Predsjednik i svi članovi Predsjedništva Općinskog odbora SDP-a Banovići napustit će tu stranku nakon što je Vlada Federacije BiH sa Nerminom Nikšićem na čelu odlučila Rudnik mrkog uglja Banovići prepustiti Mirsadu Kukiću, saznaje Istraga.ba.
Rukovodstvo banovićkog SDP-a zakazalo je za petak konferenciju za medije na kojoj će saopćiti da napuštaju sve stranačke funkcije što je uvod za napuštanje Stranke.
Funkciju predsjednika banovićkog ogranka SDP-a obavlja Kadrija Modrić, bivši direktor RMU Banovići koji je u periodu 2010.-2014. obavljao i funkciju zastupnika SDP-a u Predstavničkom dom Parlamenta Federacije. U Predsjedništvu SDP-a Banovići još su Armina Krpić i Nedim Mujić.
Podsjećamo, Vlada FBiH je četvrtak dala prethodnu saglasnost za imenovanje tri člana uprave RMU Banovići. Na poziciju v.d. direktora RMU Banovići bi trebao biti imenovan Rasim Dostović, kadar PDA i bliži rođak osnivača te stranke Mirsada Kukića. Pozicija izvršnoj direktora za tehničke poslove pripala je Mirsadu Bečiću, također kadru Kukićeve PDA. Enes Šabanović (PDA) dobit će funkciju izvršnog direktora za kadrovske i pravne poslove. To znači da će stranka Mirsada Kukića imati tri od ukupno pet članova uprave RMU Banovići. Dvije pozicije izvršnih direktora trebale su pripasti SDP-u, ali općinska organizacija ove stranke nije željela predložiti kadrove, jer njihovo imenovanje ne bi značilo ništa, s obzirom na to da PDA Mirsada Kukića ima većinu u Upravi.
PDA Mirsada Kukića u Parlamentu Federacije ima samo jedan mandat, odnosno samo jednu zastupnicu – Elzinu Pirić. Zahvaljujući tom mandatu prilikom raspodjele pozicija na nivou Federacije, stranka Mirsada Kukića je dobila direktorske pozicije u RMU Banovići, kao i pozicije u novoj upravi Elektroprivrede BiH.
Prema informacijama Istrage, predsjednik SDP-a BiH i aktualni federalni premijer Nermin Nikšić neposredno prije formiranja Vlade FBIH obećao je svojim stranačkim kolegama iz Banovića glavne pozicije u RMU Banovići. Međutim, nakon što je Vlada FBiH formirana tijesnom većinom, Nikšić je odlučio prevariti svoje stranačke kolege i RMU Banovići prepustiti Mirsadu Kukiću. U međuvremenu, zastupnica Elzina Pirić se u Predstavničkom domu FBiH udružila sa Arnelom Isakom, zastupnikom NES-a koji je prije imenovanja Vlade FBIH postao nezavisni zastupnik. Bez Elzine Pirić i Arnela Isaka stranke koje su formirale Vladu Federacije BiH u Predstavničkom domu FBiH nemaju potrebnih 50 ruku. Zbog toga već mjesec dana nije sazvana sjednica Predstavničkog doma FBiH, a Elzina Pirić i Arnel Isak ucjenuju parlamentarnu većinu imenovanjem Arnela Isaka na poziciju popredsjednika Predstavničkog doma FBiH.
Ove ucjene prenijele su se i na lokalni nivo, zbog čega je Nikšić morao žrtvovati banovićki odbor SDP-a kako bi udovoljio Mirsadu Kukiću.
Podsjećamo, Mirsad Kukić je pravosnažno osuđivan zbor zloupotrebe položaja i ovlasti u Rudniku Banovići kada je, dok je obavljao funkciju direktora, dva puta isplatio eksproprijaciju svojoj majci Mevli. Nakon što je izdržao zatvorsku kaznu, Kukić se više nije vraćao na poziciju direktora. No, zahvaljujući utjecaju, prvo SDA, a potom i u SDP-u, Mirsad Kukić je određivao direktore RMU Banovići. Tako je i u mandatu 2010.-2014. tadašnja Vlada FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu RMU Banovići prepustila Mirsadu Kukiću koji je u tom trenutku bio jedan od čelnih ljudi SDA. Funkciju direktora je obavljao Kukićev kadar Munever Čergić. Nakon što je Kukić izbačen iz SDA, kontrolu nad Rudnikom je preuzeo Bego Gutić, bivši prijatelj Mirsada Kukića. Zahvaljujući kontroli nad Rudnikom, Gutić je uspio u Banovićima poraziti Mirsada Kukića i postati načelik Općine. No, nakon što je formirana nova Vlada FBIH, Nermin Nikšić je odlučio Rudnik vratiti pod kontrolu Mirsada Kukića, izbacujući iz igre svoje stranačke kolege iz SDP-a BiH.
Arnel Isak, sin federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka, predložen je za novog poptredsjednika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije, saznaje Istraga.
Prijedlog za imenovanje Arnela Isaka potpisala je Elzina Pirić, federalna zastupnica i predsjednica PDA Mirsada Kukića.
“Klub poslanika PDA predlaže da se potpredsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Edina Gabela iz reda Ostalih razriješi dužnosti, te da se na njenu poziciju imenuje zastupnik Arnel Isak”, navedeno je u prijedlogu koji je potpisala Elzina Pirić.
Prema informacijama Istraga.ba, ovo je bila glavna tema sastanka predsjednika NiP-a Elmedina Konakovića te oca i sina Isak. Ramo Isak je, kako saznajemo, tražio od Konakovića da njegov sin bude imenovan za popredsjednika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije umjesto Edine Gabele iz Stranke za BiH.
U vladajučoj koaliciji, kako saznajemo, još uvijek ne postoji puna saglasnost za imenovanje Arnela Isaka na novu poziciju. Dijelovi NiP-a pokušavaju posljednjih dana da ubijede Edinu Gabelu da napusti Stranku za BiH, kako bi nadomjestili glas Arnela Isaka, čijeg oca čelnici Trojke već smatraju teretom u novoj koaliciji. Međutim, Arnel Isak više nije usamljen. U ovom trenutku ga podržava i Elzina Pirić, zastupnica PDA. Bez Elzine Pirić i Arnela Isaka vladajuća koalicija na nivou Federacije BiH nema većinu u Predstavničkom domu. Upravo to je razlog što predsjednica Predstavničkog doma FBiH Mirjana Lepić-Marinković već više od mjesec dana ne saziva sjednice ovog doma.
Podsjećamo, glas Arnela Isaka bio je presudan prilikom imenovanja Vlade Federacije BiH.
Pripadnici Federalne uprave policije upali su jutros u Općinu Stari Grad Sarajevo, saznaje Istraga. Akcija se provodi po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo. Meta akcije su, kako saznajemo, pomoćnici nedavno uhapšenog načelnika Ibrahima Hadžibajrića.
U pitanju su pomoćnici zaduženi za urbanizam, te za investicije i komunalne poslove.
Današnja akcija je, zapravo, nastavak nedavno provedene akcije kojom je razbijena kriminalna grupa sa načelnikom. Hadžibajrićem na čelu. Da FUP provodi akciju za Istragu je potvrdio i federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak.
Tada su, podsjećamo, u sklopu akcije Start, osim Ibrahima Hadžibajrića, uhapšeni Elmedin Karišik, Seid Hadžibajrić i Alma Destanović.
“Tužilaštvo KS tereti ih za krivična djela organizovani kriminal, zloupotreba položaja/ovlaštenja, pranje novca, primanje i davanje dara”, saopćeno je tada iz Tužilaštva KS.
Prema informacijama Istrage, danas su meta Tužilaštva KS najmanje tri osobe, među kojima su i Hadžibajrićevi pomoćnici, koje su bili članovi ove kriminalne grupe. Njihovi sumnjivi poslovi se odnose na iznajmljivanje parking prostora na području Starog Grada, izdavanje građevinskih dozvola, kao i na građevinsko zemljište.
