Ljudska prava

U Potočarima obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta, generalni savjetnik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft poručio: “Svako ko ima srce, dušu, mora osjećati duboko suosjećanje i empatiju prema patnji Palestinaca”

Danas je u Potočarima obilježen Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. U okviru obilježavanja predstavljena je muslimansko-jevrejska mirovna inciijativa i pruncipi dijaloga koje su potpisali reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović i bivši potpredsjednik i aktualni generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft.

Ovo su govori Menechama Rosensafta i Huseina efendije Kavazovića.

Rosensaft:

“Pronalazak svjetlosti u tami: Meditacija o sjećanju

Vaše Eminencije, Visoki predstavniče Schmidt, Ambasadore Finci, prijatelju Emire Suljagiću, preživjeli i porodice žrtava genocida u Srebrenici i Holokausta, ekselencije, dame i gospodo.

Prije sedamdeset devet godina, vojnici i oficiri Crvene armije oslobodili su oko 7.000 zatvorenika, većinom Jevreja, koji su bili ostavljeni u nacističkom logoru smrti Auschwitz-Birkenau. Ove žrtve nacističkog terora, Hitlerovog “konačnog rješenja jevrejskog pitanja”, smatrane su preslabima, bolesnima, da bi bili povedeni na marševe smrti i transporte prema drugim logorima u Njemačkoj.

“Nemoguće je opisati ljudskim riječima susret zatvorenika, spašenih od sigurne smrti, sa njihovim oslobodiocima”, prisjetila se jedna od oslobođenih preživjelih, Regina Grimberg, francuska Jevrejka. “Sovjetski oficiri i vojnici u dronjcima, iscrpljeni, promrzli, ali pobjedonosni, plakali su kao mala djeca gledajući hrpe leševa ispred baraka i ljude u agoniji, nalik kosturima, poslagane na krevetima. Žene zatvorenice su vrištale, jecale, nježno dodirivale odjeću svojih osloboditelja da bi se uvjerile da su ti ljudi stvarni, i ljubazno ljubile njihove ruke.”

Danas se sjećamo. Danas tugujemo.

Stojimo ovdje u Potočarima, sjećamo se, tugujemo za milionima jevrejskih muškaraca, žena i djece koji je sistematski ubio njemački SS i njihovi međunarodnih pomagači u Auschwitz-Birkenau, Treblinki, Majdaneku, Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i svim drugim mjestima horora.

Sjećamo se Srba, Jevreja i Roma koji su pobijeni od strane ustaša u Jasenovcu, 11.343 Jevreja iz bugarske okupirane Trakije, Makedonije i nekadašnjeg srbijanskog okruga Pirota, koje su u zimu 1943. godine deportovala u smrt bugarska policija i vojne jedinice, i svih drugih nevinih žrtava Holokausta.

Stojeći ovdje danas u Potočarima, također tugujemo i sjećamo se hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka – Bošnjaka muslimana – koje su ubili bosanskosrpski četnici u genocidu u Srebrenici jula 1995. godine.

Sjećamo se – ne smijemo zaboraviti – svih bošnjačkih žena i djevojčica koje su silovane i zlostavljane ovdje, i žena, djece i starih koji su prisilno protjerani odavde u okviru genocida.

Stojeći ovdje danas u Potočarima, svako od nas povlači se u svoje lične uspomene, u svoja individualna utočišta misli.

Ambasador Jakob Finci, koji je rođen u koncentracionom logoru na otoku Rabu uz sjevernu obalu Hrvatske 1943. godine, razmišlja o više od 50 članova svoje porodice koji su brutalno ubijeni u Holokaustu, dok Amra Begić razmišlja o svom ocu, djedu, 26 drugih rođaka i svom najboljem prijatelju koji su brutalno ubijeni u genocidu u Srebrenici.

Emir Suljagić se sjeća svog prijatelja Nehrudina Sulejmanovića koji je bio sa ranjenim Bošnjacima iz Srebrenice i nestao u genocidu, dok Vlado Andrle razmišlja o svojoj prabaki koju su ustaše ubile u Jasenovcu.

Almasa Salihović tuguje za bratom kojeg su joj bosanskosrpski četnici oteli iz ruku i ubili, dok ja tugujem za svojim bratom od pet i po godina, sinom moje majke, i mojim djedovima koji su ubijeni u gasnoj komori po dolasku u Auschwitz-Birkenau.

Zajedno tugujemo, i naše suze postaju molitve – molitve sjećanja, ali i molitve nade.

Sjećamo se zla koje nam je učinjeno, ali ne smijemo zaboraviti ni rijetke zrake svjetlosti, dobrote, koje su se probile kroz tamu tog zla.

Derviš Korkut, glavni bibliotekar Nacionalnog muzeja Bosne, objavio je 1940 . godine članak pod nazivom “Antisemitizam je stran muslimanima Bosne i Hercegovine” u kojem se zalagao za toleranciju prema bosanskim Jevrejima. Korkut nije samo spasio povijesnu sarajevsku Hagadu od sigurnog uništenja od strane nacista, već su i on i njegova supruga Servet skrivali jevrejsku djevojčicu, Dorkicu Papo, poznatu i kao Mira, u svom domu, spašavajući joj život. Više od pet decenija kasnije, kada su Korkutova kćerka Lamija  i njena porodica pobjegli od krvoprolića na Kosovu u Skoplje, danas Severna Makedonija, Davor Papo, sin Mire Papo, bio je među onima koji su im omogućili da se nasele u Izrael.

