsjeća na trenutne javne i neke manje javne rasprave o državnoj imovini.
Istovremeno, kako svjedoči Begić, lord Owen je nastojao unijeti podjele unutar Predsjedništva RBiH, ohrabrujući Fikreta Abdića i druge članove da se suprotstave Aliji Izetbegoviću i izoliraju ga, kako bi oslabio poziciju Sarajeva u pregovorima i privolio ga na ustupke. Ne treba ni govoriti koliko ovaj scenarij podsjeća na uspostavljanje Osmorke.
Na koncu drugi Owenov plan je propao, zahvaljujući jedinstvenom bošnjačkom odgovoru. Dejtonski sporazum je zaključen, tek nakon što se, umjesto britansko-evropskog pregovarača, pojavio Holbrooke, kao diplomata sa štapom, koji je bio u stanju vršiti kredibilan pritisak na sve strane.
Računajući da Bošnjaci, zabrinuti za sudbinu države i preplašeni eventualnim povlačenjem „svjetske zajednice iz BiH“, ne smiju dovesti u pitanje njegov autoritet, Schmidt ih uzima zdravo za gotovo, kao svojevremeno lord Owen. Javnosti, koja ga priznaje, obraća se arogantno, dok je vrlo oprezan, često i snishodljiv kada se obraća srpskoj i hrvatskoj javnosti.
OHR jeste potreban BiH, ali time se ne može pravdati Schmidtova pristrasnost u korist Zagreba, plašljivost u odnosu na Banjaluku i nepoštovanje koje iskazuje prema Bošnjacima. Uprkos spomenutim prijetnjama, nakon odlaska lorda Owena, nije bio kraj svijeta. Naprotiv, došlo je do početka uspješnog mirovnog procesa. OHR je potreban BiH, ali je potreban i međunarodnoj zajednici, možda više njoj trenutno nego nama. Bošnjaci ne trebaju brinuti o sudbini OHR-a više nego što brinu sam Schmidt i PIC, naročito ako radi protiv njih i države. Ako nismo poginjali glavu kada je bilo mnogo teže, ne znam zašto bismo sada.
The collapse of the Russian Federation will improve the security and stability of several nearby regions, including the Western Balkans. A rump Muscovite state military defeated in Ukraine, under intense international sanctions, with falling energy revenues, a depleted budget, and shorn of its resource base in Siberia will have severely reduced capabilities to attack its neighbors or foment unrest outside its borders.
As Moscow turns inward to deal with multiplying crises its capacity for foreign aggression will diminish. Its ability to entangle Europe in energy dependence, engage in political corruption, and spread disinformation will be curtailed. NATO’s eastern flank from the Arctic to the Black Sea will become more secure and enhance economic development and regional cooperation. Ukraine and Moldova will be able to regain their occupied territories and petition for EU and NATO integration without fear of Russia’s reaction. Belarus can secure its independence, build a democracy, and develop productive relations with its neighbors.
In the Western Balkans, without Russian support Serbia’s ability to destabilize the region will be reduced and the threat of armed conflict in Bosnia-Herzegovina, Kosova, and Montenegro will recede. The EU project can gather momentum again and NATO will no longer have an internal flank that it must protect from Moscow’s ambitions. However, Washington and Brussels must also beware of lighting fuses for future conflicts through any compromises with Belgrade’s mini-imperialism. The creation of a Serbian entity in Kosova, as envisaged by US and EU negotiators, will embolden the separatist government in Banja Luka and can also lead to calls for dividing Montenegro.
With a weakened Russia in the South Caucasus, Georgia will be able to negotiate the return of Abkhazia and South Ossetia as autonomous republics within a Georgian federation. Armenia and Azerbaijan will finally be able to sign a peace treaty without Moscow’s interference. This will also undercut negative Iranian influences in the region and help Turkey to develop relations with Turkic-speaking states in Central Asia and Turkic nations trapped in the Russian Federation. Georgia and Azerbaijan will be able to forge relations with the emerging independent republics of the North Caucasus and help them to become new partners with Western institutions.
Central Asian states will feel increasingly liberated from Russia and can turn to the West for deeper energy, economic, and security connections. New pro-Western states will emerge from across the Russian federation that can enhance stability in several regions of Europe and Eurasia. China will be in a weaker position to expand its influence by collaborating with a failing Russia, but it will also try to benefit from Russia’s rupture. Beijing will aim to expand its influence among emerging state entities in Siberia and the Far East, allowing for direct exploitation of local resources without Moscow’s interference, and affording easier access to the Arctic and northern trade routes. Russia’s regime will no longer possess the military presence to counter Chinese pressure as it exhausts its resources on preventing a catastrophic defeat in Ukraine.
