Ako je bude, Bosna i Hercegovina će 2043. godine obilježiti stoljeće od obnove državnosti. Te godine će Igor Stojanović, ako u međuvremenu ne preseli u Beograd, biti bivši funkcioner s trogodišnjim “penzionerskim stažom”. U ovom trenutku začeta djeca će te 2043. godine čekati svoje druge izbore. Marin Vukoja će i dalje biti sudija Ustavnog suda BiH i koristit će “ukazanu šansu”.
Dragan Mioković će, kada Marinu Vukoji bude isticao mandat u Ustavnom sudu BiH, imati 85 godina. I moći će svom potomstvu i omladincima koji u njega budu gledali kao što neki danas gledaju u Raifa Dizdarevića, pričati da je, kao penzioner, davne 2024. godine, rukovodio Parlamentom Federacije. Prešutjet će da je njegova ruka bila presudna prilikom izbora Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Prešutjet će i da je za Vukoju bio spreman podići obje ruke, ali nije bilo potrebe, pa je tako, ovom drugom, mogao čačkati nos.
U ponedjeljak, 27. maja, Aner Žuljević će obilježiti 47. rođendan. U utorak će ga proslaviti glasujući za Marina Vukoju. Žuljević je skoro četiri godine mlađi od Vukoje. Pa, opet, kada Marin Vukoja bude odlazio u penziju, Aner Žuljević će iza sebe već imati godinu i po penzionerskog staža.
U utorak je, dakle, sjednica Predstavničkog doma Federacije BiH. U utorak će Trojka odlučiti da li će na narednih 19 godina prepustiti Ustavni sud BiH sljedbenicima politike UZP-a. Kada pravdaju svoju namjeru da glasaju za Marina Vukoju, argument liderima i zvaničnicima Trojke je to da je i SDA u Ustavni sud BiH izabrala Seadu Palavrić i Mirsada Ćemana. Imala je SDA i gorih kadrovskih rješenja. Eno ih danas u NiP-u. Ali sve i da su Ćeman i Palavrićeva isti kao Marin Vukoja, a nisu, pravdati svoju grešku SDA-ovom ne razlikuje vas od SDA. Štaviše, gori ste. Jer niste naučili ništa iz SDA-ovih grešaka na koje ste i sami upozoravali.
Ako mislite da je svejedno ko sjedi u Ustavnom sudu BiH, vratite se na slučaj “Ljubić”. Tada je dvoje HDZ-ovih sudija, u saradnji sa dvojicom SNSD-ovih i jednim strancem, utvrdilo da su odredbe Izbornog zakona BiH kojima je bio regulisan izbor delegata u Dom naroda FBiH – neustavan, odnosno diskriminatoran u odnosu na Hrvate. I danas HDZ na tome gradi svoju politiku, a direktna posljedica te presude je i odluka Christiana Scmidta nakon koje Bošnjaci i ostali vrijede još manje nego što su vrijedili prije presude.
Može li ovo shvatiti Dragan Mioković? Teško. Može li razumjeti Igor Stojanović? Ne baš. On je učio politiku od Elmedina Konakovića i sa Wikipedie. Može li shvatiti Aner Žuljević? Može. Ali on je fokusiran na telefokuminikacije i novu predaju Mostara – HDZ-u BiH.
Trojka je do sada mnogo toga dala HDZ-u. Dala je Autoceste, ali tamo je mandat četiri godine. Dala je Ceste. I to je na četiri godine. Dali su Fond za zaštitu okoliša. I to na četiri godine. Dali su FERK. I tim članovima mandat ističe u ovoj dekadi. Ustavni sud BiH se daje na 19 godina. Na pet budućih izbornih ciklusa. Samo je Zrinjski dobio koncesiju na duži period kada mu je Grad Mostar poklonio Veležov Bijeli Brijeg na 99 godina. Ali to su učinili HDZ-ovci. Velež je danas “muhadžir” klub u vlastitom gradu. I znaju to dobro i Nermin Nikšić i Aner Žuljević. Ako im vid nije pomutio Mladen Bošković koji se prema sarajevskim novinarima počeo ponašati kao upravnik Dretelja.
Čuli ste da je Dodik pod američkim sankcijama? On je, je li, ruski igrač i razbija Bosnu. A Amerika se, je li, bori protiv Rusije svuda, pa i na Balkanu. Amerika, je li, brani Bosnu da je Dodik ne razbije. Zato su, je li, Amerikanci krenuli da sruše Dodika, te spasu Bosnu, mir u regionu, demokratiju i sve što je progresivno, inkluzivno a i ne-primitivno.
E sad… Idu izbori u Bosni. I gle čuda: ispostavilo se da su američke sankcije postavljene tako da Dodiku garantuju pobjedu na izborima. Evo link.
Zahvaljujući sankcijama, da ponovimo jer je nevjerovatno, opozicioni SDS ne može na izbore. A Dodik, koji evo posrće pod američkim sankcijama, kao što se pod tim sancijama pati i Putin – na izbore može. Tako se to radi: kad hoćeš nekoga da oboriš sa vlasti jer je prijetnja miru u regionu, njegovu opoziciju onemogućiš da izađe na izbore i tako mu osiguraš pobjedu.
Jebali su Dodiku oca kroz oca.
Nije li, uostalom, slično bilo i kod nas? Jesu li Amerikanci rekli da Mandić ne može u vlast, zato što je ruski igrač, kao i Dodik? Hvala, jesu. I đe je sad Mandić? U vlasti, đe i Dodik, hvala na pitanju. Jesu li Amerikanci ljuti na onoga ko je Mandiću dao vlast, a oni mu rekli da to ne čini? Nisu. Naprotiv. Njihov izaslanik za Balkan rekao da je u Crnoj Gori za sve najvažnije da slušaju lidera vlasti čiji temelj je Mandić.
Jebali su oca kroz oca ruskim igračima na Balkanu. Evo ih svuda na vlasti: od Bosne, preko Crne Gore, Srbije do Makedonije.
A tako vam je, dragi moji, i sa ovom Rezolucijom o Srebrenici. Oni koji se najviše bune protiv Rezolucije, za to imaju najmanje razloga. Rezolucija ih neće oboriti sa vlasti. Naprotiv. Na vlasti će ih učvrstiti. Potom: Rezolucija neće ukinuti njihov velikodržavni projekat. Naprotiv: osnažiće ga.
Rezolucija je performativni akt, kojim se osuđuje genocid, ali se ne poništavaju njegove pravno-političke posljedice. Ne: te se posljedice čak i ne pominju.
Kako je govorio pokojni Bojan Tončić: u nedostatku boljih izvora, dozvolite da citiram sebe.
Uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o »istini« i »suočavanju sa istinom«. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice. Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, »Istina o Srebrenici«, sa ili bez Mladića u zatvoru, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – ukidanje Republike Srpske, poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda , a gdje pomirenje?
I ta ogavna fraza »nikada više«, »never more«, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran. »Nikada više« genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga »nikada više« koje ne povlači političke posljedice znači samo jedno: »ponovo«. Znači: Genocid? Da, molim. Who Dares Wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje…
Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su evropski glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači, kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost, što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo sa tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?
Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice, vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju I Will Survive – ja ću preživjeti. Više od 8 000 ljudi nije preživjelo.
Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta… Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom.
Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, manja je nego što i jedni i drugi vole da misle. I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.
Nesretnu dvogodišnju djevojčicu Danku Ilić ubila su dva radnika vodovoda. Potom su sakrili tijelo. Ubice su uhapšene. Zbog pomaganja u prikrivanju zločina, uhapšeni su otac i brat ubice. Izvolite link.
Tako to biva kad pravosuđe radi svoj posao.
Tokom opsade Sarajeva, ubijeno je 1601 dijete.