Načelnik Hadžibajrić je, podsjećamo, uhapšen 10. maja i od tada se nalazi u pritvoru. Općinsko vijeće Stari Grad pokrenulo je proceduru za njegov opoziv.
Nakon što je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove izrekao svoju konačnu presudu u predmetu Stanišić Simatović, izjave o istoj su trajale cijelo popodne, naravno, kao i
uvijek, uz, za bh. javnost, neizbježno korištenje u dnevnopolitičke svrhe. Nažalost, sve ove izjave su iznesene bez upoznavanja sa samom presudom, ali i bez poznavanja osnova međunarodnog javnog i krivičnog prava. Prije kratkog obrazloženja same presude i njenih stvarnih posljedica, mora se istaći da je ova presuda zaista značajna. Ovo je presuda kojom je utvrđeno da su dva prva čovjeka Službe državne bezbjednosti (preteče današnje BIA-a na ovom mjestu vrijedi podsjetiti na trenutačnu kampanju BIA pod sloganom “Sve se menja služba ostaje”) bila dio udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem nasilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva u BIH i Hrvatskoj tokom cijelog trajanja rata. Stanišić i Simatović su osuđeni, jer su obučavali i finansirali direktne počinioce zločina. Bitno je napomenuti da je ova presuda značajna i pravno, jer je utvrdila greške pretresnog vijeća.
Međunarodni rezidualni mehanizam nije vezan sudskom praksom MKSJ, ali je u većini svojih predmeta prati i odstupa od iste samo u interesima pravde. Suštinski, Apelaciono vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma je zaključilo da je Pretresno vijeće
počinilo pravnu grešku ograničivši svoju analizu na to da li je Tužilaštvo dokazalo da su isplate od Službe državne bezbjednosti išle pripadnicima Srpske dobrovoljačke garde koji su
učestvovali u počinjenju ubistava i drugih krivičnih djela, za koje se tereti u optužnici i ne procjenjujući doprinose Srpskoj dobrovoljačkoj gardi koji bi inače mogli značajno doprinijeti
unapređenju zajedničkog zločinačkog cilja u vezi sa tim ubistvima i drugim zločinima.
Isplate generalno pokazuju sistemsku podršku sposobnosti Srpske dobrovoljačke garde, kao organizacije, da izvrši organizovano kriminalno ponašanje protiv nesrba. Suštinski, “u svjetlu
gore navedenog, Žalbeno vijeće zaključuje da je otklonjena svaka razumna sumnja da su, barem od vremena kada su Stanišić i Simatović organizovali obuku pripadnika Jedinice i
lokalnih srpskih snaga u logoru Pajzoš, i njihovim kasnijim raspoređivanjem tokom preuzimanja vlasti Bosanskom Šamcu 1992. godine, i Stanišić i Simatović dijelili su namjeru da promovišu zajednički zločinački cilj da se prisilno i trajno otklone, kroz izvršenje zločina progona, ubistva, kao i deportacije i nečovječnih djela (prisilnog premještanja) za koje se tereti u optužnici. Žalbeno vijeće dalje zaključuje da je otklonjena svaka razumna sumnja da su Stanišić i Simatović nastavili dijeliti tu namjeru tokom perioda počinjenja zločina u Sanskom Mostu u septembru 1995. godine”. Da podsjetimo, još je Sudsko vijeće zaključilo da su članovi tog udruženog zločinačkog poduhvata Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić (Badža), Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, and Željko Ražnatović (Arkan). Međutim, kada je riječ o BIH, posljedice ove presude su više moralne, nego pravne. U presudi Međunarodnog rezidualnog mehanizma se ne spominje genocid. Događaji za koje se u javnosti može percipirati da se mogu dovesti u vezu sa genocidom-odnosno, ubistva u Trnovu, ni u Trećoj izmijenjenoj optužnici od 10.07.2008.godine nisu ni bili pravno kvalifikovani kao genocid. Zašto se ovo spominje? Presuda Stanišić i Simatović se u BIH javnosti dovodi u vezu sa tužbom koju je BIH uložila protiv Republike Srbije (i Crne Gore) u odnosu na genocid. Kako se vidi, ova presuda nema i nije mogla imati utjecaja na samu presudu, uzimajući u obzir pravnu kvalifikaciju. S druge strane, pravni osnov za nadležnost Međunarodnog suda pravde (ICJ) u tužbi BIH protiv Srbije je upravo Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (članu IX. Konvencije o genocidu iz 1948. godine, prema kojem je ICJ nadležan za
rješavanje sporova između ugovornih strana “koje se odnose na tumačenje, primjenu ili ispunjavanje” Konvencije). Vrijedi na ovom mjestu podsjetiti da je ovo jedini osnov za nadležnost u ovom smislu, pa je tako i Ukrajina svoju tužbu (i zahtjev za privremenu mjeru) temeljila na navodu da je Vladimir Putin pokrenuo “specijalne vojne operacije” na temelju
navodnih djela genocida koja su se dogodila u Luganskoj i Donjeckoj oblasti Ukrajine. Ukrajina također tvrdi da je zapravo Ruska Federacija ta koja “planira djela genocida u Ukrajini”.
Nadalje, pojavili su se i brojni komentari koji se odnose na dokazanost “agresije” Srbije na BIH. Mora se istaći da Statut MKSJ ne predviđa naravno pravnu kvalifikaciju agresije, pa čak ni pravnu kvalifikaciju vođenje agresivnog rata (koja jeste zabranjena Poveljom UN-članom 2. tačka 4.) Zabrana je proširena na svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, „ili koji su na bilo koji način nespojivi s ciljevima Ujedinjenih naroda“. Glava VII. Povelje propisala je kolektivne sankcije država članica u slučajevima prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Problem je što Povelja UN nije definisala niti jedan od ovih pojmova, već shvatanje ostavlja na dispoziciju Savjetu
bezbjednosti. Opšta skupština UN je 14. decembra 1974. konsenzusom usvojila rezoluciju 3314 (XXIV) o definiciji agresije. Ova definicija je propisana rezolucijom Opšte skupštine
UN koja formalno nikoga pravno ne obavezuje. Kakogod, tokom cijelog rata u BIH je Vijeće sigurnosti bilo nadležno da na temelju glave VII utvrdi agresiju, pa čak i da poduzme oružane
mjere prema agresoru, što naravno nikada nije učinjeno. Konačno, pravno definisan zločin agresije je propisan Rimskim statutom MKS (ICC) i stupio je na snagu 2011.godine.
U konačnici, vrijedi podsjetiti, a u kontekstu presude Međunarodnog rezidualnog mehanizma u predmetu Stanišić Simatović, a u kontekstu odgovornosti države i na stav Međunarodnog suda pravde: presuda Međunarodnoga suda iz 2007. u sporu Bosne i Hercegovine protiv Srbije glede primjene Konvencije o genocidu : “Sud nalazi da on nije u mogućnosti podržati stanovište Vijeća (Tribunala). Najprije, Sud primjećuje da Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju nije u slučaju Tadić bio pozvan, niti je općenito pozvan, da odlučuje o
pitanjima odgovornosti države, s obzirom da je njegova nadležnost krivična i proteže se samo na (fizičke) osobe. Dakle u toj svojoj presudi Tribunal je odlučivao o pitanju koje nije nužno
za vršenje njegovih nadležnosti…
Sud pridaje najveći značaj činjeničnim i pravnim nalazima Tribunala za bivšu Jugoslaviju i odlučivanju o krivičnoj odgovornosti optuženika pred njime…
Ali situacija nije ista u vezi stavova koje je taj Tribunal usvojio o pitanjima opšteg međunarodnog prava koja ne potpadaju pod njegovu specifičnu nadležnost, a osim toga njihovo rješavanje nije uvijek nužno za odlučivanje o krivičnim predmetima pred njim”(I.C.J. Reports 2007, para. 403.). Ove činjenice je nužno imati u vidu kada se komentariše presuda Stanišić Simatović, jer se čini da javnost u BIH i dalje ostaje pod dojmom-posebno poticana neinformisanim izjavama političara i drugih javnih ličnosti, da su međunarodni sudovi bili u mogućnosti odlučiti da li je ili nije Srbija kriva za agresiju i da li je dužna isplatiti neku štetu po tom osnovu.
