Istaknuto

Istaknute objave

Kolumna Vildane Selimbegović: Heroji korupcije

Nema mi pomoći: svakog januara, u ovo vrijeme, dok jedni planiraju zimski odmor prisjećajući se snježnih radosti, drugi sumiraju godinu, a treći rezimiraju zbivanja oko 9. januara, ja razmišljam o prevari svih prevara koju nam je servirao Miroslav Lajčak. Ima tome ravno 14 godina, u vrijeme kada je bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Negdje uoči Božića 2007. odlučio je okupiti novinare, istraživače, a sve da bi – pazi sad – zatražio pomoć u borbi protiv korupcije. Hoće, rekao je, odmah iza Nove godine da napravi snažan antikorupcioni tim OHR-a, ali mu trebaju primjeri i dokumenti.

Velike i sitne ribe

Ekipa Dana, Slobodne Bosne, Senad Hadžifejzović, Bakir Hadžiomerović, za divno čudo, složni i jedinstveni – tu smo! Moje muške kolege velikodušno su me izabrale za koordinatoricu rečenog zadatka, tako da sam desetak dana provela sortirajući dokaze, tekstove i snimke ozbiljno inkriminirajućih afera i vjerovali ili ne, nekako u ovo doba 2008. sa dva velika cekera (nije bilo šansi da ih sama odnesem!) zakucala na vrata OHR-a. Da Lajčaka sve dočeka spremno! O kako smo svi skupa bili naivni! Ne samo da je izostao tim i snažna borba protiv korupcije već se ispostavilo da su našim dokazima počeli da mašu, sve hvaleći se poštenjem, najrigidniji akteri korupcijskih afera, kojih, ponavljam, ni tada – kao ni danas – nije manjkalo. No, da je posustala naša spremnost da vjerujemo u pomoć međunarodnih predstavnika (u to su se doba u Tužiteljstvu BiH korupcijom i bavili strani tužitelji), ne trebam naglašavati, a Lajčak nam je svima postao pristojna definicija zaštitnika korupcije, dostojan pandan domaćim političarima ogrezlim u vjerovanju da su oni i zakon i država i moć i narod i partija, ne tri, dakle, već pet u jedan.

Mirsad Kukić je u tome času već bio pravosnažno osuđen: kao generalni direktor rudnika Banovići prekoračio je granice službenog položaja (domaći eufemizam za korupciju), omogućivši nezakonito pribavljanje koristi drugim osobama, među kojima je i njegova majka, stoji u presudi iz 2006. godine, koja je 2014. brisana iz kaznene evidencije, s obzirom na to da je svoje odslužio. Danas je zastupnik u Parlamentu BiH, a i prije i poslije presude Kuko je radio isto – vladao Banovićima po vlastitom nahođenju, ne obazirući se mnogo na detalje od kojih su satkani zakonski paragrafi. Mirsad Kukić je upravo korupcijom izgradio moć koju je godinama koristila SDA, a kada ga je u proljeće 2018. godine isključila iz svojih redova, napravio je vlastitu PDA i nastavio svojom mrežom (korupcije) ne samo saučestvovati u politici već i učestvovati u vlasti kao važan faktor. Nema partije koja nije s Kukom sklapala dealove, pa valjda zato i ne treba da čudi prva Kukićeva reakcija na stavljanje na američku crnu listu: iznenađen i uvređen, kazao je kako je SAD neko doveo u zabludu! Sada, navodno, razmišlja o ostavci, no Kukić je – pravo govoreći – samo metafora domaće korupcije, koja je u korijenu vladanja Bosnom i Hercegovinom i koja je najmanji zajednički sadržilac političkih partija bez obzira na njihovu snagu i moć, etnička i ostala određenja. Godinama već slušamo kako će kad pobijede birati stručne umjesto podobnih, poštene na račun odanih i kvalificirane umjesto rodbine i prijatelja, a čim namirišu vlast, počnu padati časne partijske kako su njihova podobna, odana i nedovoljno kvalificirana braća, kumovi, supruge i ostala familija moralne vertikale koje donose preporod.

Kukić je, može se i tako reći, bošnjačka inačica Nikole Špirića, no i jedan i drugi su sitne (korupcijske) ribe. Kapitalac je, naravno, Milorad Dodik, već odomaćeni kadar američke crne liste, kojem su u posljednjem paketu sankcije proširene, da ne kažem uduplane. Od 2017. kada je stavljen na crnu listu zbog podrivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, hvalio se svojom borbom protiv velikih sila, sve glumeći nacionalnog heroja. Već tada je bio heroj korupcije, još je ranije, naime, dao onu čuvenu izjavu o tromilionskom kreditu IRB-a RS-a njegovom sinu Igoru: “Pa šta treba, da se dijete drogira?” Dijete je od prvobitnih voćarskih ambicija odustalo, pronašao se u IT sektoru, koliko je u međuvremenu kreditiran, o čemu sve odlučuje, vjerovatno ni sam ne zna, no u prilično je uvezanom lancu firmi koje se vrte oko medijskog sektora i Alternativne televizije, koja se također našla na listi sankcioniranih. Iako ovih dana pljušte dušebrižničke ovacije slobodi govora u RS-u, živa je istina da je ATV Dodikov propagandni servis koji se time čak i ponosi. On se na ATV-u ne pita, već sam odlučuje, i što je najtužnije, on je osobno od ATV-a napravio servis mržnje prema svima koji ne dijele njegove stavove: Srbi su izdajnici, Bošnjaci nepoželjni, a Bosna i Hercegovina nevolja iz koje on za Srbe traži izlaz. I sve im to debelo naplaćuje: da je drugačije, ne bi plaćom od politike svoje imanje u Laktašima protegao i na susjednu općinu. O da, znamo svi da Dodik nema imovine u SAD-u, njega – kao i Špirića – mnogo više brinu bliže evropske destinacije i otuda su sankcije Evropske unije daleko veći teret, da ne kažem strah.