“Prema sudskim presudama na međunarodnim i domaćim sudovima, najmanje 53 djece u Sarajevu je ubijeno snajperom, a više od 14 hiljada ih je ranjeno. Najviše su ubijana na igralištima ispred zgrada, gdje im je najčešće geler zauvijek prekinuo djetinjstvo”.
Snajperisti sa brda su, bukvalno, ubijali djecu koju su majke nosile u naručju.
Za ubistva djece Sarajeva niko nikada nije odgovarao.
Tako to biva kad pravosuđe ne radi svoj posao.
Na Sarajevo je tokom opsade ispaljeno oko pola miliona projektila; samo 22. jula 1993. ispaljeno ih je 3777.
Znate li koliko je osoba osuđeno za granatiranje Sarajeva?
Dvije. Stanislav Galić i Dragomir Milošević. Tome možete dodati i Karadžića i Mladića, koji su, između ostalog, osuđeni i za opsadu Sarajeva.
Pred BiH sudovima niko nije procesuiran za rečene zločine.
Tako to biva kad pravosuđe ne radi svoj posao.
I šta velite: pravda je spora ali dostižna?
Šta velite: zločin se ne isplati?
Šta ono velite: da se majka kojoj su ubili dijete u naručju, i za to niko nije odgovarao, okrene budućnosti i regonalnoj saradnji?
U Srebrenici, gdje je počinjen genocid, ubijena su 8372 ljudska bića.
Ubijeno je 563 djece.
Otkriveno je 85 masovnih grobnica.
Ostaci 797 žrtava do danas nisu pronađeni.
Po podacima Memorijalnog centra Srebrenica, „Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Sud Bosne i Hercegovine i sudovi u Srbiji osudili su više od pedeset osoba na više od 700 godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici”. To je manje od mjesec po ubijenom.
U ubistvo i prikrivanje ubistva male Danke Ilić bile su, veli država Srbija, umiješane četiri osobe. Imam pitanje za vas, bez obzira na to jeste li Srbin, Bošnjak, Crnogorac ili Konan: šta mislite, koliko je osoba bilo umiješano u ubistvo i prikrivanje ubistva 8372 Srebreničana? Koliko osoba je bilo potrebno da bude ubijeno gotovo 8400 ljudi? Koliko ruku i vozača mehanizacije je kopalo 85 masovnih grobnica? Koliko ruku je bilo potrebno da bude ustrijeljeno, zaklano, smrskano 563 srebrenička djeteta? Koliko ljudi je nosilo kosti ubijenih, prebacivalo ih iz grobnice u grobnicu, da bi zamelo trag? Koliko očeva, braće, majki i sestre je prikrivalo tako masovan zločin?
Ponovimo: ne postoji kolektivna krivica.
Kako ono veli naša vlada: krivica je individualna.
Istina.
Samo što je za ubistvo i prikrivanje ubistva 8372 ljudi krivo puno, puno, puno individua.
Evo ovako.
Najveći uspjeh koji je Đavo ikada postigao je to što je čovječanstvo ubijedio da on ne postoji.
Najveći uspjeh koji su bosanski dželati postigli je to što su ljude koji za sebe vjeruju da su čestiti ubijedio da do dana današnjeg pronalaze olakšavajuće okolnosti i isprike za zločine koje su krvnici počinili.
Laže EUROPOL, laže DEA, laže FBI. Samo ne laže Elmedin Konaković. Laže MUP Kantona Sarajevo, laže SIPA, ali ne laže Elmedin Konaković. Lažu mediji, laže Klix, laže Istraga, laže NAP, laže Slobodna Bosna. Samo ne laže Elmedin Konaković. Lažu kriminalci u Sky, ali samo, onda, kada pričaju o Elmedinu Konakoviću i finansiranju NiP-a. Nisu ok ni Sanela Butigan i Sanin Bogunić koji u “VSTV-u guraju Srbe za tužioce”, jer Elmedin Konaković ne kleči pred Dodikom. Režimski su tužioci Sanjin Kulenović, Samir Selimović, Sabina Sarajlija, samo nije režimski Konakovićev drug Dubravko Čampara. I bez presude je kriv Abdulaah Skaka, krivi su bez optužnice Ranko Debevec i Osman Mehmedagić, samo nije kriv Konakovićev kum Gordan Memija. Koji ima isti procesni status kao i dvojica navedenih. Razlika je samo u tome što je za krivično djelo za koje je osnovano osumnjičen Memija – može izreći i kazna dugotrajnog zatvora. Bez da mu ministar vanjskih poslova BiH, koji je postao i novinar, i sudija, i tužilac, i policajac, “od sebe da još jednu godinu”.
Laže troje federalnih policajaca, ali ne i ona trojica koja su čuvala Edina Gačanina Tita. Laže i Tito kada u Skyu govori da “preko Memosa mogu do Konakovića”, samo ne laže Dino. Koji bi da bude k'o Tito. A zapravo je on samo glasnogovornik Tito-Dino.
Otkako je, zvanično, uz podršku EUROPOL-a, FBI-a i DEA-e, Tužilaštvo BiH prije tri dana započelo akciju hapšenja najbližih saradnika Edina Gačanina Tita, Elmedin Konaković je održao dvije konferencije za medije. Plus je imao jedno Facebook obraćanje. I svako njegovo oglašavanje bilo je usmjereno protiv Tužilaštva i policije. Što, naravno, navodi na zaključak da je Konaković tokom pravosudno-policijske operacije “Black Tie” bio druga strana. Prva su bili Mersiha Novalić (MUP KS) i Boris Grubešić (Tužilaštvo BiH), dok je drugu stranu predstavljao – Elmedin Konaković.
“Gospodin Munjić”, kaže Elmedin Konaković dok brani vd direktora FUP-a, “optužen je, uhapšen i sudilo mu se sinoć za nešto što je radio savršeno i perfektno”.
Kada neko kaže ovo, onda nemate izbora nego da za govornika pomislite da je s one strane strane zakona.
Prvo, Munjić nije optužen. Drugo, Munjiću se nije sudilo, jer ne može se suditi bez optužnice. Osim u diktaturama kojoj teži Elmedin Konaković. Do kojeg je Tito došao “preko Memosa”. A za Čamparu ćemo lako …
U jednom davnom razgovoru (iz 1998. godine ) za “Slobodnu Bosnu” Aleksandar Vasiljević, dugogodišnji i najutjecajniji Šef Kontraobavještajne službe JNA (zloglasnog KOS-a) govorio je o odnosu njegove službe prema osnivanju političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, posebno Stranke demokratske akcije početkom 90-ih godina.
Vasiljević je bio jedan od ključnih ljudi “udruženog zločinačkog poduhvata”, a na Sudu u Osijeku prošle godine je nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u Hrvatskoj. U pomenutom intervjuu kazao je da je KOS bio vrlo tolerantan, benevolentan dobronamjeran glede toga što što je SDA i njen lider Alija Izetbegović formirali ogranke svoje stranke u svim tadašnjim jugoslovenskim republikama, Srbiji (Sandžaku), Hrvatskoj, Makedoniji i pokrajini Kosovo.
“Ako su Srbi imali pravo da traže da svi žive u istoj državi, smatrali smo da to pravo trebaju imati i Muslimani“, kazao je Vasiljević. Drugim riječima, osnivanjem podružnica SDA u drugim republikama dat je neophodan, idealan alibi režimu Slobodana Miloševića da zaokruži davno započeto instaliranje svojih satelitskih stranačko-paravojnih formacija u Hrvatskoj, a potom i Bosni i Hercegovini.
Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i lider organizacijski, i programskim potencijalima prilično limitirane stranka Naroda i pravde, nije formirao podružnice svoje stranke “u rasejanju”, nego se dosjetio da organizira skup “Bošnjaka prečana”, odnosno njihovih političkih lidera iz regiona. Kakao je objasnio Konaković, ova je ideja dugo nastajala, a definitvno je sazrela tokom njegove ramazansko-iftarske turneje širom regiona, u Podgorici i Zagrebu. Skup će se održati 12. aprila, trećeg dana Bajrama, pa bi se, uz malo pretjerivanja, moglo reći da je u Sarajevu narednog vikenda zakazan “nastavak Ramazana drugim sredstvima”.
