Bit će da se više ni Dušanka Majkić, jedna od utemeljiteljica SNSD-a, ne sjeća tačno dana kada je njezin partijski šef prvi puta zaprijetio raspadom Bosne i Hercegovine i tako indirektno najavio novi rat na Balkanu. Jer, čak i oni međunarodni zvaničnici koji najviše istrajavaju u gluhoći na ove prijetnje odlično znaju da tumbanje granica nigdje – a kamoli ovdje – ne prolazi mirno, no kad smo već kod gospođe Majkić, nemam uopće dilema da se i predobro sjeća (američke) zastave pod kojom je tih postdejtonskih godina lider opozicije u Republici Srpskoj obećavao evropske kule i gradove. Ove sezone pak član Predsjedništva BiH iz RS-a prijeti svima: dolazećem ambasadoru SAD-a, Evropskoj uniji već poslovično poručuje da ga ne zanima, visokog predstavnika Christiana Schmidta blagovremeno je pomnožio s tri nule, a o miru govori jezikom Slobodana Miloševića netom uoči krvavog pohoda devedesetih – u okviru Ustava, obećava Dodik kao njegov uzor iz tog doba, prekrojit će granice, rasturit će BiH i Srbima će dati ako ne onako veliku Srbiju, ono barem veću nego što jeste. Rokovi se ubrzano krate, sa nedavnih šest mjeseci stigli smo do mjesec, a prije koji dan, nakon sjednice svoje partije u Banjaluci, najavio je entitetsko povlačenje saglasnosti na državni Zakon o odbrani, Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću i Upravi za indirektno oporezivanje. Gospođa Majkić može posvjedočiti da je upravo ona u Parlamentu BiH dirigirala SNSD-ovim klubom prilikom glasanja o ovim zakonima, što zapravo u startu eliminira svaku priču o “saglasnostima”. No, bio je to neki drugi Milorad.

Isprazna priča

Obrazlažući najavljene poteze, Drugi Dodik je kazao da je RS već formirao nekoliko ekspertnih ekipa koje će se baviti “pitanjima odbrane, prava, novim Ustavom RS-a i ključnim pitanjem – bespravnom odlukom Valentina Inzka”, te obećao kako će “sve dovesti u pitanje”. Uvertira ovom nastupu organizirana je u Beogradu, gdje je održana tribina “Sloboda i samostalnost Republike Srpske” na kojoj je član najvišeg državnog vrha ove zemlje svojim srbijanskim obožavateljima, listom desničarima i ratnim nostalgičarima, objašnjavao zašto Bosna i Hercegovina ne smije postojati za pet, a naročito za deset godina, te im obećao formiranje vojske RS-a u narednih mjesec dana. Ne postoji autoritet koji ga može zaustaviti, samodopadno je izjavio, strateški tumačeći kako već ima isplanirane načine da se odupre pritiscima “prije svega Amerike”, jer: “Došao je trenutak kada mi moramo promovisati ovu stvar i ja sam ovdje najviše zbog toga da pridobijem razumijevanje javnosti”. Za bosanskohercegovačku javnost zadužio je svog pravnog savjetnika Milana Tegeltiju koji je “ljudima u Federaciji” poručio da ne žive u zabludi. “Ama, narod u RS-u u ogromnoj, predominantnoj većini misli i želi ono što Dodik naglas govori”, napisao je nekadašnji predsjednik VSTV-a, valjda najplastičnije argumentirajući vlastitu smjenu s najmoćnije pravosudne funkcije u BiH.

Dodikova opozicija u RS-u požurila je da odgovori: predsjednik SDS-a Mirko Šarović kazao je da je Dodikov atak na OSBiH, UIO i VSTV “jedna u nizu neozbiljnih najava i inicijativa”, ne krijući bojazan da bi – u tom slučaju – “Republika Srpska mogla postati problem, i unutrašnji, ali i međunarodni”. Šarović je uvjeren da je i ovo “isprazna priča za dnevnopolitičku manipulaciju i skretanje pažnje”, a slično zbori i predsjednik PDP-a Branislav Borenović, čak siguran da bi “bilo kakva vrsta izolacije, posebno ekonomske, mogla biti pogubna za RS”. Borenović poziva na razum (ma kako to tragikomično zvučalo u ovdašnjim političkim uvjetima!) i upozorava na to da “korupcija sve više cvjeta, a dugovi postaju veći”. Dragan Mektić, bivši SDS-ov državni ministar sigurnosti, kao i obično je bio najdirektniji – ne krije razočarenje opozicijom koju Dodik redovito manipulira, ali i javno tvrdi da je zapravo Dodik najveća prijetnja budućnosti RS-a. Iz Federacije pak najdosljednije reagira Željko Komšić, Dodikov kolega iz Predsjedništva i lider DF-a, i inače najveći borac za OSBiH i njegovu suradnju s NATO-savezom, dok se iz SDA busaju u državna prsa, a predsjednik Naroda i pravde ukupan Dodikov angažman proglašava ludilom koje može proizvesti i njegove još drastičnije poteze. HDZBiH je zainteresiran jedino i isključivo za svoj oblik izbornih reformi i tu sve počinje i završava.