Naravno, američke sankcije Dodiku i ATV-u, poput onih nedavno izrečenih grupi Srba sa sjevera Kosova, nisu nimalo za odbaciti: kako god se to kome činilo, sankcije ove vrste su put u (poslovnu) izolaciju, a znamo jako dobro da su ovdašnji političari i najveći biznismeni. Dodik je, zapravo, samo prvi koga je Bidenova administracija javno prozvala. Da domaće pravosuđe, diljem Balkana, radi svoj posao, ne bi državni američki sekretar Antony Blinken niti OFAC morali govoriti o korupciji u našim zemljama. A da je epska, znamo i bez njih, no ono što se pravimo da ne znamo jeste dubina do koje je korupcija prodrla u naše živote. Najveća zasluga svakako pripada domaćim velikim ribama, ovdašnjim političkim liderima, ali rame uz rame s njima je pravosuđe koje im to omogućava. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, prije koji dan je, braneći Dodikove pozicije na novoj crnjoj američkoj listi, objašnjavao kako je godine proveo po sudovima, no zaboravio je valjda kako su procesi protiv njega prvo razdvojeni na 14 dijelova, potom su dokazi nestajali pješke po Sarajevu, da bi se na kraju izborio za promjenu toka rijeke kako bi njegova hacijenda imala položaj dostojnika vrijednog izmjene Izbornog zakona. Milan Tegeltija nije učestvovao u spašavanju političara Dragana, ali jeste u sprečavanju brojnih istraga korupcijske mreže HDZ-ovih tajkuna. SDA je svoje probleme davno riješila: podjelom na podobne i odane, kapilarnom mrežom korupcije zapravo štiti svoje finansijere i strogoću trenira na nepoćudnim. Zbog svega toga, Tegeltijina najnovija pozicija, ona koju sa suprugom Tijanom ima na crnoj listi, doima se kao posljednje (američko) upozorenje pravosudnoj hobotnici u BiH da odmakne od pogađanja i dohvati se posla. I konačno suoči sa korupcijom.

Tužna istina

U najavama novih mjera američke administracije s ciljem očuvanja mira na Balkanu i borbe protiv korupcije, spominju se enormne brojke. Naš kolega iz Banje Luke, pozivajući se na diplomatske izvore iz Beograda, objavio je prije koji dan kako su sankcije spremne za još 52 osobe, odnosno firme iz RS-a, 54 iz Federacije, a čak 400 iz Srbije?! Uz tvrdnju da na listi (recimo) nema Fadila Novalića, ali ima i Bakira Izetbegovića i Bisere Turković, te da je najveći predstavnik HDZ-a upravo Čović, uvjerava nas kako se steže obruč oko široke mreže Dodikovih biznisa, a sve zato što SAD hoće da razgolite korupcijsko herojstvo političara koji se kriju iza nacionalnih interesa. Čak i da se takvo nešto dogodi, ostaje tužna istina da bitku za BiH moramo izvojevati na domaćem terenu, borbom protiv korupcije u vlastitim atarima i potragom za onima u politici koji će konačno primijeniti vlastita obećanja. Umjesto trgovine interesima i ličnih ambicija da budu izetbegovići, čovići i željke. Dodik je svakako izvan kategorije.

Nova godina – stoljetne želje: Deda Mraza vam niko oteti neće, ali državu mogu i žele!

Probudite se. Došla je Nova godina. Vidite, niko vam nije ukrao Deda Mraza. Samo su nekima od nas, što živimo sjeverno od Ivana, ukrali vrijednost glasa.

Razbudite se. Najluđa noć je iza nas, a čeka nas još 365 luđih dana. Državi u kojoj živite i za koju se borite otimaju imovinu dok vi sa sjetom jedete posljednje komadiće hrane iz Big Mc menua.

Ustanite. Pogledajte oko sebe. Vidjet ćete da se ništa promijenilo nije iako vas oni što su vas protekle tri decenije ubjeđivali da ništa u državi ne valja sada ubjeđuju da je sve krenulo u dobrom pravcu.

Popijte gutljaj kafe i razmislite da li je, stvarno, Milorad Dodik izgubio želju da popije Drinu koja je granica dok vi u najluđoj noći pijete Vitinku u čijem je fabričkom dvorištu u julu 1995. godine strijeljano 1500 Srebreničana.

Pogledajte kroz prozor i razmislite čime je to Dragan Čović koji je bošnjačke logoraše slao na prinudni rad zaslužio da bude i poželjak i nezaobilazan, a zbog čega je zlatni ljiljan Armije RBiH Željko Komšić “samo obična pjandura”.

Bacite pogled u daljinu, tamo prema Briselu i razmislite zašto za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Kosovo, Albaniju i Tursku nema mjesta u EU. Šta je zajedničko tim državama? Koja vjerska skupina?

Upalite televizor. Na koji kanal prvo prebacujete? Šta gledate? Šta čujete? Mislite li da su, uistinu, muslimani sa bradom “neke čudne face”, a ateisti sa bradom samo “cool hipsteri”. Koji nas vuku na zapad, dok su svi drugi i drugačiji – retrogradni.

Uzmite svoj pametni telefon. Prelistajte društvene mreže. Šta je, osim novogodišnjih praznika, top tema? Sigurno ništa od onoga što nas se tiče.

A tiče nas se – hoće li Christian Schmidt u stom “mesijanskom poduhvatu”, dodadno obezvrijediti glas najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini. Tiče nas se hoće li Schmidtovi favoriti dodatno obezvrijediti vrijednost glasa Srba i Hrvata koji žele Bosnu i Hercegovinu u korist onih Srba i Hrvata koji je ne žele. Tiče nas se hoće li država Bosna i Hercegovina ostati bez svoje imovine. Tiče nas se hoće li za devet dana u Istočnom Sarajevu, pod prozorima OHR-a i zabrinute međunarodne zajednice opet paradirati presuđeni ratni zločinci. Tiče nas se na koga će knjižiti imovinu ostalu u Republici Srpskoj iza protjeranih  Bošnjaka i Hrvata. Tiče nas se hoćemo li zadržati vlastiti identitet, a da pritome ne sprječavamo sve one koji žele živjeti drugačije od nas. Tiče nas se, naravno, kolike će biti penzije i plaće, a kolike će biti cijene hrane. TIče nas se hoćemo li zaštiti domaće proizvođače. A možemo li ih zaštiti kada su dvije trćine zvančnika na nivou države lobisti susjednih država i kompanija iz susjednih država? Teško. Ali još teže ih možemo zaštititi ako i ova treća trećina bude podijeljena na dva djela.

