Daniel Serwer je ponovo u Sarajevu. Držim da je to događaj. Da bih dočarao značaj Serwera za Bosnu i Hercegovinu i region navest ću jednu historijsku paralelu.
Dva mjeseca prije početka bombardovanja 1999, Vlada Srbije, u kojoj je Aleksandar Vučić tada vršio dužnost ministra informisanja, objavila je da je u posjedu tajnog dokumenta u kojem CIA „sugeriše Vladi SAD da udvostruči iznos finansijske podrške za Jugoslaviju, s 15 na 35 miliona dolara radi smene autoritarnog režima u Beogradu“.
Kako je istaknuto iz Vlade Srbije, dokument predviđa da SAD najviše novca dodijele medijima i opozicionim strankama – 10 miliona, a zatim nešto manje, ali također milionske iznose, za univerzitete, sindikate, omladinske organizacije, itd.
Odgovarajući na novinarska pitanja, zvaničnici su, uz ostalo, kazali da neće otkrivati kako je Vlada došla do ovog dokumenta, „jer namerava da dođe i do drugih“. Dokument je, „iako najvišeg stepena poverljivosti“, podijeljen novinarima.
Već sutradan, beogradski Danas je objavio da je tajni plan CIA-e za rušenje Miloševićevog režima zapravo policy paperAmeričkog instituta za mir (USIP), koji je već duže vrijeme bio dostupan javnosti na na web stranici te nevladine organizacije..
Autor dokumenta i potpredsjednik USIP-a Daniel Serwer, koji je nakon svog angažmana u BiH već godinama bio van politike, u izjavi je za beogradske medij kazao da je apsurd potpun, ako se uzme u obzir da je, mjesec dana dana prije senzacionalne konferencije srpske vlade, „tajni plan“ predstavljen javnosti na jednom skupu u Washingtonu, kojem je nazočio i ambasador SR Jugoslavije.
Uprkos činjenicama, Vlada Srbije je nastavila tvrditi da se radi o tajnom planu CIA-e, te je medije, koji su objavili njegovo autentično porijeklo, optužila da su također na platnom spisku CIA-e.
Rezimirajući ovaj slučaj, Serwer kaže da „vlada, koja može da smisli ovakvu prevaru, može da uradi i nešto gore“ (što se ispostavilo tačnim), te proročanski zaključuje (nešto što se još uvijek nije ispostavilo tačnim): „Srbi će – a ne CIA – stvoriti institucije demokratskog i građanskog društva.“
Sve se to dešavalo, nakon masakra u Račku, koji je tadašnji predsjednik Srbije Milan Milutinović prokomentarisaoriječima: „CIA preko Vokera želi da izazove intervenciju NATO-a.“
Ništa ne teče
Da stvar bude bizarnija: otprilike u isto vrijeme, kada samčitao o navedenom slučaju (u knjizi Grujice Spasojevića„Danas, uprkos njima: prvih hiljadu dana“), mediji izvjestili o polemici između Vučića, koji je u međuvremenu postao predsjednik Srbije, i (ponovo) Serwera.
Kako je 21. oktobra, 2022. godine, izvijestila Politika: „Komentarišući izjavu Danijela Servera da ne postoji čvrst razlog za odlaganje odluke o preregistraciji vozila [na Kosovu], Vučić kaže da ‘što se tiče Danijela Servera, kada bi se on pitao ne postoji čvrst razlog ni da Srbija postoji’.“
„Predsednik ističe“, navodi se dalje u vijesti, „da su naši ‘zapadni partneri zabrinuti zbog postojanja mogućnosti da se dogodi eskalacija na Kosovu i Metohiji, ali da neće iznositi u javnost detalje razgovora s predstavnicima Kvinte.“
Kao da je vrijeme stalo. 23 godine poslije, isti ljudi, manje-više ista rasprava, ista tema (tenzije na Kosovu), itd. Da je Heraklit živio u ovom dobu, možda bi zaključio da zapravoništa ne teče.
Od Serwerovog predskazanja iz 1999. da će „Srbi – a ne CIA – stvoriti institucije demokratskog društva“ nema ništa. Bar zasad.
Sve je isto kao 1999. godine, a istodobno ništa nije isto. Kosovo već dugo nije dio Srbije, već je međunarodno priznata država. Globalni poredak nije unipolaran, već multipolaran. Sjedinjene Države imaju prečeg posla u Ukrajini i Gazi, te je posljednja stvar koju Washington želi u ovom trenutku – eskalacija na Kosovu. „Vučić upravo zato time i prijeti“, kako je lucidno primijetio jedan bivši pukovnik američke vojske.
