„Ja sam ispao majmun“, govori nam Kemal Čaušević u svojoj kancelariji u centru Sarajeva, jednoj od brojnih nekretnina koje je, prema nepravomoćnoj presudi Suda BiH, stekao nezakonito.
A majmun je, kaže, ispao zbog toga što je vjerovao tužiocima Dubravku Čampari i Olegu Čavki kada su mu ponudili sporazum o priznanju krivnje.
„Ja sam priznao da bih bio pušten iz pritvora u koji sam neopravdano smješten. Tada je predočen iskaz Sedineta Karića da je on meni pet-šest puta dao po 15-20 hiljada maraka i rekli su to je to. Samo kako bih izašao iz pritvora ja sam rekao, u redu priznajem, dat ću 155 hiljada i godinu dana zatvora“.
Umjesto godine zatvora, Kemal Čaušević je dobio devet. Plus će mu biti oduzet novac i imovina ukupne vrijednosti 1,7 miliona maraka.
„Ukupni moji prihodi su, od 1996. do 2012. godine su 1,6 miliona“, hvali se bivši direktor UIO u intervjuu za Istraga.ba.
Upozoravamo ga na prostu računicu. Zaradio je 1,6 miliona, a posjeduje imovinu vrijednu stotinjak hiljada maraka više. Ne uklapa se, pitamo ga, čak i pod uslovom da Čauševići nisu jeli i pili.
„Vidim da ste došli pripremljeni od svog bivšeg prijatelja Dubravka Čampare“, odgovara Čaušević.
„Ali“, nastavljamo dalje, „sami ste priznali da ste uzimali novac od Sedineta Karića“.
„Ja nisam priznao da sam uzeo novac. Ja sam priznao nezakonito posredovanje. Za carinjenje Orbitexa u Carinskoj ispostavi u Bijeljini“, priznaje Čaušević.
Kasnije će reći da je Sedinet Karić njemu vraćao novac koji mu je prethodno posudio dok je bio direktor Uprave za indirektno oporezivanje.
Čauševićeva logika je, dakle, da je priznao da je uzimao mito od Sedineta Karića, ali da to nije bilo mito već vraćanje posudbe. Jer on voli davati novac.
„Preko posrednika sam Olegu Čavki dao 16.900 KM“, tvrdi Kemal Čaušević.
„A ko je posrednik“, pitamo ga.
„Enes Ribić. I o tome sam svjedočio u Tužilaštvu. Čavka je drhtao kao žalosna vrba na vjetru. Enesu Ribiću sam davao pare u kafićima raznim“, objašnjava Čaušević.
Puštamo mu snimak telefonskog razgovora. Enes Ribić sa kćerkom Naseran Keljemendija razgovara o Kemalu Čauševiću i poslu koji treba završiti.
„To jeste Enes Ribić, ženske glasove ne prepoznajem. Ja Enesa Ribića znam dugo. Ne znam da li uopće zna Keljmendija“, pravda se bivši direktor UIO.
Mnogih detalja Kemal Čaušević se, tokom intervjua, nije mogao sjetiti. Naročito sastanka u sarajevskom restoranu Amerikanac gdje je sa Draganom Čovićem dogovarao kupovinu zgrade u Mostaru. Ali prisjetio se da ga je na sastnak u Mostar sa Draganom Čovićem vozio aktualni direktor Autocesta FBiH Adnan Terzić. Prisjetio se i da su mu kadrovi SDA tražili novac za kupovinu stana Sulejmana Tihića. I da mu je Nikola Špirić i kadrovi SNSD-a tražio da biznismenu Goranu Marinkoviću vrati 500 hiljada maraka PDV. Sve je to priznao i u iskazu datom državnim tužiocima koji su se s njim nagodili. No, sporazum nikad nije stupio na snagu. Kemal Čaušević je osuđen, ali osobe protiv kojih je svjedočio nisu ni pod istragom.
Istraga.ba će u narednim danima objavljivati dokaze koji potkrepljuju neke navode Kemala Čauševića izrečene u ovom intervjuu.
Nije crkva u Konjević Polju bila vjerski objekat. Nema te svete vodice koja bi sa nje mogla saprati nepravdu počinjenu prema Fati Orlović. Fatina crkva je bila simbol licemjerstva, nepravde, zločina.
“Ne poželi ništa što je tuđe”, glasi deseta Božija zapovjest prema rasporedu pravoslavnog sveštenstva.
Crkva u Konjević Polju je izgrađena na tuđoj zemlji, mimo volje vlasnice parcele. Može li se ta crkva nazivati vjerskim objektom ako je njenom gradnju prekršena zapovijest Boga kojem se u tom objektu želite moliti? Ne može. To je samo licemjerstvo. A licemjeri su gori od nevjernika.
Deseta je Božija zapovijest, dakle, da se “ne poželi ništa tuđe”. I ne može se, zato, biti u “svojoj vjeri na tuđoj zemlji”. Mislim, može, ali onda niste vjernik, a objekat koji ste izgradili na tuđoj zemlji ne može biti vjerski objekat.
Pravo često ne znači i pravda. Domaći su sudovi, oni koji su legalizovali i progon i genocid, presuđivali protiv Fate Orlović u korist crkve i vladike Vasilija. Ali Evropski sud za ljudska prava je na kraju pokušao ispraviti dvodecenijsku nepravdu pa je naredio rušenje crkve u Konjević Polju. Da su se vodili Božijim zapovjedima, crkva prvo nije trebala biti izgrađena. A ako se već to nije moglo spriječiti, onda nije dvadeset godina trebalo sprječavati njeno uklanjanje.
džamija u Bradini
Sjeća li se neko od vas džamije u Bradini kod Konjica? Tokom rata je bespravno izgrađena na srpskoj zemlji. Sedam poslijeratnih godina bilo je potrebno organima Islamske zajednice BiH da shvate grešku pa da donesu odluku o njenom uklanjanju. Džamija je srušena, ali je još šest godina na tom mjestu ostala munara kao simbol nepravde i licemjerstva. U maju 2008. godine srušena je i ona. Nije bila potrebna nikakva presuda domaćih sudova niti onog u Strazburu. Odluku o njenom uklanjanju donio je Rijaset Islamske zajednice BiH. Time su priznali vlasitu grešku i barem su dijelom sanirali štetu prouzrokovanu nepravdom počinjenom prema vlasniku zemljišta na kojem je izgrađena. Da li je ta džamija bila “Božija kuća”? Nije. Kao što nije bila ni crkva u dvorištu Fate Orlović. Ali bez obzira na sve to, crkva u Konjević Polju i džamija u Bradini nisu isto. Jer rušenje nepravedne građevine koju su nazivali džamijom nije morao narediti Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Njeno rušenje su naredili oni koji su je i izgradili. I to deceniju i po prije nego se “svjetovna” vlast u Brtuncu odlučila na poštivanje presude kojom je naređeno rušenje crkve u dvorištu Fate Orlović.
