“Ne možemo ni potvrditi ni negirati”, identičan je odgovor iz Stranke demokratske akcije i Socijaldemokratske partije kada je Politicki.ba upitao da li je jučer došlo do kontakata između Bakira Izetbegovića i Nermina Nikšića.
Dakle, bilo je.
Nakon što je SDP ostao bez (bošnjačkog) delegata u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, u SDP-u je kap prelila čašu!
Ova stranka, s druge strane, osigurala je kontrolu formiranja vlasti na nivou entiteta F BiH, kada je njen kandidat za (pot)predsjednika dobio 13 ruku u Klubu Srba Federalnog doma naroda.
“Tri stranke mogu federalnu vladu napraviti”, stoji u jednoj od poruka koje smo iz vrha SDP-a dobili jučer.
Igor Stojanović, Refik Lendo i Lidija Bradara činit će vrh F BiH. SDP, SDA i HDZ BiH preko njih utiču ne samo ko će činiti vladu većeg bh. entiteta, već i na sastav kantonalnih vlasti.
Trojka – SDP – NiP – NS – “ljulja se kao babin zub”. Ona je i ranije bila nestabilna. S kadrovskim rješenjima ne samo da je svaka od stranaka “gutala najmanje jednu žabu”, već je raslo nezadovoljstvo članstva.
Jučerašnji ishod glasanja za Dom naroda BiH bio je kap u već prepunoj čaši. Liderima otapajuće većine Nikšić je, objavila je Slobodna Bosna, poslao poruke/pismo.
U njemu je već za početak naredne sedmice najavio da će zakazati “sjednicu Glavnog odbora SDP-a i predložiti da li da se donese odluka i da li da se otvore razgovori o drugim mogućim partnerima za formiranje vlasti. Ili da mi ostanemo opozicija, a vi kao Sedmorka da odete sa SDA”.
Istovremeno, “zamrzava status SDP-a u Osmorki”. Prije ili nakon što je nakucao poruke čelnicima Osmorke, Nikšić je razgovarao s Izetbegovićem.
I iz SDA i iz SDP najavljeno je za Politicki.ba da će se razgovori nastaviti. Ranije su nam iz vrha SDP-a rekli, a jučer potvrdili, da su u komunikacijama čelnika dvije partije definirani neki od principa.
Uz ostalo, Nermin Nikšić će biti federalni premijer. SDP bi trebao dobiti i četiri ministra u Vladi entiteta F BiH. Nju bi činili SDA – DF, te blok stranaka oko HDZ BiH.
Ni to nam nisu željeli potvrditi, ali ni demantirati u SDA. No, ono što je bila konstanta i jučerašnje naše komunikacije s čelnicima iz SDP je interes da se formira stabilna vlast.
Za njih, idealno bi bilo da se uz ove četiri, nađe i barem još jedna stranka, (NiP) čime bi se stvorila dvotrećinska većina u Federalnom parlamentu za promjene Ustava.
U SDA kažu da razgovori (stalno koriste taj termin, a ne “pregovori”) traju, ali se stiće dojam da je dosta toga već dogovoreno i da se ide sve utabaniom stazom prema koaliciji SDA – SDP gdje god se to može.
Politicki.ba prije par dana objavio je da je došlo do žestoke svađe između SDP i BHI Kasumović Fuad u Zeničko-dobojskom kantonu.
“Što se tiče SDP, mi se ovdje zaustavljamo”, napisao je čelnik kantonalne organizacije te partije Mirsad Mahmutagić.
Razlog svađe su imenovanja na pozicije u javnim preduzećima i ustanovama. BHI FK insistirao je da se na mjestu direktora Zavoda zdravstvenog osiguranka ZDK ne može zadržati Omer Škaljo.
“Gospodine Mirsade, vi meni sve više ličite na one koji štite kriminalce”, stoji u još jednoj od poruka koje je Politicki.ba vidio. Napisao ju je Kasumović.
Izgleda da su razlike između dva stuba sedmočlane koalicije u ZDK “premoštene”, ali je ostao rastući gorak ukus.
Mahmutović je i prije, ali i nakon tog verbalnog duela, optuživao Kasumovića da želi formirati vlast u ZDK s SDA.
To nije daleko od istine. Ali je isto tako dosta jasno da i SDP u ovom kantonu želi formirati vlast sa SDA. Vri i u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde. SDP postaje sve nervozniji suočen s rastućim ucjenama malih stranaka.
Tako je početkom ovog mjeseca Vlada BPK na jednu poziciju u javnoj ustanovi morala imenovati osobu koja je ranije smijenjena s ministarske pozicije jer je dokazano da je falsificirala fakultetsku diplomu. SDP je bio protiv.
U drugim kantonima unutar trojke/osmorke vri kao u košnici. Zbog sve češćih svađa, iznevjerenih obećanja, zakulisnih dilova… koalicioni kapacitet SDA-DF raste.
Ukoliko se u SDP-u predstojeće sedmice “prelomi” te se krene u pregovore sa SDA, vlade bi se mogle promijeniti ili formirati i za ZDK, BPK, USK, Kanton Sarajevo… sa (bitno) manje stranaka nego li je to trenutno slučaj. A to znači više pozicija za partije koje su u vlasti.
“SDA je uvijek široke ruke u pravljenju koalicija”, slavodobitno će za Politicki.ba reći jedan visoki funkcioner SDP-a s kojim smo ovih dana intenzivnije komunicirali.
Danilo Rosales Diaz, od 2016. godine šef Regionalne kancelarije UNMIK-a u Mitrovici, saradnik je ruskih obaveštajnih službi.
Informaciju je The Geopost, pod uslovima anonimnosti, dao međunarodni zvaničnik koji radi u okviru UNMIK-a u Prištini.
Rozales Dijaz je, saznaje The Geopost, bila veoma aktivan i uticajan u radikalnim akcijama koje su Srbi preduzimali tokom novembra i decembra prošle godine, kada su podizane barikade u severnim opštinama sa srpskom većinom.
Na fotografiji se vidi njegovo prisustvo u dvorištu policijske stanice u Severnoj Mitrovici, tačno u vrijeme kada su srpski policajci napustili Kosovsku policiju, 7. novembra 2022. godine.
Kao što se vidi, Diaz razgovara sa nekim ljudima, koji su prema našem izvoru bili službenici srpske policije. Dok je njegov automobil, Tojota, sa registarskim oznakama Ujedinjenih nacija UN22724 parkiran u blizini.
Prema podacima The Geopost, on je tokom dana pratio situaciju, uvjeravajući Srbe da će se lično pobrinuti da u diplomatskim krugovima Ujedinjenih nacija opravda skidanje uniformi Kosovske policije.
Danilo je ranije bio službenik Ministarstva spoljnih poslova Nikaragve. Nikaragva je priznata kao jedna od savezničkih država Ruske Federacije.
Dijaz je bio zamenik stalnog predstavnika Nikaragve pri Ujedinjenim nacijama kada je njegov šef Sezar Merkado pronađen mrtav u svom stanu u Bronksu, SAD, 23. septembra 2010. godine.
Smrt njegovog šefa, koji je zamijenio Dijaza, lokalna američka policija je klasifikovala kao ubistvo.
