Proveo sam tri i po godine svog života tamo gdje ste vi sada – potpuno okružen neprijateljskim trupama koje su bile usmjerene na masovno uništenje mog naroda. Poznata mi je tjeskoba, frustracija, strah i očaj koje sigurno osjećate. Ali dozvolite mi da vam prvo saopćim dobre vijesti: Vi ćete pobijediti. Nema sumnje da ruske trupe nikada neće osvojiti Mariupolj.
Kao prvo, oni nemaju ljudstvo za to. Potrebno je mnogo više vojnika da bi se okupirao i kontrolirao grad od više od 400.000 stanovnika. Srpske snage u Bosni i Hercegovini su opsjedale naš glavni grad Sarajevo i granatirali ga tri i po godine, a da nikada nisu uspjeli ući. Ruske oružane snage nemaju borbenog duha i nisu ni blizu odlučnosti branilaca Mariupolja.
Nisam vojni profesionalac ili vojni historičar, ali držim da je ukrajinska vojska u ovom trenutku najbolja borbena organizacija na svijetu. Ruska vojska jednostavno nije voljna ili sposobna da plati cijenu zauzimanja vašeg grada.
Dozvolite mi da vam saopćim i loše vijesti: platit ćete svoju slobodu svojim životima i životima svojih najmilijih – vaše braće, sestara, majki i očeva. Svakim korakom gubit ćete one bez kojih ne biste mogli zamisliti svoj život. Ovo nije samo rat između ruskih osvajača i ukrajinskih branilaca. Ovo je pokušaj politike. Ruski cilj nije samo da osvoji Ukrajinu, već da zbriše Ukrajinu, kao državu, sa mape, stavljajući vašu historiju, kulturu i ljude na fusnotu u historijskim knjigama koje će pisati budući poput Ivana Iljina i Aleksandra Dugina.
Sada, dozvolite mi da vam kažem šta dolazi poslije. Za vas to nikada neće biti gotovo. Ovaj rat je već oteo vaše živote i najbolje što možete učiniti je da prigrlite sudbinu koja vam je nametnuta. Historija je bila neobično okrutna prema vama. U ovom ratu ne borite se samo za sebe, već i za buduće generacije koje će se tek roditi. To je težak teret koji niste tražili da nosite. Da stvar bude još gora, vi također vodite ovaj rat u ime nezahvalnog kontinenta kojem je više stalo da zagrije svoje domove ruskim plinom nego da spasi vašu djecu od bombi i gladi.
Šta god da radite, postoji jedna ideja koju nikada ne biste trebali dopustiti: polaganje oružja. Kako smo saznali od Srba u Bosni, Rusi vas mogu istrijebiti – a sigurno hoće – samo ako ste nenaoružani. Dozvoliti da budete razoružani najbrži je put do masovne grobnice.
Zaista, historijski gledano, ruskoj vojsci ovo pravilo nije strano – prisjetite se na primjer masakra u Katinskoj šumi 1940. Vaša vlastita historija je također puna primjera ruske brutalnosti. Alternativa borbi protiv sadašnje ruske invazije je nešto slično Holodomoru. Plaćate hiljadama života da ne biste izgubili milione.
Znam da je ovo teško zapamtiti jer ruske granate padaju po vama. Znam da je to malo ili nimalo utjehe za mnoge hiljade djece raseljene u Ukrajini ili izbjegličkim kampovima koja će odrastati bez svojih roditelja. Pošto sam izgubio vlastitog oca zbog ratnih razaranja, znam tačno za zjapeću rupu u srcu koju stvara takav gubitak. Međutim, moram reći da sam u potpunosti cijenio žrtvu vlastitog oca tek nakon što sam svjedočio ogromnoj hrabrosti ljudi ukrajinske vojske. Nadam se da ovo za vas ima barem malo smisla i govori o ogromnoj inspiraciji koju je vaša hrabra borba dala cijelom svijetu.
Mnogo je paralela koje treba povući između našeg rata za Bosnu i Hercegovinu i vašeg rata za Ukrajinu. Devedesetih godina i mi smo se borili protiv većeg susjeda, kojim je vladao poremećeni autokrata koji je pokušavao da nam otme živote, slobodu i identitet kao posebne i suverene države. Međutim, raspad Jugoslavije imao je daleko manje posljedice izvan regiona nego borba za Ukrajinu. Na ukrajinskom černozemu bukvalno se odlučuje sudbina svijeta.
Nažalost, čini se da je stara izreka da je geografija sudbina istinita. U tom pogledu, jedina gora stvar od dijeljenja granice sa Srbijom jeste da dijelite granicu sa Rusijom.
Konačno, morate znati da mi pomno pratimo šta se dešava. Vaša borba ima svjedoke.
Kada se ovo završi – a bit će gotovo, kada se Rusi povuku od sramote i poraza, nadam se da ću doći u Mariupolj da slušam vaše priče, jer to je sve što će vam ostati. Kada se ovo završi, nadam se da ću doći u slobodni Mariupolj i slobodnu Ukrajinu da odam počast vašoj žrtvi.
Petočlano vijeće sudija Evropskog suda za ljudska prava prihvatilo je zahtjev bh. agentica i predsjedavajuće Vijeća ministara BiH Borjane Krišto te je predmet Slaven Kovačević protiv BiH proslijedilo Velikom vijeću na razmatranje, saznaje Istraga.ba. Malo vijeće koje je odlučilo da predmet Kovačević proslijedi na preispitivanje Velikom vijeću činile su sudije iz Irske, Slovenije, Andore, Španije i Moldavije. No, ova odluka još uvijek ne znači da je ranija presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu poništena. Ona će biti na snazi sve dok Veliko vijeće ne donese drugačiju odluku.
“Predmet je 14. decembra proslijeđen Velikom vijeću na zahtjev Vlade Bosne i Hercegovine”, navedeno je na stranici Evropskog suda za ljudska prava.
Podsjetimo, Evropski sud za ljudska prava je presudio da je Slavenu Kovačeviču, kao biraču i građaninu Sarajeva, uskraćeno pravo da glasa za kandidata za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Sud je konstatirao da je Predsjedništvo BiH državna institucija i da bi svi građani morali imati pravo da biraju sve članove Predsjedništva BIH. Time je, faktički, Sud utvrdio da je, pored etničke diskriminacije, u BiH na snazi i teritorijalna diskriminacija. Da bi se ta diskriminacija otklonila, nužno je imati jednu izbornu jedinicu prilikom izbora članova Predsjedništva BiH i delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Presuda je donesena 29. avgusta ove godine, a za nju je glasalo šestero sudija, dok je austrijska sutkinja Gabriele Kucsko-Stadlmayer izuzela mišljenje.
Upravo na izdvojenom mišljenju austrijske sutkinje kadrovi HDZ-a BiH (ali i SNSD-a i Trojke) u Vijeću ministara, predvođeni Borjanom Krišto i Monikom Mijić, temeljili su svoj zahtjev za preispitivanje presude Kovačević.