Elmedin Konaković, iftar-diplomata, odbacio je svaku sličnost regionalnog okupljanja Bošnjaka sa sličnim nacionalno-vjerskim teferičom, Vaskršnjim Saborom Srbije i Republike Srpske kojeg su za 5. i 6. maj zakazaliAleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh SPC Porfirije.
U najavi ovog drugog (veliko)srpskog nacinalnog okupljanja, organizatori su ovako fromatirali njegove ciljeve.
“Na tom Saboru će biti donijete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličnog pisma i zajedničke kulturne baštine“.
Sve to, uvjerava javnost Konaković, gotovo da nema nijedne dodirne tačke niti je u korelaciji sa njegovim namjerama, koje, priznaje, i nisu baš njegove. Pa da vidimo, ima li, nema li. Evo šta piše lider NIP-a.
“Mnogo je važnih identitetskih pitanja. Jezik religija, tradicija, kultura i još neke. Zajedničko djelovanje izabranih parlamentraca jedna je od ideja...”.
Nedostaju u Konakovićevoj svebošnjačkoj identitetskoj platformi na temu “Položaj Bošnjaka u regiji” prstohvat “opstanka” i naramak “ognjišta”, pa da se u potpunosti poklopi sa Vučić&Dodik&Porfirijevim “Srpskim svetom”.
I to je, zapravo, suština plana kojeg je pregnantno formulirao ratni zločinac Vasiljević: velikosrpski projekat u Bosni i Hercegovini neće uspjeti ukoliko ne uradimo sve da se Bošnjaci ponašaju onako kako smo ih podstrekavali i usmjeravali- suicidalno!
Palanačko-mahalski pijemontizam “političkog Sarajeva” kakav je na ramazanskoj turneji testirao i raspirivao Elmedin Konaković, vjerovatano je nadahnut i “jedinstvom”, etnički čistim i stegovno discipliniranim, koje prakticira Hrvatski narodni Sabor pod ravnanjem njegovog koalicijskog partnera Dragana Čovića. Identičan model identitetskog narodnog “jedinstva” već mjesecima pokušava oktroirati Milorad Dodik u Narodnoj Skupštini RS, pa mu svaki put, kada mu opozicija otkaže poslušnost, taj pokušaj izmigolji iz nezgrapnih i nervoznih ruku.
Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije i Semir Efendić predsjednik Stranke za BiH odbili su Konakovićev poziv, manje-više sa istim argumentima. Izetbegović je upitao zašto na svoje sijelo Konaković nije pozvao najviše dužnosnike Bošnjake, Denisa Bećirevića, Refika Lendu, Nemrina Nikšića, prepoznajavjući skrivenu ambiciju lidera NIP-a da sebe instalira kao regionalnog bošnjačkog poglavicu.
Nije, međutim, jasno zašto na “svebošnjačko” zasijedanje na Ilidži 12. aprila Elmedin Konaković nije pozvao predstavnike one, kako ih je nazvao, “grupe građana koji žive u Ujedinjenim Arapskim Emiratima”, a koji su, kako je nedavno pojasnio “došli sa idejom da pozovu rukovodstvo NIP-a sa mnom na čelu i zvaničnu posjetu institucijama Emirata”. Nije valjda jedini razlog taj što je većina tih “građana”, njegovih simpatizera, ili iza rešetaka, ili na putu da se tamo nađu..
Sve teorije zavjere su propale. Nevini ljudi su oslobođeni. Istina, ne svi, ali vjerujem da će Ustavi sud BiH ili, na kraju, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu ukloniti i nepravdu učinjenu prema Alisi Mutap.
Pravosudna farsa u slučaju Dženan Memić je okončana. Od petero optuženih, četvero je pravosnažno oslobođeno. Osuđena je samo Alisa Mutap, jer sudije nisu imale dovoljno hrabrosti da baš sve oslobode.
Od prvog dana Istraga.ba je pisala da su nevini ljudi prvo uhapšeni, potom optuženi, a onda i, djelimično, osuđeni. Od prvog dana su nas nazivali “ubicama”, zaštitnicima “ubica”. I, sada, nekoliko godina kasnije stigla je i pravosnažna presuda.
Slučaj Dženan Memić nije vodilo Tužilaštvo BiH. Ovaj slučaj je vodila ulica koja je satanizirala svakoga ko se usudio iznijeti ijednu činjenicu. Na ovom slučaju, na krvi Dženana Memića, nastala je jedna stranka. Ona koja je, navodno, u ime naroda, provodila “pravdu”.
Sistem, pravosnažno, nije ubio Dženana Memića. Policija, pravosnažno je utvrđeno, nije zataškavala slučaj smrti Dženana Memića.
Dženanov otac Muriz Memić godinama je, uz vlastiti pristanak ili ne, sasvim je svejedno, (zlo)upotrebljavan za političke obračune. Ko god je smetao određenim centrima političke moći bio je proglašen ubicom ili zaštitnikom ubica. Advokati optuženih samo su bili “advokatići”. Samo je Ifet Feraget bio “advokat”.
Ako ste pažljivo pratili izjave obitelji Memić, onda ste sigurno vidjeli da je “Bakir Izetbegović dao Draganu Čoviću Izborni zakon kako bi se spasio odgovornosti za smrt Dženana Memića”. To što ta i još desetine sličnih izjava Muriza Memića i njegovog advokata Ifeta Ferageta bila s one strane razuma, nije sprječavalo ni medije niti “aktiviste” da šire teorije zavjere.
Sud je pravosnažno utvrdio da nije kriv ni recepcioner iz hotela Alije Budnje. Nije kriv ni sin ilidžanskog hotelijera koji je, pazite sad, “doveden u vezu sa ubistvom”. Nije kriv ni policajac Hasan Dupovac. Kroz tri sudska stepena je utvrđeno da nije ometao istragu. Ni policajac Josip Barić nije kriv. Ni Alisin otac Zijo Mutap nije kriv. Samo je kriva Alisa zbog toga što se “ne sjeća” kako je 8. februara 2016. godine na Ilidži stradao njen tadašnji dečko Dženan Memić.
Ko će sada ispraviti nepravdu nanesenu ljudima koji su nevini ležali u pritvoru i koji su, što je gore od pritvora, godinama trpili teror i iživljavanje u javnom prostoru? Državni tužioci Ćazim Hasanspahić i i ideolog svake pravosudne podvale Dubravko Čampara sigurno neće. Jer oni su “samo radili svoj posao”. Kao što je i Dženanov otac Muriz “odradio posao”.
“Znamo ko je ubio Dženana”, ponavljao je godinama Muriz Memić.
Pa, ako zna, zašto ne saopći to ime? Ne saopćava ga zato što je za porodicu Memić, naoročito Arijanu Memić, ta optužba bila “fluidna”. Sve dok se nije priključio Narodu i Pravdi Aljoša Čampara je za Memiće bio “zaštitnik ubica Dženana Memića”. A kasnije je samo postao stranački kolega čiji je brat Dubravko, u ime porodice Memić i države BiH, optuživao, sada se ispostavilo, nevine ljude.
Na spisku nevino stradalih u slučaju Memić je i sudija Branko Perić. On je smogao hrabrosti, još u prvostepenom postupku, da kaže da niko od optuženih nije kriv. Onda se na njega sručila “objektivna” sarajevska javnost kojoj je jedina činjenica bilo ono što su u programima uživo govorili Muriz Memić, Elmedin Konaković i Ifet Feraget.
A ništa bolje ovu pravosudno-medijsku montažu nije razoktrivalo kao optužnica Tužilaštva BiH. Elem, Tužilaštvo BiH je optužilo petero ljudi da su se, ne poznajući jedni druge, udružili da pomognu nepoznatom izvršiocu nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. Dobro ste pročitali, nije greška.
