Ko je i šta je Franjo Šarčević? Sveta krava Franja koja zadržava ekskluzivno pravo da javno, na društvenim mrežama, ljudima psuje majke, a da ga, pri tome, od uzvratnih psovki i prijetnji botova mora čuvati država. Čiji Dan nezavisnosti naziva – islamističkim.
“Novinarsko piskaralo sa portala Vijesti.ba i član tima Željka Komšića ima lijepu poruku za ove izbore. No da ne ostanem dužan: jebo vam Željko Komšić mater fašističku, i da se ugušite u svojoj mržnji i jadu. I svi koji ste glasali za njega možete me odmah izbaciti iz kontakta ili sačekajte da ja vas jedno po jedno. Pizda vam materina pokvarena”.
Tako je prije šest godina pisao sveta krava Franja, akademski radnik, matematičar i politički analitičar, koji ciklično, svake dvije godine, prijeti da će napustiti državu BiH, bježeći od “rastućeg bošnjačkog nacionalizma” koji je toliko opasan da mu Franjo Šarčević, u po Sarajeva, može javno “jebati majku” i opet ostati na budžetu kojeg pune “bošnjački nacionalisti”.
Godinama Franjo Šarčević etiketira ljude kao bošnjačke nacionaliste. Za njega su islamisti i Emir Suljagić, i Reuf Bajrović, i Vahidin Preljević, i Benjamina Karić, i Željko Komšić, i Andrej Nikolaidis. Dok Ugo Vlaisavljević, otac narativa o konsocijaciji, zaslužuje podršku svete krave Franje.
“Prvi mart 2024.”, piše Franjo Šarčević u kolumni koja još uvijek nije izazvala žestoke reakcije, “definitivno je zaokružio jedan proces islamizacije tog dana i njegovo pretvaranje u bošnjački nacionalni praznik. Način na koji se taj dan obilježava, mjesta koja se posjećuju i simbolika s kojom se tome pristupa, jasno govore da je to naprosto tako, sviđalo se to nekome ili ne”.
Franji Šarčeviću su, dakle, sporna mjesta koja se posjećuju 1. marta. Sporno mu je posjećivanje mezarova i grobova pripadnika Armije RBiH koji su, pod zastavom ljiljankom, poginuli braneći nezavisnost države u kojoj će trideset godina kasnije neki Franjo, kao slobodni građanin, živeći na račun poreskih obveznika, članove porodica i suborce palih heroja nazivati – islamistima.
Sporna je Franji Šarčeviću i “simbolika” s kojom se pristupa Danu nezavisnosti. Što znači, sporna mu je zastava s ljiljanima koja je 22. maja 1992. godine podignuta na jarbolu ispred UN-a, i zastava koju je tri godine kasnije, 9. maja 1995. godine nosio Semir Drljević Lovac tokom obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom u Parizu.
Dok jede sa budžetskih jasala nezavisne Bosne i Hercegovine, sveta krava Franja dijeli stavove sa Rajkom Vasićem i Goricom Dodik glede obilježavanja Dana nezavisnosti. Cool je, znate, kada Amerikanci na svojim svečanostima obuku djecu u vojne odore. Cool je kada to rade i Hrvati u Vukovaru. Samo nije cool kada bosanskohercegovački dječak obuče uniformu koju je nosio njegov tata ili babo dok su se, pod zastavom ljiljankom, borili protiv fašizma protiv kojeg se, navodno, danas bori Franjo Šarčević.
Prijete mu, kaže, smrću zbog stavova o Danu nezavisnosti, što posebno uznemirava Dinu Mustafića, eksperta za sva pitanja o kojima, uglavnom, pojma nema. Jer tom ekspertu Mustafiću, uznemirenom zbog prijetnji Franji Šarčeviću, sasvim je prihvatljivo da na Neretvi i na Igmanu djeca stavljaju titovke s petokrakom, kao što mu je prihvatljivo da sveta krava Franja islamizacijom naziva fotografisanje s djecom obučenom u odoru Armije RBiH.
Ko prijeti Franji Šarčeviću? Botovi. Anonimni (polu)svijet koji dane provodi vrijeđajući druge na društvenim mrežama. I sve dok mediji ne počnu prenositi njihove objave, ti ljudi su nebitni.
Ko psuje majku biračima Željka Komšića? Ko Dan nezavisnosti naziva islamističkim praznikom? Franjo Šarčević, profesor i analitičar. Akademski radnik i budžetski korisnik.
Ko je, zapravo, Franjo Šarčević? Matematičar koji odgovornost za bosanski genocid želi podijeliti sa tri. A nije država plod računskih operacija Franje Šarčevića. Ili, ipak, jeste. I to onda kada Christian Schmidt odluči da u Ustav ugradi formulu po kojoj jedan Hrvat iz Mostara vrijedi koliko i tri Bošnjaka iz tog kantona. Mogao bi, recimo, ako je već slobodoumni građanin Franjo Šarčević objasniti tu matematiku. Mogao bi, ali neće. Lakše mu je glumiti žrtvu koja će, opet, za dvije godine “zaprijetiti” odlaskom iz BiH.
Nakon šokantnog nastupa bivšeg predsjednika Upravnog odbora Doma zdravlja KS Ademira Spahića u kojem je jasno i precizno govorio o kriminalnim radnjama kadrova SDP-a bliskih Nerminu Nikšiću, od sklapanja ugovora s vlasnicima firmi koje su bliske Nikšiću, preko sumnjivih zapošljavanja, nabavci odijela i defibrilatora, očekivalo se da Spahić neće više biti član SDP-a.
No, ipak se nije očekivalo da na sve optužbe, osim opaske da su neargumentirane tvrdnje Spahića, SDP šuti, a da Predsjedništvo KO SDP-a Sarajevo Ademira Spahića optuži za govor mržnje!
Nije strana ovakva formulacija SDP-ovcima koji su nedavno također jedan TV nastup Reufa Bajrovića, a nakon što su premontirali snimak, optužili za govor mržnje! Dakle, ko god progovori o eventualnim kriminalnim radnjama članova SDP-a, ili kritizira njihovu politiku biva prognan i označen kao raspirivač mržnje.
Suprotno ideologiji kojoj kao pripadaju SDP faktički ovdje štiti kriminal, a ‘zviždače’ progoni. Liči na Rusiju, ali nije, to je još uvijek Bosna i Hercegovina.
U nastavku donosimo obrazloženje SDP-a za isključivanje Spahića:
“Ademir Spahić povrijedio je Statut SDP BiH, gdje se u medijskim nastupima, tačnije prilikom gostovanja na televizijskog kući Hayat dana 23. 02. 2024. godine, nije odnosio s poštovanjem i uvažavanjem prema članovima SDP BiH, te je svojim usmjerenim govorom prouzrokovao govor mržnje prema pojedincu, odnosno grupi ljudi na osnovu nacionalnosti u svrhu stvaranja netrpeljivosti i diskriminacije, sa omalovažavajućim tonom, ne poštivajući Statut SDP BIH i načela socijaldemokratije, čime je svim članovima SDP BIH i SDP BiH kao političkoj partiji nanesena ogromna šteta.
Nadalje, Ademir Spahić je u svojim daljnjim javnim nastupima, uključujući i gore navedeni javni nastup na TV Hayat, te novim nastupom na istoj TV kući od 25.02.2024. godine, kao i putem brojnih portala koji su prenijeli informacije sa njegovih gostovanja na pomenutoj TV kući, u kojima predstavlja SDP BIH, iznio je niz uvredljivih stavova, subjektivnih shvatanja o različitim situacijama, potpuno neargumentovano je iznosio tvrdnje o procesima unutar SDP-a i na različite načine nanio štetu i narušio ugled SDP BiH, kao i podstakao narušavanje povjerenja građana i članstva u istinske vrijednosti SDP BiH.
U skladu sa gore navedenim, Ademir Spahić je napravio povrede člana 20. alineja 2,5,6,7,20,21, člana 25. člana 27. i člana 28. Statuta SDP BIH, kao i člana 17. etičkog kodeksa SDP BIH, te se predlaže donošenje navedene Odluke o isključenju iz članstva SDP BiH Ademira Spahića”.
U svim navedenim alinejama nisu se ni kurtoazno udostojili makar pozvati istražne organe da provjere navode Spahića. On je to, za razliku od partije kojoj je pripadao, učinio. Čak je potvrdio da je i davao iskaze. No, SDP bi i dalje da priča o ‘Respiratorima’ i prijašnjoj kriminalnoj vlasti, dok udaljava pojedince iz svojih redova koji transparentno ukažu na probleme.