“Žalba” je upućena 19. septembra, odnosno posljednjeg radnog dana Jelene Cvijetić na poziciji agentice BiH pred Sudom u Strazburu. Dvanaest dana prije nego što je uputila žalbu, aktualni saziv Vijeća ministara BiH je Jelenu Cvijetić imenovao za pravobraniteljicu Bosne i Hercegovine. Ovo je prvi put da Bosna i Hercegovina zatražila preispitivanje bilo koje odluke Evropskog suda za ljudska prava koja se odnosi na izborno zakonodavstvo – odnosno ustavni uređenje.
Prema Poslovniku Evropskog suda za ljudska prava, o zahtjevu za preispitivanje odlučuje Veliko vijeće koje čini sedamnaest sudaca. Da bi zahtjev za preispitivanje uopće došao na Veliko vijeće od sedamnaest sudija, nužno je da njegovu utemeljenost prvobitno utvrdi Zbor od petero sudija.
U ovom Zboru po funkciji sjedi predsjednik Evropskog suda koji bira preostalih četvero sudija. Prilikom razmatranja zahtjeva za preispitivanje presude, u Zboru neće biti nijedan sudija koji je učestvovao u donošenju prvobitne odluke.
Predsjednica ESLJP-a Siofra O'Leary je iz Irske. Ona je izabrala da u petočlanom Zboru sjede sudije iz Moldavije, Andore, Španije i Slovenije. Odluka se donosi većinom glasova. Prije šest dana, portal NAP je objavio da su hrvatski zvaničnici u saradnji sa Christianom Schmidtom mjesecima lobirali kod predsjednice ESLJP kako bi se poništio barem jedan dio presude Kovačević.
U cijelu priču, prema pisanju NAP-a, bila je uključena generalna sekretarka Vijeća Evrope Marija Pejčinović Burić koja po Plenkovićevim instrukcijama lobirala kod sudija ECHR.
Pejčinović Burić po instrukcijama Plenkovića nudila funkcije u institucijama Evropske unije za najmanje dvoje sudija koje bi u Evropskom sudu za ljudska prava digle ruku za “hrvatsku stvar”. Jedan od sudija kojima je to obećano je i slovenački sudija Marko Bošnjak, koji je bio član petočlanog Zbora koje je odlučilo da presuda Kovačević bude preispitivana pred Velikim vijećem Evropskog suda za ljudska prava. I sama predsjednica ESLJP je imala nekoliko kontakata sa hrvatskim zvaničnicima, među kojima je i hrvatski premijer Andrej Plenković.
Dok su hrvatski zvaničnici lobirali, zvaničnici iz BiH, osim ministra odbrane Zukana Heleza, ministra za ljudska prava za izbjeglice Sevlida Hurtića i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića nisu činili skoro ništa. Helez i Komšić su poslali pisma predsjednici Evropskog suda za ljudska prava u kojima su naveli da Monika Mijić i njene kolegice nemaju “aktivnu legitimaciju”, dok je ministar Hurtić prije dva mjeseca tražio sastanak sa predsjednicom Evropskog suda za ljudska prava. Do sastanka, međutim, nikad nije došlo. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković nije poduzeo nijednu radnju glede lobiranja u samom Evropskom sudu za ljudska prava.
Postupajući tužilac Kantonalnog tužilaštva Bihać naredilo je da se organizator napada i zlostavljanja migranata odmah pusti na slobodu, saznaje Istraga.ba.
Pripadnici MUP-a USK-a su idenfikovali jednog od ukupno devet osoba koje su, u znak “odmazde”, teško pretukli trojicu migranata u Bihaću, a svoju akciju su snimali i objavili na Facebooku.
“Sve radimo u saradnji sa MUP-om USK-a. Jedna osoba je bila privedena i dežurni tužilac nije naredio zadržavanje. Ta osoba je priznala napad i svi dokazi su obezbijeđeni tako da nije bilo osnova za pritvor. Trenutno se vrši vještačenje tjelesnih povreda koje su zadobili migranti”, kazala nam je glavna kantonalna tužiteljica u Bihaću Fadila Amidžić.
Istraga.ba je objavila da je organizator ovog napada bio Mirhad Gverić, poznati nasilnik iz Bihaća koji je više puta procesuiran zbog raznih krivičnih djela, ali i povezanosti sa krijumčarenjem migranata.
Mirhad Gverić
“Bravoo Bihać. Osveta je pala za našeg Alvira Gverića kojeg je prekjučer ova grupa migranata pretukla”, navedeno je u opisu snimka koji je u srijedu ujutro objavljen na Facebooku.
Alvir Gverić je brat Mirhada Gverića. On je prijavio da ga je ista grupa migranata pretukla noć ranije, oko 2 sata ujutro. Svjedočio je da poznaje te migrante i da mu se, baš te noći, u blizini njihovog smještaja “pokvario automobil”. Nakon toga su ga, svjedočio je dalje, napali migranti i oteli mu telefon. U nastavku svog svjedočenja, Alvir Gverić je, pak, rekao da je u bolnici imao telefon. Prema informacijama Istrage, Gverićima je nekoliko puta oduziman automobil zbog toga što su pokušali krijumčariti migrante. Sumnja se da je, upravo, zbog neraščićenih poslova oko krijumčarenja došlo do prvobitnog sukoba između Gverića i grupe migranata koja je živjela u napuštenom objektu u blizini njihove kuće. Ono što je interesantno, Alvir Gverić je, u noći kada je povrijeđen, samoinicijativno napustio bolnicu prije nego je pristigla policijska patrola.
Njegov brat Mirhad Gverić priznao je u policiji da je zajedno sa rođacima organizirao napad na migrante u znak odmazde na svog brata.
“Bilo je što je bilo. Mi smo se njima potukli. Oko 20 mještana je bilo okolo. I svi su bili okolo i tukli su se”, svjedočio je Mirhad Gverić.
Izvori Istrage,pak, tvrde da su Mirhad Gverić i njegovi prijatelji, nakon što su pretukli i zlostavljali migrante, jednog od njih strpali u automobil i odvezli ga do Gverićeve kuće kako bi Alvir Gverić procijenio da li je pretučen “pravi migrant”.
“Bosnia”, pisalo je iznad zastavice BiH postavljene na grudima plišanog mede kojeg je Afganistanac krajem juna pronašao u napuštenoj američkoj vojnoj bazi Bagram. U toj su bazi, godinama ranije, hiljade Bosanaca opsluživale snage NATO-a. Većina ih je radno iskustvo stekla u bazi Orao u Dubravama kod Tuzle. Tu su bile stacionirane međunarodne snage kada su julu 1995. godine iz Srebrenice deportovane žene i djeca. Te ’95. godine nije bilo pametnih telefona da se uživo prenosi srebrenički pakao pod zastavom UN-a. Ibro Zahirović imao je kameru i sve dok mu i posljednja baterija nije crkla, snimao je očajne uspaničene Srebreničane kako trče prema kamionima UN-a. Znate već, vidjeli ste sigurno one fotografije i snimke kada se hiljade Srebreničana kači na bijele kamione sa oznakom UN-a, vjerujući da te silne Ujedinjene nacije mogu spasiti njihove živote.
https://www.youtube.com/watch?v=ImzZ_fSV6z4
U bazi pod zastavom UN-a i sa iskaznicom UN-a svoj su posao obavljali prevodioci Hasan Nuhanović, Emir Suljagić i Admir Jusupović. Jasmila Žbanić je kasnije od njihovih života napraviti film. Svijet je bio oduševljen, ali Oscar je otišao onima koji rješavaju problem modernog I bogatog svijeta – alkoholizma.