The US and EU must extend their influence in Russia’s Pacific and Siberian territories and work in tandem with Japan, South Korea, Taiwan, and Canada to open up avenues for diplomatic contacts and economic cooperation with embryonic states. Regions and republics in Russia’s Far East will seek recognition and investment from abroad and similarly to the Central Asian states they will resist incorporation into an expanding Chinese economic empire. Russia’s rupture will provide America with potential new allies in the Pacific region, but it will also create new points of confrontation with China’s ambitions. It is time to start planning on how to manage Chinese potential territorial claims and economic entrapment among the post-Russia states.
Western policy makers have been warning that we help Putin by talking about Russia’s collapse, because this allegedly enables the Kremlin to mobilize the public in support of the regime. In reality, it is silence, denials, and lack of a future-oriented policy that helps Moscow. The Kremlin claims that the West wants to destroy Russia regardless of actual US and EU policy. Denials from Washington and Brussels simply fuel Kremlin conspiracies, similarly to its narrative about the alleged NATO threat. Officials have tried to convince Russian officials that NATO is not a threat to Russia for over two decades and failed to realize that the Kremlin invents Western threats regardless of actual policy.
A much more effective approach would be to clearly specify what the West supports in Russia. Open backing for pluralism, democracy, federalism, civil rights, and the autonomy of republics and regions can help embolden Russia’s citizens by demonstrating that they are not globally isolated. They will improve their quest for stability and economic development by rejecting Moscow and forming new states that cultivate peaceful relations with neighbors.
Most Western leaders still believe they can return to the post-Cold War status quo and fail to see the benefits of Russia’s disintegration. Instead of planning contingencies for capitalizing on Russia’s de-imperialization, most Western officials are stuck in a bygone era. Even after the horrors of Russia’s attack on Ukraine, too many Western officials still exhibit wishful thinking that beneficial relations can be established with a post-Putin Kremlin or that Russian liberals can democratize the empire.
Western officials made a grave mistake when they assumed that the collapse of Soviet communism ensured the end of Russian imperialism. They must now avoid a second strategic mistake by presuming that the current empire is permanent. Imperial states invariably collapse when they overreach, as Moscow has in Ukraine, and where centrifugal pressures are fueled by economic decline, regional resentments, and national revivals. Washington and Brussels must reach out to Russia’s republics and regions and demonstrate that citizens of the failed federation do have a future beyond the destructive imperial fantasies of the Kremlin elite.
“Šimon Peres odbio je nagradu fondacije Hanns-Seidel-Stiftung (HSS)”, pisalo je na skoro svim naslovnicama njemačkih medija u novembru 2012. godine.
Tadašnji izraelski predsjednik odbio je primiti nagradu HSS-a, nakon što je njemački Spiegel otkrio da je fondacija naslijedila imovinu i novac od Maxa i Marije Wutz. Prema istraživanju “Spiegela”, u vrijeme nacizma supružnici su bili pristaše politike Adolfa Hitlera i mrzitelji Židova.
“Predsjednik ne prima nikakve nagrade iz ove Fondacije”, saopćeno je tada iz Peresovog ureda.
Der Spiegel” je te 2012. objavio da “Fondacija Hanns-Seidel”, koja je povezana s CSU-om, ima koristi od imovine dvoje nacista koji su pratili Hitlerovu politiku od samog početka. Brojni mediji u Njemačkoj su izvijestili su da se jedna nagrada HSS-a dodjeljuje iz “nacističkog naslijeđa”.
Šest godina kasnije jedan od potpredsjednika te Fondacije postaje Christian Schmidt. Potpredsjedničku funkciju u Hanns-Seidel Stiftungu Schmidt je nastavio obavljati i nakon što je postao visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Ta fondacija, već smo objavljivali, u periodu dok je izraelski premijer odbijao primiti njihove nagrade, finansirala projekte Hrvatske demokratske zajednice BiH. Dolaskom na poziciju šefa OHR-a, Schmidt je, koristeći bonske ovlasti, u Bosni i Hercegovini nametnuo izmjene Ustava i Izbornog zakona BiH privilegujući baš HDZ. Pitanje Židova Jakoba Fincija i Roma Derve Sejdića, koji su, po odluci Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, diskriminisani, Christian Schmidt nije želio riješiti upotrebom “Bonskih ovlasti”.