Ali ako mislite da su crkveni vjerodostojnici najveći licemjeri u ovoj priči, griješite. Od njih je gore Tužilaštvo BiH sa Gordanom Tadić na čelu. Evropski sud za ljudska prava u oktobru 2019. godine je presudio da crkva u Konjević Polju mora biti izmještena u roku od tri mjeseca. Rok za izmiještanje je istekao u januaru 2020. godine. Crkva je srušena 5. juna 2021. godine. Istog dana Tužilaštvo BiH je saopćilo da je imalo “formiran predmet o tom slučaju”. Predmet je, promptno, rasformiran. Ostalo je još da se rasformira i ovakvo Tužilaštvo BiH. U ime Boga i Bosne i Hercegovine.
Evelin Trako, izvršni urednik portala Dnevni avaz, prijetio je danas novinarima/kama redakcije Raskrinkavanje da će ih “raznijeti”.
Trako je u četvrtak (10.6.) na društvenoj mreži Facebook kontaktirao novinarku Raskrinkavanja na njen privatni profil. Privatnim porukama obratio joj se povodom analize objavljene prethodnog dana na stranici Raskrinkavanje.ba, a u kojoj je, između ostalih, analizirana i tačnost vijesti koju je objavio Avaz. Novinarka Raskrinkavanja je Traku uputila na e-mailove za dalju komunikaciju, što je on odbio, iako mu je od ranije poznato da je to standardna procedura komunikacije sa medijima čiji su sadržaji ocijenjeni u sklopu Facebookovog nezavisnog programa provjere činjenica, što je bio slučaj i sa ovim člankom, saopćeno je iz Udruženja građana i građanki “Zašto ne”.
Neposredno nakon ove razmjene poruka, UG “Zašto ne”, u čijem je vlasništvu stranica Raskrinkavanje.ba, telefonom je kontaktirala osoba koja se predstavila kao Evelin Trako iz Avaza, sa zahtjevom da razgovara sa autoricom spomenutog članka. Finansijska administratorica UG “Zašto ne”, koja je odgovorila na telefonski poziv, u razgovoru je objasnila da se autorici članka može javiti putem službenog e-maila, te da se ona ne bavi pisanjem članaka i da nema informacije koje je Trako uporno pokušavao dobiti.
Evelin Trako je, uprkos ovim objašnjenjima, nastavio ispitivanje u agresivnom tonu pitanjima poput “Onda mi recite ko vas finansira?”, da bi zatim počeo upućivati i otvorene prijetnje kolektivu Raskrinkavanja, rekavši da ćemo ga “dobro zapamtiti ako nam dođe”, te da će nas “raznijeti”.
Evelin Trako je i ranije uznemiravao uredništvo i novinare/ke Raskrinkavanja, šaljući im privatne poruke i pozivajući ih na privatne brojeve telefona. Ovo je, pak, prvi put da se radi o otvorenoj prijetnji nasiljem, izrečenoj sa namjerom da zastraši novinare/ke i spriječi ih u obavljanju novinarskog posla. Prijetnja, utoliko gora što dolazi od osobe koja je i sama medijski radnik, prijavljena je nadležnim organima.
Zahtijevamo od medijske kuće Dnevni avaz da se hitno oglasi i obavijesti i javnost i redakciju Raskrinkavanja o koracima koje će poduzeti povodom kriminalnog i nedopustivog ponašanja svog uposlenika.
Raskrinkavanje i UG “Zašto ne” ovim putem još jednom poručuju da ih nikakvi pokušaji zastrašivanja, uključujući i otvorene prijetnje nasiljem, neće zaustaviti u tome da svoj posao obavljaju onako kako su uvijek radili, u skladu sa svojom metodologijom i najvišim standardima fact-checkinga, koji su definisani Kodeksom Međunarodne mreže za provjeru činjenica.
Carinski službenici na Aerodromu Sarajevo spriječili su u srijedu ujutro dvije profesorice Stomatološkog fakulteta u Sarajevu da u Bosnu i Hercegovinu prokrijumčare 40 zubnih implantata, saznaje Istraga.ba. Profesorice Lejla Kazazić i Selma Tosum Pošković vraćale su se sa službenog puta iz SAD-a gdje su putovale zajedno sa dekanom tog fakulteta Muhamedom Ajanovićem.
“Službenici UIO doili su informaciju da su grupa profesora sa Stomatološkog fakulteta kojim upravlja Muhamed Ajanović često u BiH krijumčari zubne implantate. Upravo zbog toga je u srijedu ujutro je kontrolisano troje profesora koji su iz, letom iz Istanbula, stigli u Sarajevo”, kazao je za Istragu izvor iz UIO.
Kada su carinici upitali profesore da li imaju šta da prijave, odgovorili su da nemaju. Međutim, prilikom provjere u torbama dekana Muhameda Ajanovića nije pronađeno ništa sumnjivo, dok je u torbama njegovih saradnica pronađeno po 20 zubnih implantata.
“Nakon što je pronađena neprijavljena roba, one su odgovorile da su implantati donacija. Međutim, nikakvu prateću dokumentaciju nisu imali”, prenio je drugi izvor Istrage koji je zaposlen na Aerodromu Sarajevo.
Pomenuto troje profesora sa Stomatologije na službeni je put otputovalo 9. juna ove godine. U Sarajevu su se vratili u srijedu, jutarnjim letom iz Istanbula, oko 8 sati i 20 minuta.
Osim zubnih implantata kod profesorica su pronađeni i neprijavljeni Iphone-i i tableti. Kada je shvatio da njegove saradnice nisu uspjele proći carinsku kontrolu, Muhamed Ajanović se angažirao da zataška cijeli slučaj. Do trenutka ovog nastanka ovog teksta, u ovom je slučaju reagiralo nekoliko visokopozicioniranih službenika UIO i Granične policije koji su tražili zataškavanje cijelog slučaja.
Miro Palac u četvrtak je pušten na slobodu. Tužilaštvo BiH procijenilo je da nema osnova za pritvaranje ovog HDZ-u bliskog biznismena u čijim je halama policija pronašla oko 70 lansera raketa, saznaje Istraga.ba.
“Nakon ispitivanja u Federalnoj upravi policije osumnjičeni Palac je pušten”, kazao je nam je sagovornik uključen u istragu u ovom slučaju.