Užasavajući zemljotres koji je pogodio jug Turske i Siriju potisnuo je u drugi plan ratna zbivanja u Ukrajini, no kako se bliži 24. februar, valja očekivati brojne analize godine koja je promijenila lice svijeta. Ono najvažnije je odavno jasno: patnjama Ukrajinaca se ne nazire kraj, ruske rakete i dalje siju smrt – ovog vikenda intenzivirani su napadi na Harkiv – a Kremlj ne odustaje ni od svojih otrovnih strelica namijenjenih Balkanu.
Rusija, ljudska prava i slobodni mediji
Bosna i Hercegovina je, obaviješteni smo iz Ambasade Rusije u Sarajevu, postala (ni kriva ni dužna) dio Februarskih teza, koje su sročile mlade diplomate povodom svog dana.
Iz brojnih objava nejasno je gdje su tačno regrutirani ovi pioniri ruske diplomacije, ima li ih i na našim prostorima, no da visoko kotiramo, dileme nema: ako je prvo mjesto u tezama pripalo obećanju o nastavku invazije do posljednjeg Ukrajinca, naredna tri mjesta stavovima Rusije o Zapadu, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, a onda čak dvije teze koje se bave nama, jasno je da imamo razloga za ozbiljnu brigu. Iskreno, nema tu ničeg posebno novog, ponavljanje iste mantre (ne)prikrivenih prijetnji koju smo toliko puta čuli ne može zasjeniti ni degutantna briga za ljudska prava i slobodu medija. Rusija je tradicionalno privržena ljudskim pravima i slobodnim medijima, ko ne vjeruje, može prebrojati leševe neistomišljenika Putinovog režima koji svako malo isplivaju i po Evropi, a Reporteri bez granica su registrirali 37 ubijenih novinara u njegovoj eri. Deutsche Welle je prošle godine objavio kronologiju uništavanja neovisnih medija u istom periodu, što zakonskim rješenjima, što dekretima i konačnu pobjedu Vladimira Vladimiroviča koja – pazi sad – koincidira sa početkom invazije na Ukrajinu, kada su ekspresno ugašene posljednje tri neovisne medijske adrese, među njima i Novaja Gazeta s dobitnikom Nobelove nagrade za mir Dmitrijem Muratovom na čelu, ikonom ruskog i međunarodnog novinarstva.
Sad su, eto, mladi ruski diplomatski naraštaji angažirani na širenju svoje tradicije na našu zemlju. Što će reći da na listu dosadašnjih prijetnji miru, OHR-u i samom visokom predstavniku Christianu Schmidtu valja dodati i ove dvije stavke. Problem je utoliko veći što su i domaće vlasti naklonjenije ovakvoj vrsti razumijevanja ljudskih prava i slobode medija. I ako bi se na prvu moglo reći da odani putinovac Milorad Dodik vodi za prsa jer je u Republici Srpskoj već pokrenuo kriminalizaciju klevete – što je prvi korak uvođenja u zakon discipliniranja medija – nema puno razloga da vjerujemo kako Federacija ovu vrstu inovativnosti ne bi zdušno podržala. Domaća tradicija postdejtonske vladavine i sami karakter i način vlasti – puno puta sam to napisala – ne kriju svoju odanost autoritarnim režimima. Oni Putinu zavide. Zato je dobra vijest što je Delegacija Evropske unije u našoj zemlji reagirala i javno i jasno i promptno. To je valjda jedini način, tim prije što je granica EU danas u Gradišci, pa je jačanje euroatlantske perspektive naše zemlje – razumije li to zvanični Bruxelles? – strateško ulaganje u sigurnost kontinenta. Dodik može, ali i ne mora biti (pre)ozbiljna prepreka na tom putu, jer i iz Beograda sve češće Drinu preplivavaju vijesti kako svojim djelovanjem šteti i Srbiji koliko i BiH. Tome bez sumnje doprinose i sve jasnije definicije srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o relacijama i s Rusijom i sa Zapadom. Rusija je emotivna veza (na čijim je talasima i sam gradio autoritarni režim), ali će Srbija, obećao je, ostati na evropskom putu.
A šta kaže SPC
Ante Tomić je, prije nekoliko mjeseci, iznio zanimljiv podatak: u cijeloj Ruskoj Federaciji, po tamošnjem popisu, živi 1.500 Srba. A samo u Beču više od 100.000! Ima jedan cijeli, mali srpski Beč, poentirao je Tomić. E tu negdje, na pola puta između srpskog Beča i austrijske prijestonice, saznali smo prošle sedmice, postoji do sada neotkrivena tradicija o kojoj nas je obavijestio (i otplesao je, iako nije bilo njegovog orkestra) Milorad Dodik. Svetosavski bal. To je “nešto što svakom Srbinu, pogotovo u dijaspori, znači dodatnu poveznicu s maticom”, objasnio je predsjednik Republike Srpske na Twitteru, gdje smo saznali da se na balu družio sa Vučićevom suprugom (Vučića na Dodikovom nalogu nije bilo). A šta kaže SPC, je li to haram ili halal, duhovito kao i uvijek reagirao je Srđan Puhalo koji je i ovako prokomentirao događaj: Kod nas u Kalinoviku balovi u čast Svetog Save se održavaju od 1899. godine – kakva je tradicija u drugim srpskim krajevima? Koliko se zna, niko mu iz Rusije nije odgovorio. Ne znači da neće, kao što ni Dodik s leptir-mašnom ne mora da znači makar najavu promjene kursa. Mnogo je važnija spoznaja – kako naša, domaća tako i evropska – šta hoćemo i koliko je u ovom času velika šansa da ka tome konačno i krenemo. To je ogromna zadaća za Vijeće ministara BiH, no ne može samo. Treba nam pomoć Evropske unije i SAD-a, ali i domaćih snaga. Ne biraju samo Srbi između Beča i Moskve, i Bošnjaci su sve podložniji antizapadnim sentimentima. Ako smo spremni učiti na tuđem iskustvu, da ne kažem nesreći, kad već zaboravljamo lekcije iz vlastite prošlosti, imamo svjež primjer: cio svijet pomaže Turskoj i Siriji, ali su Evropa i SAD najbrže i najvelikodušnije reagirale. Ne zato što najviše i imaju pa mogu, već zato što je u epicentru vrijednosti demokratskih društava čovjek.
Ono što se zbiva u Crnoj Gori sudbinski je važno za Bosnu, i obratno. U oktobru 1991, u Hagu je predstavljen tzv. Evropski plan za rješenje jugoslovenske krize. Njime je zamišljeno da republike imaju pravo na nezavisnost.
Predviđen je „specijalni status za pojedine grupe i oblasti“, drugim riječima prava konstitutivnih naroda, entiteti i zajednice općina. Također, područje (bivše) Jugoslavije ostalo bi zajedničko tržište. Planom je, dakle, bio predviđen ostanak Kosova u Srbiji, zatim uspostavljanje carinske unije i specijalan status za srpski narod u susjednim državama, što su mokri snovi današnjeg beogradskog establišmenta.
Milošević je to odbio. Njemu je to bilo malo. No ubrzo se našao u problemu, jer svi ostali su prihvatili. Čak i tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Evropska zajednica i SAD su zaprijetile sankcijama. Predsjednik Srbije je ostao izoliran. Tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis je (proročanski) kazao da „Srbija mora da kaže hoće li da bude tretirana kao Sadam Husein ili će da pregovara“.