Da je živ, Zoran Radmilović bi u svojoj neponovljivoj ulozi Radovana III, na pitanje šta će biti s Bosnom, vjerovatno odgovorio: Zamračilo se nebo od Beograda k’o da će govna da padaju! U njegovom svijetu Miloradu bi vjerovatno pripala uloga Rumenke i ona čuvena molba da obrati pažnju na ponašanje i to fundamentalno da obrati pažnju na ponašanje, ma kako bio – čim mu slika izađe u novinama i na TV-u – automatski popularan. Osim u (političkim) čituljama. Jasno je, naime, da ova naša domaća Rumenka iz državnog Predsjedništva ne krije ambiciju da bude Radovan II, ma koliko je nekada bio protivnik Radovana I. On koji se busao u prsa svojim opozicionim stavovima i bojkotom fronta u prošlom ratu, sada bez imalo dvojbe daje gas na tom svom (i našem) pogibeljnom putu u sljedeće sukobe, nimalo zainteresiran za žrtve i uvjeren da iza njega stoji Aleksandar Vučić barem onom snagom kojom je Milošević stajao iza Karadžića. Po njegovoj računici – Hrvatska je danas ono što je Slovenija bila devedesetih, dovoljno nezainteresirana za predziđe Evrope da se neće miješati. I još više zainteresirana za vlastitu državu da specijalcima koje šalje da vraćaju migrante u BiH prethodno naredi da skinu baš svaku identifikacijsku oznaku. Da Evropu već smatra neutraliziranom, odaju ga vlastite rečenice: o Evropskoj uniji, u koju ne vjeruje, govori kao o Zapadu, jednako koristeći priliku da natukne kako su to, zapravo, stavovi SAD-a, te tako potakne francusku samodopadnost ne bi li isprovocirao kontrastav.

Blamaža sa ukradenom ikonom

O majčici Rusiji brine toliko da mu je rođendan Vladimira Putina porodični praznik, samo ne spominje hoće li mu po Sergeju Lavrovu poslati poklon, možda i zbog toga što je onomad izblamirao i Lavrova i Rusiju darivanjem ukradene ikone. Kako god, i Rusija očito ima svoje planove jer je Lavrov progutao žabu i opet se sinoć družio s Rumenkom.

Na Samitu nesvrstanih u Beogradu Dodik će bez sumnje tražiti podršku za svoje ratne ambicije i među 117 zemalja učesnica. Ko će u Beogradu zastupati Bosnu i Hercegovinu? Ko će biti naša upadljiva persona? I još važnije: ako nema ko da govori u ime BiH, otkud nam pravo da očekujemo da će nas neko čuti? Nedavno je Enes Karić ispisao sjajan esej na stranicama ove novine, prisjećajući se posjete američkog diplomate uoči ratova devedesetih, kome su domaćini objašnjavali kako ljudi neće da ratuju, pa taman su počeli da dobro žive, a on im dobronamjerno predložio da najumnije Bosance i Hercegovce pošalju u svijet, da govore o vrijednostima BiH. Bilo je to nekako u vrijeme kada je Radovan I prijetio u Skupštini BiH. Radovan II sad već uveliko prijeti, a ne samo da najumnije ljude nismo angažirali u službi BiH već ne razumijemo ni onu čuvenu Radovana III: Ili će ti život biti cvijeće ili tebe biti neće.

Prethodni članakNa sastanku sa njemačkim zvaničnicima: Zamjenik ministra odbrane BiH Mijo Krešić zagovarao odlazak EUFOR-a
Naredni članakProbubalo s vihorom: Sud odbio tužbu Čamparine savjetnice, utvrđeno da je Mirela Bubalo, uz konsultacije s ministrom, slala anonimne prijave