U takvoj situaciji, Amerikanci vrše pritisak na Prištinu da prihvati zajednicu srpskih općina, kako bi odobrovoljili Vučića, kako bi mu poručili da ne treba ratovati, ako mirnim putem može dobiti „nešto“. Cilj Washingtona u regionu je skroman – bilo kakav mir. Ili, kako je prije nekoliko dana rekao američki ambasador u Beogradu Chris Hill: „SAD su zadovoljne politikom Beograda prema dijalogu sa Kosovom.“
Dakle, iako je sve isto (i Hill je ponovo u Beogradu), situacija nije ni približna onoj s kraja 90-ih, kada se u Washingtonu razmišljalo o promjeni režima.
Trenutno je na Balkanu gore biti američki prijatelj, nego neprijatelj
Komentarišući izjave ambasadora Hilla, Serwer je nedavnokazao da je „ulizivanje Vučiću postalo standardno ponašanje“ i da „nikakvo ulizivanje neće promijeniti odluku Beograda da se okreće Rusiji“.
„Vučić je“, kaže Serwer, „jasno stavio do znanja da namjerava da povrati dio Kosova kada mu se bude ukazala prilika. Bilo kakav sporazum o predaji ukrajinske teritorije Rusiji će mu omogućiti takvu priliku.“
Serwer je istaknuo da je opća popustljivost Bidenove administracije ohrabrila Vučićeve ambicije, ne samo na Kosovu, već i kada su u pitanju Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Da bi spriječio eskalaciju, Washington, po Serwerovom mišljenju, treba zauzeti oštriji stav prema Vučiću, a ne prema Kosovarima, Bošnjacima i Crnogorcima, kao što je to trenutno slučaj.
„Američka politika se“, zaključuje Serwer, „treba vratiti favoriziranju svojih prijatelja na Balkanu i suprostavljanjusvojim neprijateljima.“
Kao što vrši pritisak na Prištinu u vezi sa ZSO, i kao što je pomogla dolazak srpskih nacionalista na vlast u Crnoj Gori, Bidenova administracija se (ne posve, ali u značajnoj mjeri) okrenula protiv svojih najlojalnijih saveznika u BiH, Bošnjaka. Uradila je to da bi odobrovoljila Srbe i Hrvate i na taj način zacementirala mir, kako se, budući ionako optećerena Ukrajinom (i Gazom), ne bi morala baviti još i eventualnim ratom u Bosni.
Čović i Dodik su to shvatili, pa su, nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, a uoči izbora u BiH 2022. godine,žestoko prijetili. Kako bi spriječili Čovićeve „nemire na jugu“ i Dodikovu secesiju, Amerikanci su udovoljili njihovim zahtjevima.
Najprije je OHR, slijedeći zahtjev Američke ambasade u Sarajevu, donio amandmane na Ustav Federcije, tako pristrasne u korist HDZ-a da ih je hrvatski premijer predstavio kao rezultat vlastitog lobiranja. Što se tiče Dodika, ključni ustupak njemu je bio opstanak u vlasti. Kao što je više puta istaknuo ministar odbrane BiH Zukan Helez (SDP), Trojka je imala mogućnost da formira Vijeće ministara sa opozicijom iz Republike Srpske, ali su, nakon konsultacija sa „međunarodnom zajednicom“ (čitaj: Američkom ambasadom), odlučili da formiraju vlast s Dodikom. Najveći gubitnici su, u konačnici, bili Bošnjaci.
Reafirmacija Federacije
Ako su OHR-ovi amandmani od 2. oktobra 2022. nametnuti kako bi se zaštitilo pravo Hrvata da učestvuju u vlasti Federacije, pravo dakako predviđeno Washingtonskimsporazumom i dovedeno u pitanje najavama SDA i DF-a da namjeravaju formirati vlast bez HDZ-a; Schmidtovaintervencija od 27. aprila 2023. godine je, nema dileme, nasilno oduzimanje Bošnjacima, kao konstitutivnom narodu, prava veta pri izboru Vlade Federacije, što je ugaoni kamen Washingtonskog sporazuma. Riječju, moto Bidenoveadministracije je bio „reafirmacija Federacije“, ali Gabriel Escobar i Derek Chollet su napravili suprotno: potkopali su temelje Federacije.