Palac je, podsjećamo, uhapšen u srijedu popodne nakon što je u krugu njegove firme Autoherc u Grudama pronađeno oko 70 lansera raketa. On je ovu halu kupio 2004. godine od mostarskog preduzeća Soko u čijim je upravljačkim strukturama bio aktualni predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović. Ekspresno pušteni biznismen Palac Palac godinama je blizak je HDZ-u BiH, a hrvatski mediji su 2015. godine objavljivali da su njegovi autobusi besplatno vozili birače te stranke do konzulata tokom održavanja predsjedničkih izbora u susjednoj državi. Ranije smo objavili da je Palac bio povezan sa bivšim hrvatskim članom Predsjedništva BiH Antom Jelavićem koji se nalazi u bjekstvu. Dobre veze je imao i sa ratnim generalima HVO-a.
Biznismen Palac vlasnik je firme Autoherc koja se bavi prevozničkim poslovima. Svoje ispostave imao je i na teritoriji Hrvatske. Tokom ispitivanja u FUP-u istražiteljima je kazao da je godinama namjeravao prodati ove lansere raketa koje je pronašao u krugu Sokola, ali da nikada nije uspio pronaći kupca. No, bez obzira na to što nisu utvrđene brojne činjenice u ovom slučaju, Tužilaštvo BiH je odlučilo da ga pusti na slobodu. Protiv njega nisu predložene čak ni mjere zabrane.
Niko nije demantirao tekst portala Istraga.ba o tome da je glavna tužiteljica Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Gordana Tadić spriječila pripremljeno hapšenje Miomira Savičića. On je osumnjičen za ratne zločine, piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.
Tadić, tvrdi Istraga.ba, a kasnije to praktično potvrdio i BIRN BiH, nije htjela potpisati zahtjev za njegovo privođenje jer “nije željela spektakl”.
Dok se ljudi u Bosni i Hercegovini, prema naredbama iz Tužilaštva hapse “za metar drva” ili optužuju za nepostojeća krivična djela, ratni zločinci ne samo da se ne hapse, nego im se i dojavljuje bezmalo svaki detalj potencijalnog procesa protiv njih. Savčić nije “obični čovjek” .On je nekadašnji komandant 65. zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske (VRS) optužen da je pomagao u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine!
Ali, eto, kako ne bi “bio spektakl”, Savičić se sam pojavio pred Tužilaštvo BiH!
Ovo je samo jedan od bezbroj primjera skandala koje producira Tadić i tim njoj odanih tužilaca. Već smo dobrano oguglali na druge “spektakle” koje produciraju. Protivno svim principima struke, ali i morala – da o zakonima i ne govorimo – iz Tužilaštva BiH redovno “cure” optužnice s pažljivo probranim materijalima poslanim odabranim medijima. Medijska strategija, kako se nedavno izjasni jedan od Gordaninih tužitelja, za cilj ima osuditi prije presude, ali i vršiti pritisak na Sud. Ako to nije krivično djelo, onda krivičnih djela nema i teško nama!
Jer, nekažnjavanje onih koji su i po struci i po zvanju i po znanju koje bi morali imati, upućeni u to šta jeste, a šta nije zakonito, stvara sve opasniju atmosferu bezzakonja i anarhije!
A u vremenu Gordane Tadić toliko smo se nagledali i neznanja, i bahatosti i nepravnog terora!
Osoba koja se optužuje za genocid u Srebrenici, na slobodi je.
Osobe koje su radile po nalogu Tužilaštva BiH neselektivno se hapse, progone, stavljaju na stub srama, preko noći onda neki postaju “zaštićeni svjedoci”…
Skandali o kojima bruji cijeli svijet (Afera “Ikona”), zataškani su!
Osobe koje su dokumentirale korupciju u najvišim vrhovima bh. pravosuđa (Afera “Potkivanje”) procesuiraju se da bi ih Sud na kraju oslobodio uz napomenu da se nisu ni trebali procesuirati jer nikakvih dokaza za optužbe nema niti je bilo!
Oštećeni i u tom postupku, naravno, tužit će državu BiH, Sud će po sili zakona presuditi da su oštećeni, a mi – poreski obveznici – i to ćemo iskeširati.
Sličnih, pa i gorih primjera je još jako puno.
Gordani Tadić i njenoj ekipi, ali i svim i sve brojnijim Gordanama Tadićima neće se desiti ama baš ništa. Oni će neometeno nastaviti svoj rušilački pohod!
Ekipa Gordane Tadić u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine dotakla je novo dno. To da su produžena ruka politike – osovina Dodik – Čović – više se i ne krije. Pravda je spora, ali dostižna. Kad – tad ona zakuca i na vrata onih koji su se zakleli da će je poštivati, a brutalno je ponižavaju svojom bahatošću i političkom ostrašćenošću. Krajnje je vrijeme da Pravda zalupa i na vrata Gordane Tadić. I njene ekipe!
Uhapšeni Glavni inspektor UKP MUP RS Mladen Milovanović dio je zvorničkog kartela, kojeg vode Zoran Stevanović, Siniša Mijatović i Dejan Ilić.
2.
Milovanović je bio zadužen za dalji transport narkotika koji su stizali iz Zvornika. Jedan dio je produžavao ka Zapadnoj Evropi, i to veći, dok je manji dio ostajao u Banjaluci, gdje je rasparčavan.
3.
Postoji cijela zločinačka organizacija unutar MUP RS koja je štitila i štiti zvorničke kumove, a Milovanovićevo hapšenje trebalo bi značiti početak velike akcije čišćenja, ne samo unutar policije, već i Zvorničkih narko-bosova
4.
Milovanović je uhapšen 17.07. zajedno sa Milošem Božovićem, pripadnikom, kako se tvrdi “škaljarskog” klana, a nakon njega slobode su lišeni i viši inspektor Predrag Vatreš, kao i inspektorka Gorana Rečević, koja je bila dovođena u vezu sa narkoticima kada su “pali” insepektori, zatvoreni na dugogodišnje robije – Slavko Đurić, Ognjen Stijak, Srđan Radulović i Marko Kovačević. Oni su uhapšeni 15. I 16.10.2013. godine, a i tada sam objavio niz tekstova o njima i bio optuživan i progonjen.
5.
Međutim, sve dođe na svoje, pa bi trebalo da bude uhapšen i inspektor Vladimir Marčeta, koji je bio dio Radulovićevog narko-klana, ali je tada izmakao.
Ostao je u MUP RS i trenutno je na poziciji iinspektora u Upravi za organizovani kriminal. I dalje radi narkotike, kao dio narkoklana.
6.
Zvornički klan radi narkotike sa svima, tako da nije nikakvo čudo da je Milovanović uhapšen sa “škaljarcem”, kao što ne bi začudilo da je lišen slobode sa nekim od “kavčana” ili narko dilera kojima komanduje narko boss Bojan Raonić, kojeg je Sud BiH presudio na pet godina zatvora zbog falsifikovanja dokumenata i krađe identiteta i njihove prodaje narko dilerima i drugim kriminalcima.