Drugo dvoje bosanskih muslimana, Mustafa i Zejneba Hardaga, također su riskirali svoje živote skrivajući prijatelje i susjede, Rifku i Josefa Kabiljo, i njihovo dvoje djece u Hardaginom domu u Sarajevu. Zejneba Hardaga nastavila je spašavati druge bosanske Jevreje od hapšenja od strane Gestapoa i ustaša, zbog čega su ona i Mustafa kao i Derviš i Servet Korkut priznati kao Pravednici među narodima od strane Yad Vashema, izraelskog autoriteta za sjećanje na Holokaust. I ovdje je opet dobro vraćeno dobrim. Usred opsade Sarajeva od strane bosanskih Srba 1994. godine, nakon što je Mustafa umro, Rifka Kabiljo organizirala je izvlačenje Zejnebe i njene porodice iz grada i njihovo dovođenje na sigurno, u Izrael.

U nedjelju, 23. avgusta 1942. godine, dok su Jevreji bili deportovani iz Francuske u nacističke njemačke logore smrti, rimokatolički svećenici širom nadbiskupije Toulouse javno su pročitali pastoralno pismo nadbiskupa Jules-Gérauda Salièga, u kojem je protestirao zbog toga što se prema Jevrejima, muškarcima, ženama i djeci, očevima i majkama, postupa kao prema “stoci” i šalje ih se ka “nepoznatim odredištima”. “Zašto pravo utočišta više ne postoji u našim crkvama”, pitao je. “Jevreji su ljudi, Jevreji su žene… Oni su dio ljudske rase. Oni su naša braća kao i mnogi drugi. Kršćanin to ne smije zaboraviti.” Izravno zbog javnog protesta nadbiskupa Salièga, javno mnijenje u i oko Toulousea okrenulo se protiv Nijemaca i mnogi su Jevreji spašeni.

Slijedeće godine, mitropoliti Stefan iz Sofije i Kiril iz Plovdiva Bugarske pravoslavne crkve bili su uglavnom zaslužni što su uvjerili kralja Bugarske Borisa III da ne deportuje 48.000 bugarskih Jevreja u nacističke njemačke logore smrti, iako nisu uspjeli spriječiti takvu sudbinu za Jevreje Trakije, Makedonije i Pirota.

Derviš i Servet Korkut, Zejneba i Mustafa Hardaga, nadbiskup Saliège i mitropoliti Stefan i Kiril možda su bili u manjini tokom godina Holokausta, ali su oni uzori koje, kako se približavamo kraju prve četvrtine 21. stoljeća, moramo nastojati slijediti.

Danas nije vrijeme i ovo obilježavanje nije mjesto za politiku ili izražavanje naših različitih stavova ili mišljenja o današnjim globalnim događajima. Danas je vrijeme i ovo obilježavanje je mjesto za sjećanje, za nedopuštanje duhovima naše prošlosti da izblijede.

A ipak, danas je također vrijeme i ova komemoracija je također mjesto da se zajedno obavežemo da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ponavljanje horora kojih se danas sjećamo, i učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spriječili ili barem ublažili patnje nevinih.

Prije svega, ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema patnji, prema svim patnjama. Ipak, također ne smijemo, ne možemo zanemariti divljaštvo i bezobzirnost, osobito kada je proklamirani cilj takvog divljaštva, brutalnosti i okrutnosti istrebljenje muškaraca, žena, djece i dojenčadi isključivo zbog njihovog identiteta.

Stoga mi dozvolite da danas jasno i nedvosmisleno izjavim da moramo osuditi i odbaciti divljaštvo koje je počinio Hamas protiv Jevreja, muškaraca, žena i djece 7. oktobra na granici Izraela i Gaze, silovanja i zlostavljanja jevrejskih žena i djevojčica, te nasilne otmice više od 200 talaca u Gazi, od kojih ih se više od 100 i danas nalazi tamo u užasavajućem zatočeništvu, više od tri i po mjeseca kasnije.

I istovremeno, dopustite mi da danas jednako jasno i jednako nedvosmisleno izjavim da ne smijemo, ne možemo biti ravnodušni prema smrti i raseljavanju koje su pretrpjeli civili Palestinci u Gazi tokom ovih istih više od tri i pol mjeseca. Svako ko ima srce, dušu, mora osjećati duboko suosjećanje i empatiju prema patnji Palestinaca, civila, muškaraca, žena i djece kojima hitno treba humanitarna pomoć. Svako sa srcem, svako sa dušom ne može ostati ravnodušan pred prizorima mrtvih palestinskih beba u pogrebnim plahtama, žrtava rata za koje nisu bile odgovorne ni najmanje.