Petero ljudi koji se nisu poznavali, pomagalo je “nepoznatoj osobi ili nepoznatim osobama” nakon izvršenja “nepoznatog krivičnog djela”.
Tužilaštvo je dakle, tvrdilo, smrt Dženana Memića izazvala “nepoznata osoba ili više njih”. Otac Dženana Memića je tvrdio da zna ko je ili ko su ubice. Pa, ako je znao, zašto to nije rekao državnim tužiocima, pa da onda u optužnici navedu kome su to pomagali optuženi. A ako nije znao, zašto onda nije procesuiran zbog toga što “nije znao”? Jer, za otprilike isto “krivično djelo” Alisa Mutap je dobila dvije i po godine zatvora.
U proljeće 2019. u emisiji “Pressing” televizije N1 voditelj Amir Zukić zatražio je od mene da se prisjetim predratnih izdanja “Slobodne Bosne” i tema u kojima smo najavljivali izvjesnost rata, odnosno agresije na BiH. U razgovoru smo se dotakli i teksta iz novembra 1991. godine “Sarajevo na četničkom nišanu” u kojem smo objavili ključne elemente “tajnog plana napada na Sarajevo”. Kazao sam u emisiji “Pressing”, vjerujem da se dobro sjećam, da je nažalost, utjecaj “Slobodne Bosne” kao malog, neovisnog nedjeljnika na formiranje javnog mnjenja bio simboličan, jer su mainstrem mediji toga vremena širili radikalno drugačije, tobože “pacifističko” raspoloženje, a zapravo apaurinsku letargiju kod svoje publike.
U tom sam kontekstu naveo primjer YUTEL-a (mada sam mogao i nekih drugih “ozbiljnih” medija) koji je istog novembarskog dana kada je “SB” izašla iz štampe stavio pred svoje kamere nekog oficira JNA da oštro demantira naše tvrdnje i umiri javnost “objašnjenjem” da se teška artiljerija JNA oko Sarajeva ukopava da bi “branila, a ne napadala grad”. Za autora ovog priloga Predraga Peđu Kojovića, sam kazao da je postupio kao (samo) “loš novinar”. Jer, iole znatiželjniji, ambiciozniji novinar bi se zanimao od koga JNA kani braniti Sarajevo, a ne bi propustio ni da “čuje i drugu stranu”, autore i urednike “Slobodne Bosne”.
Nešto se malo i tiho u medijima i sarajevskoj javnosti komentirala ta moja uzgredna opaska, i vrlo brzo, sa razlogom potpuno je potonula u zaborav.
Onda je tu marginaliju, iz mraka zaborava, ovih dana isčupao Predrag Kojović gostujući u podcastu “Dnevnog Avaza”. Na sugestivno instistiranje pretencioznog novinara da komentira napade na sebe, u čemu prednjači SDA, državni zastupnik i član rukovodstva Naše stranke (i utjecajni član vladajuće koalicije) se vratio 33 godina unatrag i ovako komentirao događaje iz jeseni 1991.
“Ja sam tad imao 24-25 godina. Ponekad bi me zvali da radim neke ankete na ulici. Ja mislim da je ovo na šta Senad Avdić asocira (valjda je mislio reći ‘aludira’, op. SA) da je on objavio kako je Sarajevo opkoljeno. I onda je veliki kamion zaustavljen ispred kasarne iznad komande koji je imao na papiru da su banane unutra, a unutra je valjda bilo oružje. Mene su poslali da uzmem izjave. Ja sam tamo stajao sa deset drugih novinara kada je taj general objašnjavao da to nisu rakete nego banane. Dakle, samo sam sakupljao izjave i donio ih u redakciju.”
Očito da ne samo što je Kojović, potvrdio moju ocjenu da je (bio) “slab novinar”, nego je bio još samokritičniji: nije uopće bio novinar, nego “ulični anketar”, “držač mikrofona”, “sakupljač izjava” i njihov “nosač u redakciju”. On je ispred Komande JNA izvještavajući o događaju imao sličan status kao jedan drugi stranački lider nekoliko mjeseci kasnije: bio je “slučajni prolaznik”.
Mali bi problem moglo biti samo to što Kojović “Avazovom” novinaru govori o događaju koji nema veze sa onim na šta sam se svojedobno referirao. On priča o kamionu u kojem su u jesen 1991.godine prevozilo oružje, a komanda JNA tvrdila da se transportiraju banane. Događaju, dakle, na kojem je on bio među desetinana novinara i držao mirkofon.
Ali, ja sam govorio o nečem sasvim drugom, što je bilo dio istog (agresorskog) plana: tekstu u “Slobodnoj Bosni” objavljenom 21. novembra 1991. u kojem je javnost upozorena na uznemirujuće procese koji se ubrzano odvijaju: ukopavanje artiljerijskih oruđa JNA oko Sarajeva i pripremama Srpske demokratske stranke za prometnu blokadu glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Nakon toga istraživačkog članka objavljenog u “SB” Predrag Kojović je negdje na obroncima Trebevića držao mikrofon dok je oficir JNA naše pisanje osporavao i bagatelizirao dokumentirane sumnje i osnovani strah građana. Ništa Kojoviću ni tada ni sada ja ne zamjeram osim nedopustivog deficita profesionalnosti. Konačno, njegov sugovornik, oficir JNA je kasnije bio na istaknutim funkcijama u Armiji BiH.
Tekst u “SB” pisan je pod teškim dojmom jezivih slika iz Vukovara u kojeg su tri dana ranije, nakon višemjesečne opsade i razaranja umarširale snage JNA ojačane srpskim paravojnim jedinicama. Vjerovati nakon vukovarskog iskustva da će JNA braniti bilo koji drugi grad, je profesionalno sljepilo i kognitivna nedoraslost. Naravno i indikator toksičnosti YUTEL-ove uređivačke poltike, za koju ulični anketari i nosači mikrofona nisu mogli biti odgovorni.
Ja, naravno, nemam snimak toga priloga sa Yutela, a ukoliko ga ima Predrag Kojović u svojoj videoteci (pričalo se pred rat da on ima najraskošniji izbor “filmova za odrasle” u cijelom gradu), neka ga ustupi, nekoj režimskoj televiziji, TVSA, Face TV, TV Alfi, pa da rastjeramo magle oko ovog događaja, ako je to nekome uopće važno.
Vjerovatno bi rečene Kojovićeve nepreciznosti u “Avazovom” podcastu prećutao, jer nemaju nikakvo šire značenje, no ono što je u nastavku rekao, moralo bi se, ipak, malčice problematizirati. Kojović kaže da je neposredno uoči rata (pored magazina “Nedjelja”, gdje je bio zaposlen, i YUTEL-a gdje je pravio ulične ankete i sakupljao izjave) radio i u Časopisu “Naši dani”.
Taj je list, čiji je osnivač bila Liberalna stranka (nekadanji SSO BiH), kaže Kojović, na naslovnoj strani se samolegitimirao kao “magazin za politiku i kulturu samostalne demokratske, nezavisne Bosne i Hercegovine”.
Ta je naglašeni, neukusno nezgrapni patriotizam u vrijeme kada se još uvijek živjelo u sastavu SFR Jugoslavije, priskrbio je goleme probleme urednicima i novinarima, pa i njemu osobno, otkriva Kojović.