Milošević tada kreće u protunapad. Narodna stranka Crne Gore zatražila je vanrednu sjednicu Parlamenta sa zahtjevom da se sa haškog dokumenta povuče potpis crnogorskog predsjednika. Bulatović je pokleknuo. Uoči novog zasjedanja konferencije, u novembru, Milošević i Bulatović su uputili amandmane na Evropski plan, a kojima se traži pravo na samoopredjeljenje za narode koji želu da ostanu u zajedničkoj državi.
Za razliku od država, narodi nemaju granice. Nije bilo jasno kako narodi mogu ostati u Jugoslaviji, ako je države napuste. Ili je bilo posve jasno. Naime, rukovodstvo bosanskih Srba na čelu sa Karadžićem pružilo je podršku Miloševiću u odbijanju Evropskog plana. Šest mjeseci nakon haške konferencije, 24. oktobra proglašena je Skupština srpskog naroda u BiH, na čijoj je konstituirajućoj sjednici donesena „odluka o „ostajanju srpskog naroda u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom (sic!), SAO Slavonijom (sic!), Baranjom (sic!) i zapadnim Srijemom (sic!)“.
Skupština srpskog naroda nije htjela „specijalan status za pojedine grupe i oblasti“ (entitet) unutar Bosne i Hercegovine, već nasilno uspostavljanje srpskih teritorija i njihovo priključenje proširenoj Srbiji. Riječju, ono što Moskva trenutno radi u Ukrajini. Tadašnji španski šef diplomatije Francisco Fernandes Ordones je na Milošević-Bulatovićeve amandmane reagirao sljedećim riječima: „Za Evropsku zajednicu je jasno da je u Jugoslaviji agresor federalna vojska… Jasno je da postoji i jedna agresija sa veoma preciznim opredjeljenjem, a to je da Srbija traži mijenjanje granica, što dvanaestorica [Evropska zajednica] neće nikada prihvatiti.“
Milošević bi vjerovatno insistirao na prekrajanju granica i svom velikodržavnom projektu, čak i da ga Bulatović nije podržao u tome. Ipak bi mu bilo znatno teže. Bio bi potpuno izoliran. Možda je, između ostalog, lakoća s kojom je potčinio Crnu Goru u njemu osnažila uvjerenje da će ostvariti svoje ciljeve i u Bosni i Hrvatskoj.
Paralelno sa prethodno opisanim procesom, traje još jedan, možda i važniji proces, u kojem ponovo Crna Gora ima izuzetnu ulogu. O njemu je pisao Marko Attila Hoare u svojoj (našoj javnosti slabo poznatoj) knjizi „Kako se Bosna naoružavala“.
Potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i njegov crnogorski član Branko Kostić 3. oktobra 1991. izjavljuje da će preuzeti ulogu predsjedavajućeg u odsustvu Stjepana Mesića. Nadalje, krnje Predsjedništvo, koje tada, uz crnogorskog člana, čine članovi iz Srbije, Vojvodine i s Kosova, preuzima ulogu vrhovnog zapovjednika JNA, iako pravo da komanduje vojskom imao isključivo kompletno osmočlano Predsjedništvo. Bio je to klasični državni udar.
Pet dana poslije, krnje Predsjedništvo SFRJ je odlukom 1/49 promovisalo Ratka Mladića u rang general-majora. U periodu nakon toga, JNA koja se nalazi pod kontrolom krnjeg Predsjedništva izvodi brutalan napad na Vukovar, a zatim izvodi manevre, premještanja ljudstva i opreme, s ciljem pripreme rata u Bosni.
Početkom decembra, srpski član krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisav Jović bilježi u svom dnevniku: „Sloba smatra da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u BiH sve građane Srbije i Crne Gore, a da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja, izbegli opšti haos šetanjem vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnost srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini i da preuzme komandu nad srpskim delom JNA.“
Dvadesetak dana kasnije, Jović bilježi da je general Kadijević izvijestio Miloševića da je obavljeno 90 odsto zamišljenih premještaja. Upravo će ove dvije bilješke biti među glavnim dokazima, zahvaljući kojima je Haško tužilaštvo, u više slučajeva, uspjelo dokazati učešće Srbije u ratu u Bosni koji je okarakterizan kao međunarodni oružani sukob.
Crnogorci Kostić i Bulatović su, s Miloševićem, Jovićem i generalom Životom Panićem, bili u delegaciji koja se 30. aprila 1992. godine sastala sa Karadžićem, Koljevićem i Plavšićkom, kako bi se – što ponovo otkriva Jović u dnevniku – izvršile pripreme za uspostavu vojske bosanskih Srba i odlučeno da će njen komandant biti Mladić.
Navedena odluka, dakle, nije bila samostalna odluka rukovodstva bosanskih Srba, već odluka čelnika Srbije i Crne Gore, uz konsultacije sa Karadžićem i njegovim krugom. Nedugo nakon navedenog sastanka, 8. maja 1992, krnje Predsjedništvo SFRJ pod Kostićevim predsjedavanjem smjenjuje Milutina Kukanjaca sa mjesta komandanta 2. vojnog okruga u Sarajevu i imenuje Ratka Mladića. Ratni zločinac Mladić će, u intervjuu za NIN (28. 1. 1994.) otkriti da je, čim je imenovan, odmah počeo sa uspostavom Glavnog štaba „srpske vojske“.
Sedam dana nakon toga, dolazi do zvaničnog, a zapravo fiktivnog povlačenja JNA iz Bosne. Na teritoriju novouspostavljene Savezne Republike Jugoslavije prešlo je samo 14 hiljada vojnika, dok ih je više od 80 hiljada ostalo, pod novim imenom (VRS), ali su, kako je utvrdio Haški tribuna, do kraja rata ostali pod općom kontrolom Savezne Republike Jugoslavije kao agresora.
Branko Kostić i Momir Bulatović su odigrali izuzetno važnu ulogu u poduhvatu pokretanja rata u Bosni, te pokušaju njene podjele. U ključnim trenucima, pomagali su Miloševiću da održi privid legalnosti, te su mu stavljali na raspolaganje resurse crnogorske države. U konačnici, učestvovali su u imenovanju generala Mladića, koji će u julu 1995. lično nadzirati masovne likvidacije srebreničkih Bošnjaka.
U Crnoj Gori su uskoro predsjednički izbori. Milo Đukanović se jedini od favorita (tj. onih koji imaju izgledne šanse da prođu u drugi krug) obračunao sa naslijeđem 90-ih. Jedan je od najglasnijih kritičara Miloševićeve politike. Govori istinu o velikosrpskoj agresiji na Bosnu tokom 90-ih, te se odupire pokušajima beogradskog establišmenta da velikosrpski projekat provede mirnim sredstvima. Zahvaljujući Đukanoviću, Crna Gora je zvanično priznala genocid
u Srebrenici, postala članica NATO-a i uspostavila dobrosusjedske odnose s Bosnom. Crna Gora je sudbinski važna za Bosnu.
Naši međusobni odnosi su u proteklim godinama, za vrijeme Đukanovićeve vlasti, bili dokazni primjer da je normalan život na ovom podneblju moguć, bez obzira na vjerske i etničke razlike, kao i da je ključni preduslov za izgradnju normalne sadašnjosti zdravo suočavanje sa teretom prošlosti, naročito kada je riječ o masovnim zločinima.
Opozicija Đukanoviću, koju je prethodnih godina predvodio Dritan Abazović, revno je potkopavala odnose između Crne Gore i Bosne. Stvari bi, čini se, mogle postati još gore, ako na predstojećim izborima pobijedi neko od dvojice preostalih favorita – Andrija Mandić ili Jakov Milatović.