(autor analize je pravni stručnjak sa dugogodišnjim iskustvom u Haagu)
Međunarodni mehanizam za krivične sudove (MMKS) osudio je bivše šefove Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije Jovicu Stanišiću i Frankija Simatovića na po 15 godina zatvora. Proglašeni su krivim za udreuženi zločinački poduhvat.
Ovom presudom Stanišić i Simatović su proglašeni krivim za zločine u Bijeljini, Zvorniku, Doboju, Bosanskom Šamcu i Sanskom Mostu. Osim toga, krivi su i za zločine počinjene u Hrvatskoj.
Možda i najbitniji dio presude je onaj koji se odnosi na zločine u Trnovu u ljeto 1995. mgodine. Naime, Jovica Stanišić i Frenki Simatović su proglašeni krivim i za strijeljanje zarobljenih srebreničkih Bošnjaka u Trnovu. Time je, faktički, potvrđeno učešće Srbije u genocidu u Srebrenici.
Podsjećamo,Stanišić i Simatović su, nakon obnovljenog postupka, prvostepenom presudom osuđeni na po 12 godina zatvora. Vijeće je tada kada je donesena odluka 2021. godine, konstatovalo da su odgovorni za podržavanje i pomaganje zločina u Bosanskom Šamcu, ali da nisu krivi za planiranje i naređivanje. Vijeće je također konstatovalo da su krivi po tačkama od jedan do pet. Tužilaštvo je uložilo žalbu i sada je povećana kazna. Osim povećanja kazne proširena je njihova odgovornost.
Stanišić i Simatović su, prema navodima optužnice, bili odgovorni za specijalne jedinice SDB-a, koje su uključivale grupe ili pripadnike grupa poput Jedinica za posebne namjene Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije, Jedinice za antiteroristička dejstva (JATD) i Jedinice za specijalne operacije (JSO) poznate i kao “Crvene beretke”, “Škorpiona”, Srpske dobrovoljačke garde odnosno “arkanovaca” i “Arkanovih Tigrova”.
Prema podacima iz treće izmijenjene optužnice, Jovica Stanišić rođen je 30. jula 1950. u Ratkovu u Srbiji. Godine 1975. počeo je da radi u Službi državne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Do kraja 1991. godine nalazio se na položaju zamjenika načelnika Državne bezbjednosti (DB), a de facto je bio prvi čovjek DB-a i prije zvaničnog imenovanja na dužnost načelnika, odnosno šefa, na kojoj se nalazio od 31. decembra 1991. do 27. oktobra 1998. godine.
Franko Simatović zvani Frenki rođen je 1. aprila 1950. u Beogradu. Počeo je da radi 1978. u DB-u, gdje je na raznim poslovima radio do 2001. godine. Najprije je radio na kontraobavještajnim poslovima, a zatim je prešao u novoosnovanu Upravu za obavještajne poslove, takozvanu Drugu upravu, gdje je bio komandant Jedinice za specijalne operacije Državne bezbjednosti. Tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica, kako se navodi, Simatović je djelovao po ovlaštenju Jovice Stanišića.
Simatović i Stanišić su uhapšeni 13. marta 2003. godine u Srbiji. Simatović je prebačen u Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 30. maja, a Stanišić 11 dana kasnije.
U presudi se tada konstatovani zločini koji su srpske snage počinile na području Hrvatske, uključujući brutalna ubijanja nesrpskih civila. Vijeće navodi da su neka od ubistava počinili pripadnici “Arkanovaca”.
Predsjedavajuća petočlanog Apelacionog vijeća Graciela Gatti Santana kazala je da je ovo konačna presuda nakon postupaka započetih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, čiji je nasljednik Mehanizam.
Zločinačka politika Franje Tuđmana je dobila dva različita epiloga. Prvi je onaj daytonski po kome je veći dio Tuđmanovog plana ugrađen u Sporazum. Sačuvana je zločinačka tvorevina Republika srpska na 49 posto teritorije BiH koja je ostala kao trajna politička činjenica u BiH i koja je zalog nadi da će se preko nje obnoviti Herceg-Bosna.
Također, Sporazumom je legalizirana razmjena teritorija i etničko čišćenje unutar BiH koje su dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu, a što je javno obznanjeno u toku samih daytonskih pregovora. Faktički, agresori na BiH su nagrađeni, a ne kažnjeni!
Ovo je u knjizi ‘Tuđmanov haški profil’ napisao Ivo Komšić, koji danas tvrdi da su Bošnjaci od straha upali u paranoju, da Bošnjake radikalizira Milorad Dodik, te je u više nastupa očito ranije pripremljenih u okviru media plana u kojem se širi narativ o ‘radikalizaciji Bošnjaka’ Komšić sada navodi da američka strategija u BiH zahtijeva jako partnerstvo Bošnjaka i Hrvata, kako bi se borili protiv srpskog secesionizma.
U knjizi kaže ovako:
„Hrvatska ratna politika Herceg-Bosne je nastavljena i nakon Tuđmana, i dalje čvrsto oslonjena na politiku iz Hrvatske i na postojanje Republike srpske koja je konačno legalizirana Daytonskim sporazumom.
Pitanje, je li moguća autohtona hrvatska politika u BiH nakon haških presuda, koja polazi od stvarnih i opravdanih interesa naroda, otvara jedno važno prethodno pitanje: može li se hrvatska politika u cjelini, hrvatske institucije i narod, uključujući i Crkvu, suočiti s haškim presudama i sa dokazanim zločinima koji su počinjeni u ime ‘strateških interesa hrvatskog naroda’ prema državi BiH i Bošnjaci kao narodu?
To više nije političko nego moralno. U situaciji u kojoj se danas nalaze bh. Hrvati, politička perspektiva se može otvoriti samo na moralnom putu. Svaka hrvatska politika u BiH je uvjetovana prihvaćanjem odgovornosti za svoj udio u ratu u BiH i za zločine koji su počinjeni u ime naroda. Te zločine je utvrdio nezavisni međunarodni sud i oni su bili dio udruženog poduhvata, dakle ne slučajni ispadi neodgovornih pojedinaca neposlušnih vlastima. To praktično znači da bez sumnje treba prihvatiti presude suda, pokloniti se žrtvama zločina, tražiti oprost i trajno se distancirati od zločinaca na kojima je krivica individualizirana.
Priznavanjem zločina i pokajanjem Hrvati se dovode u isti položaj s Bošnjacima. Njihove žrtve postaju i naše hrvatske žrtve, u žrtvama i njihovoj sudbini je jedino moguće postići jednakost, inače nismo ni jednaki, ni ravnopravni.
Tek kada uz žrtve postanemo jednaki, možemo biti jednaki kao ljudi, možemo biti kao narod jednaki s onima koji su podnijeli žrtve.
Iz te jednakosti tek možemo postići političku jednakost. Iz te jednakosti možemo povratiti povjerenje, možemo biti garancija da se to nikada više neće ponoviti. Bez te garancije mi ćemo uvijek biti zločinci. Nikada nećemo biti jednaki, niti ravnopravni. Tek kada se to postigne moguće je voditi neku nacionalnu hrvatsku politiku u BiH. Bez istine nema pravde, bez pravde nema pomirenja, bez pomirenja nema budućnosti!“, navodi u svojoj knjizi Ivo Komšić.
Potpuno je jasno da ništa iz ovih navoda Komšića HDZ politika nije ispunila, a interesantno Komšić se nije oglašavao ni kada je Lidija Bradara veličala Darija Kordića, niti je stao uz žrtve koje su od visokog predstavnika Christiana Schmidta tražili smjenu predsjednice Federacije BiH.
Valja javnost podsjetiti i da je Komšić ne tako davno pozivao iz Stoca da se stanovništvo naoružava.