Inače, prema Statutu SDP-a u partijskom postupku mogu se izreći mjere: opomena, suspenzija sa svih partijskih funkcija do donošenja konačne odluke i isključenje iz SDP BiH.
Isključenje se obavezno izriče u slučaju kada je član pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri i više godina za krivična djela organizovanog kriminala, privrednog kriminala i korupcije. Član 20. koji je Spahić prekršio govori i o tome da član SDP –a je dužan da javno iskazuje svoje mišljenje. Očito se to odnosi isključivo na mišljenje koje se ne tiče samog SDP-a!?
Nije zgoreg podsjetiti i da SDP u svom statutu kao cilj ima borbu protiv aparthejda, svakog oblika fašizma, rasizma, nacionalne i vjerske netrpeljivosti, svakog oblika diktatuture, partiokratije, korupcije i kriminala. S obzirom da nisu niti pozvali istražne organe da provjere navode Spahića, od njihove borbe protiv korupcije i kriminala ostalo je samo mrtvo slovo na papiru. Kao što i sam SDP postaje partija u kojoj se, čak i Statut, čita i tumači na različite načine.
Mislio sam da je u pitanju šala kada sam prošle nedjelje, minut do četiri, primio poruku od Edina Vranja kojom me obavještava da je uhapšen. Nazvao sam ga istog trenutka, ali nije se javljao. Pozvao me pet minuta kasnije i tiho saopćio da se nalazi u policijskoj stanici u Priboju, da ga sumnjiče za ratne zločine i da mu oduzimaju telefon. Onda mi je, putem vibera, poslao fotografije potvrde MUP-a Republike Srbije kojom se potvrđuje da je upoznat s pravima. Više se nije javljao.
Edina Vranja poznajem već nekoliko godina. Bio je često tema mojih kritičkih tekstova i priloga. To što ja mislim o njemu ili što on misli o meni potpuno je nebitno za ovu priču. Stvar je principa.
Ima možda tridesetak dana otkako sam u Novom Sadu pronašao i snimio Duška Kornjaču, optuženika za zločine protiv čovječnosti koji je „nedostupan“ bh. pravosuđu. Pravedni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić saopćit će naciji da Duška Kornjaču neće izručiti Bosni i Hercegovini, gdje bi mu se trebalo suditi zbog ratnih zločina u Čajniču. Reći će predsjednik Srbije, koji se zalaže za otvoreni Balkan, da neće izručiti nijednog Srbina optuženog za ratne zločine jer bi to ugrozilo „ustavni“ poredak države na čijem je čelu. Pa, zato, u toj državi slobodno živi petnaestak optuženika za ratne zločine. Slobodno živi presuđeni ratni zločinac sa tuzlanske Kapije Novak Đukić, presuđeni ratni zločinac iz Bratunca Mirko Todorović Banana. U Srbiji slobodno žive optuženici genocid u Srebrenici.
Bio sam tad još sasvim mali kada su na televiziji prikazivali slike Samira Avdića, Nedžada Husića i Ahme Harbaša. Ova trojica Srebreničana su u julu 1995. godine, zajedno sa ostalim muškarcima, putem smrti krenuli ka Tuzli. Kada je kolona razbijena, sedmorica Srebreničana, Nedžad Hasić, Behudin Husić, Ahmo Harbaš, Vahdet Avdić, Samir Avdić, Enver Harbaš i Muharem Hasić, krenuli su svojim putem. Deset mjeseci su lutali podrinjskim šumama, onda su se 11. maja 1996. godine na Crnom Vrhu kod Zvornika predali američkim pripadnicima IFOR-a, koji su im obećali da će ih prebaciti u Tuzlu. Slagali su ih. Sedmorica muškaraca isporučeni su MUP-u Republike Srpske. Tada je nastao slučaj „Zvornik 7. MUP RS-a ih je teretio za ubistvo četvorice Srba i jednog Bošnjaka u Podrinju. Kasnije će ih pustiti i suditi im u odsustvu. Onda će za njima raspisati Interpolove potjernice i ovi Srebreničani su postali ljudi bez identiteta. Godinama su živjeli na teritoriji Federacije, sve dok ih SIPA, po nalogu pravosuđa Republike Srpske, nije počela hapsiti. Jučer je uhapšen Behudin Husić. Nakon 26 godina progona, u rukama je policijske iz Republike Srpske. Prebačen je u pritvor u Bijeljini. Tu, u tom gradu, godinama je slobodno živio general Milomir Savčić, čovjek koji je optužen za genocid u Srebrenici. Živio je mirno dok mu „njegovi ljudi“ iz Tužilaštva BiH nisu dojavili da će biti uhapšen. Onda je iskoristio „otvoreni Balkan“ Aleksandra Vućića i prešao u Srbiju. Da živi mirno i bude „nedostupan organima gonjenja BiH“. Behudin Husić, koji je uspio pobjeći Savčićevim vojnicima u julu 1995. godine, dostupan je „organima gonjenja“. On je u pritvoru, a Savčić na slobodi. U Srbiji. Čijem predsjedniku ne pada napamet da hapsi, izručuje ili procesuira Srbe optužene ili osuđene za genocid. Jer bi time narušio „ustavni poredak“ Srbije.
Za razliku od Savčića, Kornjače i osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, srbijanska policija hapsi – Edina Vranja. Hapsi Osmana Osmanovića, hapsi Huseina Mujanovića. Hapsi Iliju Jurišića, Tuzlaka kojeg je godinama proganjalo pravosuđe Srbije. Kolega Damir Kaletović, u saradnji sa pokojnim Sinanom Alićem, 2007. godine će napraviti dokumentarni film o Iliji Jurišiću. Dali su mu naslov – „Žrtva je krivac“.
Svaki komentar sadrži neku teoriju društva. Čak i kad komentator nije toga svjestan. Kako su svojevremeno isticali marksisti, svaka praksa temelji se na teoriji. I obratno.
Članstvo stranaka temelji svoje djelovanje na vrlo jednostavnoj teoriji. „Mi smo bolji od drugih stranaka. Bolji smo kao ljudi od njih. Pošteniji smo i sposobniji. Znamo više. Naše ideje su bolje od njihovih ideja. Nismo samo bolji od njih, već smo uvijek bolji od njih. Bez obzira na to jesmo li smo na vlasti ili nismo. Zato je uvijek dobro da smo mi na vlasti (a ne oni).“
Radi se o ideološkoj interpretaciji stvari. Tu su odnosi utvrđeni jedno, zasvagda. Vrijeme ne teče. „Mi možemo biti 45 godina (ili 20 godina, s malim prekidom) na vlasti, ali bolje je za društvo da i dalje mi ostanemo na vlasti, nego da dođu oni. Ako oni dođu, sve će uništiti.“
Prirodno je da se članstvo stranaka vodi ovakvom teorijom. Partije postoje da bi se borile za vlast. Da bi došle na vlasti i ostale na njoj. Ta težnja političkih stranaka, u izvjesnom smislu je, rekoh, prirodna. U drugom smislu posve je nenormalna. Ne znam postoji li političar, koji će predati vlast, a da nije prinuđen (bolešću, strahom od društvenih nemira, itd.), što nije normalno.
Naime, da bi jedno društvo bilo demokratsko nije dovoljno da vlast bude potencijalno smjenjiva. Potrebno je i da se svako malo mijenja.
Time dolazimo do druge teorije. Mogli bismo je nazvati liberalnom, ali i ne moramo. Nisu bitna imena, jer mnogi liberali u BiH se ne ponašaju u skladu s ovom teorijom. Ona počiva na premisi, koju je možda najbolje sažeo britanski historičar lord Ackton: „Vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno.“
Onaj ko prihvata ovu teoriju, prihvata (svjesno ili nesvjesno) sljedeće: „Mi nismo kao ljudi bolji od ostalih. Niko nije imun na poroke koje donosi vlast sa sobom, pa ni mi. Kada se poredimo s drugima, nije svejedno jesmo li na vlasti ili nismo. Jer vlast kvari, čak i najbolje ljude. Zato nije dobro da ostanemo dugo na vlasti.“
Članstvu stranaka teško je prihvatiti navedenu teoriju. Ne kažem da u svim našim strankama (SDA, SDP, DF, NiP, NS, itd.) nema ljudi koji se slažu s lordom Acktonom. Izgleda da žar političke borbe čini neshvatljivim navedeni princip većini članstva u svim strankama. Svi oni ostaju uglavnom pri prvoj teoriji: „Dobro je da smo uvijek mi na vlasti, a ne drugi.“ Ali nije važno šta se misli u strankama. Na kraju je važno šta misle oni koji su van stranaka. To je famozna – većina glasača.