“Ne sanjajte snove”, govorio je s početka devedesetih Lord David Owen.
“Don’t, don’t, don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out”, tačno je izgovorio ovaj britanski političar.
U slobodnom prevodu, “ne živite u zabludi da će zapadne sile doći i riješiti vaš problem”.
“Don't dream dreams,” ponovit će Lord Owen pred kamerama dok su hiljade ljudi u BiH iščekivali da sunce izađe sa Zapada i spriječi pokolje i genocid.
Hasan Nuhanović sa porodicom
Prevodilac iz UN-ove baze Hasan Nuhanović ostao je bez porodice. Ujedinjene nacije izbacile su njegove roditelje i brata ispred baze. Kasnije ih je pronašao u masovnim grobnicama, napisao je knjigu “Pod zastavom UN-a”, tužio Nizozemsku, tražio pravdu na ovozemaljskim sudovima, onda su ga ekranizirali kao Aidu i pokazivali svijetu njegovu tragičnu sudbinu.
Emir Suljagić kao prevodilac u UN-u
Emir Suljagić je postao direktor Memorijalnog centra u Potočarima, bori se sa negiranjem genocida, pokušava u svjetskoj javnosti ispričati svoju priču koja slična pričama 8000 drugih Srebreničana, a opet jedinstvena kao i 8000 drugih.
Admir Jusupović kao prevodilac u Potočarima
Admir Jusupović je bio prevodilac na onom čuvenom snimku kada Mladić ulazi u Potočare. Dvadeset i jednu godinu kasnije, on će, kao pukovnik, uvesti svoju jedinicu Oružanih snaga BiH u Potočare. Na mjesto zločina pod zastavom UN-a.
Admir Jusupović u Potočarima, 21 godinu kasnije
General Filip Morion im je 1993. garantovao sigurnost. Sedamnaest godina kasnije je došao u Potočare, da pred 8000 grobova moli za oprost.
“Don't dream dreams”, ponavljao je Lord David Owen prije nego će Nino Ćatić u posljednjem izvještaju kazati sljedeće: “Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu, poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima.. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”.
Ne sanjajte snove, govorio je Lord David Owen prije masakra. Ne sanjajte da će zapad doći da riješi ovaj problem.
Snove su imali i Afganistanci koji zu željeli otvorenije društvo. Kada su zapadne sile, nakon 11. septembra započele vojnu operaciju rušenja talibana, svi su bili ubijeđeni da ih UN i zapadne sile nikada neće izdati. Zapadnjaci su za partnera izabrali generala Abdul Rašida Dostuma, koji će, prema pisanju svih relevatnih medija, nedugo nakon toga zarobiti nekoliko stotina talibana, koje će zatvoriti u kontejnere i odvesti pustinju da bez hrane i vode čekaju smrt. “”Heroj” Dostum će, potom, postati postati potpredsjednik “demokratiziranog” Afganistana, izgradit će dvorac, pozlatiti namještaj. Korupcija je nagrizala “modernu državu” i talibani su se vratili.
Bivši američki državni sekretar Mike Pompeo srest će se 2018. godine Mullahom Beradarom u Dohi. Talibanski vođa je postao faktor stabilnosti.
Zatim je pao i Kabul. Zapadne diplomate su pobjegle. Civili su utočište zatražili u bazi na aerodromu nazvanom po prvom “demokratskom” predsjedniku Hamidu Karzaiju. Umjesto na kamione, panično su se kačili na avione. Mediji izvještavaju o tragediji, televizije uživo prenose užas iz Kabula. Talibani su počeli hapsiti i strijeljati one koji su radili za strance. A stranci sui h zaboravili. Dok Vijeće sigurnosti UN-a hitno zasijeda, stižu prve vijesti o ubistvima prevodilaca koji su radili za zapadne sile.
Quo vadis, Aida?
“Don’t, don’t., don’t live under this dream that the west is going to come and sort this problem out. Don't dream dreams”.
Ne sanjajte snove da će zapad doći i riješiti vaš problem.
Kada smo u četvrtak ujutro pozvali odlazećeg visokog predstavnika Valentina Inzka, on se nalazio u selu Sućeska, na mezaru Hatidže Mehmedović, srebreničke majke koja je u genocidu u julu 1995. godine izgubila dva sina i supruga.
Hatidža Mehmedović je umrla prije tri godine. Nije dočekala da Bosna i Hercegovina dobije zakon kojim će biti zabranjeno negiranje genocida.
“Izvinite, nije sada trenutak”, napisao je Inzko u poruci nakon što smo ga upitali da li će do kraja jula, odnosno do kraja svog mandata, donijeti odluku kojom će spriječiti negiranja genocida.
Tri nezavisna izvora Istrage iz OHR-a navode da je prijedlog spreman, ali da postoji određena vrsta otpora, prije svih iz Berlina i Brisela, kada je u pitanju upotreba bonskih ovlasti.
“U određenim ambasadama postoji strah da bi proglašenje zakona o zabrani negiranja genocida moglo otežati posao budućeg Inzkovog nasljednika – Christiana Schmidta, jer bi svoj mandat započeo pod velikim pritiskom zvaničnika iz Republike Srpske”, kazao je za Istragu izvor blizak međunarodnim zvaničnicima u BiH.
Drugi izvor potvrđuje navode našeg sagovornika.
“Inzko razmatra donošenje takve odluke i nije daleko od toga da je donese, iako ga neki međunarodni zvaničnici vuku nazad”, potvrdit će drugi izvor Istrage.
Naš treći sagovornik, pak, iznosi detalje u vezi sa ovim prijedlogom. Aktualni visoki predstavnik Valentin Inzko razmatra mogućnost da svojom odlukom izmijeni Krivični zakon BiH tako da bi se uvelo krivično djelo koje bi se odnosilo na negiranje genocida. Bilo bi to nešto slično odredbama Krivičnog zakona Federacije BiH. Naime, u KZ FBiH, član 163, predviđeno je sankcionisanje i osoba koje negiranjem genocida “izazivaju narodnosnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost”.
“(1) Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (5) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, navedeno je u Krivičnom zakonu Federacije BiH.
Ovakva odredba ne postoji u Krivičnom zakonu BiH pa u OHR-u, prema informacijama Istrage, razmatraju mogućnost da na ovaj način riješe pitanje negiranja genocida. No, rekosmo, Valentin Inzko za sada nema podršku određenih ambasada koje žele olakšati rad budućem visokom predstavniku, Nijemcu Christianu Schmidtu. Prema našim izvorima, prekretnica u donošenju ove odluke mogla bi biti sjednica Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj će se razmatrati prijedlog rezolucije Ruske Federacije i Kine o zatvaranju OHR-a. Sobzirom na način odlučivanja u Vijeću sigurnosti UN-a i pravo veta određenih država, izvjesno je da ova rezolucija neće biti usvojena.