Jednostavno rečeno, da bismo se približili jedni prema drugima umjesto udaljavanja jednih od drugih, moramo, riječima čovjeka koji prisustvuje sastanku organizacije “Standing Together”, organizacije izraelskih Jevreja i Arapa koja promiče toleranciju i suživot, “biti sposobni osjetiti bol za drugu stranu”.

Također moramo zapamtiti, sa svih strana, da riječi same po sebi ne ubijaju, ali mržnja izražena riječima može odveć lako rezultirati nasiljem, ubojstvima, zločinima i, da, genocidom. Ključni element u provođenju Holokausta, u provođenju genocida u Srebrenici, doista, u provođenju svakog genocida, bio je proces dehumanizacije drugih. Kada bilo koja grupa ljudi omalovažava drugu grupu prikazujući ih kao inferiornu sebi, kao životinje ili kao štetočine, proces dehumanizacije, demonizacije, je počeo. Na nama je, na svakome od nas, da insistiramo da je druga strana, čak i naš percipirani politički ili nacionalni suparnik, ljudsko biće stvoreno i postojeće u božanskom biću.

I dok mi danas ovdje ne možemo promijeniti prošlost, možemo i moramo učiniti sve što je u našoj kolektivnoj moći da promijenimo budućnost, da spriječimo daljnje uništavanje i nasilje, i odbijemo sve manifestacije antisemitizma, islamofobije, fanatizma, ksenofobije i mržnje. I to moramo učiniti zajedno, kao muslimani, kao Jevreji, kao kršćani, kao ljudska bića, svi mi stvoreni od Boga, od Allaha, od Adonaija, po liku Boga, Allaha, Adonaija.

Menachem Z. Rosensaft je vanredni profesor prava na Pravnom fakultetu Cornell, predavač prava na Pravnom fakultetu Columbia, generalni pravni savjetnik emeritus Svjetskog jevrejskog kongresa i predsjednik Svjetske federacije udruženja Bergen-Belsen. Autor je knjige “Pjesme rođene u Bergen-Belsenu” (Kelsay Books, 2021)

 

Reis Kavazović:

Dragi prijatelji Rosensaft, Finci,
Drage Majke Srebrenice,
Vaše ekselencije i eminencije,
Braćo i sestre, dame i gospodo.
Mojsije /Musa a.s. je govorio „šalom alehem“ na hebrejskom.
Isus/ Isa a.s. je govorio „šlāmā ʿalḵ ōn“ na aramejskom.
Muhamed a.s. je govorio „esselamu alejkum“,
Mir s vama.
Selam, mir, je pozdrav i poruka svih Božijih poslanika i ja vas pozdravljam ovim drevnim
pozdravom i iskreno vam se zahvaljujem na prilici da se susretnem s vama.
Povod našeg današnjeg okupljanja je bolan, ali s namjerom da zajedničkom odlučnošću
napravimo korak ka boljoj budućnosti.
Okupili smo se u danu u kojem obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Prisjećamo se šest miliona nedužno stradalih Jevreja i više miliona drugih žrtava fašističke i
nacističke ideologije. Činimo to na mjestu gdje je čovječanstvo pola stoljeća nakon historijskog
„nikad više“ ponovo zakazalo i palo na ispitu odgovornosti.
Drago mi je vidjeti da Memorijalni centar Srebrenica, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i
Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine zajedno čuvaju spomen na nedužne žrtve Šoaha. Drago
nam je da to činimo s našim prijateljima iz čitavog svijeta, vama prisutnim ovdje.
Svima koji su pomogli organizaciju ovog skupa, naročito direktoru Suljagiću i osoblju
Memorijalnog centra, majkama Srebrenice, vrijednom osoblju Rijaseta Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini iskreno se zahvaljujem. Hvala mom prijatelju profesoru Rosensaftu koji nas
je svojim ljudskim stavom o istini o genocidu u Srebrenici sve zadužio. Hvala mu na odlučnosti
da nastavimo zajedno zalagati se za istinu, mir i pravdu.
Posvećenost pamćenju i obilježavanju žrtava prošlih genocida, odbacivanje svih oblika
antisemitizma, islamofobije i drugih netrpeljivosti, odlučna predanost zaštiti života, sloboda
izražavanja unutar okvira poštovanja, na način da kao prijatelji možemo jedni drugima reći ono što
nas brine, naša očekivanja, stahove i nadanja, principi su koji Jevrejima i muslimanima u svijetu