Ako sagledamo bh. izbore u proteklih 15 godina, stječe se dojam da građani kod nas prihvataju teoriju lorda Acktona, a ne ideološku teoriju, kojoj su skloniji stranački ljudi.
Za razliku od Srbije, u kojoj je u proteklih 12 godina jedna te ista stranka na vlasti, u Bosni i Hercegovini (tačnije, u njenim dijelovima gdje pretežno žive Bošnjaci) vlast se mijenjala više puta.
Tako je 2010. na vlast došao SDP. Nakon iduća dva ciklusa općih izbora na vlasti je bila SDA, a 2022. se na vlast vratio SDP. Uza sve kontroverze u vezi sa načinom formiranja Vlade FBiH, vrijedi istaknuti da je Denis Bećirović ubjedljivo pobjedio Bakira Izetbegovića, te da je Vijeće ministara formirano bez pomoći OHR-a.
Važno je i to da ni SDA, ni SDP u svim ovim godinama nisu sami imali vlast. Morali su je dijeliti s manjim partijama (SBB, DF, NiP, NS, itd.). Sasvim različito je trenutno stanje u Srbiji, gdje jedna stranka ima apsolutnu većinu u Skupštini, te vlast može dijeliti, ali i ne mora. Dakle, govorimo o dva posve različita politička stanja.
Time dolazimo do dosljednosti.
Niko normalan neće reći za građane Srbije da su dosljedni, a za građane BiH da nisu, jer prvi biraju istu stranku, a drugi jednom glasaju za jednu, a drugi put za drugu stranku. Pošto vlast kvari, prirodno je da građani ne misle uvijek isto o strankama.
Međutim, kad iz mase građana izdvojimo jednog, onda nam to, na jedan vrlo čudan način, više nije prirodno. Navest ću i primjer.
Ugledni bh. novinar i advokat Senad Pećanin je do izbora 2022. godine bio jedan od najžešćih kritičara vladajuće SDA. Često je gostovao u televizijskim emisijama, u kojima nije bio nimalo blag prema rukovodstvu SDA, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem.
Nakon što je SDA smijenjena s vlasti, već tokom 2023. godine, u Pećaninovom javnom djelovanju primijetila se određena promjena. Naime, počeo je kritikovati novu vlast, tačnije Trojku. Mnogi su se unutar Trojke iznenadili, jer su valjda smatrali da je Pećanin njihov. Ništa drugačije nisu mislili ni simpatizeri SDA i DF-a, te su Pećaninu počeli upućivati prigovore sljedećeg tipa: „Zašto sada kritikuješ Trojku, kada si im ti pomogao na dođu na vlast?“
I jedni i drugi su se vodili svojom ideološkom teorijom. „Ili si s njima, ili si s nama. Ako si s nama, onda si uvijek trebao biti s nama. Ako si bio s njima, onda si do kraja trebao ostati s njima.“
Čim su počeli napadi, stao sam u Pećaninovu odbranu, usprotivši se navedenoj logici. Kazao sam da Pećanin kao građanin ima pravo (a kao intelektualac ima i obavezu) da kritikuje svaku vlast. Po tom kriteriju je on dosljedan ili nedosljedan, a ne po lojalnosti određenoj stranci.
Pećanin je građanin. Nije ni član, ni simpatizer stranaka, te im ne duguje lojalnost.
Stvari su postale još složenije, kada je Pećanin postao advokat Fadila Novalića. Tada su optužbe na njegov račun intenzivirane. Ponovo sa obje strane spektra. I simpatizeri SDA, i simpatizeri Trojke su govorili da je nedosljedan, jer je upravo on podržavao krivično gonjenje Novalića. Čak ga je među prvima prijavio, na samim počecima afere Respiratori.
Kao advokat, Pećanin može braniti koga god hoće. Srđa Popović je branio Andriju Artukovića. To je abeceda. Dobro, ali ima li Pećanin pravo kao građanin, ili intelektualac, da propituje spomenuti krivični proces?
Ima, ako je došao do saznanja na osnovu koja su ga uvjerila da je došlo do propusta. Ako je trebalo suditi Novaliću, što je Pećanin tražilo, to po pravilima logike ne znači ujedno i da mu je dobro suđeno.
To da li je došlo do zloupotreba u krivičnom pravosuđu, reći će konačna žalbena instanca, vjerovatno Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.
Nisam advokat i ne mogu raspravljati o proceduralno-pravnim pitanjima u ovom slučaju. Ono o čemu mogu govoriti, kao građanin i politički komentator, jeste preksinoćnje saopćenje Naše stranke. Tu se o Novaliću i njegovom krivičnom progonu kaže sljedeće: „Upravo hapšenje takvih nazovi patriota je jedan od razloga zašto se približavamo EU, jer smo pokazali da nema nedodirljivih.“ (Moje podvlačenje)
Ko predstavlja prvo lice množine? Ko je hapšenjem Novalića pokazao da nema nedodirljivih? Naša stranka? Da li stranka, koja trenutno čini izvršnu vlast, tvrdi da je na neki način učestvovala u nečijem hapšenju? Da li formulacija da „nema nedodirljivih“ znači da je Naša stranka, kao vlast, utjecala i na ishod presude?
Zašto se po bilo kojem osnovu, vladajuća politička stranka identificira („jer smo pokazali“) sa djelovanjem pravosuđa?
Ako je Pećaninu trebalo opravdanje u javnosti, onda ne postoji bolje od ovog saopćenja Naše stranke. Jer ako vladajuća stranka odlučuje ko će biti uhapšen, onda je to već ozbiljna društvena anomalija. Čak i ako su u Našoj stranci deluzivni, pa ne odlučuju o krivičnom gonjenju građana, već se samo tako osjećaju, ili bi željeli da odlučuju, i to je ozbiljan prolem. Jer su vlast.
Ne znam da li je pravosuđe pod utjecajem izvršne vlasti. To je pitanje za pravosuđe (i vlast).
Ono što je očigledno jeste da najveći dio mainstream medija (Avaz, N1, Oslobođenje, Face TV, itd.) otvoreno podržava vlast, tačnije Trojku. Niko od njih, recimo, nije vidio ništa problematično u ovom saopćenju Naše stranke, iako su ga prenijeli. To se moglo sasvim jasno primijetiti i kroz nekritičko izvještavanje o otvaranju pregovora sa EU, u kojem se preuveličavao sam značaj događaja, kao i zasluge Trojke za isti.
U situaciji, kada je opozicija kriminalizirana (u određenoj mjeri i s dobrim razlogom), te je samim time lišena kredibiliteta (što nije dobro za jedno društvo), ključno je pitanje: ko će biti korektiv novoj vlast? Ako ne mediji ili intelektualci poput Pećanina?
Živimo u čudnom vremenu, u kojem su osnovne demokratske slobode napadnute, u toj mjeri da npr. Evropski parlament u svojoj rezoluciji kaže da se ni sve članice EU više ne mogu nazvati demokratskim društvima (npr. Mađarska). Šta tek reći za zemlje koje su van EU?
Srbija ima pregovarački status, ali kako sve češće ističu kritičari režima u Beogradu sve su manje šanse da može doći do demokratske, mirne smjene vlasti. Odnosi u srbijanskom društvu nikad nisu bili zaoštreniji i mnogi strahuju od sveopćeg nasilnog obračuna. Do toga je dovelo to što vladajući SNS kontroliše pravosuđe, kao i mainstream medije, kroz koje agresivno predstavlja opoziciju kao „kriminalnu organizaciju“, a kritičke medije kao „Đilasove“ odnosno „tajkunske“.
BiH nije takva. Zapravo samo „političko Sarajevo“ nije takvo. Zasad.
„Politička Banjaluka“ i „politički zapadni Mostar“ već odavno predstavljaju nedemokratske ambijente. Dodik i Čović su duže na vlasti od samog Vučića, a srpska i hrvatska opozicija u BiH ima manji medijski utjecaj nego ona u Srbiji.
Trojka, koja ima podršku međunarodne zajednice i mainstream medija, pokazuje težnju da kriminalizira sve medijske glasove, koji joj nisu po volji, što možda najbolje ilustrira odnos ministra vanjskih poslova prema uredniku ovog portala.
Ako se takav trend nastavi, uz podršku Američke ambasade i Misije EU, onda ćemo uništiti pluralizam i smjenjivost vlasti koju imamo već 15 godina. Drugim riječima, i „političko Sarajevo“ će ličiti na Srbiju, kojoj potpuna suspenzija demokratije nije smetala da brže od nas napreduje ka EU u proteklom periodu. Ako imate prijatelja u Beogradu, pitajte ih je li to sretan ishod.
Pogledajte, molim vas, ovu objavu. Pogledajte kako izgleda ogoljeni fašizam.