Progledajte. Na kalendaru se promijenila godina, ali želje naših komšija i susjeda se nisu promijenile. One su iste već stoljeće i po. Na nama je da li će ih ostvariti.

Dok pijete kafu pogledajte ka Crnoj Gori. Siguran sam da dobro razumijete njihove probleme. Razumjeli ste ih od početka. Pa, zbog čega, onda, ne shvatate svoje?

Udruga “HZ HB” objavila program: Godišnjica utemeljenja tzv. “Hrvatske republike Herceg Bosne” bit će obilježena u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Mostaru …

Godišnjica utemeljenja “Hrvatske republike Herceg-Bosne” u nedjelju bi, osim u Mostaru, trebala biti obilježena u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Brčkom. Potvrđuje to službeni program koji je objavila udruga “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna”, a koji su potpisali Lidija Bradara i Ivo Čolak.

Lidija Bradara je potpisana kao predsjednica Sabora HZ Herceg-Bosne, dok je Ivo Čolak predsjednik Glavnog vijeća HZ HB. Inače, Bradara trenutno obavlja funkciju delegatkinje u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Prethodno je portal politicki.ba, pozivajući se na medije bliske HDZ-u BiH, objavio da će u nedjelju, u 11 sati, povodom 29. godišnjica utemeljenja “Hrvatske Republike Herceg Bosne”, U Grudama biti održana sveta misa u župnoj crkvi u Gorici (Grude), a nakon toga, u 12.15 uslijedit će polaganje cvijeća na grob predsjednika “HR HB” mr. Mate Bobana.

Ako je suditi po dostupnom programu, istoga dana u nekoliko gradova i općina također će biti upriličeno polaganje vijenaca i paljenje svijeća na centralnim spomen-obilježjima: u 10.30 u Orašju, u 12 u Bihaću, Livnu, Vitezu, Žepču, Sarajevu, Tuzli i Brčkom te u 18.00 sati u Mostaru.

U srijedu, 31. augusta u 20.00 u Galeriji Bratovštine u starom župnom dvoru u Gorici održat će se izložba ratnih fotografija “Zoran Filipović 1991.”

Podsjećamo, takozvana Hrvatska republika Herceg Bosna je utemeljana 28. avgusta 1993. godine. Ratno vodstvo te paradržave pred Haškim je tribunalom osuđeno na ukupno 111 godina zatvora. Njihov ratni projekat proglašen je “udruženim zločinačkim poduhvatom” sa Franjom Tuđmanom na čelu.

“Pretresno vijeće je konstatovalo da je sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat (ili UZP) s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Po mišljenju Pretresnog vijeća, ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao “dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Za članove UZP-a je utvrđeno da su stavili u pogon čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva iz Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ovaj sistem se sastojao od širokog spektra zločina: raseljavanja i zatočenja civila, ubistava i uništavanja imovine tokom napada, zlostavljanja i razaranja imovine tokom operacija deložacije, zlostavljanja i vrlo teških uslova zatočavanja u zatočeničkim centrima HVO-a, korištenja zatočenika za fizički rad na linijama sukoba ili kao živog štita, te raseljavanja zatočenika i njihovih porodica na druge teritorije nakon što su bili pušteni iz zatočeništva. Pretresno vijeće je konstatovalo da su na hiljade osoba bile žrtve tih djela nasilja, koja su na organizovan način činile vojne i političke snage HVO-a”, navedeno je u obrazloženju pravsonažne presude protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića.

“Dan D” u VSTV-u BiH: Ima li većine za konačnu smjenu Gordane Tadić?

U rukama trinaest članova VSTV-a sudbina je države BiH. Oni danas odlučuju o dva bitna pitanja. Prvo, da li će Gordana Tadić biti i definitivno razriješena dužnosti glavne državne tužiteljice i drugo, ko će, ukoliko ona bude razriješena, biti vršilac dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH.

Potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović ne može odlučivati o ovim pitanjima. Ona u Vijeću predstavlja Tužilaštvo BiH i, zbog sukoba interesa, nema pravo odlučivanja. Članica VSTV-a i glavna okružna tužiteljica iz Doboja Željka Radović, pak, ne može odlučivati o razrješenju Gordane Tadić. I ona je u sukobu interesa s obzirom na to da je njena kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH. No, Željka Radović se, prema informacijama Istrage, ne želi izuzeti iz procesa izbora vršioca dužnosti glavnog državnog tužitelja, ukoliko prethodno s te pozicije bude razriješena – Gordana Tadić. To će, ipak, ovisiti od preostalih trinaest članova VSTV-a koji će odlučiti i o eventualnom izuzeću prilikom izbora vršioca dužnosti. Ukoliko bude prihvaćen njen prijedlog da ne odlučuje o razrješenju Gordane Tadić, a odlučuje o izboru vd-a, to bi značilo da o novom glavnom državnom tužiocu odlučuje četrnaest od ukupno petnaest članova VSTV-a.

Disciplinska odgovornost Gordane Tadić zbog neprimjenjivanja TCMS-a prilikom raspodjele predmeta tužiocima i kršenja Zakona o zaštiti tajnih potadaka pravosnažno je utvrđena. VSTV će danas samo razmatrati sankciju. Postoje dvije opcije – da bude uvažena žalba Gordane Tadić i da se izrečena sankcija razrješenja preinači u blažu (novčana kazna ili javna opomena) kaznu ili da bude odbijena žalba Gordane Tadić i da se potvrdi odluka Drugostepene disciplinske komisije kojom je ona razriješena funkcije glavne državne tužiteljice.

Troje aktualnih članova VSTV-a već je glasalo za razrješenje Gordane Tadić. Potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije i glasala je za smjenu. Sanin Bogunić i Mustafa Šabić su bili članovi Drugostepene komisije koji su glasali za smjenu, dok je treći član te Komisije, Slavo Lakić, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Dakle, ako gledamo, uslovno rečeno, sigurne glasove, omjer je 3:1 za razrješenje Gordane Tadić. Stav troje članova Vijeća vjerovatno će podržati i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija. Izvjesno je i da će Lejla Hadžić biti za razrješenje tako da već dolazimo do pet, skoro pa sigurnih, glasova za smjenu Gordane Tadić. Mada se ona nije izjašnjavala u vezi sa ovim slučajem, izvori Istrage u VSTV-u, pretpostavljaju da bi smjenu mogla podržati i Amila Kunosić Mimica. U tom bi slučaju bilo šest glasova koji bi, u varijanti da neko od preostalih članova VSTV-a, bude suzdržan ili ne dođe na sjednicu, bili dovoljni za razrješenje. Naime, ukoliko omjer prilikom glasanja bude 6:6, tada presuđuje glas predsjednika VSTV-a koji se računa duplo.