mogu biti putokaz za bolju budućnost. I ne samo njima, jer je naša današnja Inicijativa za mir i
pamćenje poziv svima, naročito našim komšijama pravoslavcima i katolicima da nam se na ovom
putu pridruže. Posebno su nam bitni principi „dosljedne i suosjećajne komunikacije“ i ulaganja
zajedničkog napora u vremenima krize na način da se obavežemo stajati zajedno, udružujući naše
resurse, znanje i strategije. Zato se s pravom nadamo da će se naši zajednički napori proširiti na
upravljanje kriznim situacijama, očuvanje mira i rad na obnovi, osiguravajući čvrstu podršku i
zaštitu naših zajednica gdje god i kada god se desi kriza koja prijeti miru ili prijeti ponavljanju
genocida.
Ovi principi su tu da ih prihvate i drugi vjerski lideri, akademici, zvaničnici i ljudi koji dijele naše
zajedničko nastojanje da budućim generacijama ostavimo bolji svijet u kojem se nikome neće
ponoviti genocid počinjen u Aušvicu, Bergen-Belsenu, Srebrenici, Jasenovcu i svim drugim
mjestima užasa.
Posebno mi je drago da su danas s nama naši prijatelji iz Jevrejske zajednice Bosne i
Hercegovine, uvaženi gosp. Finci.
Bosanski muslimani, Bošnjaci i bosanski Jevreji su jedno tijelo. Naše veze su tkane i u vremenima
iskušenja i u periodima blagostanja i interakcije, u kojoj smo jedni od drugih učili i u dobru se
pomagali. Ali, oba naša naroda su propatili i znaju šta su pokušaji da ih se istrijebi i uništi. Isto
tako, oba naroda su i pokazali kako se ne gubi nada u čovječnost i pored velikog zla kojemu smo
izloženi, i u našoj dalekoj ali i nedavnoj prošlosti, i kako se bori da bi se opstalo. I danas, kada zlo
antisemitizma i antimuslimanske mržnje i islamofobije uzima zamaha u našem okruženju i širom
Evrope i svijeta, valja nam obnoviti naš zavjet da ćemo i dalje biti dobre komšije i bdjeti jedni
nad drugima, kao što smo to činili u prošlosti. Jer često se sjetim riječi našeg velikog pjesnika
Muse Ćazima Ćatića koji je rekao:
Preživjećemo,
jer su naša mjerila drugačija
i naša osjećanja dublja i toplija,
jer se ne bojimo ni drugih,
ni drugačijih, ni boljih,
jer se sami sobom grijemo
Dragi prijatelji,
U vremenu nezapamćenih stradanja u Svetoj zemlji ovaj naš susret i poziv na mir je utoliko
značajniji. U danima nakon eskalacije nasilja u Izraelu i Palestini 7. oktobra ja i gospodin Finci
smo sjeli i uputili zajedničku poruku osude nasilja i potrebe zaustavljanja vala terora i nasilja nad
nevinim civilima.
Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svom posljednjem zasjedanju usvojio
Deklaraciju o miru u Svetoj zemlji i pravima palestinskog naroda u kojoj poziva sve
međunarodne aktere, muslimanske lidere i vjerske autoritete svih religija da se rezolutno angažuju
kako bi se zaustavila spirala nasilja u Svetoj zemlji i kako bi mir zavladao, ne samo između
Palestine i Izraela, nego i među duhovnim sljedbenicima praoca poslanika monoteizma Ibrahima
(a.s.)/ Abrahama. Istom deklaracijom najoštrije se osuđuju napadi na civile u okolini Gaze i
uzimanje civilnog stanovništva za taoce, te poziva na njihovo oslobađanje, kao i oslobađanje
hiljada bespravno zatočenih, naročito žena i djece. „Otpor okupaciji ne može biti opravdanje za
činjenje zločina, kao što ni pozivanje na borbu protiv terorizma ne može biti opravdanje za
ubijanje civila i kolektivno kažnjavanje. Svaki zločin treba biti predmet neovisnih istraga i sudskih

procesa“- stoji u deklaraciji najvišeg zakonodavnog organa Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini.
Mi danas okupljeni u blizini mezarja žrtava genocida u Srebrenici, koji smo i sami preživjeli
holokaust i genocid ili smo njihovi potomci, imamo pravo i obavezu biti svjedocima istine i
pravednosti šuhedau bilkist. Kura'anska je poruka u suri Eni-Nisa ajet 135:

„O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja
i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti –
kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah
zaista zna ono što radite“.
Ljudski rod se permanentno mora sjećati holokausta – tog jezivog ploda pomračenog ljudskog
uma – kako nove generacije ne bi zaboravile vrijeme kada je fašizam dominirao nad humanošću.
Očuvanje istine o genocidu u Srebrenici je najbolji zalog sretnije budućnosti svih ljudi naročito
na ovim našim prostorima. Dizanje glasa protiv zla i stradanja nevinih bez obzira na njihovo
porijeklo, vjeru, naciju ili mjesto stradanja je obaveza svih a naročito onih koji su i sami preživjeli
iste strahote.
Prema zlu se uvijek mora biti strog. Ne smije mu se ostaviti prostora da se razmaše, ono mora
biti obuzdavano i obuzdano. U protivnom će ojačati i dovesti u pitanje svako dobro.
Ne postoji više istina o onome što se u prošlosti dešavalo, istina je samo jedna. Postoje samo oni
koji bi istinu sakrili i to su nažalost oni koji su spremni ponavljati ne samo greške iz prošlosti
nego i zločine koji su vječna mrlja na savjesti čovječanstva.
U nadi da će principe komunikacije koje ćemo profesor Rosensaft i ja danas obznaniti potpisati i
brojni drugi ljudi dobre volje i da će biti naš skromni doprinos izgradnji mira i boljem
razumijevaju među sljedbenicima Knjige i sinovima Ademovim i Havinim, ja vas iskreno
selamim.