Baner fondacije HSS u prostorijama OHR-a
Fotografija iznad snimljena je početkom decembra prošle godine u zgradi OHR-a. Fondacija Hanns-Seidel Stiftungu, čiji je potpredsjednik Christian Schmidt, u prostorijama OHR-a, organizirala je panel diskusiju sa Christianom Schmidtom. Za PR se pobrinuo Shmidtov savjetnik iz OHR-a Zoran Gojić. Za PR u ime Fondacije Hanns-Seidel Stiftung se pobrinula Gojićeva supruga Ulricke Ecker.
“Moja supruga radi u fondaciji Hanns-Seidel Stiftung”, potvrdit će za Istraga.ba Schmidtov savjetnik Zoran Gojić.
U utorak smo ga usmeno upitali – po kojem je osnovu Fondacija čiji je Schmidt potpredsjednik dobila na raspolaganje salu u OHR-u za svoje aktivnosti u kojima je učestvovao sam visoki predstavnik. Umjesto odgovora, dobili smo molbu da se javimo dan kasnije. A dan kasnije, na pismeni upit glede angažmana fondacije Hanns-Seidel Stiftung u OHR-u, dobili smo pismenu zamolbu da se strpimo još jedan dan za odgovore. I pitanje: “Ne razumijem, šta bi bio sukob interesa”.
Dakle, savjetnik visokog predstavnika Zoran Gojić i sam visoki predstavnik ne vide ništa sporno u tome što prostorije OHR-a daju na raspolaganje fondaciji čiji je potpredsjednik visoki predstavnik. I što je supruga Schmidtovog savjetnika dobila šansu da prezentira projekte baš u zgradu OHR-a, gdje glavnu riječ vode njen potpredsjednik i njen suprug.
No, to je, uistinu, manji problem u odnosu na samu politiku Fondacije HSS i visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Američka nevladina organizacija COHA u čijem fokusu su SAD i Latinska Amerika, u svom je izvještaju iz 2009. godine pominjala fondaciju HSS po nečasnoj ulozi u El Salvadoru.
U tom je izvještaju navedeno da je njemačka fondacija Hanns-Seidel-Stiftung finansirala projekte kojima je podržavala ekstremnu desničarsku partiju ARENA koju je osnovao Roberto D'Aubuisson, bivši oficir salvadorske vojske koji je bio najpoznatiji po tome što je zapovijedao raznim odredima smrti u toj državi. U Njemačkoj je, zbog toga, vođena i istraga, koja je rezultirala odbacivanjem bilo kakvih sumnji da se njemačka
Fondacija HSS miješala u unutrašnja pitanja El Salvadora.
No, HSS ne skriva miješanje u unutrašnja pitanja u Bosni i Hercegovini. Tako je, naime, ova fondacija već dvanaest godina partner Političke akademije HDZ-a BiH o čemu smo pisali protekle sedmice. Saradnja je nastavljena i u periodu kada je potpredsjednik Fondacije HSS postao aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt. Prije nego je stupio na poziciju visokog predstavnika, Christian Schmidt je od hrvatskih vlasti primio odlikovanje “Red Ante Starčevića”. Među nosiocima priznanja “Red Ante Starčevića” nalaze se dvojica presuđenih ratnih zločinaca – Dario Kordić i Jadranko Prlić, koji su pred UN-ovim sudom proglašeni krivi zbog udruženog zločinačkog poduhvata usmjerenom protiv bosanskih muslimana. Inače, sam Ante Starčević, hrvatski političar po kojem je nazvano odlikovanje, dovođen je u vezu sa antisemitizmom.
“Ante Starčević nema nikakve veze s ustaštvom. Njegova je temeljna misao samostalna, demokratska hrvatska država. On je u tome bio i ostaje i danas nadahnuće svima onima koji vode suverenističku politiku u Hrvatskoj, pa im i danas ima što reći. U njegovoj knjizi »Ustavi Francezke« ima antisemitskih natruha, tu i tamo može se i u »Slobodi« naći koja oštra riječ protiv Židova, ali što je to kad se usporedi s neusporedivo većim brojem članaka u kojima je on izrazio svoju veliku simpatiju prema Židovima”, izjavio je u julu 2020. godine za crkveni list Glas Koncila hrvatski historičar Mato Artuković.
Nakon što je preuzeo funkciju visokog predstavnika za BiH, novinari su Christiana Schmidta na konferenciji za medije u Sarajevu upitali da li će se odreći odlikovanja “Red Ante Starčevića”.
“Ne”, odgovorio je kratko visoki predstavnik, koji je ranije na u medijima govorio da je “Hrvatska ključna država na Balkanu”.
U julu prošle godine, Istraga.ba je podsjetila na sporne detalje u biografiji visokog predstavnika. Jedna od najvećih mrlja u njegovoj karijeri je pokušaj rehabilitacije nacističkog pilota.