Slavo Lakić je, rekosmo, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Ako ostane dosljedan, to bi bio prvi sigurni glas za ostanak Tadićeve na funkciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Osim Lakića, Gordanu Tadić bi, očekuje se, trebao podržati i advokat Davor Martinović, član VSTV-a blizak HDZ-u BiH. U igri ostaje još članova VSTV-a, a to su Srđan Forca (Okružni sud u Banja Luci), Snežana Petković (Republičko javno tužilaštvo RS), Jadranka Stanišić (Vrhovni sud RS), Aleksandra Obradović (Brčko distrikt BiH) i Duška Bogojević (Advokatska komora RS). Budu li svi oni podržali stav Slave Lakića, Gordana Tadić će ostati glavna državna tužiteljica jer bi, u tom slučaju, bilo sedam od trinaest glasova – protiv razrješenja. No, bude li bilo ko od navedenih suzdržan ili, pak, ne dođe na sjednicu, Tadićeva će biti razriješena. Postoji, naravno, i opcija da neko od petero navedenih glasa i za razrješenje Gordane Tadić što bi, također, označilo, kraj njene ere na funkciji glavne tužuteljice Tužilaštva BiH.

Ukoliko Gordana Tadić bude razriješena, VSTV će morati imenovati vršioca dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH koji će rukovoditi tom institucijom do izbora novog glavnog tužioca. Vršilac dužnosti može biti isključivo neko od četvero zamjenika glavnog državnog tužioca, a to su Ismet Šuškić, Diana Kajmaković, Ozrenka Nešković i Milanko Kajganić. Ukoliko VSTV prihvati prijedlog Željke Radović da se izjašnjava o izboru vd-a glavnog tužoca, u tom će slučaju glasati četrnaest članova Vijeća. Radovićeva je bliska bivšem predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji i ona će, vjerovatno, insistirati da za vršioca dužnosti bude imenovan Milanko Kajganić ili Ozrenka Nešković. To bi značilo nastavak iste politike u Tužilaštvu BiH jer je Ozrenka Nešković godinama bila najodanija saradnica Gordane Tadić, dok je Milanko Kajganić odani kadar Milana Tegeltije. Ono što posebno treba istaknuti je činjenica je Kajganić “preskočio” sve niže pravosudne institucije u BiH te da je, bez ikakvog tužilačkog iskustva, 2014. godine odmah imenovan za tužioca Tužilaštva BiH. VSTV-om je tada rukovodio Milan Tegeltija.

HDZ želi sedam mjesta u Vladi HNK: Ko će u Mostaru predati vlast Draganu Čoviću?

HDZ BiH želi sedam ministarskih pozicija u Vladi HNK, bez obzira da li će formirati Vladu sa SDA ili trojkom koju čine SDP, DF i NIP. Osim šest pozicija iz reda Hrvata, HDZ želi i poziciju iz reda srpskog naroda. U tom slučaju bi HDZ imao većinu i ne bi se morali brinuti kako će tačke prolaziti na Vladi HNK.

Predstavnici kantonalnog HDZ-a danas su razgovarali sa delegacijom SDA, a nakon toga i sa trojkom.

Kako je objavila Istraga SDA je tražila šest mjesta s tim da bi jedno pripalo NES-u i to ono za ministra iz reda srpskog naroda.

Treba podsjetiti da je 1. juna u Mostaru održan sastanak trojice predsjednika koji čine vlast na nivou BiH Milorada Dodika, Dragana Čovića i Nermina Nikšića. Čović je i tada bio optimističan u vezi formiranja Vlade HNK te najavio rasplet za ovu sedmicu.

No, na pitanje upućeno Nikšiću da li je razočaran zbog najava da je SDA bliži uspostavi vlasti, kazao je:

“Što ću biti razočaran, SDA pristaje na nešto što mi ne želimo da pristanemo”, rekao je Nikšić.

Da li su se stvari u međuvremenu promijenile bit će jasnije u narednih dan-dva kada se očekuje da HDZ izabere partnera.

U Skupštini HNK je 30 zastupnika, a HDZ ima 11, SDP tri, DF dva i NIP 1. SDA ima sedam zastupnika, a NES jednog. Dakle s oba bloka HDZ BiH i HDZ 1990 koji ima tri zastupnika bi osigurao potrebnu većinu od 20 ruku za novu Vladu HNK.

(NAP)

I nebo ima granice: Lukač optužio EUFOR da su avionom ometali vježbu MUP-a RS-a na Jahorini

“Pomoz’ Bog, junaci”, kazao je postrojenim pripadnicima MUP-a Republike Srpske ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač.

“Bog ti pomog'o”, odgovorili su “junaci” koji su nekoliko minuta ranije uspješno okončali vježbu usmjerenu protiv zamišljenih terorista.

 

Prije toga Jahorinom su odjekivali rafali, zvukovi motora oklopnih vozila i jednog helikopter. Onaj drugi, planirani, Policija RS-a nije mogla podići, jer je EUFOR poslao svoj avion.

“Nenajavljeno”,objasnit će Dragan Lukač koji je postrojenim policajcima rekao da će MUP to “riješiti sa EUFOR-om.

“Mislim da je trebalo da se najavi nešto tako i da su znali da će naši helikopteri biti u vaduhu. Iz tog razloga nismo ni digli drugi helikopter da ne bismo napravili neku incidentnu situaciju”, objasnio je Lukač. “Imali ste priliku da vidite da se pojavio jedan EUFOR-ov avion ovdje koji je nadletio pet šest puta okolo s namjerom da vidi šta se dešava. Mislim da je trebalo da se najavi nešto tako i da su znali da će naši helikopteri biti u vazduhu. Iz tog razloga nismo ni digli drugi helikopter da ne bismo napravili neku incidentnu situaciju”, objasnio je Lukač.