Noć u kampu Lipa: Go Wild West

Negdje na sredini kampa Lipa, umotan u deku, mirno je stajao. Reći će nam da se zove Murtaza, da ima 17 godina i da je sam krenuo iz Pakistana. Još ne zna gdje će. Samo zna s kim će. Vodi nas u svoj šator na čijem ulazu je montirana grijalica koju nazivaju topom. Unutra su njegovi prijatelji koje je upoznao na gejmu. Abid Ali je najobrazovaniji u kampu. Ima trideset i tri godine i pokazuje nam svoju fotografiju iz Pakistana.

„Ovo sam ja, uslikan prije tri godine“, govori nam dok na svom telefonu pokazuje svoju fotografiju.

Abid Ali prije tri godine u Pakistanu

A ovo je Abid Ali danas. Marketinški menadžer skoro i da ne liči na sebe. Loša hrana, policijska premlaćivanja, hiljade prepješačenih kilometara i stalna tenzija od njega su napravili deset godina starijeg čovjeka.

Abid Ali u kampu Lipa

Ali kaže da je krenuo u Italiju. Ni on ne zna gdje tačno ide, ali zna da zbog supruge i dvoje djece mora pronaći neki pristojan posao kako bi im život bio bolji.

„Krenuo sam na ovaj put zbog budućnosti“, objašnjava nam Ali i pokazuje na mladića pored sebe.

Zove Babar Ali. Iza sebe ima trideset i pet gejmova, a ispred sebe istu granicu. Trideset i pet puta su ga hrvatski policajci vraćali nakon premlaćivanja i ostavljali u šumama Plješevice. Njegov prijatelj traži na mobitelu Babar Alijevu fotografiju da bi nam pokazao kako je izgledao prije nego su ga potrošile migrantske godine.

Babar Ali u Pakistanu prije polaska i sada u kampu Lipa

„Go West“, ponavlja rečenicu dok sjedi na krevetu postavljenom u vojnom šatoru na obroncima Grmeča.

Usman Gondal spava na drugom krevetu. Pretražuje na Facebooku svoje fotografije iz Pakistana.

Usman Gondal u Pakistanu prije polaska u Evropu

„Ova je iz škole“, govori nam.

I na njegovom licu je putovanje u Evropu ostavilo traga. Umjesto u igri, godine je proveo na gejmu.

Usman Gondal u kampu Lipa

Jedan mladić u istom šatoru otvara konzervu na kojoj piše – narezak. Goveđi je, preveli smo mu, nakon što nas je upitao da li je halal. Umjesto kašike koristi poklopac od konzerve. Onda je uslijedio osmjeh zadovoljstva zbog koliko-toliko ukusne večere prethodno pogrijane na grijalici instaliranoj na ulazu u šator. I on nam pokazuje svoju fotografiju iz Pakistana. Ovu drugu smo mi načinili da svjedoči o tragovima migrantskog života na njegovom licu.

Prije polaska na put i u kampu Lipa

Kada je vidio da tražimo njihove stare fotografije, prilazi nam još jedan Pakistanac. Odjeven je u staru jaknu Nogomoetne reprezentacije BiH. Pokazuje nam svoju fotografiju nastali prije nego je krenuo na gejm.

U Pakistanu …

Danas ovaj mladić izgleda iscrpljeno. Da njegovi prijatelji nisu svjedočili o njegovom identitetu, sigurno ne bismo povjerovali da je to njegova fotografija.

u kampu Lipa

Vrijeme je za spavanje. Obezbjeđenje kampa nas je uočilo i negdje pred ponoć izbacuje nas vani. Dok se vozimo prema hotelu u Bihaću na displeju piše da je vani minus trinaest.

Nakon pet sati ustajemo ponovo i Laki je već bio spreman. Tridesetak minuta vožnje potrebno je da dođemo do Lipe. Negdje, tačno na prevoju kod crkve, vozili smo ugašenih svjetala kako nas obezbjeđenje i policija ne bi primijetili. No, s te strane smo predaleko od kampa da bismo išta mogli snimit. Onda opet vožnja do drugog ulaza u kamp. Minus je petnaest i još nije svanulo. Zvuk grijalica instaliranih na ulazu u šator više se ne čuje. Tek kada potuno svanulo, moglo se vidjeti da grijalice uopće ne rade. Šatori su bili zakopčani, ali svi su bili bez grijanja tokom noći.

zora nad Lipom

Policija USK nas pokušava odstraniti, ali uspjeli smo se probiti do kampa. Farid Gul nam prvi prilazi. Kaže da im isključe struju poslije ponoći i da ne mogu spavati od zime.

„Lipa je vrlo hladna“, žali nam se ovaj bivši vozač autobusa.

Na mobitelu pretražuje svoje fotografije iz Pakistana. Od tog čovjeka ostala je samo sjena.

Farid Gul, nekad i sada

Sunce se ukazuje iznad bosanskih planina. Jedan Pakistanac, ogrnut dekom i bosih nogu u papučama izašao je na brijeg da ga, barem malo, sunčeva svjetlost zagrije. Nije progovorio nijednu riječ. Kasnije nam se pridružio i Tarik Avan. Pokazuje nam fotografiju sa svojom kćerkom i sinom.