Mandić je transparentni četnik. Njega je, prije dvije godine, duboko uznemirilo to što se Crnogorski parlament poklonio žrtvama Srebrenice, usvojivši rezoluciju o genocidu. Siguran sam da nijedan normalan Bošnjak, građanin Crne Gore, neće glasati za njega.
Puno opasnijim se čini Milatović, koji se predstavlja kao proevropski lider, a ispod površine u njemu se krije srpski nacionalista. Vidjelo se to tokom njegove posjete Miloradu Dodiku, u Banjoj Luci. Na stolu su bile zastavice Crne Gore i Republike Srpske. Milatović je govorio o „impulsu saradnje“ i „zamajcu ekonomskih odnosa“, i to ne bilo kakvih, već onih između „Crne Gore, Republike Srpske (sic!) i Bosne i Hercegovine“.
Pakao 90-ih počeo je upravo pokušajem da se SAO Slavoniju, Krajina, a kasnije i „srpske teritorije u BiH“ uzdignu u rang država. Nijedan iskreni proevropski političar to ne bi radio. Time se vraćam na Branka Kostića (zamalo ne rekoh Kockicu, mada imajući u vidu nastavak, omaška bi imala smisla).
Kada je JNA, 2. maja 1992. godine, u okviru frontalnog napada na Sarajevo, na aerodromu uhapsila predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, tadašnji komandant JNA Blagoje Adžić pozvao je Kostića.
U trećem dijelu „Smrti Jugoslavije“, sam Kostić svjedoči o tome: „Ja sam, moram reći, bio iznenađen i, iskren da budem, nije mi to bilo neprijatno čuti. Ali sam znao da to može imati implikacije. Znajući da se naš razgovor sluša, ja sam mahinalno reagovao i kazao: ‘Pa valjda, Blagoje, nisu ga uhapsili, nego su ga zadržali radi njegove lične bezbednosti u kasarani našoj u Lukavici.’ Kaže: ‘Ne, ne, uhapsio ga je ovaj.’ Blagoje verovatno nije u trenutku shvatio šta ja želim, šta hoću time da kažem, itd.“
Jednako kao Kostić i Adžić nekada, danas su Mandić i Milatović dio jednog te istog projekta. Samo drugačije govore. Mandić glupavo iskreno, a Milatović prijetvorno, kao đavo s licem Branka Kockice.
Ako bi represivni mehanizam Otvorenog Balkana sutra hapsio ljude po Crnoj Gori zbog njihove etničke pripadnosti ili političkog stava, Mandić bi kao predsjednik kazao da su uhapšeni, dok bi Milatović, „zbog implikacija“, objasnio da su „zadržani radi lične bezbjednosti“. To je, čini se, jedina razlika među njima.
Bošnjaci u Crnoj Gori znaju sami najbolje za koga će glasati. Što se tiče nas u Bosni, nema nikakve dileme da je sve osim Đukanovićeve pobjede katastrofa.
(članak je izvorno objavljen na crnogorskom portali cdm.me)
Antony Blinken noćima ne spava! U State Departmentu ne gase svjetla, grozničavo rade. I Bijela kuća je vantako zabrinuta, a nije puno bolje ni na londonskoj adresi Downing Street 10. U Glavnom štabu NATO pakta u Bruxellesu po kratkom postupku je oformljen novi odjel, čija znakovita šifra DB samo krajnje neupućene može zavarati i asocirati na nekadašnje službe koje su harale ovim prostorima, sad i danas DB pali sve senzore i otud panika u najvišim centrima svjetske moći – Dodik i Bakir lupili su čvrstim desnicama o sto, raskrinkali truli Zapad i postavili ultimatume: ili će njima dvojici biti predočeni dokazi iz svih međunarodnih istraga u kojima se pominju kumčad i partijski funkcioneri ili će im oni, u ime naroda i glavnih odbora, presuditi!
Prijetnje
Dosta je! SDA i SNSD i do sada su državu Bosnu i Hercegovinu i njezine institucije koristili u skladu s voljom i raspoloženjem svojih lidera: ko su oni da to mijenjaju? Ako zatreba, branit će vlastite stečevine do posljednjeg kadra svojih stranaka!
Ovako se nekako – striktno vodeći računa da u svojim paralelnim svjetovima ostanu nedodirljivi – zabrinutim Bošnjacima i nasekiranim Srbima plasiraju lažne dileme koje tobože more gospodare njihovih najjačih stranaka. Lideri SDA i SNSD-a u te svrhe koriste identične matrice, njihova se reagiranja doimaju kao proizvodi nastali u jednom PR štabu, mada i dalje istrajavaju da su ljuti neprijatelji, zaklinjući se u vjeru, partiju i (svako svoju) državu, baš kao da su samim svojim postojanjem personifikacija i prvog i drugog i trećeg. To što ne kriju ambiciju da vlastitim imenima (i prezimenima) zamijene postojanje baš svake institucije, ionako nije njihov problem, već onih u čije ime tobože nastupaju, braneći ih od njih samih po krajnje jednostavnom receptu – partijska knjižica je i diploma i zaposlenje, a oni, kao vlasnici partija su kreatori i prošlosti i budućnosti. Otuda su pasoši već odavno prepoznati kao karte spasa.
Dodik.net je u petak zaprijetio SAD-u i Velikoj Britaniji prekidom svih kontakata i obećao zabranu bilo kakve komunikacije Srba koji primaju plaće sa budžeta sa mrskim (zapadnim) neprijateljima. Odluka je, tvrdi Milorad Dodik, donesena na sastanku vladajuće koalicije u RS-u, nakon koga je izašao bijesan, izvrijeđao sve redom, navodno (i) zato što su ga njegovi partneri pokušali ubijediti da makar za neki period odustane od insistiranja na zakonu o kriminalizaciji klevete i kaznama koje u praksi znače da i odgovor na Twitteru njegovoj kćerci novinara može koštati 120.000 KM. Zna se šta je porodica u svijetu kome Dodik pripada, pa je umjesto odustajanja najavio korak dalje – novi kompatibilni zakon koji će automatski zabraniti rad svim organizacijama koje nisu na (njegovom) budžetu, već drsko konkuriraju za fondove demokratskog svijeta pa ni račun ne podnose vladarima svega u RS-u. Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo prošlog vikenda: nevladine udruge koje su se sastale u Banjoj Luci batinama su saznale šta vlast misli o njihovom djelovanju i pritom su večer u policiji provele žrtve, umjesto huligana koji su ih napali i koji su javno – zarad najave – terorizirali sami centar grada.
No, Dodikov je bijes koji dan stariji i izazvala ga je najnovija odluka američkog OFAC-a o proširenju crne liste, na koju su dodani Osman Mehmedagić, bivši direktor OSABiH, Edin Gačanin, narkobos svjetskog kalibra i Dragan Stanković, direktor Uprave za geodetske i imovinskopravne poslove RS-a. Ovaj posljednji je Dodikovo kumče, angažiran na secesionističkim akcijama otimanja ovlasti od države i otimanja državne imovine. Svu trojicu, u paketu, državni sekretar SAD-a Antony Blinken je opisao kao osobe koje su “ugrozile vladavinu prava, podrivale institucije, opstruirale ili prijetile provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i materijalno doprinijele međunarodnom širenju nedopuštenih droga”. Dodik, biće, zna zbog koje je tačno imovine pobjesnio, pa je optužio SAD i Veliku Britaniju da krše Dayton i obećao “secesiju tačno u ponoć”! Ambasade obje zemlje u Sarajevu su nemušto uzvratile, uopće ne pokazujući jesu li svjesne koliko ranjena zvijer može biti opasna.