7.
Raonić je pobjegao, nakon čega je postao narko boss, jer ima jake porodične veze u narko krugovima.
O Raoniću će tek biti riječi, ali i velikih iznenađenja za javnost, kada objavim nove podatke do kojih sam došao. I oni svjedoče da narkoBosovi kontrolišu najznačajnije institucije BiH.
8.
Stevanović, Mijatović i Ilić su usko sarađivali i sa grupom Veljka Belivuka, za kojeg su prali pare. Belivuk je osumnjičen za najmanje pet monstruoznih likvidacija, jer je sa svojom grupom konkurenciju, ili one koji su mu se zamjerili, mljeo u mašini za meso.
9.
Zvornički klan, koji je taj grad pretvorio u Medelin, Grad droge, izuzetno je jak i raspolaže enormnim količinama novca, jer osim sa Belivukom, Raonićem, narko bosovima sa Kosova, oni su imali izuzetno veliki obim poslova i sa Slavišom Kokezom, koji se, prema beogradskim medijima, sumnjiči za pranje preko 60 miliona evra preko carina Srbije.
10.
Mladen Milovanović, Glavni inspektor UKP MUP RS, blizak Siniši Kostreševiću, uhapšen je juče u popodnevnim časovima zajedno Milošem Božovićem, bliskim “škaljarskom” klanu.
Božović je zet Miloša Ostojića, mladića ubijenog 01.01.2019. godine.
Vatreš je, neposredno prija upada policije, napustio “4 life”, teretanu kriminalaca Danka Stanišića i Tubića, u kojoj su hapšeni, što dovoljno svjedoči o kakvim policajcima se radi.
11.
Vatreš je priveden nakon što sam objavio da je bio zajedno sa uhapšenom dvojicom, ali da je teretanu napustio nekoliko minuta prije upada policije.
Gorana Rečević je posljednja koja je, zasad, uhapšena. (nastaviće se)
“Jadna je državna administracija koja vodi međusobne političke ratove, a ne bavi se zaštitom države i državnog poretka. Već duži period čelnici državnih institucija se međusobno obračunavaju. Sve je to jadno i bijedno”, definisat će, jednostavnim i razumljivim jezikom, bh. političku scenu reis-ul-ulema Husein efendija Kavazović.
Ne znam kako vama zvuči, ali mene ne ohrabruje činjenica da će (pro)bosanske snage, za nekih pet-šest godina, zastupati Haris Zahiragić, Aljoša Čampara, Salko Zildžić, Benjamina Karić, Saša Magazinović, Sabina Ćudić i ostali influenseri sa pečatima političkih partija. Možda je taj osjećaj prouzrokovan time što sam neke bivše političare, potpuno je nebitno iz koje stranke, zbog svojih godina gledao s mnogo više poštovanja nego ove današnje nade.
Pratili ste svi, vjerujem, susrete sarajevske gradonačelnice sa banjalučkim gradonačelnikom. Trudili su se oni slati pozitivne poruke, ali teatralnost i glumatanje, morate priznati, krathog su daha. Nisu ni “lajk” niti duhovita doskočica na društvenim mrežama nešto što određuje našu budućnost.
Pokušajte izbrisati njihovu prošlost i stranačku pripadnost i zaključujte samo na osnovu ponašanja i ozbiljnosti. Koga biste zaokružili kada biste morali birati svog predstavnika (koji vas neće negirati) između Benjamine Karić, Draška Stanivukovića i Maria Kordića. Ja bih, da budem iskren, izabrao gradonačelnika Mostara. Ako ništa, ozbiljniji je čovjek.
Prije dva-tri dana bio sam u društvu Mire Lazovića. Na stranu to što mu fali ulaznih informacija o određenim temama, ali njegovi zaključci i njegovo promišljanje ne može se porediti sa zaključcima i promišljanima koja svakodnevno, što u medijima što na društvenim mrežama, iznose budući lideri sarajevske političke scene. I kada je politički neaktivan, Miro Lazović je vrjedniji za bh. društvo i državu od većine sveprisutnih političkih lidera koji po hodnicima parlamenata, s mobitelima u rukama, ganjaju jedni druge.
Vremena se mijenjaju, je li tako, i sada na scenu stupaju neki novi klinci-palci. Sjetite se samo premijera, prvo onih Vlade BiH pa onih Vlade FBiH. Haris Silajdžić, Hasan Muratović, Izudin Kapetanović, Alija Behmen, Ahmet Hadžipašić, Nedžad Branković … Ne hvaleći im (ne)djela, ne možete se ne složiti sa mnom da su u pitanju ozbiljni ljudi, ljudi koji su znali procedure, politiku. Ljudi koji su znali zaobići zamke i koji su na televiziji izgledali kao “pravi” premijeri. Dolaskom Mustafe Mujezinovića kola su polako krenula nizbrdo. Onda je došao Nermin Nikšić sa pratećim kafanskim orkestrom Zlatka Lagumdžije u likovima i djelima Predraga Kurteša Koke i Rusmira Mesihovića Šanke, da bi, na kraju, kola završila u provaliji zajedno sa Fadilom Novalićem i njegovim medijskim čarolijama.
Ništa bolje, odnosno, mnogo je gore i u samim političkim partijama. Koliko god ismijavali “vječnika” Halida Genjca, radije ću izabrati njega nego, recimo, “novo lice” SDA – Harisa Zahiragića. Radije ću izabrati Šefika Džaferovića nego mlađahnog Nezira Pivića na čijim se bilbordima vidi da je – čovjek bez stava. SDA je nekada imala Hasana Čengića, Edhema Bičakčića, Seada Jamakosmanovića …. Sada ima Salku Zildžića, Hariza Zahiragića, kojekakve deviće.
Evo, pogledajte i SDP. Koga biste prije izabrali da vas zastupa, Zukana Heleza koji se tuče po kafanama ili Irfana Čengića koji se, u svojstvu sekretara najveće ljevičarske partije u BiH, vere po prozorima da bi zakačio transparent posvećen političkim protivnicima? Ja nemam dilemu. A ne bih je imao i kada bih morao birati između “besmrtnog jelena” Jasmina Imamovića i influensera Saše Magazinovića. SDP je nekad imao Nijaza Durakovića, danas ima Vojina Mijatovića. Nekada su imali Tomu Vidovića, Hasana Bećirovića, Aliju Behmena, Nijaza Skenderagića, Miru Lazovića, a danas imaju , Damira Mašića i ostale štete.
Nekada je “odmetnik” iz SDA bio Haris Silajdžić, a danas je to Elmedin Konaković kojem je vrhunac političke karijere prenošenje na Facebooku igre žmire iz parlamentarnih hodnika.