Ministar unutrašnjih poslova RS je, potom, rekao da ne kriju ništa u vezi sa svojim aktivnostima. Dodao je još nije tačna informacija koju je Istraga objavila da MUP RS-a planira nabaviti hiljadu pušaka.

“Ne planiramo ništa da nabaljamo, je li jasno sada”, kazao je Lukač.

Na direktno pitanje o zahtjevu za nabavku “daljinski upravljanje borbene stanice” kalibra 12,7 mililetara (za protivavionski mitraljez”, Lukač nije želio odgovoriti, tvrdeći da ovo nijenintervju.

Podsjećamo, Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, 28. decembra 2020. godine, dostavljen je zahtjev za nabavku ovog vojnog naoružanja za potrebe MUP-a RS.

U prilogu ovog zahtjeva se nalazi i Ugovor na koji se pozivao Tehnički remont Bratunac, a koji je u ime MUP-a Republike Srpske potpisao ministar Dragan Lukač.

Kako nabavka nije realizirana, navedeno je da to oružje treba biti nabavljeno naredne godine. U istom “povjerljivom” dokumentu. MUP-a RS je navedeno da bi naredne godine trebalo biti nabavljeno 1044 puške, od čega 600 automatskih pušaka za posebne policijske snage i 444 duge cijevi za pripadnike Žandarmerije.

Istraga između Ibra i Sitnice: Mitrovička kamion revolucija!

„Jo nuk ndahet Mitrovica“, odzvanjalo je u autu dok smo se kolega Samir iz Slobodne Bosne i ja, sa našim kosovskim domaćinom, iz Prištine preko Vučitrna, vozili ka sjeveru Kosova.

„Ne, nema podjele Mitrovice“, glasio bi, u slobodnoj izvedbi, prevod ove pjesme.

Od Prištine do Mitrovice vas dijeli nekih četrdesetak minuta vožnje. Čim izađete iz glavnog grada i krenete na sjever, desno ćete vidjeti Gazimestan. Tu je, reći će oni što izučavaju medernu historiju, sve počelo govorom Slobodana Miloševića.

„Ono tamo lijevo je“, objasnit će mi Dajdža Gynen, „turbe sultana Murata“.

Možda je, ipak, sve tu počelo, prije nekih šest i po vijekova, tokom bitke na Kosovu polju.

Za Vučitrn sam prvi put čuo gledajući neke audicije što su se vrtile po srbijanskim kanalima. Nakon Vučitrna na redu je Trepča.

„Trepča radi, Beograd se gradi“, pisalo je, dobro se sjećam, na jednom transparentu kojeg su Kosovari nosili na jednom od protesta krajem osamdesetih, kasnije televizijski obrađenih u dokumentarnom filmu Smrt Jugoslavije.

Par kilometara dalje ukazala se tabla na kojoj je pisalo Mitrovica. Oni sa sjevera je zovu Kosovska. Oni sa juga je zovu Severna. Kroz nju protiču dvije rijeke – Sitnice i Ibar.

Za rijeku Ibar sam prvi put čuo nekad sredinom osamdesetih. To je bio nadimak jednog komšije koji je pušio istoimene cigarete. Roditelji su mi objasnili da se tako zove jedna rijeka na Kosovu. I sa sam, evo, na njenoj obali.

„Ondje je bila džamija“, podučava nas Gynen.

Tri imena je imala ova džamija. Za jedne je bila Haxhi Gerxha, za druge Ibarska džamija, a za treće Bošnjačka. Srušena je onih godina kada je Slobodan Milošević započeo etničko čišćenje Kosova. Sad je na tom mjestu, tik uz obalu Ibra, neka betonska instalacija.

Mostar na Ibru u Mitrovici

Veliki betonski čunjevi postavljeni su na mostu koji spaja dvije obale. Pravo ispred nas je bio dio grada okićen stotinama srpskih trobojki. Iza leđa su nam bile albanske i kosovske zastave. A između EULEX i Carabinieri. I poneka vrana. Jedino one, bez straha, mogu prelaziti sa lijeve na desnu obalu Ibra. Prelazimo preko mosta i dolazimo na takozvanu „srpsku stranu“. Na automobilima su KM tablice. Nove smo face i lako smo uočljivi. Gynen primjećuje da se već okupljaju neki nepoznati mladići u našoj blizini.

„Sigurnije ne kosovskoj strani“, reći će prije nego smo se preko mosta, iz Kosovske zaputili u Severnu Mitrovicu.

U jednom tržnom centru se nalazimo sa kosovskim „organima reda“. Upozoravaju nas da i nije baš pametno da sami šetamo po gradu. Naročito nije pametno da samo budemo u „srpskom dijelu“.

“Srpski” dio Mitrovice

„Često kamenuju nepoznate ljude“, reći će nam.

U to su se, dva dana kasnije, uvjerile kolege sa prištinske televizije Klan Kosova.

Sa pratnjom idemo ka Zubinom Potoku. Tu su na cesti koja spaja Mitrovicu sa sjevernim dijelom Kosova parkirani kamioni. Dvadesetak metara južnije od kamiona, sa kosovske strane, postavljena je traka. Iza kamiona, na sjevernoj strani, su lokalni Srbi.

ureednik Istrage na jednoj od barikada na sjeveru Kosova

„I Bošnjaci“, dodat će Nedžad Ugljanin, privremeni predsjednik Skupštine Opštine Severna Mitrovica koji je funkciju dobio nakon što su lokalni Srbi napustili kosovske institucije.

Skoro svi Bošnjaci koji su radili na sjeveru Kosova napustili su institucije zajedno sa Srbima. Ostao je samo Nedžad Ugljanin.

Nedžad Ugljanin

„Neke od tih Bošnjaka, pod radnom obavezom, primoravaju da idu na barikade“, objašnjava Ugljanin.

U Mitrovici postoji naselje Bošnjačka mahala. Ona je, zapravo, u sendviču. Vozila KFOR-a i EULEX-a često patroliraju centralnom ulicom u Bošnjačkoj mahali.

patrole KFOR-a u Mitrovici

„Imali ovdje Bošnjaka“, pitam na bosanskom jeziku jednog starijeg gospodina.