Tarik Avan u Pakistanu

Malo, zatim, okreće telefon i govori da je ovo on. Ta fotografija je nastala na Lipi. Tarik je na nozi imao gips nakon što su mu hrvatski policajci na gejmu slomili nogu.

Tarik Awan u kampu Lipa

„Dvadeset i dva puta sam pokušao i vratili su me natrag“, objašnjava nam dok pokazuje svoj iskrivljeni nos. Njega su slomili slovenački policajci. Oni koji migrante vrate u Hrvatsku legalno, a Hrvati ilegalno prebace u Bosnu. I sve to dok Evropa izražava zabrinutost.

Border Violence Monitoring Network ponovo dokumentovao: Hrvatska policija masovno prebacuje migrante u BiH!

Hrvatska policija ove je sedmice započela novu zabrinjavajuću praksu masovnog presretanja, zatvaranja i protjerivanja migranata u Bosnu i Hercegovinu, transportirajući ih autobusima do graničnih prijelaza, nakon čega ih predaju bosanskohercegovačkim vlastima, saopćeno je iz Border Violence Monitoring Networka, mreže lokalnih organizacija koje dokumentuju nezakonita djelovanja policijskih agencija prema migrantima.

Prema svjedočanstvima žrtava protjerivanja, a koja su potvrdile i vlasti Unsko-sanskog kantona, hrvatska policija migrante presreće na teritoriji Republike Hrvatsle, nakon čega ih često neoznačenim vozilima sprovodi u policijske stanice. Opisane metode presretanja mogle bi sugerirati da se radi o provedbi kompenzacijskih mjera koje je početkom godine najavio ministar unutrašnjih poslova RH Davor Božinović, a u sklopu kojih je 742 nekadašnjih policijskih službenika s graničnih prijelaza prema Sloveniji i Mađarskoj preraspoređeno u mobilne timove zaduženje za presretanje migranata u blizini schengenskih granica RH.

“Pored ceste zaustavio nas je kombi bez oznaka. Ljudi unutra nisu imali policijske uniforme, ali vidjeli smo da nose oružje i shvatili smo da su policajci. Strpali su nas u kombi i odveli u policijsku postaju. Svi smo se bojali jer nam nisu rekli što će se dogoditi, vikali su na nas na svojem jeziku i odbijali pričati engleski”, opisalo je nekoliko ljudi, dok druge grupe zaustavljene na udaljenijem teritoriju svjedoče da su ih presreli policajci u službenim vozilima.

 

Žrtve odreda opisuju da su ih potom satima držali u podrumskim prostorijama nalik na zatvor bez pristupa hrani i vodi, nakon čega im policija izdaje Rješenje o protjerivanju u BiH. Brojne žrtve s kojima smo razgovarali žale se da su bili prisiljeni potpisati dokumente na jeziku koji nisu razumjeli, što je protivno članku 196. Zakona o strancima, na koji se Rješenja o protjerivanju pozivaju. Također, žrtve kažu da nisu dobili mogućnost ulaganja žalbe na postupak, što predviđa međunarodno pravo, ali i hrvatski Pravilnik o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku protjerivanja i povratka stranaca.

“Držali su nas u nekakvoj podrumskoj prostoriji bez ikakvog objašnjenja. Nismo znali što potpisujemo niti što će kasnije biti s nama. Tražili smo pomoć za djecu, barem mlijeko i pelene za najmanje, ali ni to nismo dobili. Jedan mladić je tražio da mu vrate naočale, ali samo su mu rekli “ne”. Žene i djeca su bili jako uplašeni, nisam znao što reći da ih smirim. Nakon što smo više puta izjavili da su nam djeca gladna, dobili smo kruh i vodu. Tamo smo dva dana spavali na podu prije nego što su nas prebacili u drugi objekt, u kojem je jednu prostoriju dijelilo mnogo ljudi”, rekao aktivistima jedan od migranata.

Nakon potpisivanja dokumenata, policijski službenici te skupine migranata, među kojima su i maloljetnici, žene i djeca, prebacuju u druge objekte detencijskoga tipa. Opisi trajanja puta i izgleda prostorija u kojima su bili zatvoreni, kao i dokumenti koje neki od njih imaju, ukazuju na mogućnost da se radi o Prihvatnom centru za strance u Ježevu, te o Tranzitnim prihvatnim centrima Tovarnik i Trilj. Sva tri centra su već godinama predmet prijava organizacija civilnoga društva zbog sumnje na kršenje ljudskih prava, uključujući nemogućnost pravovremenog kontakta s odvjetnicima.

“Policija nas je tamo tražila da platimo smještaj, hranu i prijevoz do granice, kao da smo bili u hotelu, a ne u zatvoru. Mi nismo tražili da nas tamo odvezu. Osjećamo se kao da su nas opljačkali”, rekao jedan od muškaraca protjeranih u BiH.