Ali da ne bude sve crno, red je, Bajram je, pomenuti i jednu instituciju koja je išla u suprotnom pravcu u odnosu na bh. politiku. Islamska zajednica BiH. Nekada smo u IZ-u imali Mustafu Cerića, danas imamo Huseina Kavazovića. Nekada su izjave reis-ul-uleme uzrokovale nelagodu, a danas – zabrinutost.
Najmanje deset osuđenika ili optuženika za ratne zločine u Bosni i Hercegovini za kojima je raspisana crvena Interpolova potjernicima godinama slobodno živi i radi u Srbiji. Neki od njih su optuženi za genocid, drugi su, formalno, pod istragom, a ima i onih koji su drugi pravosnažno osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Istraga.ba u nastavku objavljuje imena ratnih zločinaca kojima su srbijanske vlasti pružile utočište. Posljednji koji je iz BiH pobjegao u Srbiju je predsjednik Boračke organizacije RS – Milomir Savčić, ratni komandant 65. zaštitnog motorizovanog pri Glavnom štabu Vojaske RS
Milomir Savčić
Sud Bosne i Hercegovine 13. 1. 2020. godine potvrdio je optužnicu protiv Milomira Savčića. U optužnici je, pored ostalog, navedeno da je Milomir Savčić u svojstvu komadanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba vojske Republike Srpske, znajući za namjeru glavnih izvršilaca da djelomično istrijebe nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka, pomagao i podržavao ubijanje muških pripadnika skupine Bošnjaka i nanošenje teških tjelesnih ozljeda i duševnih povreda skupini Bošnjaka, koji su, kao Bošnjaci Istočne Bosne, činili značajan dio etničke skupine Bošnjaka. Umjesto pritvora, Tužilaštvo BiH je prošle godine predložilo određivanje samo mjera zabrane. Savčić je, potom, prekršio mjere zabrane pa mu je Sud BiH odredio pritvor. No, bilo je to kasno. Milomir Savčić je pobjegao, a njegov telefon je posljednji put lociran nekoliko kilometara od granice sa Srabijom. Od tada mu se gubi svaki trag Savčićev telefon bio je aktivan na teritoriji Srbije.
Savčić je bio aktivan i nakon podizanja optužnice i davao je izjave kojima je negirao genocid u Srebrenici.
Ljuban Ećim
“Večići su dobili svoje, ali idemo redom”, reći će u proljeće 1992. godine Ljuban Ećim dok su iza njega pripadnici policijskih i vojnih formacija Bošnjake i Hrvate ubacivali u autobuse, ranije pripremljene za deportaciju nesrpskog stanovništva sa područja Kotor Varoši.
Dvadeset i tri godine kasnije, Sud BiH je raspisao crvenu Interpolovu potjernicu za Ljubanom Ećimom “zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti”.
Rješenje Suda BiH o raspisivanju potjernice
U januaru prošle godine Tužilaštvo BiH je protiv Ećima podiglo i optužnicu zbog ratnih zločina u Kotor Varoši, ali kako je osumnjičeni bio nedostupan, ova optužnica nije potvrđena iz proceduralnih razloga. Uglavnom, Ljuban Ećim, unatoč crvenoj potjernici, i danas slobodno živi u Beogradu. Do jula 2019. godine ovaj Arkanov kum i bjegunac od bh. pravosuđa živio je na adresi Susedgradska 49, Svilajnac, a kasnije i na adresi Đure Jakšića broj 11 u centru Beograda.
Bjegunac Ećim sa Cecom Ražnatović: utočište u Beogradu
Posjeduje pasoš Republike Srbije čije vlasti ne žele preuzeti njegovo krivično gonjenje zbog ratnih zločina u BiH.
Mirko Todorović Banana
Negdje pred ponoć u zimu 2010. godine sreli smo se na rumskom raskršću. Mirko Todorović Banana imao je kapuljaču na glavi i bio je bez stalne adrese prebivališta u Srbiji. Dvije godine prije našeg susreta, Todorović je pobjegao iz BiH gdje ga je Sud Bosne i Hercegovine osudio na 13 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bratuncu. U presudi Suda BiH piše da su Miloš Radić i Mirko Todorović Banana “dana 20.maja 1992.godine u popodnevnim satima, u selu Borkovac, opština Bratunac, u grupi zajedno sa još četiri pripadnika Vojske Republike Srpske, među kojima i Stjepanović Novakom zv. „Krke“, učestvovali u hapšenju grupe od 14 (četrnaest) civila bošnjačke nacionalnosti i to: Hamed Alić, Hamid Alić, Halima Alić, Maho Avdić, Hamedina Ramić, Munib Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Fadil Sulejmanović, Amer Ramić, Naser Sulejmanović, Muharem Salkić, Mehmed Jahić i Ibro Džananović, koji su se usljed straha od napada vojske i policije Republike Srpske skrivali u napuštenom kamenolomu nedaleko od sela Borkovac u kom je većina bila nastanjena, a zatim ih poveli u koloni prema selu, kada je neko iz grupe napadača pucanjem iz oružja usmrtio Avdić Mahu, koji se nalazio na začelju kolone, da bi ih potom mučili udaranjem šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme po svim dijelovima tijela, oduzeli im novac i dragocjenosti, uz psovke na nacionalnoj osnovi, nakon čega su ih odveli do padine prema obližnjem potoku gdje su ih poredali leđima okrenutim prema potoku, a zatim na iste pucali, usljed čega su njihova tijela padala u potok i tom prilikom usljed pogodaka iz vatrenog oružja smrtno su stradali Hamid Alić, Halima Alić, Munib Sulejmanović, Fadil Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Hamedina Ramić”.
Odbjegli ratni zločinac Mirko Todorović Banana fotografisan u Srbiji
Prvostepenom presudom Radić i Todorović su osuđeni na po 17 godina zatvora. Kasnije je Todoroviću kazna smanjena na 13 godina, a Radiću na 12. Prije nego je upućen na idržavanje kazne, Todorović je pobjegao u Srbiju. Nikada nije uhapšen.
Milorad Mišo Pelemiš
“Borci Diverzantskog odreda, srpski junaci. Dozvolite mi da vas u ime Drinskog korpusa, u ime komandanta Glavnog štaba i svoje ime pozdravim i čestitam dan formiranja jedinice”, govorio je u proljeće 1995. godine general Radislav Krstić na obilježavanju godišnjice osnivanja Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.