Ljudi o kojima “Alternativa” govori su crnogorski iseljenici iz Zapadne Evrope. To su ljudi koji su crnogorski državljani. Oni imaju pravo glasa. I to pravo nemaju manje od mene ili od fašista iz “Alternative”, niti njihov glas vrijedi manje od našeg.
Ti ljudi, koje po mišljenju Milatovićevih podržavalaca treba spriječiti da glasaju, a koje, ako ipak glasaju, valja privesti na granici i oduzeti im državljanstvo su, eto šta ćeš, zalomilo se – dominantno Bošnjaci. A ima i Albanaca. Ti ljudi su, kako bih vam rekao, nije da je bitno, ali tako se potrefilo – muslimani.
I onda kažu da nema napretka… Ovi će legitimisati ljude, “analizirati imena osoba” i oduzimati im državljanstvo. Kada su njihovi prethodnici i ideološka sabraća “analizirala imena osoba” u Štrpcima, analizirane su pobili. Šta reći: Štrpci 2.0. “Srećno Jakove!”
Nekakav Dritanov pitbul, Jakupi, koji nešto radi u nekakvom ministarstvu, takođe je, u ime države, zaprijetio crnogorskoj dijaspori.
Velikosrpska propagandna platforma “Vijesti” iseljenike je optužila da su korumpirani – da od Mila uzimaju pare kako bi došli u Crnu Goru i glasali za njega. Dijapora je, dakle, poručuju “Vijesti”, korumpirano govno koje će sve uraditi za sitne pare.
Što je, zapravo, ako malo razmislite o tome, genijalna teza. Širom svijeta ljudi odlaze u bogatije zemlje pa svojima u siromašnoj domovinu šalju pare. Samo je u Crnoj Gori drugačije. Kod nas, po Milatovićevim podržavaocima, ljudi odu u Luksemburg, tamo se obogate, kupe kafiće, fabrike i hotele, pa uzmu 100 eura od Mila da glasaju za njega. Eto kolika je to fukara – ako vjerujete “Vijestima”. Čiji je vlasnik, Miodrag Perović, podržao Amfilohijeve litije jer je u njima vidio “emancipatorski potencijal”. Tako je rekao, očiju mi. Čiji drugi vlasnik, Željko Ivanović, mene zove “mula Andrej” jer ja, ko biva, za ukus četnika previše volim muslimane. I za razliku od njegove novine mislim da i muslimani moraju imati pravo glasa.
Kada je prije sedmicu-dvije grupa građana Cetinja održala protest zbog promotivnog skupa Jakova Milatovića u tom gradu, sve su se zapadne ambasade oglasile u osudi tog protesta. Izrazile su ambasade zabrinutost za demokratski proces u Crnoj Gori. Francuski ambasador je protestante nazvao fašistima.
Mislite li da se koja od tih ambasada oglasila sada, kada se vrši skandalozan pritisak na crnogorske iseljenike da odustanu od svog prava da glasaju? Ramazan vam je, ne valja ‘sovati, pa se neću izraziti precizno.
Elem – nije. Kada država i ostala ološ prijeti dijaspori da će im oduzeti državljanstvo ako glasaju, to nije prijetnja demokratiji.
Predsjednički kandidat Milatović ima jasan plan kako da se to – da muslimani glasaju – ubuduće ne dešava. Iznio ga je, kakvo iznenađenje, tokom intervjua na televiziji „Vijesti“.
Plan je jednostavan. Desetinama hiljada muslimanima iz dijaspore treba oduzeti pravo glasa. To pravo treba dati desetinama hiljada ljudi iz Srbije i entiteta Republika Srpska. Etničku strukturu biračkog tijela treba promijeniti tako da pobjeda srpskog kandidata na svakim sljedećim izborima u Crnoj Gori bude garantovana.
Eto ideje za Schmidta. Ako opet bude problema da nametne vlast HDZ-a i dritanoida, eto rješenja – oduzeti bošnjačkoj dijaspori pravo glasa. Ako koji ipak glasa, hitno mu oduzeti državljanstvo. Ovo što je Schmidt uradio je efikasno – štelovati sistem tako da glas Hrvata vrijedi više od glasa Bošnjaka. Ali mjesta za poboljšanje uvijek ima. Još efikasnije je zabraniti Bošnjaku da glasa, kao što sada pokušava crnogorska vlast.
U tom smislu su fašisti iz “Alternative” ne samo alternativa, nego i avangarda.
To da Balkanci jednoga Njemca podučavaju finesama naprednog fašizma samo naizgled je paradoksalno. Ideje su kao voda: neprekidno kruže u prirodi. Ideja potekne sa jednog mjesta, pa se tamo izmijenjena vrati. Pripadnici Ku Kluks Klana, pedesetih godina XX vijeka u Alabami, recimo, imali bi šta da nauče od načina na koji vlasti i brižni građani RS-a zastrašuju i zlostavljaju povratnike. Kristalna noć i Marš na Rim su, kako bi se reklo, zlatni standard fašizma – to ne sporim. Ali ipak, tvrdim: svaki živi naci-fašista ima šta da nauči od crnogorske vlasti koja je ljudima naumila oduzimati državljanstvo zato što ne glasa za njih.
Gledajte… Da li znate da danas ne bismo imali francuska vina da nije otkrivena Južna Amerika?
Priča koju ću vam ispričlati nije tačna, ali je istinita. Francuske sorte grožđa su svojevremeno izvezene u Južnu Ameriku. Kada je bolest doslovce uništila, zatrla francuske vinograde, francuske su sorte grožđa u postojbinu vraćene iz Čilea, Argentine… Kao bi se reklo – francuske su se sorte u Francusku vratile iz dijaspore.
Vjerujte mi, znam šta pričam: imam stanovito iskustvo sa hajkama i medijskim linčom. Presudno je ostati hladnokrvan. To nije lako. Jer jasno osjetiš cunami bijesa koji juri ka tebi. Svejedno. Buka nije snaga. Gdje je šuplje, odzvanja.
Ovo, jasno vam je, govorim zbog „slučaja“ Amira efendije Mahića.
Svijet je pun ljudi koji, iz nekog razloga, misle da će, budu li dovoljno glasno i dovoljno dugo vikali, zamuknuti svi oni koji govore ono što se njima ne dopada. Pun je, taj svijet, još i moćnih ljudi koji misle da silom svakoga mogu zastrašiti, da silom mogu zatomiti istinu.
Svijet je pun budala, a najveća od svih je čovjek koji, dok sa krunom na glavi sjedi na prijestolu, dok mu se oko nogu motaju dvorjani a njegove vojske kroz plamen marširaju u zemlje gdje već dospio je strah od njegove moći – misli da je kralj.
Vjerujte mi, znam šta pričam: kada galame, najbolje je čitati.
Uzmi i čitaj, govorio je anđeoski glas Svetome Augustinu. Nemam bolji savjet. To je sve: uzmi i čitaj.
Čitaj, recimo, ovo: doktor Miodrag M. Petrović, „Zakonopravilo Svetoga Save o Muhamedovom učenju“.
No prije toga, pročitaj ko je autor. Istoričar kanonolog, naučni savjetnik Istorijskog instituta. Nesporni srpski autoritet za „Zakonopravilo“ Svetoga Save, za koje Petrović kaže da je „najveća srpska knjiga“. Petrović je autor kritičkog izdanja „Zakonopravila“.
Ovako Petrović piše u predgovoru svoje knjige, čije mi je izdanje iz 1997. na ekranu:
„Srbi se od pojave Turaka na Balkanu (XIV vek) neposredno i neprekidno suočavaju sa Muhamedovim učenjem, iz kojega je izrastao mnogobrojni islamski svet. Posle viševekovne turske vladavine sve do danas u Raškoj oblasti i Bosni postoje islamizirani Srbi koji pomoću islamske vere stvaraju svest o sebi kao posebnom – muslimanskom narodu. Njih bi danas svakako bilo mnogo više da u Srbiji nisu postojali spisi o Muhamedu i o profanosti vere koju je propovedao. Sveti Sava je dva takva spisa preuzeo iz vizantijske književnosti i uneo ih u Zakonopravilo ili Nomokanon – zbornik crkvenih i građanskih propisa, namenjen Srpskoj crkvi i državi“.
Dakle, da ponovimo šta kaže Petrović. Islam je „profana vera“. Bošnjaci su „islamizirani Srbi“. Da nije bilo Svetoga Save, Bošnjaka bi „svakako bilo mnogo više“.