U julu 2019. godine Valentin Inzko je kazao da će do jula 2020. godine BiH sigurno imati zakon o zabrani negiranja genocida. No, ni godinu kasnije takav zakon ne postoji jer odlazeći visoki predstavnik nema podršku određenih ambasada u BiH.
Opet sam u Potočarima. Imena uklesana u bijelom mermeru ista su. Mijenjaju se slike koje prizovu. Danas tražim drugove iz osnovne škole. Skoro svi su ovdje. Alfabetski rasuti, pa ih skupljam koračajući s kraja nizova uklesanih u kamenu. Zastajem. Čitam. Šutim.
Saib Ibrahimović, ispisan je ispod imena njegovog oca Sakiba. Kao i mnogi drugi očevi, sinovi i braća, ubijeni su u julu 1995. Razmišljam da li su ubijeni zajedno, na istom mjestu ili su završili na različitim stratištima i u različitim masovnim grobnicama?! Siječe mi dah misao da su možda stajali jedan pored drugog, dok su vrele kugle hitale ka njima. Saib je moj prvi školski drug. Upoznali smo se prvog dana škole u prvom razredu. Bili smo dodijeljeni jedan drugom kao školski drugovi. Nekim sličnim abecednim redom, kao što je redano i ovdje u Potočarima, stavili su nas istu đačku klupu. Prvu školsku godinu, dijelili smo tu klupu i (p)ostali pravi drugovi. Saib je bio dobar fudbaler. Pogotovo golman. Birao me u svoj tim na velikim odmorima, a ja sam mu pomagao oko matematike i pisanja. Jedini je u razredu imao narančastu, odnosno crvenu kosu, lice posuto istobojnim pjegama i nebeski svijetloplave oči. Kod Saiba sam, kao sedmogodišnjak, po prvi put u životu, išao samostalno u goste, na spavanje, jednog vikenda. Saib je živio u malom selu nedaleko od Drine, oko tri kilometra od moje kuće. Za mene je to bio izlet u jedan drugačiji svijet. Tada sam upoznao Saibovu familiju: oca, majku, nanu i njegovu mlađu sestru. Upoznao sam i psa Pandžu, kratkonogog umiljatog jazavčara, na kojem sam mu ponajviše zavidio. Saibova mati je napravila krompirušu od narendanog krompira. I to mi je bilo novo otkriće: moja majka je sjeckala krompir u kockice. Kasnije sam tražio da i moja mati pravi pitu od narendanog krompira. Nije to bilo isto. Niti sam ikada kasnije jeo onako dobru krompirušu kao kod Saibove kuće.
Hariz Halilović u Potočarima
Ispred Saibovog imena u Potočarima, prisjećam se naših đačkih uspomena. Ne znam u koliko fragmenata u sjećanju još uvijek živi taj stidljivi dječak plamene kose? I u koliko dijelova je bilo razbacano njegovo tijelo u masovnim grobnicama? Kad su ga ekshumirali, mogli su ga lako prepoznati po toj kosi — samo jedan do dva posto ljudi na svijetu ima Saibovu boju kose. Uvijek kad sretnem te rijetke crvenokose ljude diljem svijeta, sjetim se Saiba, svog prvog školskog druga.
Nastavljam okupljati svoj razred. Tu pri kraju, na desnoj strani, pod slovom U je Uzunović Dahmo. I on je, kao i Saib, ispod imena svojeg oca Amila. Ista pitanja o njihovim zadnjim trenucima vrte mi se u glavi. Dahmo je bio najveći među nama pa je već u petom osnovne izgledao kao gimnazijalac. Tako se i ponašao, bio je ozbiljan i odrastao. Ne znam kako je dobio nadimak Fićo, ali smo ga svi tako zvali. Nije se ljutio i blagonaklono se odnosio prema nama kao djeci koja tek trebaju nadoći. Sjećam se da sam odlazio i Fićinoj kući, kao i on mojoj, iako smo živjeli nekoliko kilometara dalje jedan o drugog. Džananović Esnaf je bio iz istog sela kao i Fićo. I on je ovdje, u lijevom dijelu spomen ploče. Prije nekoliko godina jedna plavokosa žena me zaustavila u Sarajevu i predstavila se kao Esnafova mlađa sestra. Sjećala me se iz osnovne škole — prepoznala me nakon četrdeset godina. Pričali smo o Esnafu. I nama. Esnaf je bio plavokos, kao i sestra, sa zvrkom na čelu što ga je činilo uvijek prirodno začešljanim nastranu. Prepoznao sam Esnafa u crtama njenog lica, suze su bile njene. Sjedio u trećoj klupi do prozora s Esadom Hasanovićem. I Eso je ovdje u Potočarima. S ocem Hakijom. Eso je bio odličan fudbaler, možda i najbolji u razredu.
Avdić Fahrudin zvani Fajko je ubjedljivo bio najbolji matematičar u našoj generaciji. Imao je i odličan smisao za humor. Sjećam se njegove bijele glave kako viri iz plavog školskog mantila i dobacuje dosjetke u pravom trenutku. Skoro po pravilu genocida, i Fajko je ubijen sa svojim ocem, čije se ime Mehmed, zbog abecednog reda, nalazi na 42. mjestu ispod Fajkinog. Avdići su među najbrojnijima ovdje u Potočarima.
Naš drug Sejdinović Selman je pod slovom S. Sa Selmanom sam dijelio istu klupu jedne školske godine. Bili smo i rođaci s majčine strane. Selman je u Potočarima s ocem Sejdalijom i šest godina mlađim bratom Sabitom. Kad god pohodim naš ubijeni podrinjski zavičaj uvijek ih se sjetim dok prolazim pored zarasle ruševe njihove kuće u Sejdinovićima, selu pored Drine koje više ne postoji.
Rođaci Aljkanović Đemo i Ševal u dugom su nizu Aljkanovića. Đemo je tu sa svojim dvije godine starijim bratom Nijazijom, a Ševal s ocem Hasibom. Đemo i Ševal najčešće su sjedili zajedno u istoj klupi. Iako prvi rođaci, mnogi su mislili da su rođena braća. Džemo je bio odličan učenik, Ševal vrlo dobar. Obojica odlični drugovi svima.
Ovdje su i skoro svi naši učitelji i nastavnici: Halilović Jusuf, Džananović Mevlid, Džananović Zikret, Salihović Redžo.