Njegovo svjedočanstvo potvrdili su i drugi, među kojima neki imaju dokumente koji potvrđuju da im je boravak u detenciji u Trilju naplaćen. Nakon nekoliko dana, a u nekim slučajevima i tjedana provedenih u tim centrima, hrvatska policija ljude masovno dovozi na granične prijelaze prema BiH, pri čemu je ovoga tjedna posebno aktivan prijelaz Slavonski Brod, gdje ih iskrcava iz autobusa i predaje bosanskohercegovačkim vlastima. Djelatnici Službe za poslove sa strancima i međunarodna organizacija IOM potom ih prebacuju u Unsko-sanski kanton: muškarce u notorni tranzitni centar Lipa, a obitelji u prihvatni centar Borići.

Takav oblik masovnih readmisija dokazano krši međunarodne pravne standarde, uključujući princip non-refoulement, što je potvrđeno u nedavnim presudama talijanskog, slovenskog i austrijskog suda.

“Talijansko iskustvo jasno je pokazalo da bilateralni sporazumi o readmisiji sa susjednim zemljama postaju alat za kršenje zajamčenih prava, uključujući pravo na traženje azila i na individualnu procjenu slučaja, što je u slučaju čovjeka lančano vraćenoga preko Slovenije i Hrvatske u Bosnu potvrdio sud u Rimu”, rekla je odvjetnica Anna Brambilla iz talijanske organizacije ASGI, koja je u suradnji s BVMN prva uspjela sudski osporiti takve readmisije.

BVMN izražava veliku zabrinutost ovakvom novom praksom te poziva Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da hitno rasvijetli slučaj, te osigura sva zakonom zajamčena prava, uključujući pravo na međunarodnu zaštitu, pristup žalbenom postupku, informacije o zakonom zajamčenim pravima, prevođenje u cijelom postupku i besplatnu pravnu pomoć svim osobama u pokretu koje se zateknu na području Republike Hrvatske, saopćeno je iz te organizaije.

Međunarodni tim istraživačkih novinara dokumentovao: Hrvatska ilegalno migrante protjeruje u BiH

Hrvatska granična policija sistematski i ilegalno protjeruje posebno ugrožene osobe preko EU-granice i vraća ih u Bosnu i Hercegovinu, bez poštivanja njihovog zahtjeva za azil. To pokazuje zajedničko  istraživanje  ARD Studija Beč,   Lighthouse Reports, SRF Rundschau, Der Spiegel i zagrebačkih Novosti. U vremenu od 22. do 27. maja 2021. ovaj tim je filmski dokumentovao šest iliegalnih protjerivanja (tzv. „Pushbacks“) afganistanskih i kurdskih porodica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu.

https://www.facebook.com/Weltspiegel/videos/241182194111544/?extid=NS-UNK-UNK-UNK-IOS_GK0T-GK1C

Snimci napravljeni u blizini bosanskog grada Glinice po prvi put pokazuju na koji način hrvatske policajke i policajci protjeruju među kojima su i ugrožene osobe. Preko „zelene granice“ oni prisilno sprovode žene u visokoj trudnoći, malu djecu, bebe,  kao i jednog starca sa štakama. Ovi protjerani ljudi pričaju da se njiihovi zahtjevi za azil uopće se ne uzimaju u obzir, a nerijetko su i predmet ismijavanja, pišu novinari.

U tekstu su ispričane brojne priče migranata, a među njima i porodice afganistanske porodice koja je gotovo da su pješačila do Zagreba. Policija ih je tamo pokupila. Hrvatski policajci ignorirali su zahtjev za odvođenjem trudnice u bolnicu i  i njihov zahtjev za   za azilom.

“Umjesto toga, policija porodicama uzima mobitele, punjače i novac i vozi ih natrag na granicu EU s Bosnom i Hercegovinom, a sa njima i osmomjesečnu bebu”, objavljeno je u tekstu. 

Na zahtjev studija ARD u Beču i istraživačkog partnera, hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da su akcije uključivale zakonske odbijenice ulaska direktno na granici. Ovdje nije potrebno utvrđivati ​​”potrebe migranata”. Hrvatska se pridržava nacionalnih i međunarodnih pravila kada je u pitanju “zaštita granica”. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Davora Božinovića ignorira činjenicu da su azilanti, prema vlastitim izjavama, već bili duboko u Hrvatskoj i izričito zatražili azil. U ovom slučaju, zakon EU zabranjuje deportaciju i propisuje pojedinačni postupak za azil. 

Izbjeglicama i migrantima, dokumentovali su novinari, sistematski se ne oduzimaju samo odjeća, lične stvari, mobiteli i novac. Nevladine organizacije često su dokumentovale nasilje poput premlaćivanja, ugriza pasa, elektro šokova, seksualnog nasilje ili ponižavanje, poput naredbe da se međusobno tuku. U ljeto 2020. godine, Odbor za zaštitu od mučenja Vijeća Europe nenajavljeno je istraživao kako se hrvatska policija odnosila prema izbjeglicama i migrantima. Prema informacijama iz bečkog studija ARD i njegovih istraživačkih partnera, izvještaj jasno potvrđuje kršenje ljudskih prava na granici, a Zagreb se žestoko protivi objavljivanju.