Istina, James O’Brien, šef Ureda za koordinaciju sankcija pri State Departmentu, u razgovoru s novinarima bio je prilično direktan, prozivajući političke stranke i njihovi lidere – dakle, SNSD, SDA, Dodika i Izetbegovića – zbog preuzimanja javnih dobara za sopstvenu i korist svojih poslušnika. Za O’Briena je to suština antidejtonskog ponašanja i borbe protiv korupcije, kao i faktor od ključne važnosti za težnje naše zemlje da postane punopravnom članicom transatlantske zajednice. “Sve tri objave sankcija su u vezi sa tom temom”, bio je precizan i valjda tako i izazvao ne samo Dodikov nego i bijes lidera SDA koji je odmah po objavi sankcija – ne pominjući ni Stankovića, ni imovinu po RS-u, a kamoli Edina Gačanina – kompletnu partijsku infrastrukturu i glavni stranački odbor podredio odbrani Mehmedagića, danima tražeći dokaze od američkih institucija za koje je uvjeren da rade na osnovu kafanskih sarajevskih tračeva. O’Brien mu nije ostao dužan: pozvao se na suradnju sa ovdašnjim agencijama za provedbu zakona, objašnjavajući da je Mehmedagić na crnoj listi završio nakon dugog istraživačkog procesa koji nadzire jako veliki broj ljudi u Vladi SAD-a. Poentirao je tvrdnjom da u BiH niko ne bi trebao biti iznenađen ovom odlukom, što nesumnjivo znači da je lider SDA ranije upozoravan na Mehmedagićev angažman.
NISU SE NI OSVRNULI
S Dodikom je to malo kompliciranije, jer on kao dvostruki osvajač pozicije na američkim crnim listama i nema kontakte sa američkim zvaničnicima, zbog čega ih valjda želi i svojim suradnicima zabraniti. A ionako se ne libi poniziti ih: da Željku Cvijanović redovno svodi na rang SNSD-ovog pismonoše u Predsjedništvu BiH, demonstrirao je ponovo u petak, nesuvislom tiradom o svom pristanku na imenovanje ambasadora iz kabineta Denisa Bećirovića i još nesuvislijom tvrdnjom ko mu se (ne) sviđa, sve da bi pokazao kako ona, uprkos povjerenju glasača i ranijim dužnostima, nema zapravo ni minimum (samo)svijesti već je tu da sluša naređenja. Čime nedvosmisleno potvrđuje razlog sankcioniranja (i) svog kumčeta jer u objašnjenju OFAC-a stoji da su sva trojica sistemski potkopavali demokratske institucije u BiH, sudjelovali u korupciji i kršili Dejtonski mirovni sporazum kako bi potkopali državu BiH za usku osobnu i političku korist. I da sva trojica, dakle, “Mehmedagić, Stanković i Gačanin predstavljaju prijetnju regionalnoj stabilnosti, institucionalnom povjerenju i težnjama onih koji traže demokratsko upravljanje na zapadnom Balkanu”.
Zanimljivo, ni Dodik ni Izetbegović se nisu osvrnuli na Gačanina, makar pitanjem mrskim zapadnim neprijateljima otkud njihovi najodaniji kadrovi u takvom društvu? Ministarstvo finansija SAD-a Gačanina smatra jednim od najvećih svjetskih trgovaca drogom, vođom kartela Tito i Dino, koji uključuje članove njegove obitelji i prijatelje iz BiH, a koji se osim trgovinom narkoticima u više zemalja, bavi i pranjem novca?! Slobodan Vasković, obično dobro informiran, na svom je blogu objavio više tekstova u kojima objašnjava međusobne veze i tvrdi da dokaze posjeduje ekipa istražitelja koja se bavi Sky mrežom, odnosno da je sve dokumentirano u kontaktima koje je američki FBI razotkrio upadom u aplikaciju koju su koristili najozloglašeniji likovi na planeti. Zbog čega, ako ćemo pravo, Blinken može biti ponosan, a mi smo ti koji bismo morali popaliti crvena svjetla u svim institucijama. Dok ih ne otmemo dvojcu DB i vratimo u zakonske okvire.
Apelaciono vijeće Suda BiH ukinulo je oslobađajuću presudu u slučaju Dženan Memić, te je naloženo ponovno suđenje pred Apelacionim odjeljenjem Suda BiH, potvrđeno je za Istragu.
Podsjećamo, Prvostepeno vijeće Suda BiH je oslobodilo sve optužene u slučaju Memić, nakon čega je Tužilaštvo BiH uložilo žalbu Apelacionom vijeću koje je utvrdilo bitne povrede tokom prvostepenog postupka.
Podsjećamo, u julu 2021. godine Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu protiv Zijada Mutapa, Hasana Dupovca, Alise Ramić, (Mutap), Josipa Barića i Muamer Ožegovića. Optuženi se terete da su u periodu od 8. februara 2016. godine pa nadalje pristupili grupi za organizirani kriminal, formiranoj od Zijada Mutapa i drugih, a koja je organizirana radi prikrivanja dokaza o načinu na koji je mladić Dženan Memić zadobio teške tjelesne povrede opasne po život 8. februara 2016. godine u ilidžanskoj Velikoj Aleji, uslijed kojih je 15. februara preminuo u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
Suđenje je trajalo do novembra prošle godine kada je Prvostepeno vijeće donijelo oslobađajuću presudu. Tužilaštvo BiH je, potom, uložilo žalbu ističući bitne porede postupka. Žalba je uvažena i Apelaciono vijeće suda BiH je ukinulo prvostepenu presudu. Predmet sada ostaje kod Apelacionog vijeća Suda BiH koje će ponoviti suđenje. Naknadno će biti utvrđeno da li će biti ponovo izvedeni svi svjedoci ili će biti održano nekoliko ročišta na kojima će biti izveden samo dio svjedoka.
NES i SBiH ne žele privremeno, HDZ BiH ne želi trajno rješenje. Te dvije činjenice pred visokog predstavnika Christiana Schmidta postavljaju (ne)rješiv problem. Ukoliko nametne kratkoročnu odluku, kojom će prilikom formiranja Vlade FBiH zaobići potpredsjednika Federacije BiH Refika Lendu, Schmidt bi mogao ugroziti parlamentarnu većinu okupljenu oko HDZ-a BiH. A stranka čije interese Schmidt zastupa, HDZ BiH, dakle, ne želi trajne izmjene Ustava Federacije BiH kojim bi pozicija te stranke bila dovedena u pitanje nakon izbora 2026. godine.
Privremeno rješenje
“Visoki predstavnici mogu donositi odluke, koje su kratkoročne odluke. Jedino predstavnici tri konstitutivna naroda i svi oni koji legitimno budu izabrani mogu u parlamentima Bosne i Hercegovine promijeniti izborno zakonodavstvo, eventualno promijeniti ograničeno Ustav i stvoriti jedan ambijent da više nikada ne stavljamo ovu temu”, kazao je u utorak predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.