Pelemiš i Krstić
Nakon uvodnih riječi, Krstić je ratnu zastavu predao Miloradu Miši Pelemišu, komandantu Desetog diverzantskog odreda čiji će pripadnici u 16. jula 1995. godine na Vojnoj ekonomiji Branjevo, na putu između Zvornika i Bijeljine, strijeljati najmanje 1200 srebreničkih Bošnjaka. Straljačkim vodom rukovodio je Slovenac Franc Kos koji je osuđen na 35 godina zatvora. Komandant ove jedinice, Milorad Mišo Pelemiš pobjegao je u Srbiju i nikad nije procesuiran.
Pelemiš u studiju TV Happy
Za njim je bh. pravosuđe raspisalo crvenu Interpolovu potjernicu, ali uzalud. Umjesto u sudnicama i ćelijama, Pelemiš je boravio u studijima srbijanskih televizija. Umro je 23. aprila ove godine, a srbijanski mediji su napisali da je “preminuo čuveni komandant”.
Novak Đukić
Skoro sedam godina je prošlo otkako je Srbija pružila utočište pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Novaku Đukiću. Njega je Sud BiH proglasio krivim da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS), 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji, kada je ubijeno više od 70 osoba. U februaru 2014. godine, nakon odluke Ustavnog suda BiH ukunuta mu je presuda zbog pogrešne primjene zakona. Međutim, u junu iste godine Đukić je ponovo osuđen, sada na zakonom dopuštenih 20 godina zatvora. No, on tada bježi u Srbiju “na liječenje”.
Osuđeni ratni zločinac Novak Đukić fotografisan u Beogradu
Za Đukićem je potjernica raspisana u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.Viši sud u Beogradu je nekoliko puta odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja 20-godišnje zatvorske kazne.
“Tražim oslobađanje od odgovornosti za koju nisam kriv i koju nosi naš narod, a nije počinilac. Iz redova Vojske Republike Srpske nije ispaljena granata na Tuzlanski kapiju”, rekao je Đukić u junu 2017. godine za agenciju SRNA.
Tomislav Kovač
“Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je dana, 18. januara 2018. godine optužnicu koja optuženog Tomislava Kovača tereti da je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog zakona. Optužnica tereti optuženog da je od 06. jula do 01. novembra 1995. godine, za vrijeme široko rasprostanjenog i sistematičnog napada usmjerenog protiv pripadnika bošnjačkog civilnog stanovništva zaštićene UN-a Srebrenica i Žepa u toku kojeg su VRS i MUP RS izveli operaciju trajnog i prisilnog premještanja ukupnog bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa i operaciju hvatanja, zatvaranja, pogubljenja po prijekom postupku vojno sposobnih muškaraca i mladića Bošnjaka iz enklave Srebrenica, te operacije sakrivanja dokaza o pogubljenju tako što su posmrtni ostaci žrtava ekshumirani iz primarnih masovnih grobnica i ponovno ukopani u neobilježene sekundarne masovne grobnice, Tomislav Kovač, kao komadant Štaba policijskih snaga MUP RS-a i zamjenik ministra i ministar MUP RS-a sa svim ovlaštenjima ministra MUP-a, djelujući individualno i u dogovoru sa drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su imali namjeru i zajednički cilj da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda enklave Srebrenica”, navedeno je na stranici Suda BiH.
Tomislav Kovač: bjegunac optužen za genocid
Nakon što je potvrđena optužnica, za Kovačom je raspisana i crvena Interpolova potjernica. Srbijanske vlasti ga nikada nisu uhapsile i on danas slobodno živi i radi u Beogradu, a čest je gost srbijanskih tv emisija.
Drago Samardžija
Sve do 16. februara ove godine, kada je preminuo, u Srbiji je slobodno živio i optuženik za ratne zločine Drago Samardžija.
“Drago Samardžija, komandant 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske, optužen za ratna zločine na području Ključa, na sjeverozapadu BiH, preminuo je u 16. februara u Beogradu” saopćila je Boračka organizacija Republike Srpske.
Samardžija je bio optužen za zločin protiv čovječnosti na području Općine Ključ. Na teret mu se stavljalo „učešće u provođenju Strateških ciljeva Skupštine srpskog naroda BiH, tako što je naređivao napade na nebranjena sela i zaseoke koji su bili nastanjeni muslimanskim stanovništvom“.
„U napadima na sela i zaseoke Ramići, Krasulje, Hripavci, Ošljak, Donji Biljani, Botonjići, Domazeti, Brkići i Jabukovica, ubijeno je više stotina civila. Dio preživjelih je psihički i fizički zlostavljan, dio je nezakonito zatvoren u logor Manjača, a preostalo stanovništvo je prisilno preseljeno izvan teritorije Srpske republike BiH,“ navedeno je u optužnici na osnovu koje Samardžija nikad nije procesuiran.
Duško Kornjača
“Identične sve su priče, oko borbe za Čajniče. Među prvim puče puška, u rukama brata Duška. Gdje Kornjača Duško stig'o, teško ko će stići, njemu treba spomenik za života dići”, pjevao je u septembru prošle godine u Srbiji Duško Kornja, optuženik za ratne zločine u Čajniču koji je utočište pronašao u Srbiji.
“Duško Kornjača – lice je nedostupno pravosudnim organima”, piše na straniciSuda Bosne i Hercegovine.
Optužnicu protiv Duška Kornjače Sud BiH potvrdio je 8. juna 2015. godine. Kornjača je optužen za krivično djelo zločin protiv čovječnosti.
“U periodu od sredine aprila 1992. do kraja juna 1992. godine na području općine Čajniče, u okviru širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane i Policijske stanice srpske opštine Čajniče, kao predsjednik Kriznog štaba, kasnije komandant ratnog štaba Srpske opštine Čajniče te predsjednik Skupštine opštine i ministar odbrane u Vladi Srpske autonomne teritorije Hercegovina, kao svjestan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, Kornjača je planirao i naredio progon nesrpskog stanovništva iz općine Čajniče”, navedeno je u činjeničnom opisu optužnice protiv bjegunca Kornjače.
Iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica, ovaj optuženik za ratne zločine slobodno živi u Novom Sadu, gdje, inače, živi i novinarka Milijana Baletić koja je 1992. godine intervjuisala Duška Kornjaču ispred Lovačkog doma u Mostini.
“Noću su Zelene beretke napale ovaj zatvor sa ciljem da izvuku one koji im trebaju, a one koji su odslužili svoje, zverski su likvidirali”, kazala je Baletićeva prikazujući slike ubijenih Bošnjaka, a potom upitala Duška Kornjaču zašto su “muslimani ubijali muslimane”.
Zoran Obranović Maljić
Nadimak je dobio zbog toga što je neke od svojih žrtava ubijao maljem. Njegovo ime nalazi se na spisku pripadnika zloglasnog Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.
Zoran Obrenović Maljić
Zoran Obrenović Maljić bio je među “diverzantima” (redni broj 19) koji su 10. jula 1995. godine umarširali u Srebrenicu. Šest dana kasnije, ta jedinica je na Vojnoj ekonomiji Branjevo strijeljala najmanje 1200 zarobljenih Bošnjaka.