Kao državni sekretar za odbranu Schmidt je 2007.m godine pokušao da rehabilitira nacističkog pilota Wernera Möldersa.
Kako je pisao njemački magazin Kontraste, njemački ministar odbrane Peter Struck (SPD) 2005 je, nakon kritika u javnosti, zabranio da se jedna vazduhoplovna jedinica zove po Möldersu.
Dvije godine nakon toga, Christian Schmidt je pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju ovog pilota Luftwaffe.
Mölders je, kako piše njemački magazin Kontraste, bio jedna od poznatih figura Trećeg Rajha, između ostalog zahvaljujući jako bliskim vezama sa Hermannom Göringom, šefom nacističkog vazduhoplovstva i jednim od prvih Hitlerovih saradnika.
Mölders se, navodi Kontraste, borio na strani nacista u Drugom svjetskom ratu, kao i ranije u Španskom građanskom ratu kao dobrovoljac. Bio je pripadnik zloglasne legije Kondor, tokom čijih bombardovanja su ubijene hiljade civila. Sam Hitler ga je nagradio najvišim odlikovanjima, a nakon pogibije proglašen je „herojem nacional-socijalizma“.
Uprkos tome, pisao je njemački magazin, Schmidt je branio Möldersa, govoreći na televiziji da ovaj nacistički pilot „nema smeđih mrlji na svom prsluku“.
Njemačka javnost je tada žestoko reagirala, podsjećajući da je Legija Kondor, kojoj je Mölders pripadao, učestvovala u zločinima.
Stajući u odbranu Möldersa, Schmidt je, kako je pisao magazin Kontraste, prekršio rezoluciju Bundestaga u kojoj je rečeno da se neće dodjeljivati odlikovanja pripadnicima Kondor legije.
Među ostalim, reagirao je historičar Detlef Bald koji je naglasio da je Mölders gradio karijeru kao vjerna karika u nacional-socijalističkom lancu, te da je kao pilot učestvovao u nacističkom bombardovanju Londona i Dunkirka.
Schmidt je tvrdio da Mölders nije imao nikakve veze sa nacističkom ideologijom, što je demantirao historičar Bald, kazavši da su Schmidtove tvrdnje netačne i vrlo opasne, jer je Mölders bio aktivni propagator nacional-socijalizma, te da se nikada nije distancirao od projekta istrebljenja Jevreja.
Magazin Kontraste je tada podsjetio na Möldersovo ushićenje povodom prizora zapaljenog Dunkirka, kao i njegove stavove da je „divan osjećaj za Nijemce boriti se u [ovom] ratu“.
Ovaj njemački medij je tada ocijenio da je vrlo opasno što Schmidt, uime Ministarstva odbrane, pokušava rehabilitirati nacističkog pilota i ikonu desničarskih esktremista u Bundeswehru.
Danilo Rosales Diaz, od 2016. godine šef Regionalne kancelarije UNMIK-a u Mitrovici, saradnik je ruskih obaveštajnih službi.
Informaciju je The Geopost, pod uslovima anonimnosti, dao međunarodni zvaničnik koji radi u okviru UNMIK-a u Prištini.
Rozales Dijaz je, saznaje The Geopost, bila veoma aktivan i uticajan u radikalnim akcijama koje su Srbi preduzimali tokom novembra i decembra prošle godine, kada su podizane barikade u severnim opštinama sa srpskom većinom.
Na fotografiji se vidi njegovo prisustvo u dvorištu policijske stanice u Severnoj Mitrovici, tačno u vrijeme kada su srpski policajci napustili Kosovsku policiju, 7. novembra 2022. godine.
Kao što se vidi, Diaz razgovara sa nekim ljudima, koji su prema našem izvoru bili službenici srpske policije. Dok je njegov automobil, Tojota, sa registarskim oznakama Ujedinjenih nacija UN22724 parkiran u blizini.
Prema podacima The Geopost, on je tokom dana pratio situaciju, uvjeravajući Srbe da će se lično pobrinuti da u diplomatskim krugovima Ujedinjenih nacija opravda skidanje uniformi Kosovske policije.
Danilo je ranije bio službenik Ministarstva spoljnih poslova Nikaragve. Nikaragva je priznata kao jedna od savezničkih država Ruske Federacije.
Dijaz je bio zamenik stalnog predstavnika Nikaragve pri Ujedinjenim nacijama kada je njegov šef Sezar Merkado pronađen mrtav u svom stanu u Bronksu, SAD, 23. septembra 2010. godine.
Smrt njegovog šefa, koji je zamijenio Dijaza, lokalna američka policija je klasifikovala kao ubistvo.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