“Visoki predstavnici mogu donositi odluke, koje su kratkoročne odluke. Jedino predstavnici tri konstitutivna naroda i svi oni koji legitimno budu izabrani mogu u parlamentima Bosne i Hercegovine promijeniti izborno zakonodavstvo, eventualno promijeniti ograničeno Ustav i stvoriti… pic.twitter.com/7NKsqiqAQD
Dakle, predsjednik HDZ-a BiH jasno je stavio do znanja da podržava donošenje samo jednokratne odluke na osnovu koje bi, za ovaj izborni ciklus, bilo omogućeno formiranje Vlade FBiH bez saglasnosti oba potpredsjednika Federacije, kako je to propisano Ustavom FBiH.
Schmidt bi, dakle, po Čovićevoj želji morao donijeti odluku kojom ne bi mijenjao Ustav F BiH, već bi, na neki način, on nametnuo odluku o imenovanju Vlade Federacije BiH i proglasio Nermina Nikšića za premijera Federacije. I to bez potvrđivanja u Predstavničkom domu FBiH, jer bi u tom trenutku bila ugrožena i parlamentarna većina.
“Za NES i SBiH nisu prihvatljiva kratkoročna rješenja za imenovanje Vlade FBiH”, saopćio je još sredinom marta predsjednik NES-a Nermin Ogrešević koji je kazao da zastupnici ove dvije stranke sigurno neće podržati Vladu FBiH imenavanu bez potpisa potpredsjednika Federacije iz reda Bošnjaka.
NES i SBiH u Predstavničkom domu FBiH imaju devet zastupnika (računamo i Arnela Isaka). Bez tih devet ruku, stranke potpisnice koalicijskog sporazuma (HDZ BiH (15), SDP (15), NiP (7), NS (6), PDA (1) i BHI FK (1) ) imaju 45 ruku. Potrebna većina za potvrđvanje Vlade FBiH u Predstavničkom domu je 50. Dakle, ako NES i SBiH ostanu kod ranije iznesenih stavova, i kratkoročno rješenje koje zagovara Dragan Čović neće garantovati imenovanje nove Vlade FBiH. Osim ukoliko se Christian Schmidt ne odvaži i ne donese odluku o imenovanju Vlade FBiH sa Nerminom Nikšićem na čelu.
Dugoročna rješenja
I stranke osmorke i opozicione SDA i DF zagovaraju dugoročne izmjene Ustava FBiH, odnosno izmjene odredbe koja propisuje da Vladu FBiH imenuje predsjednik uz saglasnost oba potpredsjednika. Dragan Čović je otvoreno protiv dugoročnih izmjena Ustava.
U OHR-u su proteklih mjeseci razmatrane dvije opcije. Prema jednoj, (pot)predsjednik Federacije koji želi blokirati imenovanje Vlade FBiH mora u Domu naroda FBiH imati podršku 2/3 kluba konstitutivnog naroda kojem pripada. Druga opcija je da mu je potreba podrška 3/5 kluba.
Prva opcija ne ide u prilog HDZ-u BiH, jer bi nakon 2026. godine, ovisno o rezultatima, pozicija te stranke bila ugrožena. Na tabeli možete vidjeti raspored delegata u Domu naroda FBiH.
Dvotrećinska podrška u određenom klubu znači podrška 16 od ukupno 23 delegata. Ukoliko bi bila nametnuta takva odredba, to bi značilo da pozicija (pot)predsjednika Federacije, za koju je u prvom krugu potrebno jedanaest ruku, ne garantuje učešće u Vladi FBiH. Dovoljno je, recimo da druge političke partije imaju 8 delegata u klubu naroda čiji (pot)predsjednik ne učestvuje u vlasti, i njegov će stav biti nebitan. Pojednostavljeno, nakon izbora 2026. godine HDZ BiH dobije 15 delegata u Klubu Hrvata. Taj broj bi im garantovao (pot)predsjednika iz reda hrvatskog naroda, ali ne i učešće u vlasti. Naime, kantoni sa bošnjačkom većinom (TK, ZDK, USK, KS, BPK) daju ukupno šest delegata iz reda hrvatskog naroda. Stranke sa sjedištem u Sarajevu, recimo, imaju kapacitet i da izaberu najmanje jednog delegata Hrvata iz SBK, što bi značilo da samo jedna ruka može presuditi da HDZ ode u opoziciju.
Upravo zbog ovoga čelnici HDZ-a su protiv takvog rješenja (2/3).
Druga opcija je podrška 3/5 delegata. Ukratko, (pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 14 delegata. Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 14 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. Ova opcija više odgovara HDZ-u BiH. Evo i zbog čega.
HDZ BiH je neprikosnoven u Posavskom kantonu, Srednjobosanskom, Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom i Kantonu 10. Ovih pet kantona daje ukupno 17 delegata iz reda hrvatskog naroda. Preostalih pet kantona daje ukupno šest delegata u Klubu Hrvata, što je nedovoljno da bi se zaobišao HDZ BiH ili stranke okupljene oko HNS-a. Prilikom popunjavanja aktualnog saziva Doma naroda FBiH, HDZ BiH je dobio četiri delegata iz HNK, tri delegata u SBK, jednog delegata u Livnu, četiri delegata u ZHK, jednog delegata u Posavini i jednog delegata u ZDK. To je ukupno 14 delegata i HDZ-u, faktički, nije potrebna podrška ni HDZ-a 1990 koji, u saradnji sa partnerskom strankom iz Livna, ima četiri delegata.
No, opcija sa 14 delegata u ovom trenutku predstavlja problem strankama iz Sarajeva koje prate stavove HDZ-a BiH. SDA i DF, naime, imaju u Klubu Bošnjaka 13 delegata, a NES (2) i SBiH (1) tri. I u dijelu Međunarodne zajednice postoji strah da bi Refik Lendo mogao osigurati podršku 14 delegata čime bi osigurao zaštitni mehanizam za učešće u Vladi FBiH. Ali potpredsjednik iz reda srpskog naroda Igor Stojanović bi u ovom slučaju izgubio zaštitne mehanizme, tako da bi stranke Trojke (SDP, NS i NiP), mogli ostati bez ministara u Vladi Federacije.
Sva predizborna istraživanja su bila pogrešna. I to mnogo više od statističke greške. Recep Tayyip Erdoğan je, suprotno svim istraživanjima, u prvom krugu osvojio više glasova od svog protukandidata Kemala Kılıçdaroğlua. Ali to mu, ipak, nije bilo dovoljno da proglasi pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora u Turskoj. Aktualni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u prvom je krugu osvojio 49,34 posto. To je, otprilike, procenat oko kojeg se slažu i opozicioni Sozcu i provladina Anadolu Agency. Kemal Kılıçdaroğlu je na 45 procenata i u drugom krugu će mu trebati čudo da postane turski predsjednik.
rezultati predsjedničkih izbora, izvor: Anadolu Agency
Istovremeno, kada su u pitanju izbori za turski parlament, koalicija okupljena oko Erdoganove AK partije osvojila je 49,3 posto. I to znači da će, kada se preračunaju mandati i izbace sve one stranke koje nisu prešle cenzus, Erdoganova koalicija imati većinu u Parlamentu.