Rezultat je: skoro potpuni gubitak povjerenja najvećeg naroda u BiH u politiku SAD-a, i ravnodušnost ili čak prezir s hrvatske strane prema Amerikancima. Čović je ponizio američkog ambsadora u BiH Michaela Murphyja, jer bez obzira na to što su mu Amerikanci pomogli da ostane na vasti, lider HDZ-a nije pokazao nikakvu volju da se distancira od Dodika, štaviše – kako sam Murphy priznaje – sada blokira i Južnu interkonekciju u korist Rusije.
Koliko su Escobar, Chollet i Murphy izigrani i poniženi, možda najbolje govori to što hrvatski premijer Andrej Plenković, po diplomatskim kuloarima, govori kako „ne može utjecati na Čovića“. Zamislimo da je 1994. Franjo Tuđman kazao Charlesu Redmanu ili Peteru Galbraithu da nije u stanju kontrolisati, odnosno smijeniti Matu Bobana. Washingtonskisporazum nikada ne bi bio potpisan. Drugim riječima, ako ne može utjecati na Čovića, Plenković ne bi uopće trebao biti ozbiljno shvaćen sagovornik kada je u pitanju BiH.
U zadnje vrijeme, naročito nakon imenovanja Jima O'Briena za pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Euroaziju,primijetno je nastojanje Bidenove administracije da umiri Bošnjake, pomoću oštrijeg tona prema Čoviću i nekih konkretnih poteza prema Dodiku, kao što su jučerašnje sankcije. Međutim, ništa od toga nije suštinska promjena, jer i Dodik i Čović su na vlasti, te imaju sve pretpostavke da zadrže vlasti i nakon idućih izbornih ciklusa.
Tema sarajevske konferencije, na kojoj će govoriti Serwer, jeste „Politika Bidenove administracije: 30 godina Federacije“. Znajući da se radi o nekom ko ozbiljno, a istovremeno kreativno promišlja o politici, a zna mnogo o BiH, ne sumnjam da će Serwer imati dobre (kritičke ali dobronamjerne) savjete za Bidenov tim.
Dopustit ću i sebi da, tim povodom, iznesem nekoliko misli o Federaciji. Washingtonskom sporazumu su, ne treba zaboraviti, prethodile važne promjene na vojnom planu. Armija RBiH je u novembru 1993. zauzela Vareš, te uspostavila teritorijalni kontinuitet između Tuzle i Zenice. Kako primjećuje Xavier Bougarel, „u srednjoj Bosni, Herceg-Bosna je bila svedena na nekoliko iscrpljenih i izoliranih enklava“.
U tom trenutku, Washington ne zaustavljaju Armiju RBiHprijetnjama NATO udarima ili slično. Naprotiv, Amerikanci poduzimaju suprotan potez, kako bi pridobili Bošnjake za mirovni sporazum s Hrvatima. U trenutku ofanzive Armije RBiH, SAD, kaže Bougarel, „daju svoj implicitnu saglasnostiranskim isporukama oružja ARBiH i time na posredan način stavljaju tačku na UN-ov embargo“. U Zagrebu, tada shvatajuda HVO nema nikakve šanse, ako se sukob nastavi i otvara se prostor za mirovni sporazum. U vidu Federacije, Bošnjaci dobivaju podršku Hrvatske (preko koje dolazi oružje) za prioritetni cilj: slamanje secesionističkih ambicija Republike Srpske.
Zvaničnici Bidenove administracije, koji su mnogo pričali o reafirmaciji Federacije, propustili su zapravo da ponove strukturalni scenario koji je u proljeće 1994. doveo do uspjeha. Umjesto da udovoljavaju Draganu Čoviću, Amerikanci trebaju pomoći Bošnjacima da ponovo izvrše pritisak na HDZ BiH i dovedu ga na granicu političkog sloma. Tek onda, kada Čović bude satjeran u ćošak, kao Boban krajem 1993, Amerikanci trebaju Zagrebu i HDZ BiH ponudu koja se ne može odbiti: ako ne žele da budu izbačeni iz vlasti, „legitimni predstavnici Hrvata“ moraju se aktivno pridružiti Bošnjacima u borbi protiv Dodikovog secesionizma, odnosno na stabiliziranju prilika u BiH i njenom pomjeranju prema euroatlantskom okviru.