Zoran Obrenović na spisku pripadnika Desetog diverzantskog odreda
Maljić danas slobodno živi u Srbiji iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica.
Momir Savić
Kada su u maju 2010. godine pripadnici sudske policije došli na adresu u Višegradu na kojoj je bio prijavljen Momir Savić, tada već pravosnažno osuđeni ratni zločinac, nisu pronašli nikoga. Namjeravali su mu uručiti poziv za izdržavanje sedamnaestogodišnje zatvorske kazne na koju je osuđen zbog ratnih zločina u Višegradu.
“Pobjegao ratni zločinac Momir Savić”, glasili su naslovi većine medija u BiH i regionu.
Momir Savić
Sud BiH za njim je raspisao potjernicu, ali od tada mu se gubi svaki trag. Momir Savić danas slobodno živi u Srbiji u koju je pobjegao prije nego je pravosnažno osuđen.
Savić je, imeđu ostalog, osuđen i za silovanja u Višegradu.
Svetozar Kosorić
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Svetozar Kosorić.
Svetozar Kosorić
Optužnica tereti Svetozara Kosorića da je, u svojstvu načelnika Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem, prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe, čime je počinio krivično djelo – genocid.
Kosorić godinama slobodno živi u Srbiji koja nikad nije preuzela ovaj predmet.
Milisav Gavrić
“Za anale, policajca izlečili “Parovi”!”, glasio je naslov teksta objavljenom 2016. godine srbijanskom tabloidu Alo.
Glavni lik ove priče bio je Milisav Gavrić, ratni zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica.
“Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo da gledam “Parove”, počeo sam da se unosim u sve likove ovog serijala, što me je potpuno opustilo, i to do te mere da mi lekovi više nisu potrebni. Sada uopšte ne pijem lekove, leče me “Parovi” , kazao je tada Milisav Gavrić.
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH.
odbjegli optuženik za genocid Milisav Gavrić u “Parovima”
Prema navodima iz optužnice Gavrić je, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, u svojstvu pripadnika Policijske stanice (PS) Bratunac, a od 12. jula 1995. godine u svojstvu zamjenika komandira PS Srebrenica, zajedno sa drugim pripadnicima Vojske i MUP-a Republike Srpske (RS), učestvovao i pomagao u organizovanom i sistematskom zarobljavanju, nanošenju povreda i pogubljenju Bošnjaka.
“Optuženi Gavrić je, navodno, dana 12. i 13. jula 1995. godine, zajedno sa neidentificiranim pripadnicima srpske vojske i MUP-a RS-a, iz mjesta Potočari, gdje se sklonilo oko 40 hiljada bošnjačkih civila, prisustvovao i pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, žena, djece i staraca koji su prevezeni na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Istovremeno, optuženi je, navodno, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, od kada se nekima od njih gubi svaki trag. Dalje se u optužnici navodi da je optuženi, dana 12. jula 1995. godine, u gradu Srebrenica, učestvovao i pomagao u prisilnom nestanku jednog bošnjačkog civila, koji je zajedno sa još 16 bošnjačkih civila bio zarobljen u kući drugog civila. Kako se navodi u optužnici, optuženi Gavrić je istog dana, u krugu fabrike akumulatora, gdje su bili smješteni ranjenici Bošnjaci, izdvojio i izveo jednog civila kojem se gubi trag do 2003. godine kada je ekshumiran iz masovne grobnice u Zelenom Jadru 5, općina Srebrenica.. Između ostalog, u optužnici se navodi da je optuženi Gavrić, dana 12. jula 1995. godine, u popodnevnim satima, zajedno sa još dvojicom neidentificiranih srpskih vojnika, ušao u krug fabrike Cinkare u Potočarima, te u dva navrata odveo 5 do 10 muškaraca Bošnjaka starosti do 25 godina, kojima se od tada gubi svaki trag”, navedeno je stranici Suda BiH.
Za Gavrićem je raspisana crvena Interpolova potjernica. Uprkos tome, on je proteklih godina slobodno živio i radio u Srbiji.
“Kako ste nas našli, svaka čast”, kaže nam djevojka koja se pojavilila na kapiji nakon što smo, na ulazu u dvorište, pritisnuli zvono pored kojeg je pisalo Svetozar i Dušica.
Na poštanskom sandučetu, na istoj adresi u Jajincima kod Beograda, pisalo je – Kosorić. Ulica je Ane Dobeš, a broj je 17 d. Velika željezna ograda i natpis “čuvaj se psa” osiguravaju poprilično veliku kuću u kojoj živi Svetozar Kosorić,
optuženik za genocid u Srebrenici, lice s Interpolove potjernice i bjegunac od bosanskohercegovačkog pravosuđa.
“Tata nije bjegunac. On je državljanin Srbije”, objašnjava nam djevojka koja će,potom, reći da Svetozar Kosorić trenutno nije u kući.
novinar Istrage u Jajincima kod Beograda
Nije trenutno, ali, uglavom, bude. Na naše insistiranje pozvala je tatu putem telefona, objasnila mu ko ga traži, zatim uzela broj telefona autora ovog teksta i rekla da će se Kosorić javiti ukoliko bude zainteresiran za davanje intervjua. I nije se javio.
Svetozar Kosorić je rođen 22. maja 1953. godine u selu Kusače kod Han Pijeska, u Bosni I Hercegovini.
Svetozar Kosorić, optuženik za genocid
“Sud Bosne i Hercegovine, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Genocid iz člana 171, stav 1, tačka a) i b) Krivičnog zakona BiH, dana 17. 4. 2017. godine izdaje naredbu protiv optuženog Svetozara Kosorića”, piše u dokumentu Suda BiH koji, dalje naređuje da se “nakon pronalaska i lišenja slobode imenovani ima u najkraćem roku u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima mora sprovesti u Sud
BiH, u svrhu njegovog ispitivanja i odlučivanja o potrebi daljeg zadržavanja u pritvoru”. Pojednostavljeno, Sud BiH je raspisao Interpolovu potjernicu za optuženikom za genocid Svetozarom Kosorićem.
naredba za raspisivanje potjernice za Svetozarom Kosorićem
“Optužnica tereti optuženog Svetozara Kosorića da je, u svojstvu načelnika Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem,
prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe”, navedeno je na stranici Suda BiH.
poštanski sandučić Svetozara Kosorića u Jajincima
Ovaj Svetozar Kosorić, rekosmo, živi u Jajincima kod Beograda, na adresi Ane Dobeš broj 17 D. I, reći će nam njegova kćerka, “nije bjegunac”. Kao što nije “bjekstvu” ni Duško Kornjača, danas ugledni novasadski ljekar za kojim traga Interpol zbog optužbi da je u rodnom Čajniču, opet Bosna i Hercegovina, počinio krivično djelo – zločin protiv čovječnosti.