“Zbog toga smo bili privođeni od strane ostataka komunističkog režima u stanicu i ispitivani…”
Oni koji pobliže poznaju državnog zastupnika Predraga Kojovića (u koje ja ne spadam, na obostrano zadovoljstvo) kažu da mu izmišljanje, da ne kažem, laganje, nisu strane “tehnike” u javnoj i privatnoj komunikaciji, naročito ako se iz njih kakav benefit može “čvaknuti”. Kakve koristi Kojović može imati od fantazmagorije o “ostatcima komunističkog režima”, tj. policijske države koja dvije godine nakon što je komuizam u BiH i službeno propao, “u stanicu privode” novinare-patriote?! Stvar je providna i bespredmetna, pogotovo kada se zna da su najmanje dvojica urednika-osnivača novih “Naših Dana” (Zoran O. Milanović i Senad Pećanin) u to vrijeme bila dio propagandnog štaba Republičkog MUP-a. Među nama novinarima koji nismo imali sreću da budemo žrtve vlastitog patriotizma, niti da nas “ostaci komunisitčkog režima” “privode u stanicu” ranih 90-ih nije nikakva tajna bila personalno-materijalna povezanost “Naših Dana” sa ministrom policije Alijom Delimustafićem i njegovom firmom “CENEX”. Ta će se poslovna veza tokom rata i formalizirati kroz vlasničke “papire”.
Kažem, ne znam kakvu korist od te vrste naknadnog pamćenja i nemaštovitog ušminkavanja svoje patuljaste novinarske biografije može iscijediti Pedrag Kojović. Kada je prije nekog vremena kazao da “svakog Prvog marta posjeti mezar Alije Izetbegovića”, lagao ili ne lagao, motivi su mi (bili) jasni. To je pristajanje na glancanje kulta ličnosti rahmetlije sa Kovača na kraju se pokazalo kao VJEŠT dugoročno isplativ potez: među glasovima koje su Kojoviću obnovili mandat u Parlamentu BiH zacijelo je bio i nezanemariv broj osnivača Stranke demokratske akcije. Tako će, zahvaljući i toj dovitljivoj pragmatičnosti, istekom mandata krajem 2026. godine Peđa Kojović u Sarajevu ostvariti svoj “američki san”: dobacit će do svog prvog miliona novcima ovdašnjih poreskih obveznika!
Svaki komentar sadrži neku teoriju društva. Čak i kad komentator nije toga svjestan. Kako su svojevremeno isticali marksisti, svaka praksa temelji se na teoriji. I obratno.
Članstvo stranaka temelji svoje djelovanje na vrlo jednostavnoj teoriji. „Mi smo bolji od drugih stranaka. Bolji smo kao ljudi od njih. Pošteniji smo i sposobniji. Znamo više. Naše ideje su bolje od njihovih ideja. Nismo samo bolji od njih, već smo uvijek bolji od njih. Bez obzira na to jesmo li smo na vlasti ili nismo. Zato je uvijek dobro da smo mi na vlasti (a ne oni).“
Radi se o ideološkoj interpretaciji stvari. Tu su odnosi utvrđeni jedno, zasvagda. Vrijeme ne teče. „Mi možemo biti 45 godina (ili 20 godina, s malim prekidom) na vlasti, ali bolje je za društvo da i dalje mi ostanemo na vlasti, nego da dođu oni. Ako oni dođu, sve će uništiti.“
Prirodno je da se članstvo stranaka vodi ovakvom teorijom. Partije postoje da bi se borile za vlast. Da bi došle na vlasti i ostale na njoj. Ta težnja političkih stranaka, u izvjesnom smislu je, rekoh, prirodna. U drugom smislu posve je nenormalna. Ne znam postoji li političar, koji će predati vlast, a da nije prinuđen (bolešću, strahom od društvenih nemira, itd.), što nije normalno.
Naime, da bi jedno društvo bilo demokratsko nije dovoljno da vlast bude potencijalno smjenjiva. Potrebno je i da se svako malo mijenja.
Time dolazimo do druge teorije. Mogli bismo je nazvati liberalnom, ali i ne moramo. Nisu bitna imena, jer mnogi liberali u BiH se ne ponašaju u skladu s ovom teorijom. Ona počiva na premisi, koju je možda najbolje sažeo britanski historičar lord Ackton: „Vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno.“
Onaj ko prihvata ovu teoriju, prihvata (svjesno ili nesvjesno) sljedeće: „Mi nismo kao ljudi bolji od ostalih. Niko nije imun na poroke koje donosi vlast sa sobom, pa ni mi. Kada se poredimo s drugima, nije svejedno jesmo li na vlasti ili nismo. Jer vlast kvari, čak i najbolje ljude. Zato nije dobro da ostanemo dugo na vlasti.“
Članstvu stranaka teško je prihvatiti navedenu teoriju. Ne kažem da u svim našim strankama (SDA, SDP, DF, NiP, NS, itd.) nema ljudi koji se slažu s lordom Acktonom. Izgleda da žar političke borbe čini neshvatljivim navedeni princip većini članstva u svim strankama. Svi oni ostaju uglavnom pri prvoj teoriji: „Dobro je da smo uvijek mi na vlasti, a ne drugi.“ Ali nije važno šta se misli u strankama. Na kraju je važno šta misle oni koji su van stranaka. To je famozna – većina glasača.
Ako sagledamo bh. izbore u proteklih 15 godina, stječe se dojam da građani kod nas prihvataju teoriju lorda Acktona, a ne ideološku teoriju, kojoj su skloniji stranački ljudi.
Za razliku od Srbije, u kojoj je u proteklih 12 godina jedna te ista stranka na vlasti, u Bosni i Hercegovini (tačnije, u njenim dijelovima gdje pretežno žive Bošnjaci) vlast se mijenjala više puta.
Tako je 2010. na vlast došao SDP. Nakon iduća dva ciklusa općih izbora na vlasti je bila SDA, a 2022. se na vlast vratio SDP. Uza sve kontroverze u vezi sa načinom formiranja Vlade FBiH, vrijedi istaknuti da je Denis Bećirović ubjedljivo pobjedio Bakira Izetbegovića, te da je Vijeće ministara formirano bez pomoći OHR-a.
Važno je i to da ni SDA, ni SDP u svim ovim godinama nisu sami imali vlast. Morali su je dijeliti s manjim partijama (SBB, DF, NiP, NS, itd.). Sasvim različito je trenutno stanje u Srbiji, gdje jedna stranka ima apsolutnu većinu u Skupštini, te vlast može dijeliti, ali i ne mora. Dakle, govorimo o dva posve različita politička stanja.
Time dolazimo do dosljednosti.
Niko normalan neće reći za građane Srbije da su dosljedni, a za građane BiH da nisu, jer prvi biraju istu stranku, a drugi jednom glasaju za jednu, a drugi put za drugu stranku. Pošto vlast kvari, prirodno je da građani ne misle uvijek isto o strankama.
Međutim, kad iz mase građana izdvojimo jednog, onda nam to, na jedan vrlo čudan način, više nije prirodno. Navest ću i primjer.
Ugledni bh. novinar i advokat Senad Pećanin je do izbora 2022. godine bio jedan od najžešćih kritičara vladajuće SDA. Često je gostovao u televizijskim emisijama, u kojima nije bio nimalo blag prema rukovodstvu SDA, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem.
Nakon što je SDA smijenjena s vlasti, već tokom 2023. godine, u Pećaninovom javnom djelovanju primijetila se određena promjena. Naime, počeo je kritikovati novu vlast, tačnije Trojku. Mnogi su se unutar Trojke iznenadili, jer su valjda smatrali da je Pećanin njihov. Ništa drugačije nisu mislili ni simpatizeri SDA i DF-a, te su Pećaninu počeli upućivati prigovore sljedećeg tipa: „Zašto sada kritikuješ Trojku, kada si im ti pomogao na dođu na vlast?“
I jedni i drugi su se vodili svojom ideološkom teorijom. „Ili si s njima, ili si s nama. Ako si s nama, onda si uvijek trebao biti s nama. Ako si bio s njima, onda si do kraja trebao ostati s njima.“
Čim su počeli napadi, stao sam u Pećaninovu odbranu, usprotivši se navedenoj logici. Kazao sam da Pećanin kao građanin ima pravo (a kao intelektualac ima i obavezu) da kritikuje svaku vlast. Po tom kriteriju je on dosljedan ili nedosljedan, a ne po lojalnosti određenoj stranci.