I Hajrudin Bečić je tu. Moj komšija. Radio je kao nastavnik u našoj osnovnoj školi, a kasnije i kao profesor jezika u srebreničkoj gimnaziji. Nastavničku karijeru započeo je nekoliko godina nakon mog završetka osnovne. Upamtio sam ga kao pedagoga od koga sam najviše naučio u tom periodu svog života. Hajrudin je pripadao generaciji s kraja 1950-ih. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, bio je u grupi mladića koje je Šipad stipendirao kao polaznike Srednje šumarske škole i Šumarskog fakulteta u Sarajevu. Međutim, Hajrudina je zanimala književnost puno više nego drveće, šume i mahovine. U Sarajevu se bavio pisanjem za razne časopise. Bio je dio avangardne scene buntovnih studenata. Skupljao knjige koje je u torbama donosio i njima punio kućicu svojih roditelja. Za mene, dječaka koji je bio opsjednut čitanjem, Hajrudinova kuća je bila veća i važnija od Aleksandrijske biblioteke. Kad sam u školi pročitao sve dostupne klasike i dječje pisce, Hajdrudinova biblioteka me je upoznala sa svijetom suvremene književnosti. Prve romane Milana Kundere, one bijelih korica koje još ponekad vidim u antikvarnicama, pročitao sam upravo kod Hajrudina. Onda bih s njim vodio razgovore o pročitanim knjigama. Hajrudin bi me u tim diskusijama tretirao kao ravnopravnog sugovornika. Njemu sam jedinom na uvid pokazivao neke svoje napisane pjesme. Davao mi je pohvalne komentare i rekao da u meni vidi budućeg pisca. Kada sam se pri kraju osnovne škole prijavio za srednju vojnu gimnaziju u Beogradu, odgovorio me od te namjere. „Vojna škola će ubiti pisca u tebi,“ rekao mi je tada. Da ga nisam poslušao, vrlo jer vjerovatno da bi me ta vojna škola ubila ovako ili onako.
Hajrudin je u toku opsade Srebrenice nastavio biti podrška i uzor učenicima kojima je predavao. Mnogi od njegovih učenika su ovdje u Potočarima. Ime jednog od njih nije na kamenoj ploči. Hajrudinov učenik Nedžad Avdić jedini je preživio vlastito strijeljanje. Kada je nedavno konačno napisao svoju memoarsku knjigu Ja, Haški svjedok, u njoj je bitno mjesto posvetio Hajrudinu Bečiću, svom ratnom profesoru jeziku u srednjoj školi u opkoljenoj Srebrenici.
Čitajući Nedžadovu vrijednu knjigu saznao sam za Hajrudinovu sudbinu. Zajedno s svojim kolegom Siručić Muhidinom, srebreničkim profesorom matematike, Hajrudin je, nakon pada Srebrenice, nekako dospio na drugu stranu Drine, u Srbiju. Možda su se bili pouzdali u neke predratne prijatelje i kolege iz Ljubovije ili su jedini spas vidjeli s te strane Drine? Možda im taj dio Podrinja na srbijanskoj strani učinio manje opasnim od neprohodnih šuma i planina prema Tuzli? Njihove nade i namjere nikad nećemo saznati. Ono što pouzdano znamo je da su 29. jula 1995. godine, službenici policijske stanice u Ljuboviji isporučili zarobljene Hajrudina Bečića i Muhidina Siručića takozvanom MUP-u RS, na graničnom prijelazu Bratunac – Ljubovija. O primopredaji zarobljenika napravljen je i službeni zapisnik broj 28-203/95, kojeg su potpisali Vidoje Radović i Zoran Sević. Po prelasku u Bratunac, Hajrudin i Muhidin ubijeni su. O tome nije napravljen zapisnik. Zapisnik o njihovim posmrtnim ostacima ekshumiranim u masovnoj grobnici će se napraviti puno godina kasnije.
Volio bih imati snage, vremena i znanja da opišem sve svoje školske drugove — onakve kakve ih pamtim, mimo abecednog reda — njihove osmijehe i naše đačke anegdote. Volio bih svoje napisane knjige dodati u onu Hajrudinovu biblioteku i zahvaliti mu se što me je nekad davno pustio u svoj svijet knjiga. U tom svijetu satkanom od riječi, njegove me riječi nikada nisu prestale pratiti. A meni su samo ostale riječi kojima čuvam svoje školske drugove od zaborava, izvlačim ih iz masovnih grobnica i mezarja i vraćam u naše đačke klupe. Da ne budem sam. Da nisu sami.
(autor teksta prof. dr. Hariz Halilović, rođen u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), Objaviljivao je radove u naučnim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015)
Smiješno vam je, zar ne, kada vam pošalju neku fotomontažu Dušanke Majkić. I još kada je, pritome, nazovu Dušanom, odgovorit ćete velikim „smajlijem“. Nezavisne direktorice nezavisnih istraživačkih centara sigurno neće napisati nijednu jedinu riječ o tome. Neće reagovati nijedna ambasada. Nekako je „cool“ vrijeđati Dušanku Majkić. Em dolazi iz „mrskog SNSD-a“, em „nema lijep osmijeh“, poput nekih drugih koje svojim pogledom izmame “žurnu reakciju“.
Duhoviti su, je l’ tako, oni što prave stickere sa likom Željke Cvijanović. Ona nije ženstvena, nema „lijep osmijeh“ i ne zaslužuje, kao i Dušanka Majkić, da je se brani od najprizemnijih seksističkih napada.
Ako je suditi po društvenim mrežama i reakcijama „aktivistica“, Sanja Vulić nije žena. Ona je tek „SNSD-ovka“ koja zaslužuje svaki vid prezira i seksističke uvrede.
S podsmijehom se među feministicama gleda na stajling Bibije Kerle. Ne zaslužuje ona, vidimo svi, nikakvu podršku ni kada je prave raznorazne fotomontaže s njenim likom, kada je prikazuju kao muškarca, kada vrijeđaju njenu ženstvenost.
Pokušajte zamisliti uznemirene feministice, društvenu kremu, režisere i skupljače lajkova, da je, recimo, umjesto Nidžare Ahmetašević policija brutalno privela članicu ili aktivisticu neke „eliti prihvatljive“ organizacije. Kakav bi to lom bio. Ali ovako, Nidžara Ahmetašević je „sama tražila“ da je privedu. Baš onako kako su žene „same izazivale svoje silovatelje“.
Možemo redom nabrajati žene koje su se našle na udaru „botova“ i „fotomontažera“ seksitičkih fotografija, ali u odbranu većine njih nije stala nijedna „aktivistica“ ni „aktivista“, poput, recimo, eksperta za sve – Dine Mustafića.
Kako bi, možete li zamisliti uopće, izgledalo to kada bi neka NVO, neka aktivistiva ili nezavisna direktorica nezavisne istraživačke mreže stala, recimo, u odbranu omražene Sebije Izetbegović kada se na društvenim mrežama pojave seksističke fotomontaže usmjerene protiv nje. Budimo iskreni, to je čak i nezamislivo.
Ali kada napadnu Sabinu, ne Sebiju, Ćudić, „elita“ bude zgrožena. Pišu se pisma, perticije podrške, twittaju ambasadori, nezavisni analitičari… Jer Sabina Ćudić „ima lijep osmijeh“. Za razliku od svih gore navedenih žena.
Posljednji u nizu slučajeva je Ivana Marić. „Nezavisna“ analitičarka našla se na udaru društvenih mreža zbog svojih, budimo iskreni, više nespretnih nego zlonamjernih izjava. No, ona je „pod napadom“ zbog toga što je „žena“, reci će aktivistice. Kada se na tim istim društvenim mrežama pojavila neprimjerena fotomontaža Ivane Marić i sarajevske Vijećnice, uslijedile su osude sa svih strana. I neka su. I trebaju. Ali isto tako trebaju biti osude kada se na isti način vrijeđaju Dušanka Majkić, Željka Cvijanović, Bibija Kerla, Sebija Izetbegović, Nidžara Ahmetašević …Samo,„elita“ tada šuti. Jer te dame ne pripadaju zatvorenoj skupini ljudi koja sebe smatra najotvorenijom na svijetu.