‘‘Bit će rata, uzmite puške!‘‘, riječi su Komšića izgovorene u februaru 2022. godine. Danas nam priča da Dodik radikalizira Bošnjake.
I svako ko je pročitao knjigu Ive Komšića s pravom je zbunjen njegovim novim narativnom, pa je logično povjerovati da je Ivo Komšić podmetnut Bošnjacima kao Hrvat koji voli BiH. Gdje je nestao taj Ivo Komšić? I je li uopće postojao kao takav?
Teško je pisati ovakav tekst a ne citirati reisa Huseina Kavazovića koji je nakon jednog nastupa Ive Komšića kazao:
„Bošnjacima su dosta zla nanijela ta historijska podmetanja. Teško mi je vjerovati da je prijatelj Ivo na tom putu”, napisao je reis Kavazović.
A, možda i nije tako teško povjerovati u historijska podmetanja Bošnjacima, ako je tačna informacija da je upravo Ivo Komšić radio na izmjenama Ustava i Izbornog zakona 2002. godine, a da je lično autor podvale ‘i ostala pitanja’ (od nacionalnog značaja u Domu naroda FBiH) kojim se može baviti Dom naroda, a što je bila najveća kočnica i najveći kamen spoticanja za prohodnost zakona, jer je HDZ i kladionice sveo na nacionalni vitalni interes, a onda Federaciju držao u blokadi četiri godine.
Znaju to u Uredu visokog predstavnika, pa nije slučajno da im je Ivo Komšić postao prvi glasnogovornik, koji je u samo dva javna nastupa poništio Ivu Komšića kakvog poznaje reis Kavazović, ali i bh. javnost!
Osuđeni bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH Kemal Čaušević nakon pravosnažne presude obrušio se na državne tužioce Dubravka Čamparu i Olega Čavku. Riječ je o predmetu “Pandora” koji je bio težak 2 milijarde KM. Čaušević je u svom iskazu koji je dao Tužilaštvu BiH ispričao kako je ostvarivao kontakte sa različitim ljudima iz politike, kakve usluge su tražili od njega. Neki od spomenutih političara i danas su aktivni nosioci vlasti u BiH, a Tužilaštvo nikada nije istragu vodilo u smjeru političara. Osim Čauševića osuđeni su i Sedinet Karić i Anes Sadiković, piše NAP.
Kompletnu izjavu Kemala Čauševića koju je prije nekoliko godina objavila Novinska agencija PATRIA, a po kojem pravosuđe nije uradilo ništa možete pročitati ovdje.
“Prije više od 10 godina je započeo ovaj proces. Neznanje je uništilo civilizaciju, pa pokušao da uništi i mene. Nadam se da će tužioci Oleg Čavka i Dubravko Čampara odgovarati za zločin koji su počinili. Prije 10 godina su slagali da sam zaradio u životu 570 hiljada i da imam svu tu imovinu. Namjerno su zanemarili 20 godina mojih staža do tada. Od toga sam bio tri direktorske pozicije i to preko pet godina. Zanemarili su i tri stana koja sam do tada imao, kao i iznos na računu od 230 hiljade”, kazao je Čaušević nakon presude.
U iskazu Kemala Čauševića tako su redom spomenuta imena Dragana Čovića, Dragana Vrankića i Vjekoslava Bevande. Oni su koristili svoj politički utjecaj i pozicije radi stjecanja imovinske koristi. Vrankić je, navodno u vrijeme dok je bio državni ministar finansija i član Upravnog odbora UIO BiH izričito zahtijevao da na poziciju šefa Regionalnog centra Mostar bude imenovan aktuelni direktor UIO BiH Miro Džakula.
Čaušević je zbog činjenice da Upravni odbor može praviti na razne načine blokade u radu Uprave, članovima Komisije koja je imenovala šefove RC-a sugerisao da pripaze Džakulu. No, nastupili su problemi jer je Džakula bio jako loš na intervjuu, ali je Čaušević pod Vrankićevim žestokim pritiskom ipak sugerisao da on bude imenovan.
Inače, Džakulu je navodno Čaušević u svom iskazu okarakterisao kao “čovjeka koji voli pare i koji ih je primao rado od osoba osumnjičenih za porezne utaje”. Džakula je na čelu UIO BiH već više od dva mandata.
Nadalje, Čovića je spomenuo u kontekstu “prijateljskog nagovaranja” da za potrebe UIO kupi halu Sokola preko puta već kupljene zgrade. Čović je navodno Čauševića vozao u svom automobilu, te mu pokazivao halu koju je sudski vještak procijenio na 900.000 KM da je UIO kupi za 1,5 miliona KM! Uprava tu zgradu ustvari i nije kupovala od Sokola, već od Čovićevog prijatelja koji je objekat prvo privatizirao, a potom prodao UIO.
Indikativno je da je Čovićev prijatelj tu zgradu kupio od Sokola u vrijeme dok je HDZ-ov kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bio na čelu ove mostarske kompanije. Razgovorima o kupovini sporne zgrade prisustvovali su i Vrankić i Bevanda.
Bevandu je Čaušević u svojoj izjavi spomenuo i u kontekstu prodaje fiskalnih kasa, koje je u početku procesa fiskalizacije u Federaciju BiH uvezao zet akutelnog predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH i HDZ-ovog kandidata za Parlament BiH. Upravo je Bevanda bio ključni akter pregovora o tome na koji će se način provoditi fiskalizacija, te je na kraju odlučeno da to bude na nivou entiteta. Enitetska fiskalizacija bila je dogovor Bevande i bivšeg premijera RS Aleksandra Džombića, a cifra koja se spominje vezana za ovaj biznis je vrtoglavih 300 miliona KM.
Čaušević je tako u svom iskazu naveo da je na insistiranje Dragana Čovića UIO 2009. godine kupila zgradu Sokola u Mostaru, po cijeni od 2 miliona KM, iako je vještak procijenio da ta zgrada vrijedi oko 900.000 KM. Prethodno, zgradu su od Sokola privatizirali Čovićevi prijatelji, i to dok je Čović bio direktor ovog bivšeg mostarskog giganta, po veoma povoljnim cijenama, a onda je Upravi prodali za nešto više od milion KM nego što je stvarna vrijednost.
Čaušević je otkrio da je Nikola Špirić imao ključnu ulogu u nezakonitom zapošljavanju ljudi u UIO za koje je lično urgirao. S obzirom da je Špirić bio ministar finansija BiH on je bio i u UO UIO BiH.
Ime Milorada Dodika veže se za unaprijeđenje Zdravka Cvjetinovića za šefa carina kao i da se Dubravko Prstojević postavi na mjesto šefa Odjela za kontrolu velikih poreskih obveznika.
Odmah nakon imenovanja na poziciju predsjedavajućeg Vijeća ministara, Špirić je navodno od Čauševića zatražio da Goranu Marinkoviću, odnosno njegovom preduzeću ”Marinković Comerc”, vrati porez od 500.000 KM. Akt Poreske uprave RS kojim se zahtijevao povrat PDV-a bio je nečitko potpisan i nije se vidjelo ko je njegov potpisnik,pa je Čaušević zadužio svog pomoćnika Dževada Nekića da provjeri o čemu se radi.
– Vrlo brzo, možda poslije pola sata, nazvao me Špirić i verbalno me napao i stavio mi do znanja da nije zadovoljan mojim ponašanjem. Obratio mi se riječima:”Nisam to očekivao od tebe, lijepi moj direktore!” Bilo mi je jasno da nešto nije uredu, jer što bi se on brinuo o nečemu što je zakonito, a ukoliko je sve čisto, zašto bi bilo kome smetalo da se provjeri – naveo je Kemal Čaušević u svojoj izjavi.
Pola miliona je, priznao je, nakon Špirićeve intervencije vraćeno bez dodatnog problematizovanja firmi ”Marinković Comerc” jer ”nije želio da remeti dobre odnose sa premijerom”.