Pećanin je građanin. Nije ni član, ni simpatizer stranaka, te im ne duguje lojalnost.
Stvari su postale još složenije, kada je Pećanin postao advokat Fadila Novalića. Tada su optužbe na njegov račun intenzivirane. Ponovo sa obje strane spektra. I simpatizeri SDA, i simpatizeri Trojke su govorili da je nedosljedan, jer je upravo on podržavao krivično gonjenje Novalića. Čak ga je među prvima prijavio, na samim počecima afere Respiratori.
Kao advokat, Pećanin može braniti koga god hoće. Srđa Popović je branio Andriju Artukovića. To je abeceda. Dobro, ali ima li Pećanin pravo kao građanin, ili intelektualac, da propituje spomenuti krivični proces?
Ima, ako je došao do saznanja na osnovu koja su ga uvjerila da je došlo do propusta. Ako je trebalo suditi Novaliću, što je Pećanin tražilo, to po pravilima logike ne znači ujedno i da mu je dobro suđeno.
To da li je došlo do zloupotreba u krivičnom pravosuđu, reći će konačna žalbena instanca, vjerovatno Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.
Nisam advokat i ne mogu raspravljati o proceduralno-pravnim pitanjima u ovom slučaju. Ono o čemu mogu govoriti, kao građanin i politički komentator, jeste preksinoćnje saopćenje Naše stranke. Tu se o Novaliću i njegovom krivičnom progonu kaže sljedeće: „Upravo hapšenje takvih nazovi patriota je jedan od razloga zašto se približavamo EU, jer smo pokazali da nema nedodirljivih.“ (Moje podvlačenje)
Ko predstavlja prvo lice množine? Ko je hapšenjem Novalića pokazao da nema nedodirljivih? Naša stranka? Da li stranka, koja trenutno čini izvršnu vlast, tvrdi da je na neki način učestvovala u nečijem hapšenju? Da li formulacija da „nema nedodirljivih“ znači da je Naša stranka, kao vlast, utjecala i na ishod presude?
Zašto se po bilo kojem osnovu, vladajuća politička stranka identificira („jer smo pokazali“) sa djelovanjem pravosuđa?
Ako je Pećaninu trebalo opravdanje u javnosti, onda ne postoji bolje od ovog saopćenja Naše stranke. Jer ako vladajuća stranka odlučuje ko će biti uhapšen, onda je to već ozbiljna društvena anomalija. Čak i ako su u Našoj stranci deluzivni, pa ne odlučuju o krivičnom gonjenju građana, već se samo tako osjećaju, ili bi željeli da odlučuju, i to je ozbiljan prolem. Jer su vlast.
Ne znam da li je pravosuđe pod utjecajem izvršne vlasti. To je pitanje za pravosuđe (i vlast).
Ono što je očigledno jeste da najveći dio mainstream medija (Avaz, N1, Oslobođenje, Face TV, itd.) otvoreno podržava vlast, tačnije Trojku. Niko od njih, recimo, nije vidio ništa problematično u ovom saopćenju Naše stranke, iako su ga prenijeli. To se moglo sasvim jasno primijetiti i kroz nekritičko izvještavanje o otvaranju pregovora sa EU, u kojem se preuveličavao sam značaj događaja, kao i zasluge Trojke za isti.
U situaciji, kada je opozicija kriminalizirana (u određenoj mjeri i s dobrim razlogom), te je samim time lišena kredibiliteta (što nije dobro za jedno društvo), ključno je pitanje: ko će biti korektiv novoj vlast? Ako ne mediji ili intelektualci poput Pećanina?
Živimo u čudnom vremenu, u kojem su osnovne demokratske slobode napadnute, u toj mjeri da npr. Evropski parlament u svojoj rezoluciji kaže da se ni sve članice EU više ne mogu nazvati demokratskim društvima (npr. Mađarska). Šta tek reći za zemlje koje su van EU?
Srbija ima pregovarački status, ali kako sve češće ističu kritičari režima u Beogradu sve su manje šanse da može doći do demokratske, mirne smjene vlasti. Odnosi u srbijanskom društvu nikad nisu bili zaoštreniji i mnogi strahuju od sveopćeg nasilnog obračuna. Do toga je dovelo to što vladajući SNS kontroliše pravosuđe, kao i mainstream medije, kroz koje agresivno predstavlja opoziciju kao „kriminalnu organizaciju“, a kritičke medije kao „Đilasove“ odnosno „tajkunske“.
BiH nije takva. Zapravo samo „političko Sarajevo“ nije takvo. Zasad.
„Politička Banjaluka“ i „politički zapadni Mostar“ već odavno predstavljaju nedemokratske ambijente. Dodik i Čović su duže na vlasti od samog Vučića, a srpska i hrvatska opozicija u BiH ima manji medijski utjecaj nego ona u Srbiji.
Trojka, koja ima podršku međunarodne zajednice i mainstream medija, pokazuje težnju da kriminalizira sve medijske glasove, koji joj nisu po volji, što možda najbolje ilustrira odnos ministra vanjskih poslova prema uredniku ovog portala.
Ako se takav trend nastavi, uz podršku Američke ambasade i Misije EU, onda ćemo uništiti pluralizam i smjenjivost vlasti koju imamo već 15 godina. Drugim riječima, i „političko Sarajevo“ će ličiti na Srbiju, kojoj potpuna suspenzija demokratije nije smetala da brže od nas napreduje ka EU u proteklom periodu. Ako imate prijatelja u Beogradu, pitajte ih je li to sretan ishod.
Azra Miletić, bivša sutkinja Apelacionog odjeljenja Suda BiH (penzionisana krajem prošle godine), tužila je Bosnu i Hercegovinu za naknadu imovinske i neimovinske štete u iznosu od oko 200.000 KM, koja joj je pričinjena nezakonitim hapšenjem i pritvorom, suspenzijom i krivičnim postupkom, koji je trajao sedam godina i okončan oslobađajućom presudom. Za tih sedam godina Azra Miletić je primala od države punu sudijsku platu. Međutim, Azra tvrdi da su joj lišenjem slobode, suspenzijom i krivičnim postupkom narušeni ugled i čast, da je pretrpjela duševne patnje i bol, kao da je pretrpjela imovinsku štetu u vidu izgubljene dobiti koju bi kao sudija ostvarila u komisiji za polaganje pravosudnog ispita i kao edukator sudija i tužilaca.
Sutkinja Azra Miletić lišena je slobode početkom 2015.godine u svojoj sudnici pod sumnjom da je primila mito od osuđenog Rame Brkića, bivšeg policijskog komesara u Bihaću, kako bi mu pogodovala u žalbenom postupku oslobađanjem ili smanjenjem kazne.
Nema ništa sporno u vezi prava na obeštećenje sudije Azre Miletić. U ovom osvrtu neće se razmatrati postavljeni tužbni zahtjevi. Neće se razmatrati ni njena krivica, ni nevinost. Sudovi su o tome imali različita mišljenja, ali konačan ishod je oslobađajuća presuda. Slučaj je pravno zanimljiv zbog proceduralnih specifičnosti i zbunjujućih pravnih tumačenja. Rijetko koji sudski slučaj pruža ovako jasnu sliku naopakog funkcionisanja pravosudnog sitema s koje god ga strane posmatrali.
Polovinom 2015.godine Azra Miletić, Ramo Brkić i Senad Šabić optuženi su, između ostalog, i za krivična djela davanja i primanja mita. Optužnica je potvrđena 22.6.2015.godine. Nedugo nakon početka glavnog pretresa optuženi Ramo Brkić i Senad Šabić daju se u bjekstvo. Sud BiH, koji u to vrijeme vodi krivični postupak, protiv njih određuje pritvor i raspisuje međunarodnu potjernicu. Postupak u odnosu na njih se razdvaja i nastavlja da vodi samo protiv sutkinje Miletić. Nakon nepune dvije godine suđenja, Sud BiH osuđuje sutkinju Miletić na dvije i po godine zatvora za primanje mita.