On je Albanac. Taksista. Kaže da je prije živio u sjevernom dijelu grada, ali je zbog pritisaka lokalnih Srba morao napustiti kuću i prodati je. Sada živi u albanskom dijelu, a radi u Bošnjačkoj mahali.

Na drugoj strani ulice bila je policijska patrola. A pored nje je prolazio jedan biciklista.

„Jeste li Vi Bošnjak“, pitam ga.

„Da. Ja sam Bošnjak iz jedinice Zulfikar iz Sarajeva. Nihad Bojadžić mi je dajdža“, odgovara.

Situacija, kaže, trenutno nije dobra. On zalazi u sve dijelove grada. Nije imao većih problema do sada.

Bošnjačka mahala u Mitrovici

Dva dana poslije našeg odlaska, na ulazu u Bošnjačku mahalu Srbi su postavili još jednu barikadu. Na onoj u Zubinom Potoku sa kosovske strane smo zatekli dva parkirana vozila KFOR-a. Onda se pojavilo jedno vozilo sa KM tablicama.

„Ovdje živim. Nisam išao sa one strane barikade“, kaže nam vozač na tečnom srpskom.

Istim jezikom, srpskim, govorila je i Snežana Milosavljević. Ona je iz Gračanice (na Kosovu). Radi u Prištini kao novinarka javnog servisa RTK. Ne zna albanski, ali je njena najbolja drugarica Albanka Linda Dinosha. Zajedno rade na televiziji i zajedno idu u kafanu.

„Je… zemlju koja Bosne nema“, u mikrofon će, u pauzi između dvije pjesme, izgovoriti Šefćet Hodža.

Šefćet Hodža

Nekad je svirao u Vatrenom poljupcu sa Milićem Vukašinovićem. Danas u svira u jednom lokalu u centru Prištine. Uglavnom muziku sa engleskog govornog područja.

Naši domaćini se hvale da je Kosovo dalo velike muzičke svjetske zvijezde. Dua Lipa je najveća.  Ali još uvijek nema njenog spomenika u Prištini.

No, Faik Rexhepi je dobio spomenik za života.

Faik Rexhepi

Kada su, 30 avgusta 1990. godine Albanci izašli na ulice Prištine, tadašnja policija, pod kontrolom Slobodana Miloševića, primijenila je silu. Ljudi su počeli da bježe, a Faik Rexhepi je sjeo na sred ulice. Fotograf Hazir Reka ga je uspio fotografisati. Faik je postao simbol otpora kosovskih Albanaca. I u njegovu čast, na mjestu gdje je sjeo, postavljena je njegova statua. Da podsjeća na devedesete. I da bude opomena u godinama koje dolaze. A veća kriza od devedesetih na Kosovu nije bila.

Kosmopolitski duh u migrantskoj krizi: Orbanizacija Sarajeva

“Treba se organizovati ova gradska raja što se znamo međusobno u tri četiri auta od Čaršije do Ilidže, sve skloniti sa semafora iz grada. Bez sile, samo ih snimati i reći da se sklanjaju. I neka vide majmuni da ima spremnih momaka u gradu. Ima grupa momaka, večeras kreću”.

Ovu sam poruku dobio u četvrtak popodne, par sati nakon što je policija na Stupu uhapsila Marokanca osumnjičenog za ubistvo u sarajevskom naselju Otes. Uznemireni zbog ubistva, građani Ilidže i Hadžića su izašli na masovne proteste. Pridružili su im se političari, ministri, policajci i mediji koji su cjelodnevno prenosili “zabrinutost zbog migrantske krize”. Nekad popodne istoga dana MMA borac Denis Stojnić i još uvijek aktualni gradski vijećnik iz Sarajeva preko medija poziva na progon migranata.

“Ovo zlo što nam je zaposjelo državu, istjerati obavezno”, kazao je Stojnić, a prenijeli ozbiljni mediji sa sjedištem u Sarajevu.

Ali  nije problem u Denisu Stojniću kojeg su čak i njegovi birači shvatili neozbiljno. Problem su ovi “ozbiljni” zvaničnici koji su se pridružili svom narodu žednom osvete nad migrantima koji su u Otesu ubili bh. državljanina.

Kantonalni skupštinski zastupnik SBB-a, bokser Dževad Poturak, koordinirao je “spontane” proteste građana Ilidže. Pridružio se, potom, kamera i pažnje uvijek (po)željan državni zastupnik Saša Magazinović koji je poslao poruke nenadležnim institucijama da osiguraju građane. Onda se javnosti obratio kantonalni ministar policije Ismir Jusko, a potom i njegov federalni kolega Aljoša Čampara.

“Radončić je u pravu, migranti nisu nikakvi turisti”, kazao je ministar policije, a potom “zagrmio” da je “revolt građana opravdan i da migranti čine krivična djela”.

“Mašala klanja”, pisalo je na fotografiji migranta uslikanog netom nakon hapšenja u kombiju MUP-a Kantona Sarajevo.

Stotine takvih i sličnih poruka ispisano je bilo danas na društvenim mrežama i forumima medija čije je sjedište u kosmopolitskom Sarajevu. Građani ohrabreni stavovima ministara policije počinju da pozivaju na linč migranata.

“Samo Orbanov recept i zaobilazit će nas u širokom luku”, glasio je komentar na tekst o tome kako hrvatski policajci bičuju migrante.

Taj je komentar objavljen na načitanijem portalu u Srajevu, portalu Klix, “lajkalo” preko 400 ljudi. Ili u prevodu – četiri stotine građana koji su, reći će federalni ministar policije Aljoša Čampara, u pravu.

Antimigrantska histerija zahvatila je Sarajevo, taj kosmopolitski centar posljednjih dana cijenjen u svijetu u regiji. Ne potoji nijedan objavljen tekst o migrantima ispod kojeg nije bio poziv na njihovo ubistvo. Državni zastupnik lijeve orjentacije upozorava da će Sarajevo zahvatiti “krajiški scenariji”. Štaviše, Saša Magazinović ga svojim istupima i priželjkuje, a da se, pritome, kao zastupnik u Parlamentu BiH ne udostoji postaviti ijedno ozbiljno pitanje kada je u pitanju migrantska kriza. Evo, ukratko, suštine problema.