– To je osoba (Marinković, op.a.) koja ima specijalan odnos sa Nikolom Špirićem i Špirić mu koristeći svoj položaj konstantno pomaže. Marinković je bio predmetom naše istrage u isto vrijeme za praktično iste stvari kao poznati slučaj ”Čago” (utaja poreza i pranje novca,op.a. ) u kojem je podignuta optužnica – tvrdi Čaušević, objašnjavajući da je i u slučaju Marinković UIO podnijela izvještaj, ali da istraga nikada nije završena i provedena jer je ”bio zaštićen”.
Prema navodima bivšeg direktora UIO, na zahtjev Nikole Špirića i bivšeg pravobranioca BiH Dragice Miletić, u hotelu Šeher primio je Marinkovića koji je pokazao zabrinutost za svoju sudbinu i strah da će ”odmah nakon Čaga i on biti uhapšen”.
– On je meni tada priznao da ima nešto njegove krivice, a da je to manje u odnosu šta radi Kekerović (Mladen Kekerović i još osam lica optuženi su za organizovani kriminalm, poresku utaju i nezakonit povrat PDV-a u iznosu od 10 miliona KM, op.a.) – stoji u izjavi.
Interesantno je da se odmah nakon ovog susreta, prema sopstvenom priznanju, Čaušević u hotelu Holiday Inn, sastao sa pravobraniocem Dragicom Miletić i tužiocem Dragicom Glušac koja je zadužila Marinkovićev predmet koji nikada nije završen.
– Bojim se da iza svega stoji Nikola Špirić. Goran Marinković mi je otvoreno rekao da plaća Nikolu Špirića, jer mu se isti nameće – kazao je Čaušević.
Drugi interesantan slučaj vezan za Špirića, prema Čauševićevim riječima, vezan je za ”aferu šećer”, tj. pravna lica ”Studen Agrana” i ”Bimal” koja su oslobođena 60 miliona KM plaćanja carine i što Čaušević dovodi u vezu sa kupovinom stana u Beču za Špirićevu kćerku.
Čauševiću se, kako tvrdi, obratio vlasnik ”Studen Agrana” Ilija Studen čija je želja bila da se nerafinisani šećer tretira kao sirovina za proizvodnju i oslobodi carine. Nakon što je dobio objašnjenje da je to u nadležnosti Savjeta ministara, zahvalio se na ”informaciji kuda dalje da ide do postizanja svoga cilja”.
– Ubrzo je zaista dobio mogućnost da uvozi sirovinu bez carine u količini od 50 miliona kilograma, što dovodi do štete od 10 miliona KM za BiH na godišnjem nivou ili 60 miliona za ovih šest godina.Ovaj slučaj je doveo do monopolskog položaja na tržištu, a o svemu ovome bi mogao posvjedočiti Mladen Zirojević iz Ministarstva spoljne trgovine u to vrijeme ( ministar iz SNSD za spoljnju trgovinu i ekonomske odnose u Špirićevom Savjetu ministara ) i koji se posvađao sa Špirićem, a mogao bi svjedočiti i Senad Svraka…- naveo je u svom iskazu Kemal Čaušević.
Govoreći o ovoj aferi, on je konstatovao da je ”simptomatično da drugima nije dozvoljena mogućnost ovakvog uvoza”, te da je jasno da se u ovom slučaju radilo o favorizaciji.
– Ono što je meni indikativno na ovaj način samo je Studen uvozio toliku količinu sirovina koje daleko premašuju potrebe cijele BiH. Na ovaj način su se varali investitori i EU koja isplaćuje značajne podsticaje za proizvodnju šećera, što je u konačnici dovodilo i do friziranja same proizvodnje kroz ogroman uvoz maltene gotovog proizvoda, pa do proizvodnje veće količine od potrebne. Upitno je da li je ta količina i proizvedena. – izjavio je Čaušević.
BiH je godišnje gubila i 100.000 do 200.000 KM na paušalnu procjenu, kroz nejasne normative, gubitaka šećera kroz propadanje robe, kaliranje, curenje, oštećenje ambalaže itd.
– Prema mojim saznanjima, Ilija Studen se dobro odužio Nikoli Špiriću u Beču gdje živi Špirićeva kćerka Jovana sa svojim vjenčanim ili nevjenčanim mužem… Koliko se ja mogu sjetiti, moguća kupovina stana od novca koji je dobio od pravnog lica ”Studen”, mogla se desiti u periodu kada je Savjet ministara donio odluku kojom se omogućava povlašćen uvoz šećera… Vremenski, čini mi se da je to moglo biti polovinom 2008. godine, ali se dobro sjećam da je Fuad Kasumović oko tog pitanja nešto talasao. Ta odluka je objavljena u Službenom glasniku BiH.
Pored Gorana Marinkovića, vlasnika firme ”Marinković Comerc” kojoj je izdejstvovao povrat PDV-a od 500.000 KM, prema Čauševićevom iskazu, Špirić je imao još jednog prijatelja sa istim imenom – Goran Marinković, ovaj put šefa Carinske ispostave Banja Luka koji je trebao biti smijenjen jer je firmama ”Janus” i ”Nono” omogućavao brže carinjenje, a ”bilo je i informacija da prima novac”, kako tvrdi Kemal Čaušević.
– Nikola Špirić me zvao telefonom i zahtijevao mi da ne smjenjujem Marinković Gorana dok se on ne vrati sa puta… Dolazio mi je takođe i Sadiković Anes (nekrunisani kralj tekstila hapšen zbog carinskih utaja u akcijama ”Bos” i ”Pandora”, op.a.) i molio me da ne smjenjujem Marinkovića, odnosno ”da mu ne razvaljujem posao”, kako mi je rekao”, piše u Čauševićevom iskazu.
Kada vežu Abdulaha Skaku, vežu mu ruke na leđima. Kada vežu Darka Eleza, vežu mu ruke naprijed. Jer Skaka je za “pravnu državu” opasniji od Darka Eleza. A čovići i dodici su potpuno bezopasni. I zato ih ne vežu nikako.
Kada hapse za korupciju, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću. Kada hapse za ratne zločine, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Banja Luci, Bratuncu, Prijedoru… Kada hapse zbog korupcije, hapse samo Bošnjake. Hapsili su gradonačelnika Bihaća Hamdiju Lipovaču. I načelnika Novog Grada Damira Hadžića. I gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skaku. I načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića. I gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića. I federalnog premijera Fadila Novalića. I državnog zastupnika Envera Bijedića. I predsjednika Skupštine USK Admira Hadžipašića. Kada hapse za ratne zločine, hapse Bošnjake i Srbe. Jer svi su “podjednako krivi za ratne zločine”. Osim hercegovačkih Hrvata. Oni nisu krivi nizašta.
Kada “deblokiraju” institucije, obespravljuju Refika Lendu. I jedan cijeli narod koji se “prokomjerno rađa”. Kada HDZ blokira sve, onda se samo “političari ne mogu dogovoriti”. Kada se mijenja izborni zakon, hercegovačkim Hrvatima se mora dati sve. A građanima – ništa. Jer oni su, svakako, ostali.
Kada Benjamina Karić na ploči na Kazanima ne napiše imena ubica sarajevskih Srba, ona za zapadne diplomate ne doprinosi pomirenju. Kada te iste zapadne diplomate u Brčkom podrže gradnju spomenika “svim žrtvama” na kojem ne piše ko su žrtve, a ko ubice, onda je to “put ka pomirenju”.
Kada Novak Đoković i drugi sportisti iz Srbije osvoje medalje, oni su samo “srpski sportisti”. A mogu biti srpski književnici, srpski političari, srpske šume, srpske pošte… Samo ne mogu biti “srpski zločinci” na tabli postavljenoj na sarajevskoj Vijećnici “u čast” onih koji su je spalili.
Kada HDZ-ov Večernji list dodjeljuje pečate, rado se odazovu i američki ambasador, i evropski ambasador, i visoki predstavnik. Jer HDZ-ovo glasilo je pronositelj zapadnih vrijednosti. A Faktor je samo SDA-ov i “retrogradan”. I zato je ok da novinare Faktora vrijeđa Elmedin Konaković, a ambasade i OSCE šute.