U žalbenom postupku Apelaciono odjeljenja Suda BiH usvaja žalbu osuđene Azre Miletić i dalje vođenje krivičnog postupka prenosi na Opštinski sud u Sarajevu. Prenošenje postupka sa jednog specijalnog suda najvišeg ranga na sud najnižeg ranga zakonom je dodijeljeno Sudu BiH. Istina, predstavlja svojevrstan apsurd jer nije opšteprimjenjivo i zanemaruje neke vrlo važne pravne principe. U konkretnom slučaju Apelaciono odjeljenje težište stavlja na načelo nepristrasnog suda, imajući u vidu činjenicu da je Azra Miletić sutkinja u istom odjeljenju. (Ovakva praksa otvara pitanje ko bi bio nadležan da sudi sudijama Vrhovnih sudova entiteta, čiji procesni zakoni ne predviđaju mogućnost prenošenja vođenja postupka u identičnom slučaju!).
Postupak pred sarajevskim Opštinskim sudom trajao je sve do 12.4.2021.godine, kada je sutkinja Miletić oslobođena od optužbe. Iz obrazloženja presude se zaključuje da su dokazi na osnovu kojih je podignuta optužnica proglašeni nezakonitim, zbog toga što su pribavljeni povredom zakona o krivičnom postupku.
Prvo pitanje koje izaziva nedomicu jeste zašto je postupak dokazivanja krivice sutkinje Azre Miletić trajao sedam godina? Šta je bilo toliko komplikovano u predmetu jednog sudije da je za dokaizivanje trebalo sedam godina? Da li je to razuman rok suđenja? Da li je slučaj jednog sudije mjera efikasnosti pravosudnog sistema? Ako se jednom sudiji sudi sedam godina, koliko godina onda trebaju trajati suđenja organizovanim kriminalnim grupama koje su počinile više teških krivičnih djela?
Neefikasan rad Opštinskog suda u Sarajevu u slučaju Azre Miletić koštao je državu BiH više od pola miliona KM. Ali, nije Azra Mletić jedini takav slučaj. Istovremeno se pred istim Opštinskim sudom u Sarajevu sedam i više godina vode krivični postupci i protiv suspendovanog glavnog tužioca Tužilaštva BiH Gorana Salihovića i tužioca Bože Mihajlovića, koji su na isti način prenešeni sa Suda BiH. Niko ne zna koliko će se još čekati na njihovo prvosnažno okončanje. I Salihović i Mihajlović svih sedam i više godina suđenja primaju punu platu. Neefikasnost suda u njihovom dosadašnjem suđenju koštala je državu BiH preko milion KM.
Trenutno je petoro sudija i tužilaca sa nivoa državnog pravosuđa pod suspenzijom! Gotovo jedan mali sud je van funkcije! Osim Gorana Salihovića i Bože Mihajlovića, suspendovani su sudije Dalida Burzić i Ranko Debevec, te tužiteljica Dijana Kajmaković. Protiv Dijane Kajmaković i Dalide Burzić istrage traju oko dvije godine, a niko ne zna u kojoj su fazi i zašto još nisu okončane.
Ovaj mali istorijat (dis)funkcionalnosti i vladavine prava i pravde objašnjava potpuni slom pravosudnog sistema. Ako su ovo rezultati reforme, onda treba proglasiti bankrot i razmišljati o novom modelu distribucije pravde. Ovakvo pravosuđe je profesionalna, institucionalna i državna sramota! Ono je danas sistem od koga država ima ogromnu štetu. Umjesto da bude paradigma efikasnog i profesionalnog sistema, pravosuđe je postalo poligon nezamislivih zloupotreba, kršenja zakona i neodgovornosti.
Nije uopšte pitanje da li će Salihović, Mihajlović, Burzić i Kajmaković biti optuženi, osuđeni ili oslobođeni (prije će biti ovo drugo!), problem je zbog čega postupci protiv sudija i tužilaca traju toliko dugo, a da to niko ne vidi kao problem, pa čak ni sudije i tužioci protiv kojih se postupci vode. Neshvatljiv odnos nezavisnog regulatora prema sistemu za čiji funkcionalnost odgovara!
Ali, vratimo se slučaju Azre Miletić. Ne bi on danas bio interesantan, poput mnoštva sličnih koji su pali u zaborav zbog dugog trajanja, da se u njemu nisu dešavale i druge teško shvatljive stvari. Naime, odbjegli Ramo Brkić biva u Švedskoj lišen slobode po potjernicu našeg suda i izručen BiH. I postupak protiv njega takođe vodi Opšinski sud u Sarajevu, ali se pretres odvija pred drugim sudijom. Po okončanju dokaznog postupka, 9.marta 2020.godine, presudom br.65 0 K 776874 19 K, optuženi Ramo Brkić biva osuđen za davanje mita sudiji Azri Miletić. U činjeničnom opisu njegovih radnji izvršenja, kao i u obrazloženju presude, jasno se navodi kada je, na koji način i kako sudija Azra Miletić primila mito. Godinu dana kasnije, 12.aprila 2021.godine, isti sud, presudom broj 65 0 K 704016 18 K, oslobađa od optužbe za primanje mita Azru Miletić. Obje presude su pravosnažne.
Nakon pravosnažnog okončanja oba slučaja, koja potiču iz jedinstvene radnje izvršenja, dobili smo paradoksalne ishode: optuženi Ramo Brkić je osuđen za davanje mita, a sudija Azra Miletić za primanje istog mita oslobođena! Ramo Brkić će četiri godine i 11 mjeseci izdržavati kaznu zatvora za davanje mita koji sudija Azra Miletić nije primila! Isti sud utvrđuje da postoje dokazi i da nema dokaza!
Naravno, ne radi se ovdje o pravnom paradoksu ili aporiji pravničkog uma. Radi se o kontradikciji koju zdrav razum ne može da prihvati, a koja je mogla nastati ili iz različite ocjene dokaza, pogrešnog tumačenja prava i nerazumijevanja pravde, ili iz kriminalne djelatnosti pravosudnih struktura. Slični pravni i pravosudni idiotizmi (obrazlaganje naredbi, otvaranje predmeta!) u posljednje vrijeme postaju najozbiljnija prijetnja vladavini prava i društvenoj pravdi. Nižu se slučajevu u kojima se očigledni krivci oslobađaju, a nevini optužuju i osuđuju. Niko više ne može biti siguran da neće biti nevin osuđen. I svako će vjerovati da može izbjeći kaznu ako iza njega stoje vladajuće politike i korumpirane sudije. Sudiji je bolje ići sa “Rolexom” nego sa dobrim advokatom, što bi rekao neponovljivi Zdravko Mamić.
Odavno javno govorim o pravosudno-političkoj i medijskoj mafiji koja razara pravosudni sistem. Kao odgovor na moja javna upozorenja, ta ista mafija me je izvela pred disciplinski sud nekoliko mjeseci prije odlaska u penziju i Tužilaštvu BiH podnijeli krivičnu prijavu zbog izdvojenog mišljenja u predmetu “Novalić i dr.”. A onda je komedijant slučaj režirao ključni dokaz mojih sumnji – hapšenje predsjednika Suda BiH zbog uništavanja službenih spisa i raznih zloupotreba. Potom je uslijedila i suspenziju predsjednika Privrednog suda u Banjaluci. I evo nas pred pitanjem svih pitanja: ako predsjednici sudova uništavaju dokaze i krše zakone, šta li tek rade njihove sudije? Može li se vjerovati da u sudovima sudije primjenjuju zakone i provode pravdu? Zašto tužioci optužuju nevine, a amnestiraju krivce? Ko su ljudi u VSTV koji biraju i imenuju nedostojne i korumpirane tužioce i sudije?