Koji su to vizantijski tekstovi što ih je Sava uvrstio u svoj nomokanon? Takvih je, kaže doktor Petrović, preko sto.No nas ovdje zanimaju oni koji govore o islamu. To su spisi Svetoga Jovana Damaskina, Svetog Epifanija Kiparskog i Georgija Monaha, koje je Sava preveo i spojio u ono što Petrović naziva „spis o izmailćanskoj veri“.
Prije nego pročitamo šta tu o „izmailćanskoj veri“ piše, da pročitamo šta je i koliko je važan Savin „Nomokanon“ – „najvažnija srpska knjiga“, kako kaže doktor Petrović. Wikipedia veli ovako:
“Savin prevod vizantijskog Nomokanona je usvojen na saboru u manastiru Žiča 1221. godine, kao najviši crkveni i državni pravni akt.[2] Pošto su kanoni Crkve umnogome regulisali život podanika, Savina kompilacija se u znatnoj meri odnosila na oblast koju danas smatramo građanskim pravom.[3]
Savinom verzijom Nomokanona Crkva i država u Raškoj su načinjeni ravnopravnim partnerima, tako što to su izbačeni vizantijski zakonski tekstovi (Ekloga, Epanagoga i komentari Balsamona iz 12. veka) koji podređuju crkvu državi.[4]
Sava je u Nomokanonu naveo i Atanasijev popis kanonskih knjiga, kako bi sprečio upotrebu slovenskih apokrifa”.
U svakom slučaju, Savin “Nomokanon” je temeljni spis Svetosavlja.
Čitamo šta tu piše:
“I do sada postoji služba izmailćanska koja drži i vara ljude, to jest vera sracinska koja je preteča Antihrista”.
“A od tog vremena pa do sada kod njih uzraste lažni prorok po imenu Muamed, koji je, razgovarajući sa Jevrejima i sa hrišćanima, to jest sa arijanima i nestorijanima, odasvud crpeo zlo”.
“I mnoge druge izmišljotine su dostojne smeha u takvome spisu, za koji nadmeno kaže da je od Boga snesen na njega”.
“…Moamed imaše pomoćnika, zapravo druga po imenu Zid (Zejd). Ovaj imaše krasnu ženu koju požele Moamed. Dok su njih dvojica sedeli, Moamed reče: “Hej, Bog mi je zapovedio da uzmem tvoju ženu!”
Čitamo dalje kod doktora Petrovića da je Sveti Sava u svoj nomokanon unio i “Čin koji se vrši nad onima što se od Saracina obraćaju čistoj, istinitoj, hrišćanskoj našoj veri”. Taj tekst je, saznajemo, “takođe preuzet iz vizantijskih nomokanona”.
Tu između ostalog piše:
“Proklinjem zvani Kuran, odnosno čitav spis Moamedov, koji laže kad govori da ga je arhangel Gavrilo njemu sneo”.
“Proklinjem i samu Meku i svu okolinu njenu. I sedam kamenova što su ih Sracini tamo bacili na hrišćane. I svaku molitvu i službu i običaje njihove”.
“Iznad svega proklinjem boga Moamedova, za koga kaže da je samo on bog”.
Istorijsko-politički kontekst u kojem nastaju citirani vizantijski nomokanoni je jasan. Jasno je i da se ondašnji hrišćani i muslimani, pa ni u svojim teološkim raspravama, nisu mazili i nisu bili upoznati sa konceptom političke korektnosti.
Jasni su i politički razlozi zbog kojih je Sava te tekstove uvrstio u svoj tekst.
Jasno je i to da današnji politički kontekst u Bosni nije radikalno – u svakom slučaju ne dovoljno radikalno – drugačiji od ondašnjih napetosti (ovo je, dakako, eufemizam) između hrišćana i muslimana.
Amir efendija Mahić je deseti rođendan dočekao u logoru Trnopolje, u koji ga je zatočila Karadžićeva vojska. Od Kozarca, u kojem je rođen, nije ostao kamen na kamenu. Njegova porodica teško je stradala u zločinima koji je srpska vojska sistematski vršila nad njegovim narodom.
Obaveza Amira Mahića, kao ljudskog bića, no prije svega kao intelektualca koji je odgovoran prema drugim ljudima, kojima je on vjerski i intelektualni autoritet, ljudima koji su listom preživjeli stradanje kakvo je snašlo njega, bila je da pokuša potražiti korijen – ili barem ono što bi korijen moglo biti – ogromne mržnje koja je porodila toliko užasa.
Ta ga je potraga odvela do Savinog “Nomokanona”.
Evo: i mene je.
Moguće da je to tako zato što tamo piše to što tamo piše.
O tome se može govoriti ili ćutati. Pritom: ćutati ne znači obrisati. Znači tek teret nužne debate ostaviti za drugo vrijeme, nekim drugim ljudima. To nije tolerancija. To nije dobronamjernost.
Svi važni, temeljni tekstovi na koje se pozivaju oni koji mržnju crpe iz njih, zahtijevaju ne ćutnju i ne galamu koja pokušava iznuditi tu ćutnju. Zahtijevaju kritički pristup i ozbiljne, neugodne debate.
U kojima “ja sam time uvrijeđen” nije pažnje dostojan argument.
Titovom ulicom, od Vječne vatre pa sve do spomenika ubijenoj djeci Sarajeva, kolonu je okupljenih Sarajlija vodila Munira Subašić, žena koja je u Srebrenici izgubila sina i muža. Dvadesetak minuta ranije, centrom Banje Luke je prošla kolona građana u kojoj su zapaženo mjesto imali bajkeri iz Noćnih vukova. Munira Subašić i njene prijateljice i sapatnice nosile su transparent na kojem je pisalo – “zaustavite masakr u Mariupolju”. Noćni vukovi su nosili transparent na kojem su se isticale ruska i srpska zastava, a iza njih je druga grupa učesnika nosila transparent na kojem je pisalo – “Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu”.
Kada sam fotografiju transparenta iz Banje Luke pokazao ukrajinskom “ambasadoru” u BiH, on će mi reći da je poruka dobra. “I mi to tražimo. Da se zaustavi fašizam u Ukrajini”, reći će mi u neformalnom razgovoru Serhii Minailo.
Dan ranije, dakle, 8. maja, ukrajinska jedinica Azov će na svom službenom Telegram kanalu objaviti video iz Mariupolja. Četvorogodišnja ukrajinska djevojčica Alisa u mračnoj prostoriji negdje u dubini opkoljene čeličane Azovstalj u Mariupolju lista slikovnicu koju je uspjela ponijeti iz svoje kuće i saopćava svoju želju – da je evakuišu. To je, dakle, Mariupolj, grad čije je ime bilo napisano na transparentu koje su centrom Sarajeva na Dan pobjede nad fašizmom pronijele žene iz Srebrenice. Srebreničanke, možda, ne znaju najbolje šta se dešava u Mariupolju. Ali one mariuopljsku patnju osjećaju najbolje.
Prošla su, možda, dva-tri mjeseca otkako je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, na svom Twitteru objavio jedan potresni snimak. Ne može se to opisati riječima. Ali, za one koji nisu vidjeli, negdje u opkoljenoj Srebrenici vojnik UNPROFOR-a predaje ocu u foliju zamotanog dječaka. “Umro”, konstatuje majka dječaka, otprilike istog uzrasta kao Alisa iz mariupoljske čeličane.
Dječak je umro u opkoljenoj Srebrenici. Alisa je, srećom, živa. I, ko to može vjerodostojnije od srebreničkih majki suosjećati sa majkama u razorenom ukrajinskom gradu? Srebrenica je bila u okruženju Vojske Republike Srpske. Mariupoljska fabrika je u okruženju ruske vojske. U Sarajevu se, na Dan pobjede nad fašizmom, šalje poruka podrške opkoljenim civilima Mariupolja. U Banjoj Luci se branitelji Mariupolja nazivaju – fašistima.
Nije to bio rat. To je bio genocid maskiran u rat. Neće se ponoviti. Toliko znam. Jer ponavljanje nećemo preživjeti. I toliko znam. pic.twitter.com/HMDxdJxzfc
Riječi Milorada Dodika nas već dugo ne iznenađuju. Ali, opet, izjednačavanje snaga NATO-a sa fašističkom Njemačkom je nešto što je iznenadilo mnoge, pa i mene. Dodik je srpski narod proglasio vječnim borcima protiv fašizma. Borili su se, kaže, protiv Otomanske imperije, protiv Austro-Ugarske, protiv nacističke Njemačke, protiv NATO-a, i protiv zločinačke Armije RBiH. Dan pobjede nad fašizmom je, štaviše, proglasio praznikom Republike Srpske.