Kada negiraju genocid, onda nema umišljaja. I nema posljedica njihovog negiranja. Jer posljedice su davno ukopane u Memorijalnom centru u Potočarima koji se pretvara u čistilište zapadnih diplomata koji bošnjački narod guraju u pakao.
Kada Dodik i Čović poziraju sa ratnim zločincima, to je samo “predizborna kampanja”. Kada Sanja Vlaisavljević bježi u Istočno Sarajevo da se ne bi susrela sa migrantima, to je u skladu sa zapadnim vrijednostima. I Sanja je “MOJA” za Našu stranku. A Benjamina Karić nije. Jer je nagradila Sarajlije koji su u zemljotresom pogođenoj Siriji dva mjeseca volontirali u kampovima gdje su smješteni beskućnici. Hrvatski putopisac više u sarajevskim medijima dobije prostora od Sarajlija koji su volontirali i pomagali ljudima. Jer putopisac je nositelj evropskih vrijednosti, a Nihad Aličković je tek “bošnjački radikal”.
Kada se žale djeca u Srbiji, dan žalosti je u cijeloj BiH. I neka je. Kada se žale djeca u Tuzli, dan žalosti je samo Federaciji. Ima li nekoga, osim Bursaća, da kaže – neka nije?
Kada reis Husein Kavazović kaže da će Bošnjaci BRANITI državu, on je ratni huškač. I o tome Schmidt obavještava UN. Kada Dragan Čović zaprijeti “nemirima na Jugu”, onda Zapad dvaput mijenja izborni zakon i Ustav da ga smiri.
Kada vam kažu da je ovo još jedan huškački i propagandni komentar, provjerite svaku napisanu riječ. I shvatit ćete da je istina još i gora.
Miloš Ković i Goran Petronijević više nisu opasnost za nacionalnu sigurnost BiH. Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA BiH) procijenila je da ova dvojica ruskih propagandista nisu opasni, te da ubuduće mogu nesmetano ulaziti u Bosnu i Hercegovinu, saznaje Istraga.ba.
Skidanje sa takozvane bh. crne liste uslijedilo je nakon nedavnog sastanka državnog ministra sigurnosti Nenada Nešića i rukovodstva OSA-e sa Almirom Džuvom i Ristom Zarićem na čelu.
“U narednom periodu imat ćemo sastanak sa predstavnicima OSA-e i Službe za poslove sa strancima u vezi sa zabranom ulaska pojedinih lica u BiH. Očekujem da ću na tom sastanku vidjeti zbog čega je pojedinim licima zabranjen ulazak u BiH”, rekao je 14. maja ministar sigurnosti Nešić.
Nekoliko dana kasnije, OSA je procijenila da beogradski profesor poznat po proruskim stavovima Miloš Ković, i advokat Goran Petronijević više ne udrožavaju nacionalnu sigurnost BiH.
Da su Ković i Petronijević sada dobrodišli u Bosnu i Hercegovinu potvrđeno je za Istragu iz više izvora u sigurnosnim agencijama BiH.
Goran Petronijević
Sbijanski advokat Goran Petronijević je predsjednik Upravnog odbora Fonda „Ruska humanitarna misija“ sa kojim su vlasti Republike Srpske potpisale Memorandum o saradnji. Njemu je početkom marta 2022. godine OSA zabranila ulazak u BiH označivši ga osobom koja predstavlja prijetnju sigurnosti, javnom poretku, javnom redu i miru i javnom zdravlju u BiH ili međunarodnim odnosima BiH.
Goran Petronijević je najprije do 2001. godine bio sudija, a njegov prelazak u advokate dogodio se nakon promjene režima u Srbiji 2000. godine.
Bio je posmatrač referenduma u Ukrajini na Krimu. U Hagu je zastupao Veselina Šljivančanina, koji je oslobođen optužbi. U Srbiji je zastupao razne klijente, od estradnih umjetnika, do osoba optuženih za najteža krivična djela.
U svojoj karijeri sudije, Petronijević je bio predsjedavajući suda u maju 2000. godine, kada je 141 Albanac osuđen za napade na policajce i vojsku u Đakovici na Kosovu, ali je ta presuda ukinuta i svi su pušteni na slobodu godinu dana kasnije.
Septembra iste godine tadašnji sudija Petronijević bio je jedan od članova sudskog vijeća u procesu koji je vođen protiv čelnika zapadnih zemalja koji su osuđeni zbog bombardovanja SR Jugoslavije. Među osuđenima su bili predsjednici SAD-a i Francuske, Bill Clinton i Jacques Chirac kao i njemački kancelar Gerhard Schröder. Međutim, i ta presuda je naredne godine ukinuta, piše Nova.rs.
Bio je član advokatskog tima Radovana Karadžića, bio je jedan od organizatora anti NATO protesta u Nišu, ali ono što je najbitnije – Petronijević je bio branilac Bratislava Dikića, bivšeg komandanta Žandarmerije Srbije optuženog da je, uz pomoć ruskih obavještajaca, pokušao da izvrši državni udar u Crnoj Gori kako bi spriječio ulazak te zemlje u NATO.
Bratislav Dikić je, prema pisanju podgoričkih medija, otkazao je punomoć advokatu Petronijeviću, jer je želio da prizna krivicu, ali mu je njegov branilac – zabranio.
Advokat Petronijević nedugo nakon toga oglasio se putem ruske agencije Sputnjik.
„Prijetili su nam, prisluškivali advokate odbrane, onemogućavali odbranu, tome treba dodati rigidan stav Sudskog veća prema svemu što odbrana predlaže. Jednom rečju, postupak može da se meri sa kafkijanskim, u pravom smislu te reči. Ovo je jedan potpuno nakaradan postupak u neljudskim uslovima u odnosu na odbranu, u odnosu na okrivljene, u odnosu na sve, uz njegovo visočanstvo, ’patrijarha istine‘, čuvenog Sinđelića“, kazao je krajem januara 2018. godine Goran Petronijević.
Advokat Petronijević poznat je kao proruski aktivista. U martu 2016. godine, zajedno sa Bratislavom Dikićem, bio organizator anti NATO protesta u Nišu. Na jednoj od brojnih fotografija sa tog skupa u društvu Gorana Petronijevića i Bratislava Dikića nalazi se i vođa Srbske časti – Bojan Stojković. S njima je tada bio i Nemanja Ristić presuđivani ubica iz Srbije i član beogradskog podzemlja.
Petronijević je često gost RTRS-a. Njegovo posljednje gostovanje bilo je prije dva dana, a povod je bila posjeta Milorada Dodika ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
“Veoma značajan sastanak predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Rusije Vladimira Putina, pogotovo u vrijeme kada mnogi misle da je cijeli svijet protiv Rusije, što nije tačno”, izjavio je Petronijević za RTRS.
Miloš Ković
Profesoru sa beogradskog Filozofskog fakulteta zabranjen je ulazak u BiH početkom 2022. godine. Prema pisanju portala Radio Sarajevo, i Slobodne Evrope Ković je branio zločine srpskih snaga u BiH kao svjedok na haškom suđenju kasnije osuđenom za ratne zločine bivšem komandantu Vojske RS Ratku Mladiću.
On je 2015. godine kao vještak obrane za povijesni kontekst opisao rat u Bosni i Hercegovini kao građanski,tvrdeći da su se srpske snage VRS-a samo branile. Prilikom poricanja optužbi o cilju stvaranja Velike Srbije etničkim čišćenjem zauzetih teritorija – Ković je opravdavao zločine srpskih snaga – zločinima drugih zaraćenih strana. Suci su ga zbog toga – više puta upozorili.
Ković je kao povijesničar iz Srbije i vještak obrane generala Mladića – odbacivao optužbe o akcijama srpskih snaga kao cilju stvaranja Velike Srbije. Pri tom je odbijao potvrditi i da je Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja bila nacionalistička, čak i kada je suočen s njezinom publikacijom pod imenom – “Velika Srbija”.