Širi se krug pitanja i polje sumnje, a odgovora niotkuda. Umjesto stručnih analiza i javnih rasprava, iz Brisela stižu projekti o integritetu koji se sistematski uništava. Gdje je kraj sunovrata?
Gospodin Drago Bojić je na prometej.ba objavio tekst u kojem me optužuje da sam stao na „stranu progonitelja“ gospodina Franje Šarčevića.
Mišljenja sam da je tekst dosadan, predvidljiv i intelektualno nepošten. K tome, taj tekst na kraju postaje nečitljiv, na mjestu gdje gospodin Bojić piše: „Svaki nacionalizam je zlo. Ne postoje prihvatljivi nacionalizmi niti takvi koji bi bili sekundaran problem“. Ovo zvuči kao nešto što uglas sriču negdašnji polaznici „Nansen dijalog centra“ ili neke druge NGO radionice o toleranciji.
Bojićev tekst je, važno je istaći, pristojan. Nije jebao mater meni i svim mojim čitateljicama i čitaocima. Što je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za prometej.ba. Jer je Bojićeva pristojnost očit napredak u odnosu na komunikacione strategije koje koristi urednik toga portala, gospodin Šarčević.
Ne. Nisam stao na „stranu progonitelja“. Da bih tako učinio, najprije bi morao postojati progon. Ono što se dešava meni i gospodinu Šarčeviću, pak, progon nije. Radi se o pritisku – radikalno različitog intenziteta – zbog izgovorene riječi. Što ne znači da do progona – a i pogroma – nećemo stići.
Podrazumijeva se da ne podržavam napade na Šarčevića. Mislim da Šarčević, a tu slobodu dajem i sebi, ima svako pravo da piše šta hoće i kako hoće i da zbog toga ne bude izložen prijetnjama. Američki standard slobode govora bliži mi je od evropskoga – u SAD je, podsjetiću, i govor mržnje ustavno zaštićen kao sloboda govora. To je moja pozicija.
Ono čime sam se bavio tokom gostovanja na Hayat televiziji je, pak, razlika između „slučaja Nikolaidis“ i „slučaja Šarčević“.
Tvrdim da svaka kritika ne može biti tumačena kao napad na slobodu govora. Tvrdim da napad na slobodu govora nije isti ako dolazi sa pozicije moći ili ako dolazi od strane bijesna čitatelja. Da bih to ilustrovao, opisao sam kako izgleda pritisak države na mene. Odlukom ministarstva kulture, moja primanja su smanjena gotovo prepolovljena. Sistem, dakle, otežava moju egzistenciju. Režimski mediji već godinama vode brutalnu hajku protiv mene. Ta hajka podrazumijeva potpunu dehumanizaciju Andreja Nikolaidisa. Ta dehumanizacija je imala logičan završetak u spaljivanju simboličkog Nikolaidisa. I sam govor optužbe i presude koja je pročitana protiv mene bio je dehuamanizujući. Tokom govora, više puta sam nazvan onim koji širi smrad; govnetom; onim koji piše fekalijama; pripadnikom autofekalne književnosti… Na koncu, razularena masa je vikala: „spaljuj govna“.
Oni, dakle, nisu spalili lutku čovjeka, nego dehumanizovano „govno“.
Ako je to isto kao ono što se desilo gospodinu Šarčeviću, upućujem mu izvinjenje. Ali nije isto – srećom po gospodina Šarčevića.
Dopustite da vam ilustrujem logiku koja insistira na istovjetnosti „slučajeva“. To je kao da imate dva čovjeka. Jednoga je prebilo metalnim šipkama, drugoga je ošamarilo. I jedno i drugo akti su nasilja – stoga je to isto. Ako se pak pojavi neko ko insistira kako to ipak isto nije, eto nekoga poput gospodina Bojića ko će ustvrditi kako onaj koji ističe kako lomljene glave šipkom i šamaranje nije isto time, zapravo, opravdava nasilje nad ošamarenim.
Istu logiku gospodin Bojić primjenjuje kada tvrdi da asistiram bošnjačkome nacionalizmu. To ilustruje mojom tvrdnjom da su, za mene, bošnjački i crnogorski nacionalizam sekundaran problem.
Obratimo pažnju: ja ne tvrdim da je bošnjački nacionalizam dobar, niti da nije problem. Naprotiv: kao problem – ali sekundaran – ga definišem. Zašto tako mislim? Zato što sam uvjeren da je najopasniji nacionalizam u BiH, kao i na Balkanu, onaj velikosrpski. Koji je iza sebe ostavio najviše žrtava. I koji je u BiH centrifugalna sila, koja može izazvati novi rat. Da li bošnjački nacionalizam može postati najveći problem bosanskohercegovačkog društva? Da. Ali to sada nije tako.
U Crnoj, pak, Gori sprovodi se izjednačavanje crnogorskoga i srpskoga nacionalizma. Ne prihvatam da su nacionalizmi, od kojih je jedan izazvao genocid a drugi broji 0 žrtava i vrhuni u optužbi da su crnogorski Srbi „posrbice“ – jednaki niti jednako opasni. Time, dakako, ne tvrdim da je crnogorski nacionalizam „dobar“.
Gospodin Bojić, pak, insistira na tome da je bošnjački nacionalizam najvećeg naroda. Uz neveliku dozu uopštavanje moglo bi se reći kako je on pristalica teze da je veličina najbitnija, dok sam ja na stanovištu kako ne bi trebalo zanemariti ni tehniku.
Dio Bojićeva teksta koji smatram neetičnim i nedostojnim njegove javne figure je onaj u kojem se on bavi navodnim motivima moje navodne – a nepostojeće – odbrane bošnjačkoga nacionalizma, čijim me „podmuklim asistentom“ naziva. Gospodin Bojić sugeriše da je za mene to – korisno. A korisno je zato što čineći tako izbjegavam da budem izložen bijesu i osudi bošnjačke javnosti.
K vragu, pomislio sam tada, kako se toga nisam sjetio? Zašto nisam prekucao igricu? Zašto sam se ja – koji živim u Crnoj Gori – izložio bijesnu crnogorske javnosti, što me je dovelo do smanjenja prihoda, ograničenja slobode kretanja i inkvizitorskog suđenja koje je završilo spaljivanjem simboličkog Nikolaidisa?
Zašto, jer mi je tako očito bilo korisnije, nisam „podmuklo asistirao“ velikosrpskom nacionalizmu u Crnoj Gori?
Po gospodinu Bojiću, ja sam idiot – da bih izbjegao osudu tamo gdje ne živim – u Sarajevu – ja sam se izložio javnom linču tamo gdje živim – u Crnoj Gori.
Ako, pak, pod „korisno“ gospodin Bojić ili bilo ko drugi misli da sam za svoje „podmuklo asistiranje“ nekako plaćen, evo moje ponude. Vaši saradnici a, mislim, i članovi redakcije pripadnici su vladajućih stranaka. Sa vladajućima ste „dobri“. Oni imaju svu moć, imaju službe. Ako dokažete da iz Bosne dobijam bilo kakve novce osim skromnih honorara za svoje knjige, nastupe i članke – ja ću se, posramljen, zauvijek povući iz bosanskohercegovačkog javnog života.
Da. Kao i svaki medij koji je platforma sa koje se javnosti obraćaju vladajući, i koji pritom diseminira ideologiju vladajućih, prometej.ba jeste režimski medij. Da. Tekst gospodina Bojića napad je režimskog medija na kritičkog novinara.
Za kraj. Ako bih na gospodina Bojića primijenio logiku koju je on primijenio na mene, to bi me dovelo do sljedećeg zaključka. Da je gospodin Bojić perfidno i podmuklo javno osudio moje spaljivanje, a potom dopisao optužnicu koja je do spaljivanja dovela.
Nužno bi me dovelo do zaključka da je fratar stao na stranu palitelja.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