Zato, kada kritikujete Irmu Baraliju zbog katastrofalne odluke u Mostaru, imajte na umu da je „napadate zbog toga što je žena“. A kada napadate Dušanku Majkić znajte da možete preći granicu jer, zaboga, „ona nema lijep osmijeh“, kako bi rekli ušminkani aktivisti iz „zatvorenih skupina navodno otvorenih ljudi“.
„Sretan Osmi mart svim ženama osim Dušanki Majkić“, glasila jedna od poruka najviše dijeljenih prošloga ponedjeljka.
Duhovito, a?
Naravno da nije. I naravno da je to jadno. I od toga je samo jednije što nijedna aktivistica nije sjela i napisala „otvoreno pismo“ na društvenim mrežama kako bi upozorila javnost na primitivne napade na Dušanku Majkić. I brojne druge majkićke koje “nisu super”.
Trinaest pravnika iz BiH kandidovalo se za bosanskohercegovačkog sudiju u Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, saznaje Istraga. Sa liste prijavljenih Predsjedništvo BiH će izabrati njih troje koje će, potom, intervjuisati članovi Komiteta za izbor Vijeća Evrope, a konačnu odluku donosi Parlamentarna sklupština Vijeća Evrope. Izabrani kandidat bi u decembru ove godine trebao naslijediti Farisa Vehabovića koji je proteklih godina bio bh. sudija u Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu.
Za ovu poziciju aplicirali su Nedim Ademović, Elmerina Ahmetaj-Hrelja, Neven Anđelić, Katica Artuković, Božidarka Dodik, Jasminka Džumhur, Tanja Hadžagić, Dženana Hadžiomerović, Monika Mijić, Svjetlana Milišić-Veličković, Irena Puzić-Obradović, Sanida Vahida-Ramić i Andrea Zubović-Devedžić.
Prema informacijama Istrage, Kabinet hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića vjerovatno će za sudiju u Strazburu kandidirati Nevena Anđelića. Kabinet bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, nezvanično saznajemo, razmatra kandidaturu Jasminke Džumhur. Koga će kandidovati srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik za sada nije poznato.
Neven Anđelić
Neven Anđelić godinama živi u Londonu gdje je preselio tokom agresije na BiH. Bavio se novinarstvom i ljudskim pravima. Predavao je predmet ‘Istorija i teorija ljudskih prava’ na Birkbeck College-u londonskog univerziteta. Održao je predavanja i na vodećim svjetskim univerzitetima poput Stanford univerziteta, potom Columbia univerziteta te u više navrata u Woodrow Wilson centru u Washingtonu.
Jasminka Džumhur
Jasminka Džumhur je dugogodišnja Ombudsmenka za ljudska prava Bosne i Hercegovine i doktor pravnih nauka i bliska je bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Šefiku Džaferoviću u njegovoj SDA. Upravo to bi joj mogla biti glavna preporuka da bude kandidirana jedna od troje kandidata čija će imena Predsjedništvo BiH poslati u Strazbur.
Hrvatske sigurnosne snage tajnim operacijama i uz upotrebu sile protjeruju izbjeglice iz Evropske unije, da bi ih spriječili u podnošenju zahtjeva za azil. To potvrđuju višemjesečna zajednička istaživanja ARD studija iz Beča, Lighthouse Reportsa, Spiegela, SRF Rundschaua, ARD magazina „Monitor“, Libérationa, Novosti, RTL Hrvatska i Pointera.
Reporteri su po prvi put uspjeli filmski dokumentirati upotrebu sile prilikom „Pushbacka“ na granici Hrvatske i BiH. Na snimku se vide uniformisane, maskirane osobe koje ilegalno i uz fizičko nasilje vraćaju u BiH grupu izbjeglica iz Afganistana i Pakistana.
Priču kolega sa ARD-a i kompletan video možete pogledati klikom ovdje.
Istraživačima je uspjelo da snime jedanaest nasilnih akcija koje su rezultirale protjerivanjem 148 ljudi. To je u direktnoj suprotnosti sa međunarodnim pravom i pravom Evropske unije.
Prilikom ovih akcija policajci najčešće skrivaju svoj identitet, tako što imaju fantomke i nose uniforme bez obilježja. Međutim, na osnovu izgleda uniformi i opreme jasno se može zaključiti da se radi o pripadnicima interventne policije koja spada u nadležnost Hrvatskog ministarstva unutrašnjih poslova.
Nakon uvida u snimljeni materijal, šest kompetentnih hrvatskih službenika potvrdilo je da se tu radi o interventnoj policiji. Još nekoliko službenika, među njima i jedan pripadnik interventne policije, anonimno su izjavili da se ovdje sprovodi „Pushback“. Po njihovom iskazu ova operacija nosi interni naziv „Koridor“. Istraživanja pokazuju da se ove ilegalne akcije dijelom finansiraju i novcem Evropske Unije.
Istraga.ba je, podsjećamo, u januaru ove godine objavila da je iz šengen zone EU, preko Hrvatske, tokom 2019. i 2020. godine, u BiH ubačeno preko 15 hiljada migranata.
Pripadnici MUP-a Unsko-sanskog kantona, objavili smo tada, tokom 2020. godine registrirali su 7210 migranata koji su na teritoriju BiH ilegalno prebačeni iz pravca Republike Hrvatske. Godinu ranije, 2019., taj broj je bio nešto veći, tako da dolazimo do zvaničnog podatka da je najmanje 15 hiljada migranata sa teritorije Evropske unije ilegalno prebačeno u Bosnu i Hercegovinu.
Prema izvještaju Policije Slovenije, dostupnom na ovom linku, tokom 2020. godine na teritoriji te države, članice EU koja se nalazi u Šengen zoni, zatečeno je 14.492 ilegalna migranta. Najviše je bilo Pakistanaca, zatim Afganistanaca pa Marokanaca. Slovenačka policija je, prema istom Izvještaju, od 1. januara do 31. decembra prošle godine, po osnovu sporazuma o redamisiji od Italije preuzela 1116 migranata. Pojednostavljeno, italijanske vlasti su utvrdile i dokazale da je u tu državu, tokom 2020. godine, iz Slovenije ušlo 1116 migranata pa su slovenačke vlasti te osobe morale prihvatiti na osnovu međudržavnog sporazuma o readmisiji. Istovremeno, vlasti Slovenije su uspjele utvrditi i dokazati da je prošle godine na teritoriju te države iz Hrvatske ušlo 9950 migranata pa su se i oni pozvali na sporazum o readmisiji prema kojem svaka država mora prihvatiti osobe za koje je utvrđeno da su, prethodno, s njene teritorije ilegalno ušle na teritoriju druge države. Dakle, Italija je Sloveniji, po tom osnovu, vratila 1116 migranata, a Slovenija je te iste migrante, i još 8800 drugih koje je zatekla na svojoj teritoriji, uz zapisnik, predala policijskim agencijama Republike Hrvatske.
zvanični podaci o readmiciji između Italije, Slovenije i Hrvatske
Ovo znači da je Hrvatska od Slovenije, tokom 2020. godine, preuzela 9950 osoba. Svi su, rekosmo, predati uz potrebnu dokumentaciju, a prethodno im je izdato rješenje o protjerivanju ili zdržavanju . Upravo ta rješenja slovenačke policije pronađena su kod migranata koji su, recimo, u martu 2020. godine zatečeni na teritoriji BiH i koji su potvrdili pripadnicima MUP-a USK-a da su ih u BiH prebacili hrvatski policajci.
dokument slovenačke policije pronađen kod migranta u BiH
Ovo je jedan od dokumenata pronađenih kod Pakistanca koji je zatečen na teritoriji BiH. Prethodno je, vidljivo je, bio na teritoriji Slovenije čija ga je policija predala Policiji Republike Hrvatske. Zvanično, hrvatske vlasti Mukhtara Ahmada nikada nisu predale Bosni i Hercegovini na osnovu Sporazuma o readmisiji između BiH i Hrvatske kojeg je Predsjedništvo BiH ratifikovalo u martu 2002. godine.