“To su već sad etikete. Netko može biti nacionalist, netko imperijalist… to sad sve ovisi… Ja ne bih ušao u lijepljenje etiketa. Velika Srbija je ideal iz 19. stoljeća i u njemu nije bilo ničeg spornog”, neodređeno je odgovarao svjedok obrane, braneći pri tom nacionalistički pojam, zbog kojeg su prema optužbi – počinjeni brojni ratni zločini.
Ković je 2017. godine bio potpisnik takozvanog “Apela za odbranu Kosova i Metohije”, iza koga su, kako su tada objavili mediji u Srbiji, stali i neki od čelnika Srpske pravoslavne crkve (SPC). Dokument su sačinili i iza njega stali članovi Političkog saveta Demokratske stranke Srbije (DSS), partije sa čijeg se vrha 2014. godine povukao nekadašnji predsednik SR Jugoslavije i premijer Srbije Vojislav Koštunica. Ković je bio član tog Političkog savjeta DSS-a.
Ković je 2020. bio i aktivni učesnik protesta koje je SPC organzovala u Crnoj Gori u znak protesta zbog usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.
“Vi ste danas čuvari našeg kosovskog zavjeta”, kazao je Ković pred okupljenima, među kojima je bilo i više stotina djece, na svetosavskom skupu u Budvi 28. januara 2020. Tada su sa bine upućivane i poruke da se u Crnoj Gori “brane i kosovske svetinje”.
“Gospodine Pašiću, zbog čega ste u julu 2021. godine propustili uhapsiti Dinu Muzaferovića, iako ste ga označili kao vođu kriminalne organizacije koju ste procesuirali”, upitali smo državnog tužioca Džermina Pašića pola sata nakon što je Policija Republike Hrvatske saopćila da je u velikoj međunarodnoj akciji D.M. razbijena narko grupa kojom je upravljao Dino Muzaferović Cezar.
No, Džermin Pašić već odavno ne odgovara na pitanja medija koji nisu dio njegovog media plana. Uputio nas je na Tužilaštvo BiH, iako je on lično donio odluku da se ne hapsi Dino Muzaferović. Ali da vidimo u nastavku kako je “heroj mjeseca” Pašić propustio uhapsiti Cezara iz Velike Kladuše.
“Jučer je u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Nizozemskoj, Italiji, Belgiji i Njemačkoj provedeno nekoliko istovremenih akcija protiv pripadnika ove bande. Koordinirane su iz zapovjednog mjesta u Zagrebu, Hrvatska, uz potporu časnika EUROPOL-a raspoređenih na terenu. Uhićeno je ukupno 37 osumnjičenih, a vođa te skupine je državljanin Bosne i Hercegovine kojeg EUROPOL smatra “visokovrijednom metom”, a koji trenutno služi 4-godišnju zatvorsku kaznu u Italiji, saopćila je policija Hrvatske.
Visokovrijedna meta se zove – Dino Muzaferović, zbog čega je i cijela akcija nazvana DM.
Dino Muzaferović je od decembra 2022. godine u pritvoru. Uhapšen je u Njemačkoj, odakle je izručen Italiji. Ali njegova grupa je nastavila djelovati širom Evrope. Nekoliko puta smo pisali o Muzaferoviću. Na bitne detalje ćemo podsjetiti kasnije. A sada da vidimo šta je novo u ovoj priči.
U okviru međunarodne akcije, pripadnici Federalne uprave policije obavili su dio posla u Velikoj Kladuši. Tamo je pretresena kuća Damira Šakanovića, poznatog narko dilera iz Kladuše. No, jedna djevojka je bila mnogo bitniji ulov. Špela Kovač. Ova Slovenka je pronađena u kući Dine Muzaferovića iako joj je bio zabranjen ulazak u Bosnu i Hercegovinu. U pitanju je Cezarova djevojka koja je u decembru prošle godine uhapšena u Hrvatskoj zbog krijumčarenja pola kilograma heroina i kokaina. Ona je uhapšena na granici, kada je pokušala iz Slovenije ući u Hrvatsku. Bila je u pritvoru u Rijeci, odakle je nedavno puštena na slobodu. Onda se prebacila u Bosnu i Hercegovinu, gdje joj je, rekosmo, bio zabranjen ulazak. Nakon što su je pronašli u kući Dine Muzaferovića, pripadnici FUP-a su je predali službenicima Službe za poslove sa strancima.
“S obzirom da je imala mjeru zabrane ulaska u BiH, ona je već protjerana”, potvrdili su u četvrtak za Istraga.ba u Službi za poslove sa strancima BiH.
Zašto je bitna Špela Kovač? Pa, zbog toga što državni tužilac Džermin Pašić ni nju nije želio procesuirati zbog prijetnji svjedocima u predmetu protiv Dine Muzaferovića Cezara kojeg je, prethodno, propustio uhapsiti. Svjedok kojem je Špela Kovač prijetila je ubijen. Tužilaštvo Unsko-sanskog kantona je tražilo od Pašića da procesuira Špelu Kovač, ali on se proglasio nenadležnim.
Da biste lakše pratili ovu priču, moramo krenuti od samog početka.
Bio je juli mjesec 2021. godine. U šumi kod sela Radića Most, tik uz granicu sa Hrvatskom, kriminalna grupa Dine Muzaferovića Cezara je posjedovala ilegalnu plantažu marihuane. Pripadnici MUP-a Unsko-sanskog kantona privodili su kraju istragu koju su 3. juna 2021. godine, kada su uputili obavijest Tužilaštvu Unsko-sanskog kantona da “nepoznate osobe” održavaju plantažu kod Kladuše. Općinski sud u Velikoj Kladuši je 7. jula 2021. godine izdao naredbu za posebne istražne radnje protiv nepoznatih osoba koje su održavale plantažu marihuane. Od tog trenutka, specijalci MUP-a USK-a su svakodnevno snimali osobe koje su dolazile. Jedan po jedan kriminalci su identificirani. Na vrhu piramide bio je Dino Muzaferović Cezar. Kantonalno tužilaštvo Bihać 21. jula od Kantonalnog suda u Bihaću traži naredbu za primjenu posebnih istražnih radnji protiv ove grupe. Dino Muzaferović zvani Cezar označen je kao organizator.
“Naprijed navedeno ukazuje da je Muzaferović Dino organizirao grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238 stav 1 KZ FBiH, dok su Pehlić Amir, Darko Jovanović/Ibrahimagić Ermin, Adnan Balić i još jedno lice postali članovi organizirane grupe tako da proizvode i prerađuju opojnu drogu cannabis”, navedeno je u jednom od akata Tužilaštva USK.
MUP USK-a ih je pratio i dokumentovao sve veze. Cezar je već bio poznat policijskim agencijama. Imao je česte veze sa članovima škaljarskog klana. Darko Jovanović je jedan od njih. Rođen je u Loznici i ima slovenački pasoš na ime Ermin Ibrahimagić. U tom je pasošu njegova fotografija.
Jovanović je, uglavnom, boravio u hotelu Palace u Velikoj Kladuši, gdje su se pojavljivali kriminalci iz Srbije, Crne Gore i Slovenije. Fotografija ispod je nastala upravo u Hotelu Palace. Ove su se osobe kasnije srele sa Darkom Jovanovićem.
Ispred su bili parkirani automobili sa slovenačkim tablicama. Vlasnik jednog automobila bio je Anel Škrilj, Slovenac bh. porijekla kojeg tamošnje policijske agencije dovode u vezu sa drogom. Kockice su se postepeno uklapale. U petak, 23. jula MUP USK-a i Tužilaštvo USK su napravili plan. Policijska akcija je trebala biti provedena 26. ili 27. jula. No, neko ih je preduhitrio. U nedjelju, 25. jula, na plantažu su upali pripadnici Granične policije BiH. Došli su po naredbi državnog tužioca Džermina Pašića koji je “preduhitrio” svoje kolege iz Bihaća.
