Prije koji dan, naša vjerna suradnica Nada Zdravič skrenula mi je pažnju na vijest iz Švicarske: u tamošnjoj Asconi je Kaja Kallas, premijerka Estonije, primila Europsku nagradu za političku kulturu 2022. koju dodjeljuje Zaklada “Hans Ringier”. Ovom nagradom odaje se počast velikanu europske kulture slobode. Riječ je o 16. europskoj nagradi vrijednoj 50.000 eura, koju su već dobili, između ostalih, Jean-Claude Juncker, Jürgen Habermas, Mario Draghi, Frank-Walter Steinmeier, a iz regiona Boris Tadić. Kaja Kallas je hrabra žena, čulo se prilikom uručenja nagrade, uz naglasak da je i mnogo više od toga: “Estonska premijerka predstavlja hrabrost male zemlje u opasnim vremenima. Ona poziva na odlučan otpor Zapada protiv Putinovog nepravednog rata: treba izbjegavati pregovore s diktatorom ‘sve dok Ukrajina ne bude slobodna’. Kaja Kallas govori u ime zemlje jedva veće od Švicarske, koja je, kao neposredni susjed Rusije, ranjiva na agresiju Kremlja i prethodno je 50 godina trpjela nasilnu represiju od strane moskovskog režima. Zajedno s 1,3 milijuna estonskih građana, državnica stoji, ako hoćete, na čelu slobode u zapadnom svijetu.” Ignazio Cassis, predsjednik Švicarske Konfederacije, odajući priznanje dobitnici, insistirao je na njezinom prepoznavanju nepravde, borbi za ljudska prava i snažnom zalaganju za zapadne vrijednosti, te poentirao: “Demokracija je održavanje istine živom. Ali ako to želimo učiniti, moramo imati hrabrosti otkriti ono što je lažno.”
Svako poređenje s nama je ne samo dozvoljeno već i poželjno. Tim prije što smo posljednjih dana zatrpani besjedama o političkoj (ne)kulturi visokog predstavnika Christiana Schmidta zato što je u Goraždu burno reagirao bukvalno optužujući domaće političare da lažu, te im usput očitao lekciju zbog godina nerada i nespremnosti da se i oko čega dogovore. “Smeće, potpuno smeće”, bjesnio je Schmidt i, kako to kod nas biva, našao se u epicentru debate zbog svog emotivnog ispada, umjesto onih o kojima je govorio. Priliku je, očekivano, prvi zgrabio lider SNSD-a Milorad Dodik, kome je visoki predstavnik tog dana, kada je otputovao u Goražde, sa stranica Večernjeg lista zaprijetio sankcijama. “To se odnosi na ove iz Federacije”, protumačio je goraždansku epizodu zadovoljni Dodik uz objašnjenje: “Nas poziva na rakiju, da pijemo, što znači da smo mi dobri momci.” Taj Dobri Momak do sada je bezbroj puta ponovio da je Schmidt nelegalan i da ga on i Rusija ne priznaju. No, ni vjerni botovi bošnjačke, ali i probosanske opcije nisu ostali izvan terena, nadigli su neviđenu dreku o nediplomatskom potezu čak tražeći ostavku visokog predstavnika, iako su do jučer pisali pisma UN-u tvrdeći da nam Ured OHR-a i dalje treba.
Zar zaista iko u ovoj zemlji vjeruje da bi nakon Schmidta došao novi Schmidt? I otkud uopće pravo bilo kome s domaće političke scene da priča o političkoj (ne)kulturi referirajući se na bilo čiju izjavu? Ovdje političari – listom – varaju svoje birače i ne trepnuvši, međusobno se olajavaju i vrijeđaju, a svoje neistomišljenike redovito progone, podmeću im i obračunavaju se s njima koristeći smećarski jezik. Problem je, valjda, što smo oguglali, pa ih i ne mjerimo aršinima zapadnih vrijednosti u koje se tobože sami zaklinju i ovih dana, kada se nedvosmisleno obračunavaju sa cijelim zapadnim svijetom, podvaljujući nam kukavičije jaje o Istoku punom razumijevanja za njihove (autoritarne) ambicije. A one su postale bjelodano jasne – cilj je opstati na vlasti i(li) barem dovoljno joj blizu da bi se sačuvali lagodni životi moćnika, političkih probisvijeta i cijele bulumente poslušnika koji za njih dižu graju o neprijateljima koji su uvijek drugi i drugačiji i koji ih tobože sprečavaju da nas povedu putem reformi i euroatlantskih integracija. Borbu protiv korupcije ne vrijedi pominjati, jer su korupciju utkali u svaku poru društva, a do ljudskih prava im je stalo manje nego do lanjskog snijega. Ko su zapravo uzori naših političara? Dodik i Čović ne kriju naklonost spram Putina, Izetbegović bi da bude Erdogan, i to već odavno svi znamo, no ko je kandidat za našu Kaju Kallas? Imamo li ga uopće?
Estonska premijerka je dugogodišnja zagovarateljica liberalnih vrijednosti, demokrata po uvjerenju, beskrajno odana reformama, braniteljica malih i srednjih preduzeća, posvećena digitalizaciji i posebno odana zaštiti potrošača i stvaranju prilika za mlade ljude. Ako naše nacionalne vođe u ovom opisu ne možemo pronaći, a ne možemo, na šta bi ličio pokušaj da Kaju sklopimo od opozicije? Tu se na scenu vraća stara priča o lijevom bloku, partijama koje bi i po programu trebale biti najsličnije Stranci reforme na čijem je čelu estonska premijerka. Iz Republike Srpske za lijevi blok se eventualno kandidira PDP, a iz Federacije SDPBiH, Demokratska fronta i Naša stranka, te opet eventualno Platforma za progres Mirsada Hadžikadića. Kako god, SDPBiH bi po svojoj tradiciji, značaju u društvu i antifašističkim tekovinama koje voli priskrbiti sebi kao u grunt zapisane, makar onda kada to vođstvu partije odgovara, trebao – da ne kažem morao – biti snaga koja predvodi ovaj blok, okuplja ga, jača i širi. Radi li to SDP?
Umjesto senzibiliteta spram nacionalnih i ljudskih prava, jurišao je na OHR, takmičeći se sa SDA od koje smo proteste mogli očekivati, ali ne i od partije koja zagovara jednakosti. U Kantonu Sarajevo, gdje je na vlasti kao dio Trojke, svoje koalicijske partnere koristi za ispričnice i u ministarstvima kojima gospodari, a i to zavisno od potrebe: kada se pravdaju pred organizatorima Povorke ponosa što Kanton u kome je i glavni grad Bosne i Hercegovine nije u stanju donijeti evropski zakon o javnom okupljanju (kakav ima Brčko distrikt), ispod žita prstom upiru u Narod i pravdu, a kada trebaju podržati Našu stranku u insistiranju da se dostojanstveno obilježi stradanje Sarajlija na Kazanima, ispostavi se da je na čelu čitave akcije potpredsjednica partije i SDP-ova gradonačelnica Sarajeva. To je ona ista Benjamina Karić koja je povela hajku protiv mini suknje u glavnom gradu BiH!