“1. Ugovorne stranke prihvatit će bez posebnih formalnosti državljane trećih država, koji su na protuzakonit način prešli državnu granicu između ugovornih stranaka u roku od tri dana od dana kada je utvrđeno da je osoba protuzakonito prešla državnu granicu. 2. Ako se prihvat iz stavka 1. ovoga članka odbije zatražit će se najava prihvata u roku od 72 sata. 3. Najavu predaje uputit će sa strane Republike Hrvatske Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a sa strane Bosne i Hercegovine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. 4. Zamoljena ugovorna stranka mora ugovornoj stranci koja traži prihvat svoju odluku priopćiti pisanim putem i to u roku od 48 sati koji se eventualno može produžiti na najdulje do 7 dana”, piše u članu 5 ovog Sporazuma.
Sporazum o readmisiji između BiH i Hrvatske
Da bi, dakle, hrvatska policija na teritoriju BiH vratila migrante, nužno je da prethodno obavijesti o tome bosanskohercegovačke sigurnosne agencije. Proces readmisije u ime BiH provodi isključivo Služba za poslove sa strancima BiH.
“Prema odredbama Sporazuma o readmisiji između BiH i Hrvatske tokom 2020. godine prihvaćeno je ukupno 208 osoba”, kazali su za Istragu u Službi za poslove sa strancima BiH.
To znači da je Hrvatska tokom 2020. godine na teritoriju BiH legalno vratila svega 208 migranata za koje je utvrđeno da su nezakonito sa teritorije BiH ušli u tu državu. Podsjećamo, Slovenija je Hrvatskoj po istom osnovu vratila ukupno 9950 migranata. Hrvatska ih, barem formalno, nije dalje predala bh. vlastima. No, jasno je da se ti miganti ne nalaze ni na teritoriji Hrvatske, kao što je jasno da je veliki broj, od ukupno 7210 migranata koje je prošle godine registrirao MUP USK, posjedovao odluke o protjerivanju koje je, prethodno, izdala slovenačka policija. Postoji, dakle, samo jedna mogućnost – migrante koje je Italija vratila Sloveniji, a Slovenije Hrvatskoj, Hrvatska je ilegalno prebacila na teritoriju BiH. Prošle godine, rekosmo, MUP USK registrirao 7210 takvih slučajeva. Godinu ranije taj broj je bio oko 8000. Hrvatska je tokom 2019. godine prihvatila 11.039 migranata iz Slovenije. Hrvatska je u BiH , na osnovu Sporazuma o readmisiji, tokom 2019. godine “prebacila” svega 783 osobe. Svi drugi su ilegalno prebačeni na područje USK. Istovremeno, Bosna i Hercegovina je protekle dvije godine u Srbiju, na osnovu Sporazuma o readmisiji, vratila ukupno 332 osobe.
Vrijeme sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja. Moram priznati da sam već bio umoran od tih sjećanja kojima smo izloženi. Komemoracije, obilježavanja, obljetnice. Svatko obilježava svoja mjesta sjećanja. Narativi su više-manje isti. Sudbine vrlo slične. Međutim, postoje mjesta i sjećanja koja su ipak posebna. I to što su posebna nije nešto dobro, nego loše. Srebrenica je jedno takvo mjesto. Ali bez obzira na tu „posebnost“, Srebrenica je za mene i dalje bila samo jedno mjesto komemoracije. Onda sam pročitao pismo Čoletu mog dragog kolege i prijatelja Hariza Halilovića. Odmjeren, bez puno nostalgije i patetike, a opet tako emotivno bolan i direktan. Iskren i realan. Samokritičan. Takva sjećanja volim. Takvih sjećanja toliko nedostaje u suvremenoj Bosni i Hercegovini. Sjećanja na život. A onda sam shvatio da svatko ima svog Čoleta. Iako je Hariz pisao o sasvim nekom drugom prostoru, ljudima, sudbinama, iako ja nemam nikakvih poveznica s tim pričama, osim Hariza, njegovo pismo probudilo je i u meni toliko toga poznatog i prizvalo čitav niz sjećanja. Srpanj je vrijeme sjećanja na rat, ali pismo Čoletu prizvalo je sjećanja na život prije rata. Sjećanja kojih se više želim sjećati. Za razliku od Harizovih, moja su nostalgična, patetična i utopijska. Moja su sjećanja vjerojatno sjećanja na nešto što se nikada nije dogodilo, barem ne na taj način. Ona su sačinjena od niza nepovezanih slika i scena kojima moja mašta daje život. Nekoliko sačuvanih fotografija, jedan video snimak, par mutnih dijaloga, situacije sreće i zabave, te svađe i ljutnje. Moj Čole je moj brat Bato (1971.-1992.). Igrom slučaja rođen iste godine kao i Čole. U kratkom razdoblju u kojem smo dijelili životnu svakodnevicu ostavio je dubok trag. Tko zna, možda samo u mojoj mašti. U mojim sjećanjima (mašti?) pričao mi je priče, čuvao me nakon škole iako mu se to nije dalo, vodio prvi put u kino, plesao i pjevao samnom po stanu na, u ono vrijeme, popularnu pjesmu Tko mi tebe uze Tamara, prenio ljubav prema Michael Jacksonu, nosio bijele potkošulje kao on, imao dugu kosu, bio je tip koji sam želio biti kad odrastem. Tip u stilu kojim piše Hariz. Bez puno patetike i nostalgije. Realan. Posljednje riječi koje nam je rekao u posljednjem telefonskom pozivu iz Slavonskog Broda nakon što je Odžak „pao“ bile su: „Neće više Bato živjeti na Balkanu!“. Za razliku od mojih roditelja, odmah je shvatio što život na Balkanu znači. Nije to onaj Balkan iz orijentalističkih dekonstrukcija. Nije Bato bio pretjerano načitan, visoko obrazovan, intelektualac koji je promišljao o prošlosti, budućnosti i konceptu Balkana. On je bio dečko iz čaršije. Raja. On je Balkan živio. Stižu mi „sjećanja iz video snimke“ oproštajke za njegov odlazak u vojsku. Još uvijek je JNA značila čast i privilegij. Prvi puta je moja obitelj organizirala veliko šatorsko slavlje kod naše vikendice na kojoj smo, nekoliko godina kasnije, naivno radili lamperiju dok je vjetar nosio zvukove detonacija iz obližnjega grada, a izbjeglica iz Vukovara spavao u prizemlju došavši u Odžak samo s vrećicom. Tad smo zbunjeni razmišljali i pitali se: „šta mu bi da dođe s jednom vrećicom!