“Pripadnici Centralnog istražnog ureda Granične policije BiH, odsjek za prikrivene operacije, 25. jula 2021. u jutarnjim satima na području Velike Kladuše, uspješno su realizirali Operativnu akciju Escobar, koja je usmjerena na razbijanje organiziranih kriminalnih grupa u vezi s neovlaštenim prometom opojnih droga. Tijekom operativne akcije, otkriveno je oko 6 000 stabljika indijske konoplje u namjenski izgrađenom kampu za proizvodnju i uzgoj opojne droge marihuane, koja se distribuirala kako na unutarnjem tako i na tržištu Evropske unije. Radi specifičnosti situacije i aktivnosti prilikom realizacije, podrška Graničnoj policiji BiH pružena je i od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Operativna akcija se odvijala pod nadzorom Tužilaštva BiH, a učestvovalo je ukupno 110 policijskih službenika. Zbog počinjenja krivičnog djela „Organizirani kriminal“ iz čl.250 KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom „Neovlašten promet opojnim drogama“ iz čl. 195 KZ BiH i „Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga“ iz čl. 238. stavka (1) KZ FBIH slobode su, zasad, lišene 4 osobe, državljani BiH”, saopćeno je tog dana iz Granične policije BiH.
Tužilaštvo BiH preduhitrilo je svoje kolege iz bihaćkog tužilaštva. Granični su policajci, po naredbi državnog tužioca Džermina Pašića, uhapsili četiri osobe koje su zatekle na plantaži.
“Šta reći”, bilo je sve što nam je 25. jula 2021. godine rekla glavna kantonalna tužiteljica USK-a Fadila Amidžić, nakon što smo je upitali da li je Tužilaštvo BiH, praktično, “otelo” akciju svojim kolegama iz Bihaća.
Njen kolega sa državnog nivoa, Džermin Pašić, imao je šta reći.
“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine uputilo je prema Sudu BiH prijedlog za određivanje mjere pritvora za osumnjičene: J.D., rođenog 1982. godine u Loznici, nastanjenog u Zvorniku, D.M., rođenog 1989. godine u Velikoj Kladuši, P.A., rođenog 1987. godine u Kranju, Slovenija, nastanjenog u Velikoj Kladuši, S.A., rođenog 1998. godine u Velikoj Kladuši. Navedeni osumnjičeni lišeni su slobode u akciji Granične policije BiH, uz podršku SIPA-e i MUP-a USK, a mjera pritvora predložena je iz razloga opisanih u članu 132. stav 1. tačke a), b) i c) ZKP-a BiH, odnosno zbog opasnosti od bjekstva (u odnosu na prvoosumnjičenog), te opasnosti da bi boravkom na slobodi mogli ometati istragu, prikrivati dokaze, te vršiti uticaj na svjedoke ili saučesnike, kao i ponoviti krivično djelo ili dovršiti započeto”, saopćeno je iz Tužilaštva BiH.
Mediji su uskoro objavili puni identitet. Osumnjičeni su Darko Jovanović, Murat Dizdarević, Almir Pehlić i Armin Sefić. Sud BiH im je 27. jula odredio pritvor. No, Cezar je ostao na slobodi. Stvarni vođa ove kriminalne grupe uopše nije bio meta Graničnim policajcima. Štaviše, tužilac Pašić nije naredio ni pretres kuće Dine Muzaferovića zvanog Cezar iako je u dokumentima naveo njegove inicijale “D.M.
“Prema prikupljenim saznanjima proizilazi da je organizovanu grupu ljudi organizovao i rukovodio D.M. iz Velike Kladuše, a što je potvrđeno rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji i Zapisnikom o ispitivanju osumnjičenog Eldina Ćerimovića”, napisao je tužilac Pašić.
Sada pratimo dva imena. Prvo, Dino Muzaferović kao D.M., a drugo Eldin Ćerimović. Tužilac Pašić, rekosmo, “oteo je” predmet Tužilaštvu USK i nije uhapsio vođu kriminalne grupe Dinu Muzaferovića Cezara. Štaviše, tužilac Pašić nije želio raspisati ni potjernicu za Muzaferovićem, niti je uopće pretresao njegovu kuću u sklopu svoje “spektakularne akcije” provedene sa Graničnom policijom. Ovaj predmet Pašić registrira kao “Darko Jovanović i drugi”. Iako nije poduzeo nijednu radnju kako bi uhapsio šefa ove mafijaške organizacije Dinu Muzaferovića, Džermin Pašić 28. decembra 2021. godine podiže optužnicu u ovom predmetu. Cezar nije bio na spisku optuženih. Njegovo ime tužilac Pašić skriva pod inicijalima D.M.. I opet ga označava kao organizatora grupe, bez obzira na to što ga nije ptužio niti je za njim raspisao Interpolovu potjernicu. Napominjemo još jednom, Pašić nije naredio ni pretresanje kuće Dine Muzaferovića. Kako Pašić i optužnici nije naveo da se radi o međunarodnoj kriminalnoj grupi, Sud BiH 12. januara donosi rješenje kojim se proglašava nenadležnim u ovom slučaju, u okviru kojeg je, rekosmo, tužilac Pašić propustio lišiti slobode organizatora Muzaferovića.
“Sud BiH oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje u krivičnom predmetu protiv osumnjičenih Darka Jovanovića, Murata Dizdarevića, Almira Pehlića, Armina Sefića, Nermina Balića i Edina Ćerimovića”, piše u Rješenju Suda BiH donesenom 12. januara.
Nakon što je ovo rješenje postalo pravosnažno predmet je prebačen u nadležnost Tužilaštva Unsko-sanskog kantona. U spisu kojeg je tužilac Pašić dostavio Tužilaštvu USK je bio dokument koji potvrđuje da je Cezarova djevojka Špela Kovač prijetila Eldinu Ćerimoviću zbog toga što je otkrio da je Dino Muzaferović vođa ove kriminalne organizacije. No, iako je imao informacije o prijetnjama svjedoku pokajniku, Pašić nije uhapsio ni pritvorio Špelu Kovač.
“Zapljenom plantaže i opreme grupa je na gubitku oko 4 miliona KM. Navodno, Dino pokušava na sve načine doći do informacija ko ga je ocvikao, čak razmišlja raspisati nagradu za informaciju o tome i angažirati plaćenog ubicu da riješi par policajaca kako bi u budućnosti drugi razmislili prije nego bi se upustili u istraživanje njega i njegovih poslova”, navedeno je, pored ostalog, u informaciji dostavljenoj Graničnoj policiji BiH.
Ovaj dokument je proslijeđen i tada postupajućem tužiocu Džerminu Pašiću koji ga je samo stavio u spis. No, za Muzaferovićem nikada nije raspisao potjernicu, iako ga je u optužnicu koju je potpisao označio kao vođu kriminalne grupe koja je proizvodila marihuanu u Velikoj Kladuši.
Pašićevu optužnicu Tužilaštvo USK je poslalo nadležnom sudu. U toj optužnici, Džermin Pašić je nedvosmisleno napisao da je Eldin Ćerimović svjedočio protiv Dine Muzaferovića zvanog Cezar.
Četiri mjeseca kasnije, svjedok-pokajnik Eldin Ćerimović je ubijen. S obzirom na to da je Ćerimović u momentu kada mu je prijećeno bio svjedok Tužilaštva BiH, Tužilaštvo USK je zatražilo od Džermina Pašića da preuzme krivično gonjenje u ovom slučaju, te da ispita Špelu Kovač. Tužilac Pašić je odbio, rekavši da on više nije nadležan.
Nakon svega, Tužilaštvo USK raspisuje potjernicu za Dinom Muzaferovićem. U decembru 2022. godine njemačka policija je uhapsila Cezara. Izručen je Italiji, odakle je nastavio koordinirati trgovinom drogom. Njegovu grupu je ove sedmice razbio EUROPOL. U ime Tužilaštva BiH akcijom je koordinirao tužilac Senad Osmić. Tužilac Džermin Pašić nije želio komentarisati ovaj slučaj niti navode koje smo objavili.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