Milorad Dodik ne dozvoljava angažman Oružanih snaga BiH na granici sa Srbijom. Bez njegovog pristanka angažman oružanih snaga nije moguć. Osim toga, Granična policija BiH kojom upravlja HDZ-ov kadar Zoran Galić kao ispomoć na Drini koristi Žandarmeriju MUP-a RS-a koja migrante koji uđu u BiH iz Republike Srpske prebacuje na teritoriju Federacije BiH. Federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara nikad nije poduzeo nijedan konkretan potez kako bi spriječio ubacivanje migranata u kantone sa bošnjačkom većinom. Dalje, Vlada Republike Hrvatske kupuje opremu za pripadnike Granične policije BiH. Ta oprema se isključivo koristi u akcijama na granici sa Hrvatskom, gdje bh. graničari sprječavaju migrante da izađu u Hrvatsku. Istodobno, Hrvati svakodnevno na teritoriju BiH ilegalno ubacuju migrante o čemu pišu i svjetki mediji. Saša Magazinović kao državni zastupnik to skoro i da ne problematizira, dok federalni ministar unutrašnjih poslova uopće ne reagira na prebacivanje migranata iz RS-a u Federaciju. No, zato populističkim metodama podržavaju građane koji pozivaju na klanje migranata. Kao da nijedan od njih dvojice nikad nije bio izbjegllica u Srbiji ili Austriji za vrijema rata u BiH.

 

 

 

Moskovski mediji pozivaju ruskog predsjednika: Dodik i Republika Srpska trebaju Putinovu ruku spasa, da li je vrijeme za povratak ruskih zračnih snaga u BiH

Republika Srpska i Milorad Dodik trebaju Putinovu pomoć, objavio je u utorak kasno navečer na svom sajtu na engleskom jeziku utjecajni ruski list Pravda.ru.

Tekst je objavljen povom Dodikove posjete ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu koja dolazi, kako piše Pravda, “na vrhuncu sukoba sa Zapadom”.

“Da li je vrijeme za povratak zračnih snaga u Bosnu”, pita se autorica teksta Lyuba Lulko. 

Dalje u ovom članu se daje kontekst Dodikove posjete Rusiji, podsjeća se na odnose sa Zapadom, pominje se posjeta američkog zvaničnika Gabriela Escobara Bosni i Hercegovini te se posebno ističe nedavni autorski tekst bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova Williama Haguea objavljen u britanskom The Timesu.

“Bivši britanski ministar vanjskih poslova i bivši čelnik Konzervativne stranke William Hague u tekstu za The Time od 16. studenoga rekao je da Dodik godinama potkopava državu BiH dok uživa podršku Rusije i Srbije, a Moskva to koristi kako bi blokirala euroatlantske integracije. Prema Haagu, Dodik ide ka secesiji. Stoga, istaknuo je britanski diplomat, NATO bi trebao poslati svoje vojnike u BiH”, posjeća Pravda.ru.

Da vidimo kako Putin može pomoći Republici Srpskoj, piše Lyuba Lulko, pa dalje podsjeća da je Rusija, u sklopu međunarodnog mirovnog kontingenta, u Bosni i Hercegovini imala zračno-desantni bataljon koji je bio stacioniran u Ugljeviku, a koji je 11.-12. juna 1999. prebačen u Prištinu, što je u konačnici omogućilo raspoređivanje ruskog mirovnog kontingenta na Kosovu. 

Pored teksta objavljenog na Pravda.ru, Bosna i Hercegovina se sve češće pominje i u drugim ruskim medijima. Tako je 22. novembra ove godine na portalu “Svobodna Pressa” objavljen intervju sa Vsevolodom Shimovim, savjetnikom predsjednika Ruskog udruženja za baltičke studije. 

“Donbas, Bosna ili Bjelorusija – gdje će izbiti treći svjetski rat”, glasi naslovog ovog teksta.

Savjetnik Shimov konstatuje da je opasnost od rata u BiH “savim realna”.

“Bosna i Hercegovina u sadašnjem obliku izgleda nikome ne odgovara. Republika Srpska sanja o otcjepljenju i ujedinjenju sa Srbijom, a muslimani o uspostavljanju svoje dominacije u cijeloj državi. Zapad je također zainteresiran za kršenje suvereniteta Republike Srpske. Odnosi između glavnih etničkih skupina su čak i neprijateljski. Dakle, u Bosni zaista sazrijeva splet proturječja, što može rezultirati novim sukobom”, konstatuje Shimov u intervjuu za portal “Svobodna Pressa”. 

Zamjenik urednika ovog portala je Zahar Prilepin. U pitanju je “pjesnik” koji bivši pripadnik posebnih snaga ruske policije Omon koji je učestvovao u operacijama u Čečeniji. U februaru 2017. godine bio je pripadnik proruskih paravojnih formacja koje su se borile u Ukrajini. Zabranjen mu je ulazak u Bosnu i Hercegovinu. U avgustu 2018. godine, tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, odlikovao je Prilepina Ordenom Njegoša prvog reda, zbog “zasluga u kulturnom i duhovnom razvoju, kao i za posebne zasluge na polju javne delatnosti, kojima se doprinosi jačanju prijateljskih odnosa Ruske Federacije i Republike Srpske”.

Duška Jurišić i “slučaj Kovačević”: Ako nije nadležna nizašta, koja je svrha njenog doministrovanja?

„U presudi vijeća Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine, Sud je sa šest glasova za i jednim protiv, odlučio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12. (opšta zabrana diskriminacije) uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima zbog toga što Kovačević nije adekvatno zastupljen u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Sud je naveo da se Kovačević u suštini žali zbog aranžmana podjele vlasti, da u Bosni i Hercegovina nije istinska demokratija, već “etnokratija“ u kojoj je etnička pripadnost – a ne državljanstvo – ključna za osiguranje moći i kontrolu resursa i u kojoj tri dominantne etničke grupe kontrolišu državne institucije u cilju ostvarenja svojih interesa, a svi drugi su građani drugog reda.“

Vijest o ovoj presudi odjeknula je bosanskim nebom tolikom snagom da su zagovornici kršenja ljudskih prava doživjeli klasični nokaut, šok i nevjericu da je došao kraj njihovim manipulacijama, kršenju ljudskih prava i daljnjem potpirivanju mržnje i etničkih podjela među narodima i građanima Bosne i Hercegovine.