U suštini, to i ne bi bio loš potez da ga ne prate hiljade drugih kontradiktornosti. Za doktora Mladena su čuli svi oni koji su u bivšoj Jugoslaviji odradili barem jedan školski razred. Mladen Stojanović, komunista, ubijen je na Kozari. Kultni banjalučki park nosi ime po tom iskazanom antifašisti koji se borio protiv nacističke Njemačke i njenih saradnika. Mladena Stojanovića. Rade Radić je, pišu istoričari, na početku bio komunista. Onda je otišao u četnike i smatraju ga najodgovornijim za smrt doktora Mladena. I Rade Radić u Banjoj Luci ima svoju ulicu. Za Milorada Dodika i njegov režim, dakle, nema nikakvih problema da u istu ravan svedu doktora Mladena, Srbina, komunistu i antifašistu, sa Radom Radićem, Srbinom, četnikom i saradnikom fašista.
Simboli i idoli
Doktor Mladen je simbol Kozare. Rade Radić je simbol izdaje. Srebrenica je simbol stradanja devedesetih godina. Mariupolj je simbol stradanja u današnjoj Evropi. Pod zastavom Vojske Republike Srpske je, presudio je Haški tribunal, počinjen u julu 1995. godine genocid u Srebrenici. Dva mjeseca ranije, 9. maja 1995, zastava Armije RBiH se vijorila na paradi u Parizu organiziranoj povodom Dana pobjede. Ruska Federacija je danas agresor u Ukrajini. Vlasti u Kijevu i ukrajinski narod su žrtve ruske agresije. Banja Luka slavi Rusiju, a Sarajevo se solidariše sa Mariupoljem. Banja Luka ne slavi doktora Mladena. Banja Luka sve češće veliča Radu Radića.
Ali sve dok ima onih Banjalučana kojima je uzor doktor Mladen, a ne Rade Radić, srpski se narod ne može nazivati fašističkim. Kao što škola nazvana po Mustafi Busuladžiću u Sarajevu ne znači da su Bošnjaci sljedbenici “handžar-divizije”. I, još nešto. Antifašizam ne pripada ni lijevima niti desnima. Nošenje jugoslovenske trobojke ne znači po automatizmu da ste antifašista. Jer protiv fašizma se bori djelima i riječima, a ne zastavama i ikonografijom.
Bila je subota, davne, davne 1997. godine. Tog 29. novembra nikome nije bilo do AVNOJ-a i sličnih sjećanja, u Sarajevu se, naime, u Skenderiji igrao veliki košarkaški meč: Bosna i Hercegovina protiv Hrvatske. Danima ranije grad je tresla groznica zbog utakmice, tražila se karta i naravno – dvorana je bila popunjena do posljednjeg mjesta. Naša ekipa izborila je pobjedu, junak utakmice je bio Nenad Marković, a toga dana prvi put se u Sarajevu (možda i u cijeloj Bosni i Hercegovini) skandiralo – Gazi, gazi, ustaše!
On ne odustaje
Nije nevažno za ovu priču: tadašnje Sarajevo, koliko je god slavilo pobjedu, imalo je snage reagirati na skandalozno skandiranje. Operirana sam od sporta, ali košarku volim, no nisam bila na utakmici, već u redakciji magazina Dani i sa dvije koleginice preslušavala snimak sa tribine Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca: gost je bio član državnog Predsjedništva i lider SDA Alija Izetbegović. Govorio je, bolje rečeno rafalao je novinare. Posvetio se Danima i Slobodnoj Bosni, nije koristio imena, već sintagmu Oni i ona, no po tekstovima na koje se referirao od početka njegova izlaganja bilo je jasno da su oni dva Senada (Pećanin i Avdić), Nerzuk Ćurak i Ozren Kebo, a mene je zapalo da budem – ona. Izetbegović (otac) nas nije štedio – soroševci, novinarske kurve, izdajnici države, strani plaćenici, nema šta nismo bili, a te smo večeri naravno bili i druga najvažnija vijest javnih servisa koji su, odmah nakon izvještaja o veličanstvenoj pobjedi BiH, javnost informirali o predsjedničkoj analizi zloćudnih medija.
U to doba i Dani i Slobodna Bosna istrajavali su na teškim temama: ratni zločini Armije BiH, ubistvo Nedžada Ugljena, Bosna je istraživala famozne Ševe, a mi u Danima kompletirali dosje Kazana. Koliko god smo očekivali reakcije, prijetnje i maltretiranja nakon svakog broja (Skupljat će vas u dijelovima po kontejnerima, nebrojeno puta smo čuli nakon telefonskih poziva Cacinih suboraca), Izetbegovićev vaz izazvao je drugu vrstu nemira, a kada smo se bacili na posao da analiziramo analizu, ustanovili smo da je jedan od citata zbog kojih je Dane nalijepio predsjednik SDA iz intervjua Dine Mustafića. Iskoristili smo prvu priliku da naša novinarka – na jednom od presova – priupita lidera Bošnjaka zašto se nije referirao i na intervjuiranog, a Alija je uz osmijeh odgovorio: Jedan je Dino! K’o biva, Mustafić radi ozbiljan posao, a mi smo sve ono čime nas je počastio. Dino, koji je tada – činilo mi se – navraćao u redakciju i da nas svojim prisustvom ohrabri, nije krio nelagodu, potpuno svjestan da je na našim leđima predsjednik iscrtao mete, a da je svojim autoritetom njega amnestirao. Naravno, kada god neko od nas nije imao kontraargument u debatama s njim, razgovor se završavao citatom – Jedan je Dino!
Dugogodišnji direktor MESS-a, jedan od osnivača Naše stranke (2008.), Mustafić je uvijek i prije svega bio i ostao redatelj. Iako je cijeli svoj poslijeratni angažman posvetio borbi za pomirenje, pa je zagovarao Inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriji bivše SFR Jugoslavije od 1. januara 1991. do 31. decembra 2001. godine, koju su sporazumno trebale osnovati države na području nekadašnje SFRJ, poznatiju kao REKOM, Mustafić se držao svog temeljnog zanimanja vjerujući da je kultura najsigurniji most među ljudima i postavljao je – diljem regiona – predstave koje i danas preispituju naš odnos prema stvarnim vrijednostima. Možda ga i najbolje ilustrira vlastiti (debitantski) film “Remake”, priča koja prati tragičnu sudbinu oca i sina tokom Drugog svjetskog rata i opsade Sarajeva. Film je pokupio brojne međunarodne nagrade, a ja ću izdvojiti samo jednu, onu američku, iz San Francisca, dobijenu za mir i kulturalno razumijevanje. To je Dino i zbog toga je rado viđen u cijeloj Jugoistočnoj Evropi, naravno u onim krugovima koji se ne bave svađama, podjelama i prijetnjama ratom. Iz istog razloga s Dinom se obračunavaju razni spin-majstori radikalne provenijencije, no on ne odustaje: antifašista u duši svojim britkim opaskama secira domaću i regionalnu stvarnost posvećen i odan Bosni i Hercegovini svih njezinih ljudi. Zato je uvijek spreman obračunati se s nacionalizmom, kako u tuđim redovima tako i u vlastitoj avliji.
E upravo ta njegova sloboda(?!) da kritizira domaću avliju toliko je naljutila izvjesno biće za koje se i u Sarajevu dugo sumnja da je izmišljeno, a navodno postoje svjedoci koji se kunu u njegovu autentičnost, da mu je posvetilo tekst u kome se naoružano svim svojim ekstremno desnim vizurama obračunava s likom i djelom građanina D. Mustafića. Dugo, zaista dugo, čak i u ovako otrovanom javnom prostoru, nije se pojavio uradak s toliko isijavajuće mržnje. Naravno, ne vrijedi citirati ni slova (utuživo je!), a kamoli ponavljati dobro poznate sintagme iz arsenala medijskog frankenštajna koji stvarnost Bosne i Hercegovine tumači iz tursko-bošnjačke vizure istrajavajući na oprobanom receptu crtanja meta na leđima svih koji mu se ne sviđaju: red crvenog, red jugonostalgije, obavezan red Šumadije i kao optužba svih optužbi, ona najteža dakle – građanska vizija, istrajavanje na principima i odanost moralu! Omrznuti građanin Mustafić kriv je što je ljevičar, još je krivlji što je u Sarajevo doveo Narodno pozorište iz Beograda, a neoprostivi mu je grijeh (to se zaista mora citirati!) što po njemu “Bošnjaci, kao ‘većina’ imaju ‘historijsku odgovornost’ za opstanak bosanskohercegovačke države i društva, te se stoga ‘moraju odreći priče o temeljnom narodu’ koji ima bilo kakvo više i jače historijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”?! Dakle, “Mustafić Bošnjacima kao narodu odriče bilo kakvo veće pravo na Bosnu i Hercegovinu, dok ih istovremeno kao kolektiv osedlava odgovornošću za opstanak države i društva!”