„Po kom zakonu i principu da ga nekome izručimo? Hoćete da zgazite pravni poredak Srbije?“, upitao je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić novinare koji su prethodno pitali njega da li može prokomentarisati pisanje lista Danas, u kojem se njegova vlast optužuje da štiti zločince.
Ne postoji, objasnit će istog dana za N1 TV iz MUP-a Srbije, nijedan zakonski osnov za postupanje po potjernici BiH koja se odnosi na državljanina Republike Srbije, Duška Kornjaču.
“Naime, pozitivno zakonodavstvo Republike Srbije, osim u slučaju saradnje sa Haškim tribunalom, ne dozvoljava izručenje osumnjičenih za ratne zločine”, odgovorili su MUP-a Srbije kolegici sa N1 Suzani Stambol.
U prevodu, Srbija štiti ratne zločince, osuđene ili optužene, potpuno je svejedno. Zato idemo dalje. Selo Čurug je smješteno u općini Žabalj, u Vojvodini. Čim prođete tablu, vidjet ćete velike silose i mlin. Na kapiji preduzeća nas uljudno dočekuju i kažu da je gospodin Tomislav Kovač upravo sjeo u svog Mercedesa beogradskih tablica. Njegovo lice nije nepoznato, čest je
gost PINK i Hapy televizije. Plus je “lice s potjernice”.
Tomislav Kovač tokom razgovora s novinarom Istrage
“Optužnica tereti optuženog Tomislava Kovača da je od 06. jula do 01. novembra 1995. godine, za vrijeme široko rasprostanjenog i sistematičnog napada usmjerenog protiv pripadnika bošnjačkog civilnog stanovništva zaštićene UN-a Srebrenica i Žepa u toku kojeg su VRS i MUP RS izveli operaciju trajnog i prisilnog premještanja ukupnog bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa i operaciju hvatanja,
zatvaranja, pogubljenja po prijekom postupku vojno sposobnih muškaraca i mladića Bošnjaka iz enklave Srebrenica, te operacije sakrivanja dokaza o pogubljenju tako što su posmrtni ostaci žrtava ekshumirani iz primarnih masovnih grobnica i ponovno ukopani u neobilježene sekundarne masovne grobnice”, navedeno je na stranici Suda BiH koji je raspisao potjernicu za
ratnim zamjenikom ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske.
Kada smo se sreli u krugu njegove fabrike u Čurugu, Kovač je, za razliku od doktora Kornjače, bio vrlo učtiv. Primio nas je u svoju kancelariju i pristao na intervju.
“Zašto ne idete u BiH”, pitamo ga.
“A zašto bih išao?, uzvraća Kovač pa nastavlja: “Mislio sam otići u Sarajevo u vezi sa ovom optužnicom za genocid, ali sam čuo da mi nešto spremaju i za Ilidžu i sada neću”.
Ubijeđen je da nema nikakvu odgovornost za Srebrenicu. Podsjećamo ga na njegov dokument broj 64-95 od 10.07.1995. godine kojim je, faktički, naredio angažman zloglasnih Škorpiona na teritoriji BiH.
“Sve naredbe koje su izdate za Srebrenicu, nijedna nije potpisana od mene. U moje ime ih je potpisivao, da ne poverujete, Radovan Karadžić, a neke je potpisao dežurni inspektor”, pravda se Kovač.
Nataša Kandić, direktorica Fonda za humanitarno pravo koja je aktivno, kao zastupnica žrtava, učestvovala u predmetu Škorpioni, kaže da je Kovač bio svjedok na suđenju.
“On nije negirao da je potpisao taj dokument o angažmanu Škorpiona. Sve vrijeme na suđenju je govorio da sam izdajnik i govorio da je u pitanju zavjera”, kaže nam Nataša Kandić.
“Sve i da sam ga potpisao”, reći će nam kasnije u razgovoru Tomislav Kovač, “nisam ja komandovao tom jedinicom. Ona je prepotčinjena vojnim strukturama”.
Ali ako je čist, pitamo ga, zbog čega se, onda, Kovač ne predaje pravosuđu BiH koje je za njim raspisalo međunarodnu potjernicu.
“Ne vjerujem im”, objasnit će.
Srbijanskim vlastima vjeruje. MUP Republike Srbije ga, kaže, nikad nije priveo kako bi, formalno, bila pokrenuta procedura za njegovo izručenje BiH. U Srbiji se bavi biznisom i gotovanjem na Happy TV.
“Ja sam otvoren za sve. Mene ne interesuje to za šta je optužen neko. Kada sam ugostio Haradinaja, a isto bih tako uradio i razgovor sa Naserom Orićem, zašto ne bih i nekoga iz Beograda”, govori nam vlasnik te televizije Milomir Marić.
Pokušali smo preko Marića doći do beogradske adrese Novaka Đukića, generala koji je u BiH pravosnažno osuđen na 20 godina robije zbog toga što je naredio da se ispali granata na tuzlansku Kapiju koja je 25. Maja 1995. godine ubila 71
civila.
“Nemam adresu. Nije on sposoban za ragovor. Jednom mi je dolazio ovdje ali nikad u studio”, kaže Marić.
Adresu Ljubana Ećima nismo dobili od Marića. On se ne pojavljuje na televizijama. Njegovo je društvo Svetlana Ražnatović Ceca, njegovo su društvo pripadnici zemunskog klana.
Ljuban Ećim, bjegunac od bh. pravosuđa
“Ljubanu od komandanta Arkana”, ugravirano je na pištolju pronađenom u Ećimovom stanu kada ga je MUP Srbije 2007. godine uhapsio zbog kriminala.
Zbog ratnih zločina u Kotor Varoši, Ećim nikad nije uhapšen. Živi i radi Beogradu. Posljednji put je prijavljen na adresi Đure Jakšića na broju 11, gdje stan posjeduje njegov sin. Trebao bi biti na prvom spratu, u stanu broj 3, ali rijetko boravi tu, u strogom centru Beograda. Posjeduje dva pištolja i srbijanski pasoš. Za njim je raspisana crvena Interpolova potjernica. Tužilaštvo BiH ga nije pravilno ispitalo pa formalne optužnice zbog ratnih zločina u Kotor Varoši protiv njega još nema. No, u istražnoj fazi postupka Sud BiH mu je odredio pritvor i raspisao potjernicu. Onu crvenu, koja, očito, ne vrijedi u Srbiji. Jer Aleksandru Vučiću ne pada napamet da “ruši pravni poredak i principe Srbije”.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