Rezultati parlamentarnih izbora: izvor Anadolu Agency
No, vratimo se sada predsjedničkim izborima. Osim u dijelovima Turske gdje žive Kurdi, kandidat ljevice Kemal Kılıçdaroğlu nije uspio napraviti značajniju razliku u odnosu na Erdogana. Treći kandidat, Sinan Ogan iz krajnje desnice, osvojio je 5,22 posto i njegovi će birači odigrati ključnu ulogu u drugom krugu. No, s obzirom na to da je njegovo biračko tijelo desno orjentirano i da su u pitanju ultra nacionalisti, veća je vjerovatnoća da će Oganovi birači podržati Erdogana, jer je Kemala Kılıçdaroğlua podržala koalicija šest stranka među kojima je u prokurdski HDP.
Recep Tayyip Erdoğan je na lokaldim izborima izgubio najveće gradove u Turskoj. Međutim, Kemal Kılıçdaroğlu, po ocjenama analitičara, najslabiji mogući kandidat opozicije, nije uspio pridobiti natpolovičnu većinu ni u najvećim gradovima.
Istanbul
U najvećem turskom gradu izgaznost je bila 90 posto. Oko 10,2 miliona ljudi je iskoristilo svoje biračko pravo. Gledajući ukupan broj glasova, Kemal Kılıçdaroğlu je osvojio 4,92 miliona, dok je Erdogan brojao do 4,73 miliona. To znači da je Kılıçdaroğlu u Istanbulu napravio zanemarivu razliku od samo 200 hiljada glasova. Treći kandidat, ultranacionalista Sinan Ogan je u Istanbulu osvojio 457 hiljada glasova, što znači da su desno orjentirane partije u gradu kojim vlada sekularna ljevica, osvojile više glasova. Ukoliko se u drugom krugu Oganovi birači priklone Erdoganu kojem su ideološki bliži, aktualni turski predsjednik bi mogao biti pobjednik čak i u Istanbulu.
Ankara
Oko 3,9 miliona ljudi glasalo je u glavnom turskom gradu Ankari, gdje je na lokalnim izborima Erdoganova AK partija bila poražena. Izlaznost u Ankari je bila čak 91 posto. Kemal Kılıçdaroğlu je u ovom gradu osvojio svega 40 hiljada više glasova od Erdogana, dok je treći kandidat Sinan Ogan osvojio 246 hiljada glasova.I ovdje, dakle, kandidat ljevice nije uspio napraviti značajniju prednost u odnosu na Recepa Tayyipa Erdoğana.
Izmir
Nešto značajniju razliku, Kemal Kılıçdaroğlu je uspio napraviti u Izmiru. On je u tom gradu osvojio skoro milion glasova više od Erdogana. Izlaznost u Izmiru je bila 90 posto, što znači da u drugom krugu Erdogan ne može mnogo napredovati kada je u pitanju ovo uporište sekularne ljevice.
Bursa
U četvrtom gradu po broju stanovnika u Turskoj, pobjednik u prvom krugu je Recep Tayyip Erdoğan. On je osvojio oko 210 hiljada glasova više od protukandidata Kemala Kılıçdaroğlua, čime je, faktički, “poništio” njegovu prednost iz Istanbula. U Bursi je izlaznost bila 90,2 posto, a treći kandidat Sinan Ogan je osvojio 7 posto glasova.
Adana
Adana je peti grad po broju stanovnika u Turskoj i tu je, ako gledamo postotak izlaznosti, najmanja izlaznost od svih velikih gradova u Turskoj. Pobjedu u prvom krugu u Adani je odnio Kemal Kılıçdaroğlu, a njegova prednost je bila oko 100 hiljada glasova. Čak i da svi glasači Sina na Ogana podrže Erdogana u Adani, on neće moći pobijediti u drugom krugu u tom gradu.
Trabzon
Zaostatak iz Adane, Erdogan je poništio u Trabzonu. U ovom gradu je glasalo 534 hiljade birača. Erdogan je osvojio 349 hiljada, a Kılıçdaroğlu 151 hiljadu. Dakle, razlika iz Adane istopila se u Trabzonu.
Prema rezultatima koje je objavila Anadolu Agency, Erdogan je pobijedio u 51 gradu. Kemal Kılıçdaroğlu je pobijedio u 30 turskih gradova. Važećih glasova je bilo 52.969.895. Erdoganu je pripalo 26.086.466, a Kemal Kılıçdaroğlu je osvojio 23.869.115. Sinan Ogan je osvojio 2.796.176. Dakle, za pobjedu u drugom krugu Kemalu Kılıçdaroğluu bi bili potrebni skoro svi glasovi Sinana Ogana, što je u ovom trenutku teško očekivati, Oganovi su Oganovi birači ideološki bliži Erdoganu, a od Kemala Kılıçdaroğlua ih udaljava i prokurdski HDP koji je podržao kandidata ujedinjene opozicije. Prema pisanju turskih medija, Sinan Ogan je izjavio da će podržati Kemala Kılıçdaroğlua ukoliko se on odrekne podrške prokurdskog HDP-a. No, odricanjem HDP-a, Kemalu Kılıçdaroğluu ništa ne bi značili ni glasovi Sinana Ogana. Sve ovo dodatno povećava šanse Recepa Tayyipa Erdoğana u drugom krugu predsjedničkih izbora.
Dijaspora
Ako pogledamo glasove u dijaspori, vidimo da je Erdogan tijeskom razlikom pobijedio u Bosni i Hercegovini. Tako je, recimo, Erdogan u BiH osvojio 665 glasova, a Kemal Kılıçdaroğlu 632 glasa. Sinanu Oganu je u BiH osvojio 116 glasova.
Kada su u pitanju glasovi izvan Turske, najviše registriranih birača je u Njemačkoj. Do sada je prebrojano 50 posto listića i Erdogan ubjedljivo vodi sa oko 65 posto osvojenih glasova.
“Borjana javlja da je na Parlamentu prijedlog o smjeni ljudi u CIK-u i imenovanje. Molim te, prenesi Zvizdiću da se to ne radi. Ako bi SDA to podržao bez dogovora s nama, bojim se da je to kraj. Pozdrav. Dragan”, pisalo je u poruci koju je Bakir Izetbegović proslijedio svom tadašnjem prvom saradniku Denisu Zvizdiću.
Bio je to 11. mart 2020. godine i Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je odlučivao hoće li Centralnu izbornu komisiju BiH oteti iz ruku SNSD-a i HDZ-a. Borjana Krišto je sa svojim stranačkim kolegama iz HDZ-a napustila sjednicu. Isto su učinili i zastupnici SNSD-a. U sali Parlamenta su, iz vladajuće koalicije, ostali samo zastupnici SDA i DF-a. Izetbegović je prelomio i odigrao sa opozicionim SDP-om, SDS-m i PDP-om. Milorad Dodik i Dragan Čović su ostali bez utjecaja u Centralnoj izbornoj komisiji BiH.
Od Čovićeve poruke kojom je označen kraj ljubavi sa SDA do pravosudnog napada na kadrove SDA prošla su dva i po mjeseca. U maju iste godine Tužilaštvo BiH (glavna tužiteljica državljanka Hrvatske Gordana Tadić) je uhapsilo bivšeg federalnog premijera Fadila Novalića. Uslijedit će akcije pravosudne akcije protiv bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića da bi na kraju sve završilo devastiranjem naučne karijere Izetbegovićeve supruge Sebije. Iz SDA su, od marta 2020. godine, izašli Aljoša Čampara i Denis Zvizdić. Bakir Izetbegović je izgubio u utrci za člana Predsjedništva, a HDZ je za koalicijske partnere izabrao – sarajevsku Trojku predvođenu Elmedinom Konakovićem. Bakir Izetbegović i SDA su, prvi put od 2000. godine i vremena Alijanse za promjene, ostali u opoziciji na entitetskom i državnom nivou.