Zato je u njihovim redovima uvedeno „vanredno stanje“. Angažovane su sve njihove snage i pravne i političke kako bi se opstruiralo ili na drugi način omela, makar privremeno, pravosnažnost presude.

Tada na scenu stupaju „agentice“ Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava, (i pored toga što je njihov legitimitet bio upitan – istek mandata, nezakonita imenovanja na kraći period i više puta od dozvoljenog) koje pripremaju zahtjev za iznošenje ovog predmeta pred Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava, kako je predviđeno članom 43. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

Njihov rad na pripremi zahtjeva za preispitivanje presude (iznošenje pred Veliko vijeće) rađen je potpuno netransparentno i suprotno važećim zakonima naše države. Nije konsultovan ni ministar za ljudska prava, pri čijem ministarstvu djeluju i agentice, niti je Vijeće ministara donijelo bilo kakvu odluku o tom predmetu.

U međuvremenu se pojavila i informacija da je zamjenica ministra za ljudska prava gospođa Duška Jurišić obavila sa agenticama razgovor u vezi sa ovim predmetom i da im je ona dala punu podršku.

Sve ove navode demantovao je advokat Duške Jurišić izjavivši “S tim u vezi, ovim putem skrećemo pažnju javnosti da Duška Jurišić, zamjenica ministra Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, ni formalno, ni suštinski, nema, niti može imati nikakvu nadležnost nad postupanjem agenata Bosne i Hercegovine koji zastupaju državu u predmetima pred Evropskim sudom za ljudska prava.”

„Istina je da su agenti Bosne i Hercegovine zaposleni u Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, da preko Ministarstva primaju platu i ostvaraju ostala prava iz radnog odnosa. Međutim, sve u vezi njihovog postupanja pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu je u nadležnosti Vijeća ministara BiH i Duška Jurišić – kao zamjenica ministra na to ne može uticati na bilo koji način, sve i kada bi to i htjela”, navodi advokat Bilić, koji zastupa Dušku Jurišić.

Međutim, moramo konstatovati da je advokat Bilić potpuno u pravu u gore citiranoj izjavi. Ali možemo li postaviti još jedno vrlo značajno pitanje ne samo za zamjenicu ministra za ljudska prava nego i za samog ministra. Da li je Duška Jurišić u vezi sa ovim pitanjem upozorila svog ministra i zatražila njegovo djelovanje i prema Vijeću ministara i prema Evropskom sudu za ljudska prava? Ako nije da li ona snosi dio odgovornosti za opstrukciju ove presude važne za ljudska prava u našoj državi. Da li je digla svoj glas kada je odbijeno, odnosno onemogućeno da se o ovom pitanju raspravlja na Vijeću ministara Bosne i Hercegovine? Da li je reagirala kada je predsjedavajuća Vijeća ministara samostalno i samoinicijativno, bez odluke Vijeća ministara uputila pismo Evropskom sudu za ljudska prava? Je li zamjenica ministra svojim sastancima sa “agentima” bila svjesna ili nesvjesna da time legitimira veoma upitan status tih istih “agenata” pred Evropskim sudom za ljudska prava, što se može tumačiti i kao svojevrstan vid podrške njima čineći štetu po ljudska prava u našoj zemlji?

Sve je ovo bila dužna učiniti zamjenica ministra Duška Jurišić. A ministar Sevlid Hurtić je svakako i trebao i morao to uraditi. A koliko je javnosti poznato niti jedno ni drugo nisu uradili ništa. A dužni su da štite ljudska prava naših građana. Ne može biti izgovor da Duška Jurišić “ni formalno, ni suštinski, nema, niti može imati nikakvu nadležnost nad postupanjem agenata Bosne i Hercegovine koji zastupaju državu u predmetima pred Evropskim sudom za ljudska prava“, kako je izjavio njen advokat.

Ako je to tako onda su nam zamjenici ministara potpuno višak u organizaciji vlasti. A nije tako. Jer svjedočili smo javnim istupima zamjenika ministra odbrane, prilikom kojih je isticao svoje neslaganje sa stavovima i postupcima njegovog ministra. Pri tome, naravno ne ulazimo u razloge i opravdanost iznošenja tvrdnji i stavova.

Zato bi bilo logično, moralno, zakonito i ustavno da ministar Hurtić i njegova zamjenica Jurišić podnesu ostavke na funkcije koje obavljaju. Ili da neko od zastupnika kojima je stalo do ljudskih prava i Evropske konvencije, kao i presuda Evropskog suda za ljudska prava, zatraži njihovu smjenu.

A mi ćemo čekati pravosnažnost presude „Kovačević“, jer ne vidimo nikakav razlog da omjer glasova u Velikom vijeću ne budu makar približan omjeru glasova u Vijeću koje donijelo ovu presudu, a za koju je glasalo šest sudija uz jedno izdvojeno mišljenje.

Sigurno su svi razlozi navedeni u izdvojenom mišljenju iznošeni u samom postupku pred sudom, koji je odbacio prigovore Vlade Bosne i Hercegovine i utvrdili da su, odnosno da bi svi pokušaji ulaganja pravnih lijekova u Bosni i Hercegovini, odnosno ustavna žalba bila uzaludna, jer Ustavni sud svoje odluke donosi na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine koji sadrži diskriminatorne odredbe, koje su u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a koja se direktno treba primjenjivati u Bosni i Hercegovini, kako to propisuje i Ustav Bosne i Hercegovine. O tome govori i dosadašnja praksa Ustavnog suda koji je odbio sve apelante koji su se žalili Ustavnom sudu u vezi sa ovim pitanjima, odnosno kršenju njihovim prava da biraju i da budu birani.

A ako bi govorili o zloupotrebi prava na predstavku, onda bismo mogli kazati da je Bosna i Hercegovina, odnosno njeni „agenti“, zloupotrijebila to pravo tražeći preispitivanje presude želeći time poništiti prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama a što je propisano i članom 17. Konvencije: „Ništa u ovoj Konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“

Džabe spletke pletete, ljudska prava su univerzalne vrijednosti modernog i naprednog čovječanstva. A Evropski sud za ljudska prava je sud znalaca i profesionalaca. Nema tamo stranačkih poglavica koje po sudu „muljaju i opstruiraju“.

(NAP)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...