Do nogu je potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića
Autoru valja odati priznanje: zaista je razgolitio politiku SDA – na koju se, naravno, sam tekst obilato poziva – i do nogu potukao sve one izjave Bakira Izetbegovića kako se stranka na čijem je čelu zalaže za građansku BiH u kojoj će svi (pa i Ostali!) imati pravo da biraju i budu birani. Omakne se Izetbegoviću (sinu) u zadnje vrijeme i priča o jednakosti pred zakonom, pa ako je opet ima u vidu, možda je vrijeme da shvati zašto njegove izjave izazivaju podsmijeh, a nerijetko i bijes ne samo onih s manjim pravom na BiH – kako Srbe, Hrvate i omrznute građane oslikava njegovo partijsko glasilo – već i stranaka s bošnjačkim predznakom koje uopće nemaju dilema da to veće pravo Bošnjaka na BiH valja iščitavati kao neotuđivo pravo SDA da bude temelj temeljnog naroda pa samim tim i vlasnik svega. Što se odgovornosti tiče, koja je tako naljutila autora i redakciju nepominjanih glasila, stvarnost im se opasno narugala: o najvećoj odgovornosti Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu, upravo zato što su većinski narod, ali i zato što nemaju rezervnih domovina i razumiju biće zemlje čija je tradicija suživot sa komšijama, nerijetko i jako lijepo govori i reisu-l-ulema Islamske zajednice dr. Husein ef. Kavazović. Ako se ne varam, u intervjuima Oslobođenju najmanje u dva navrata. Ne znam da li bi uredništvo glasila koje toliko mrzi građanina Mustafića umjelo lakonski objasniti ovu kontradiktornost rečenicom “Jedan je reis”, ali znam pouzdano da bi Izetbegović (sin) morao iz slučaja Mustafić razumjeti koliko je udesno poveo stranku koju je utemeljio njegov otac. Ne zbog Dine, već zbog aktualnog stanja države i društva koji se rasipaju na naše oči. Pa, ako je SDA zaista za BiH, da to konačno ugledamo na djelu.
Prije više od deset godina, ljeto je bilo, u krcatoj sarajevskoj ulici Ferhadija me presreo Amir Pašić Faćo, opskurni gangster iz sarajevskog podzemlja, “inventar” sudskih klupa i starosjedilac novinskih crnih hronika. Njegova krvava “slava” je dobacila do inozemstva gdje godinama živi prijateljica sa kojom sam bio u šetnji tog jutra; zabrinuto je pratila naš razgovor, očekujući sve samo ne ćaskanje koje je uslijedilo. Stotine pari znatiželjnih očiju iz ljetne bašte “Vatre” sa velikom znatiželjom i očekivanjima raspleta, pratila je susret gradskog revolveraša i relativno poznatog novinara koji je tekstovima pozorno pratio njegove kriminalne poduhvate. Očekivali su kakvu robusnu kavgu, udarac drškom revolverom po tintari, ili pucanje u noge ili nešto slično iz bogatog Pašićevog nasilničkog “opusa”.
Svi su oni bili razočarani. Ili, nisu, ne znam. Amir Pašić mi se sav skrušen i u behutu požalio da mu je tih dana umrla majka, da je on “trenutno bez love”. Naručio je, veli, kifle u pekari za materin tevhid, ali nema para da ih plati, moli me ako imam štogod kod sebe da mu dadnem, vratit će čim uzmogne. I dalje je auditorijum u Ferhadiji potmulom napetošću posmatrao taj bliski susret visokog rizika. Mogao se u zraku kod publike osjetiti antiklimaks kada sam iz džepa izvadio neku crkavicu od para i dao mu. Izgovorio sam Bašum sagosum, dodao je halal olsun, udaljivši se.
Nakon što smo se izvukli iz vreve glavne ulice, prijateljica me prekorila: “Ti si fakat neodgovorna budala. Pred onolikim ljudima daješ pare ozloglašenom kriminalcu. Znaš ko će ti povjerovati u priču o kiflama za materin tevhid? Niko! Pola onih ljudi koji su vas gledali će vjerovati da su od njega kupovao “bijelo”, a druga, dobronamjernija polovina, da si mu plaćao reket”.
Nisam provjeravao u istinitost Pašićeve priče, za šta god da su mu panično trebale pare, moralo se dobro poniziti i prosjački ispružiti ruku. Jesam, međutim, strepio da je neko iz mase za uspomenu snimio taj bizarni susret i da će ga okačiti na društvene mreže kao nepobitan dokaz da sam “up'o u Faćinu raju”, kao glavni junak one pjesme o babi Atifu.
Nije od toga događaja prošlo ni pet-šest Bajrama na društvenim mrežama pojavila se fotografija Amira Pašića Faće sa tadašnjim predsjednikom Vlade Kantona Sarajevo Elmedinom Konakovićem. Snimljeni su u nekoj elitnoj kafani gdje su se opuštali u drugarskom ozračju, šeretski i razmetljivo ispoljavajući vrlo visok stupanj intimiziranja. Druženje sa kriminalcem čiji je kazneni dosije vjerovatano deblji i opširniji od kompletnog štiva kojeg je on u životu pročitao, Konaković je objasnio u televizijskom intervju. “Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Ti sarajevski momci nisu nikada od mene tražili ništa nezakonito”. Nije dugo trajala idila između Konakovića i Pašića-Faće, kao što savezništva sa lupežima nikada nisu dugog vijeka, budući da počivaju na sirovim interesima i klijentelističkim “sentimentima”: Pašić ga je, koliko se sjećam, javno prozivao da mu nije “izašao u susret” u nekom posliću.
Novinarima priroda posla dopušta da se sreću, druže, razgovaraju sa najokorjelijim kriminalcima i huljama, što sam decenijama sa zadovoljstvom koristio u izobilju; političari i javni djelatnici tu privilegiju nemaju, odnosno ne bi smjeli imati.
“Sarajevski momci”, kako je Elmedin Konaković tepao lokalnim kriminalcima i nasilnicima, munjevito, a neobjašnjivo obogaćeni pseudobiznismenima, postali su njegov ultimativan kadrovski dekor i prirodni saveznici osobito nakon što se razišao sa Strankom demokratske akcije i politički osamostalio. Njegova insuficijentnost i negadljivost prema osobama sa one strane zakona, nešto, dakle, od čega bi pristojan svijet trebao zazirati i gnušati se, pretvoreni su u stranački trade mark, prepoznatljiv, transparentan narativ.
Prema izbornim potencijalima njegove stranke Naroda i pravde sam bio prilično rezerviran, tačnije rečeno-skeptičan, sve do nekoliko nedjelja prije izbora 2018. godine. Tada sam na nekom privatnom druženju slučajno upoznao jednog, kako sam razumio, lojalnog aktivistu NIP-a, niskorangiranog, ali izravno uključenog u predizbornu kampanju i solidno upućenog u mehanizme funkcioniranja NIP-ove strukture. Ugrubo, ali ne i netačno, raspoznao sam da je “platforma” novooformirane stranke amalgam političkog konzervativizma, vjerske isključivosti i liberalno-divljeg biznisa. Prvi put sam čuo priču o njihovom okupljalištu, Malezijskoj džamiji u naselju Breka, u koju SDA-ovci pa čak i njihov lider Bakir Izetebegović dolaze na “vlastitu odgovornost”. Do tada nisma imao pojma o razmjerama bogatstva i utjecaja osobe za koju jedva da sam ranije čuo, Gordana Memije – slike njegovog skupocjenog automobila, “Porschea”, taj je NIP-ovac ponosno pokazivao na svom mobitelu. Od sve “braće”, kako su se međusobno oslovljavali NIP-ovci, najviše me dojmila priča o izvjesnom uspješnom biznismenu, Sarajliji, simpatizeru, ili možda i guruu stranke, koji posluje širom svijeta, najmanje u Bosni i Hercegovini. Kada sam kasnije provjeravao njegov poslovni background i životni put, ime sam mu našao samo u novinskim crnim hronikama: dotični je prije 20-ak godina pucao u izvjesnog stranog investitora pokušavajući mu preoteti firmu. Advokat koji ga je branio, je na moje pitanje ko je njegov klijent, sugerirao da batalim pisanje o njemu, jer je, “vrlo zajeban igrač”. Dodatnu mistifikaciju, možda i namjerno iz stranačkog vrha plasiranu da iza NIP-a stoji tada još agilni i svemoćni Hasan Čengić i time se sveti Stranci demokratske akcije, nisam olako odbacivao.