“Detronizirali smo Izetbegovića”, saopćit će Dragan Čović u aprilu ove godine na jednoj od sjednica Hrvatskog narodnog sabora.
Ali šta detroniziranje Izetbegovića znači za budućnost države BiH i SDA kao najveće bošnjačke političke partije?
Sve dok je SDA pravila ustupke HDZ-u i SNSD-u u toj političkoj partiji nije bilo korupcije. Sve diplome Sebije Izetbegović su bile legalne, a inspekcije u Republici Srpskoj nisu istraživale “studijske dane” Osmana Mehmedagića. Ali kada je Dragan Čović u popodnevnim satima 11. marta 2020. godine odsvirao kraj dobrih odnosa sa SDA, korupcija se nastanila u najvećoj bošnjačkoj stranci. I svi oni prljavi stranački poslovi su došli na naplatu.
Jednostavnije rečeno – SDA-ova izdaja je amnestirala korupciju u SDA. Onog trenutka kada se SDA okrenula interesima države, tužilaštva su proradila. Ali samo u dijelovima Federacije gdje su kadrovi SDA.
No, nije korupcija najveći teret Stranke demokratske akcije. Najveći teret te stranke je Sebija Izetbegović. Njena bahatost bila je idealno sredstvo za obračun sa SDA. Dragan Čović je to maestralno iskoristio. Konaković i Čampare su bili samo Čovićeva pješadija.
Sebija Izetbegović je stvorila Elmedina Konakovića. Okrenuo se protiv nje. Sebija Izetbegović je Aljoši Čampari poklonila tablete kao naknadu za muštuluk da je izabrana za direktoricu KCUS-a. Okrenuo se protiv nje. Sebija Izetbegović je izabrala Biseru Turković za ministricu vanjskih poslova. I to je bio kadrovski promašaj.
U ovom priči uopće nije bitno da li je, koristeći svoje prezime, Sebija Izetbegović magistrirala ili ne. U ovoj priči je bitno da Sebija Izetbegović nije smjela biti politički aktivna. I nije smjela postati direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Prvo, to je nepotizam. Drugo, Sebija Izetbegović ima problem u odnosu prema drugim ljudima.
I samo stavljanje Sebije Izetbegović na listu za Skupštinu Kantona Sarajevo je oslabilo SDA. Prvo, Sebija Izetbegović je kompletnu stranačku strukturu koristila da bi, kroz preferencije, pokazala koliko je popularna. I, drugo, sam njen ulazak u Skupštinu Kantona Sarajevo je umanjio koalicijski kapacitet Stranke demokratske akcije, jer niko, pa čak i najveći protivnici Trojke, ne žele biti koalicijski partneri Sebije Izetbegović.
Stranke Trojke su, uvjeravaju nas svaki dan svojim potezima, toliko servilne prema HDZ-u i SNSD-u da su spremni dati najbitnije državne poluge za komadić vlasti u Sarajevu. Koliko je tačna ona Konakovićeva teza da je Izetbegović mnogo toga dao da Sebija Izetbegović postane direktorica KCUS-a, toliko je tačna i teza da je Konaković spreman dati sve da Sebija Izetbegović ne bude direktorica KCUS-a. U oba slučaja – centralna figura je Sebija Izetbegović.
Njen politički angažman je bio najjače Čovićevo oružje. I od maja 2020. godine tim oružjem Čović devastira državu BiH. I bukvalno se poigrava sa političarima u Sarajevu.
Da li se Bakir Izetbegović mogao nagoditi sa Draganom Čovićem u martu 2020. godine kada je Parlament birao članove CIK-a? Apsolutno jeste. I sigurno danas ne bi bio u nemilosti predsjednika HDZ-a koji je uz pomoć Zapada, postao apsolutni vladar BiH. No, Bakir Izetbegović je, svjedoči poruka s početka ovog teksta, u ovom slučaju odigrao državnički. Da li je ostvario neku ličnu korist od ovog saziva CIK-a? Ne. Pretrpio je štetu, ali je korist ostvarila država.
Da li je Bakir Izetbegović mogao trgovati sa Draganom Čovićem oko izmjena Izbornog zakona? Itekako. Ali nije trgovao. Zbog toga je izgubio naklonost Zapada i u potpunosti spalio mostove koji ga spajaju sa HDZ-om. Da li je odbijanjem izmjena Izbornog zakona Izetbegović ostvario ličnu ili stranačku korist? Djelimično. Da je Izetbegović dao Izborni zakon Čoviću, SDA bi sigurno ostvarila slabiji rezultat od onog koji je imala 2022. godine. Ali i sa tim slabijim rezultatom SDA bi bila u vlasti, jer bi Trojka kao Čovićevo sredstvo prinude, postala nebitna. I ovom je slučaju Izetbegović odigrao u korist (građanske) države.
Koliko god to u ovom trenutku bilo nepopularno reći i napisati – za državu BiH i SDA je najbolje da Bakir Izetbegović ostane na čelu SDA. Zamislite recimo da najveću bošnjačku stranku preuzmu kadrovi poput Mirsada Zaimovića i Safeta Softića koji su spremni uraditi isto ono što u ovom trenutku radi Elmedin Konaković. Ali nivo izdaje sa kapacitetom NiP-a nije i ne može biti ni blizu nivoa izdaje sa kapacitetom SDA.
Stranka demokratske akcije može preživjeti četiri godine opozicije. No, SDA mora provesti internu reformu. Predsjednik SDA mora ostati. Njegova supruga mora otići. Ako Bakir Izetbegović bude u stanju ukloniti suprugu iz javnog života i političkog odlučivanja, pokazat će da državnički potezi oko CIK-a i Izbornog zakona nisu slučajnost već kontinuitet.
Pripadnici Federalne uprave policije upali su jutros u Općinu Stari Grad Sarajevo, saznaje Istraga. Akcija se provodi po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo. Meta akcije su, kako saznajemo, pomoćnici nedavno uhapšenog načelnika Ibrahima Hadžibajrića.
U pitanju su pomoćnici zaduženi za urbanizam, te za investicije i komunalne poslove.
Današnja akcija je, zapravo, nastavak nedavno provedene akcije kojom je razbijena kriminalna grupa sa načelnikom. Hadžibajrićem na čelu. Da FUP provodi akciju za Istragu je potvrdio i federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak.
Tada su, podsjećamo, u sklopu akcije Start, osim Ibrahima Hadžibajrića, uhapšeni Elmedin Karišik, Seid Hadžibajrić i Alma Destanović.
“Tužilaštvo KS tereti ih za krivična djela organizovani kriminal, zloupotreba položaja/ovlaštenja, pranje novca, primanje i davanje dara”, saopćeno je tada iz Tužilaštva KS.
Prema informacijama Istrage, danas su meta Tužilaštva KS najmanje tri osobe, među kojima su i Hadžibajrićevi pomoćnici, koje su bili članovi ove kriminalne grupe. Njihovi sumnjivi poslovi se odnose na iznajmljivanje parking prostora na području Starog Grada, izdavanje građevinskih dozvola, kao i na građevinsko zemljište.
Načelnik Hadžibajrić je, podsjećamo, uhapšen 10. maja i od tada se nalazi u pritvoru. Općinsko vijeće Stari Grad pokrenulo je proceduru za njegov opoziv.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