“ Par mjeseci kasnije mi smo otišli iz Odžaka s jednom vrećicom. Ali tu večer oproštajke Balkan se živio. Cijela šira obitelj i prijatelji su se okupili. To je bilo naše prvo i posljednje veliko obiteljsko slavlje u Odžaku. I to baš za Batu. U pozadini loš lokani bend svira hit Tome Zdravkovića : „Kako da te muko moja, kako da te tugo moja, kako da te srce moje, za trenutak zaboravi…“, Bato u društvu tate i mame ide od osobe do osobe, nazdravlja, smiju se. Kako u mislima pratim Batu i obilazim šator, razmišljam o sudbinama tih ljudi. Većine više nema. Svatko je završio na svoj način. Na svojoj strani. Većinom tragično. Svega je tu bilo, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Muslimana, Katolika, Pravoslavaca, komunista, bilo je i ljudi. Bato s dugom kosom i tužnim pogledom, iako s osmjehom. Gledam taj ambijent i pitam se, kada je on shvatio što je Balkan? Na odsluženju vojnog roka u Travniku? Ili kad je dobio prekomandu iz Travnika u Niš jer nije želio izdati drugove koji su pobjegli iz vojarne u grad na zabavu dok je on bio na straži? Drugo „sjećanje iz video snimke“. Obiteljsko druženje u našem stanu u jednoj od zgrada Hanke. Najnovije i najmodernije zgrade u Odžaku izgrađene krajem osamdesetih. Navodno su ih zvali Hanke po poznatoj pjevačici narodne glazbe i sevdalinki Hanki Paldum. Našoj obitelji je tek bilo krenulo. Dobili stan, kupili stojadina, stari otišao u penziju, drugi brat počeo raditi. Ujak, ujna, tetke, stari, pjeva se uz harmoniku. Kad na vrata dolazi Bato iz vojske. Kratka kosa, osmjeh i dalje, ali i tužan pogled. Je li već tada znao što se sprema? Ubrzo nakon toga saznali smo i mi. Te godine je taj dečko iz raje sa svojom rajom pisao grafite po zgradama Odžaka: „Bosna Bosancima!“ Još uvijek na jednoj od zgrada stoji taj natpis kao mjesto sjećanja na ideje, vrijeme i ljude kojih više nema. Ali nije mjesto komemoracije. Komemoracija je niže niz ulicu, u centru grada, kod parka u kojem je nekada s rajom svirao gitare na klupama. Sada je tamo spomenik poginulim pripadnicima 102. Odžačke brigade. Momcima koji su svirali gitare u parku pored spomenika Muse Ćazima Ćatića. Još jednog bosanskog mladića tragične sudbine. Bato se nije htio kriti po skloništima, nije htio bježati preko granice, jer on je bio vojni obveznik, kako je isticao više puta u svađi s mamom i tatom. Uvijek je bio kontra, pa čak očito i onda kada nije vjerovao u ono u što ide. Svađao se i kad je trošio pare, kojih nismo imali, za izlaske, uz riječi koje su nam kasnije svima odzvanjale u ušima: „para će bit, Bate neće!“ Svađao se i kad je „pobjegao“ s ekipom vlakom u Beograd kupiti jakne koje su u to vrijeme bile popularne, a nije ih bilo u Odžaku. Crne jakne, s bijelim rukavima i nekim brojem na leđima. Svađao se kada je govorio da bježimo preko Save u Hrvatsku, a mi smo naivno planirali ići baki za Uskrs u Usoru. I otišli smo. Kroz Doboj 1992. Da nije bilo naivno, bilo bi hrabro. Ali bilo je samo naivno. Nije se svađao u posljednjem telefonskom razgovoru. On je sve to puno ranije shvatio. Samo ne znam kad? Na „banderi“, jednoj od bojišnica u Usori, ili kad se vratio s bratom u Odžak da bude sa starim pa vidio u što se pretvorio Odžak? Ili pak kad je završio preko Save zbog „Balkana“? Previše povijesti u tako kratkom životu. Zar netko to isto nije napisao za Balkan?
Zapravo je svejedno. Nije mu ta spoznaja puno pomogla. Živio je u takvom okruženju koje nije pružalo puno mogućnosti za promjenu. Koliko god se on trudio činiti neku razliku. Sitnicama. „Ubacujući“ meni različite ideje i stavove. Štiteći drugove dok je čuvao stražu. Želeći Bosnu i Hercegovinu za sve. Ispunjavajući svoju vojničku dužnost. Čini se da je na kraju Balkan i njega, kao i svu njegovu generaciju nade i „vjetra promjena“, izdao. Čole se u Srebrenici igrao sa svojom djecom i nadao nekoj boljoj budućnosti, kad je moj brat u srpnju 1992. otišao s Balkana. Kao što smo mi „pravili lamperiju“ dok je Vukovar padao. Kad je Čole u srpnju 1995. „upoznao“ Balkan, mi smo Batu uspjeli iz zajedničke grobnice u kojoj je bio zajedno s rajom iz Odžaka, svih vjera i nacija, prebaciti u obiteljsku grobnicu. Ne znam kako bi Bato reagirao na to. Vjerojatno bi se svađao s nama. Srpanj je vrijeme sjećanja. Životne su sudbine pojedinaca i obitelji u pitanju. A Balkan komemorira i stvara mjesta sjećanja boreći se za naš identitet. U Harizu vidim dio Bate. Kao uostalom u cijeloj toj generaciji koja je odrastala i stasala u sedamdesetim i osamdesetim godinama i koja je najljepše godine života protratila u ratu. Svaki njegov tekst me podsjeća i stvara sjećanja na moje djetinjstvo i susrete s Batom. Iako uživam čitati Harizove tekstove, ne volim kad ih pročitam. Postanem previše nostalgičan i patetičan, a želim biti kao Bato. Realan. Kako je život u Srebrenici mogao biti tako sličan našim života u Odžaku, a rat tako različit? To je pitanje koje me prati godinama. Svakim novim terenskim istraživanjem, počinjem shvaćati koliko je bilo različitih ratova u Bosni i Hercegovini. Zato teško prihvaćam priču „o ratu u BiH“, kao i „komemoracijama u BiH“. Priče o životu su nešto drugo. One su tako slične. Upravo zato je priča o životu Čoleta u Srebrenici tako poznata i slična priči o životu Bate u Odžaku. Sjećajmo se stoga njihovih života.
(autor teksta Mario Katić, obiteljski podrijeklom iz Usore, rodio se u Odžaku gdje je živio do 1992. godine. Tijekom rata s obitelji dolazi u Zagreb gdje završava studij etnologije i kulturne antropologije te povijesti, potom doktorira etnologiju. Trenutno je izvanredni profesor na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru. Istraživački je fokusiran na antropolgiju smrti, antropologiju hodočašća, urbanu antropologiju, folkloristiku i metodologiju)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