Kada je na portalu “Žurnal” godinu dana kasnije otvorena senzacionalna priča o narko-karterlu Tito & Dino i njihovim vezama sa sarajevskom novokomponiranom “business klasom”, taj je “vrlo zajebani igrač” putem društvenih mreža uputio polumafijašku prijetnju autoru teksta zato što je prozvao “braću”, Alema Hodovića, pomenutog Gordana Memiju, posredno i njegovog kuma Elmedina Konakovića.
Cijeli ovaj uvod pisan je, naravno, u kontekstu aktuelnih medijskih napisa o vezama Elmedina Konakovića sa članovima jednog od najjačih narko kartela u ovom dijelu svijeta. O tome se posljednjih godina u više navrata spekuliralo, no obrise ozbiljnog skandala taj slučaj dobiva sa nezaustavljivom bujicom konspirativne komunikacije koja je pokuljala iz SKY i ANOM aplikacija koje je godinama koristila međunarodna mafijaška internacionala, pa i njen bosanskohercegovački ogranak.
Sklonost predsjednika Naroda i pravde ka “sarajevskim momcima” i njegova bliskost sa suspektnim poslovnim strukturama svakako su doprinijeli da ovakva medijska otkrića, kao u onoj Čolićevoj pjesmi na tekst Duška Trifunovića, “padnu na zemlju koja samo sumnju rađa”! Kada je prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik u gruboj aluziji natuknuo nešto neodređeno o nekima iz Sarajeva koji putuju u Dubaji na poziv šefova narko kartela, niko živ nije pomislio ni na Fortu, ni Nikšića… Konaković je bio prvi i posljednji “pick”.
Ministar vanjskih poslova BiH je u protekloj sedmici održao dvije konferencije za štampu na kojima se branio od optužbi koje su se najprije pojavile u holandskoj štampi, potom i u (treba reći-malobrojnim) ovdašnjim medijima. U novije vrijeme u zapadnoj socijalnoj psihologiji za metodologiju odbrane od optužbi koje je ovih dana (a i ranije) koristio Konaković odomaćen je naziv “Darvo princip”. Profesorica Jennifer Freud koja je “patentirala” taj termin (akronim više riječi) kaže da se koristeći taj princip optuženi nastoji prikazati kao žrtva, krivnja se svaljuje na onoga ko je izgovorio optužbe. Takav je metodom do savršenstva doveo, Donald Trump, pisao je nedavno u “Guardianu” Sidney Blumenthal: bivši predsjednik SAD koji učestalo sebe prikazuje kao permanentnu žrtvu, pravosuđa, demokrata, žena koje je zlostavljao. “Darvo je njegov pojas nevinosti”, napisao je Blumenthal, bivši savjetnik Billa Clintona.
Elmedin Konaković je u prvi mah optužio holandske i dio ovdašnjih medija, čija je, navodno, on žrtva postao. Potom, nakon što se u međuvremenu njegovo ime pojavilo na šemi kontakata narko kartela koju su radile službe EUROPOL-a, proširio je i internacionalizirao spisak zavjerenika protiv sebe. Proširio je i spisak žrtava: žrtvama “zavjere” je predstavio federalne policajce koji su 2016. godine osiguravali boravak šefa narko kartela Edina Gačanina u Sarajevu i Hrvatskoj. Za političara koji ovih dana požuruje usvajanje “evropskog zakona” o pranju novca nije sporno što je jedan globalni kriminalac, multimilijarder, policiji i drugima koji su se brinuli o njegovom boravku u Sarajevu dijelio desetine hiljada eura. Neprihatljivo mu je samo to što se dotične policajce veže za njega i njegovog stranačkog kolegu, tadašnjeg ministra policije Aljošu Čamparu.
Šuplje je i neuvjerljivo Konakovićevo objašnjenje prema kojem je “grupa građana BiH Dubaija” tražila od njega i stranačkih kolega da posjete njihov dražesni Emirat. Sve ukazuje, međutim, na to da je jedan iz te “grupe građana” bio Dženis Kadrić, desna ruka ozloglašenog i u Holandiji pravomoćno presuđenog Edina Gačanina, koji je nedavno uhapšen u Sarajevu pod sumnjom za pranje ogromne količine novca. U njegovim porukama pribavljenim raspakivanjem SKY aplikacije, saznao je portal “Istraga”, nalazili su se brojevi pasoša Elmedina Konakovića, njegove supruge i djeteta. Sve se to odvijalo početkom, 2021., u vrijeme kada je Konaković bio predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo, pa je dakle, besmisleno uplitanje njegove sadašnje firme Ministarstva vanjskih poslova BiH u ovaj neugodni skandal.
“Ako se pokaže tačnim išta od ovoga za šta me optužuju (EUROPOL, mediji.. op. S.A), ja sam spreman napustiti zemlju”, patetično je kazao Konaković na svojoj posljednjoj konferenciji za medije.
Ne ide to tako, barem ne u pravno uređenoj zemlji. Ako se dokažu ovako teške optužbe, niko pa ni Elmedin Konaković neće moći napustiti zemlju. Legalno, naravno.
Osporavanje Komšićevog govora u Ujedinjenim nacijama osporavanje je istine i svih presuda Haškog tribunala. Da li je Jovica Stanišić presuđen za UZP u BiH? Da. Da li je herceg-bosanska šestorka presuđena za UZP u BiH? Da. Međunarodni, UN-ov Sud u Haagu je potvrdio agresiju i Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. I, šta je sada sporno u govoru Željka Komšića? Zašto je “skandalozno” za govornicom Ujedinjenih nacija reći šta je presudio Sud Ujedinjenih nacija?
Šta se, zapravo, traži od Bosanaca i Hercegovaca? Traži se beskrajna tolerancija. Znate, zbog navodnog pomirenja Bosanci i Hercegovci, a naročito Bošnjaci, ne bi smjeli reći da su žrtve dva UZP-a i jednog genocida. Ne bi se smjeli obraćati Sudu za ljudska prava. Ne smiju glasno govoriti o tome da je Christian Schmidt pogodovao hercegovačkim Hrvatima oduzimajući Bošnjacima ustavno pravo da odlučuju. Kada hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da ga ne zanimaju presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Bošnjaci imaju obavezu da – šute. Kada hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podrži separatistu Milorada Dodika, to on radi za “bošnjačko dobro”.
Hrvati su, kažu razni puljići i ninići, pružili ruku pomirenja. Osudili su genocid u Srebrenici, u Saboru su organizirali komemorativnu sjednicu na godišnjicu srebreničkog genocida. Dakle, pružili su ruku pomirenja priznajući ono što su Srbija i Republika Srpska počinile. Ali nije znak pomirenja preimenovanje ulice u Čapljini u ulicu žrtava genocida u Srebrenici. Znak pomirenja bi bio da se u Čapljini i u Mostaru najveće i najprometnije ulice nazovu – ulicom žrtava UZP-a Herceg Bosna. Toga, naravno, nema. Ali zato ima obilježavanja obljetnice početka zločinačkog poduhvata sa, kako presudi UN-ov sud u Hagu, Franjom Tuđmanom na čelu.
Hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da on i njegovi suradnici nastavljaju sa ispunjavanjem strateških ciljeva koje je postavio Franjo Tuđman. I to je, ubjeđivat će nas sarajevski “neonaŠisti”, znak pomirenja.
Pa, ako je to znak pomirenja, mogli smo se prije trideset godina pomiriti. Pomiriti sa sudbinom da BiH neće biti država, da Bošnjaci neće biti narod i da će, ovisno o mjestu prebivališta, biti “hrvatsko cvieće” ili pripadnici jedinice “Mustafa Mulalić” srpske vojske u otadžbini.
Šta je to, dakle, netačno rekao Željko Komšić za govornicom Ujedinjenih nacija? Da Srbija podržava Milorada Dodika koji Republiku Srpsku želi pripojiti Srbiji. Šta u tome nije tačno? Šta nije tačno u tvrdnji da hrvatski premijer upravlja HDZ-om BiH koji želi “treći entitet” u granicama Herceg-Bosne?
Sve je tačno. Ali niko od kritičara Komšićevog govora nije provjeravao tačnost njegovih navoda. Dovoljno je samo da puljići, franje i zukići kažu “skandalozno” i “grudva krene”. A kada grudva krene, nije bitno šta je istina. Glavni argument “kritičara” je da “govornica UN-a” nije mjesto, a “godišnje zasjedanje Generalne skupštine UN-a nije vrijeme za priču o ugrožavanju teritorijalnog integriteta članice Ujedinjenih nacija. Pa, koje je to, onda, “vrijeme i mjesto” pogodno za saopćavanje istine? Po njima – nikada.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