Vijeće ministara BiH nije donijelo odluku: Srpski ministri nisu glasali, nije odobren ulazak u BiH evakuisanim Palestincima koji su u srodstvu sa bh. državljanima!

Vijeće ministara BiH večeras nije usvojilo odluku kojom se državljanima Palestine, inače bliskim srodnicima bh. državljana, dozvoljava ulazak u Bosnu i Hercegovinu pod posebnim uslovima.

Za predloženu odluku glasalo je 7 ministara, dok srpski ministri u Vijeću ministara BiH nisu glasali. To znači da odluka nije prošlai da će 30 državljana Palestine koji su bliži srodnici bh. državljana evakuisanih iz Gaze morati ostati u Kairu.

A evo je šta se, prema predloženoj odluci podrazumijevalo pod srodnicima.

“Srodnicima se smatraju bračni partner, djeca, uključujući punoljetnu djecu iznad osamnaest godina, i roditelji državljana BiH, ukoliko imaju državljanstvo Palestine, a nemaju državljanstvo BiH”, navedeno je u prijedlogu odluke Vijeća ministara BiH koju je predložio državni ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić.

Međutim, ministri iz Republike Srpske Nenad Nešić, Staša Košarac i Srđan Amidžić nisu glasali za usvajanje ove odluke.

Uz odluku je bio dostavljen i spisak 30 palestinskih državljana koji su u srodstvu sa 17 bh. državljana koji se, također, nalaze u Egiptu gdje su smješteni nakon što su proteklih dana evakuisani iz Gaze.

Odluka je trebala biti donesena do 18 sati, ali je državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac tražio dodatno pojašnjenje. Nakon dodatnog usaglašavanja Košarac, Nešić i Srđa Amidžić nisu glasali.

Podsjetimo, četrdeset dana od početka rata u Gazi, bh. vlasti su uspjele, uz pomoć Katara, evakuisati 47 osoba iz Gaze. U pitanju su državljani BiH i njihovi srodnici. Svi oni su, preko graničnog prijelaza Rafah, prebačeni u Egipat gdje se trenutno i nalaze. Prvobitno je bilo planirano da samo 17 osoba koje imaju bh. državljanstvo bude prebačeno u BiH.

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu pozvao Vladu Rusije: Civilima osigurati evakuaciju, hranu i zdravstvenu zaštitu

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ukazao je Vladi Rusije “da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa”, saoppćeno je iz Suda.

Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da “što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo poštivanje Konvencije u potpunosti”

Sud je o privremenim mjerama obavijestio Komitet ministara Vijeća Evrope te naveo da je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije.

Sud, dalje, navodi da je od početka ruske vojne akcije u Ukrajini, “došlo do stvarnog i kontinuiranog rizika od ozbiljne kršenja prava civilnog stanovništva iz Konvencije, posebno prema članovima 2 (pravo na život), 3 (zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja) i 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Evropske konvencije o ljudskim pravima.

“U cilju sprečavanja takvih kršenja iu skladu sa pravilom 39 Poslovnika Suda (vidi Gruzija protiv Rusije (II) (br. 38263/08), privremena mjera, 12. avgusta 2008., Ukrajina protiv Rusije (br. 20958/14) , privremena mera, 13. marta 2014., Jermenija protiv Azerbejdžana (br. 42521/20), privremena mera, 29. septembra 2020. i Armenija protiv Turske (br. 43517/20), privremena mera, 6. oktobra 2020. godine), Sud je odlučio, u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka pred njom, da ukaže Vladi Rusije da se suzdrži od vojnih napada na civile i civilne objekte, uključujući stambene prostorije, vozila hitne pomoći i druge posebno zaštićene civilne objekte kao što su škole i bolnice, i da odmah osiguraju sigurnost medicinskih ustanova, osoblja i vozila hitne pomoći na teritoriji koja je napadnuta ili opkoljena od strane ruskih trupa. Od Vlade Ruske Federacije zatraženo je da što prije obavijesti Sud o mjerama koje su poduzete kako bi se osiguralo da se Konvencija u potpunosti poštuje. Sud je također odmah obavijestio o gore navedenim privremenim mjerama Komitet ministara Vijeća Evrope u skladu sa pravilom 39. stav 2. Poslovnika Suda Sud je već primio niz zahtjeva za privremene mjere pojedinaca protiv Vlade Ruske Federacije. Ove osobe uključuju one koje se sklanjaju u skloništa, kuće i druge zgrade, bojeći se za svoje živote zbog kontinuiranog granatiranja i pucnjave, bez ili sa ograničenim pristupom hrani, zdravstvenoj zaštiti, vodi, sanitarnim čvorovima, struji i drugim međusobno povezanim uslugama neophodnim za preživljavanje, kojima je potrebna humanitarne pomoći i sigurne evakuacije”, saopćeno je iz Suda.

Osim toga, Sud odlučuje da ukaže Vladi Ruske Federacije, da civilnom stanovništvu osiguraju nesmetan pristup sigurnim putevima evakuacije, zdravstvenoj zaštiti, hrani i drugim osnovnim potrepštinama, brz i neometan prolaz humanitarne pomoći i kretanje humanitarnih radnika.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...