“Tužilaštvo BiH još uvijek nije donijelo odluku o preuzimanju krivičnog gonjenja, te ukoliko ista bude donesena bit ćete blagovoremeno obaviješteni”, piše u dopisu kojeg je 3. marta ove godine državni tužilac Ćazim Hasanapsahić uputio Tužilaštvu Kantona Sarajeva iz kojeg su, prethodno, zatražili da Tužilaštvo BiH preuzme kompletnu istragu o uzrocima smrti Dženana Memića.
Tako je državni tužilac Hasanspahić i formalno odbio zahtjev Tužilaštva Kantona Sarajavo koje je namjeravalo kompletan predmet predati u nadležnost Tužilaštva BiH. Podsjećamo, u septembru 2019. godine, nakon sastanaka Ifeta Ferageta i Muriza Memića sa Gordanom Tadić i Ćazimom Hasanspahićem, Tužilaštvo BiH je saopćenjem obavijestilo javnost da je ova institucija “pokrenula istragu protiv određenih osoba zbog krivičnog djela organiziranog kriminala”, a u vezi sa navodnim propustima tokom istrage o događaju na Ilidži, kada je u februaru 2016. godine smrtno stradao Dženan Memić.
Muriz Memić, Gordana Tadić, Ifet Feraget i Ćazim Hasanspahić
Početkom februara 2021. godine, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su Zijada Mutapa i Hasana Dupovca zbog sumnje da su prikrivali dokaze i opstuirali istragu o slučaju Memić. Zijad Mutap je otac Alise Mutap, djevojke Dženana Memića koja je bila s njim u noći kada je stradao. Iste noći i Alisa Miutap je zadobila povrede glave i vrata, ali tužilac Ćazim Hasanspahić je procijenio da i ona prikriva dokaze o događaju na Ilidži, pa je u junu 2021. godine odlučio da je uhapsi. Tada se tužiocu Hasanspahiću u “istrazi o istrazi” priključio i državni tužilac Dubravko Čampara, inače brat federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare kojeg je porodica Memić optuživala za prikrivanje dokaza sve dok se on, na kraju, nije učlanio u Narod i Pravdu.
U julu prošle godine Tužilaštvo BiH je optužilo pet osoba da su se udružili u kriminalnu grupu koja je prikrivala dokaze i nepoznate počinitelje nepoznatog krivičnog djela na Ilidži. Optužnica je podignuta protiv protiv Zijada Mutapa i njegove kćerke Alise, policajaca Hasana Dupovca i Josipa Barića te recepcionara iz hotela Ilidža Muamera Ožegovića. Uglavnom, Zijad Mutap je optužen da je “u periodu od 8. februara 2016. godine pa nadalje, organizovao grupu za organizirani kriminal koju su pristupile navedene osobe”, a sve radi prikrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića.
Pet osoba je, naime, optuženo za organizirani kriminal iz člana 342. stavovi 1 i 2 u vezi sa prižanjem pomoći počinitelju nakon počinjenog krivičnog djela, protuzakonito posredovanje, davanje lažnog iskaza i sprečavanje dokazivanja.
No, u optužnici nije navedeno ko je počinilac krivičnog djela, tako da se ne zna kome su optuženi pomogli. Drugo, tužilac Hasanspahić navodi da nije poznat način smrti Dženana Memića, odnosno da se ne zna da li je u pitanju saobraćajna nesreća ili ubistvo.
Sud BiH je ubzro potvrdio optužnicu, suđenje je počelo, a tužioci Ćazim Hasanspahić i Dubravko Čampara su u sudnici saopćili kako “nemaju objektivnih dokaza” o ovom slučaju. Istovremeno, porodica Memić zastupana po advokatu Ifetu Feragetu je optuživala Tužilaštvo Kantona Sarajevo da ne vodi istragu o ubistvu, odnosno o samom događaju na Ilidži tokom kojeg je smrtno stradao Dženan Memić, a teško povrijeđena njegova djevojka Alisa Mutap.
dio optužnice u predmetu Mutap i drugi
Još u februaru prošle godine Istraga.ba je objavila tekst u kojem je navedeno da “TužilaštvoBiH , ipak, nije riješilo “slučaj Dženan Memić”, jer su hapsili članove organizirane kriminalne grupe kojom rukovodi “NN lice”. Svi dokumenti koje je, uz saglasnost Gordane Tadić, potpisao državni tužilac Ćazim Hasanspahić, zapravo, dokazuju da se slučaj nije pomakao s mrtve tačke i da je akcija hapšenja Hasana Dupovca i Zijada Mutapa provedena samo da bi Tužilaštvo BiH u javnosti prikazalo da nešto radi.
“Tužilaštvo BiH u navedenom predmetu istrage osumnjičenim Dupovac Hasanu, Hrvat Nedžadu i Veljović Nebojši stavlja na teret da su u periodu od 8.02. 2016. godine pa nadalje, pristupili grupi za organizirani kriminal formiranu od strane NN lica, a koja grupa je organizirana radi prkrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića”, navedeno je u dokumentu Tužilaštva BiH koji smo tada objavili.
Nakon ovoga uslijedile su oštre reakcije advokata Ifeta Ferageta koji je ustvrdio da se ovim tekstom ometa Istraga te da “časni Ćasim Hasanspahić” ima namjeru da riješi okolnosti stradanja Dženana Memića. No, godinu kasnije sllučaj se nije pomakao s mrtve tačke Sve ono što smo i najavili – dogodilo se. Tužilaštvo BiH uopće nije namjeravali da riješi slučaj stradanja Dženana Memića, već su, na osnovu subjektivnih dokaza, tužioci Dubravko Čampara i Ćazim Hasanspahić optužili osobe kojima je sredinom ove sedmice Sud BiH ukinuo sve mjere zabrane.
Sredinom marta ove godine, kantonalna zastupnica Naroda i Pravde i sestra Dženana Memića, Arijana Memić zatražila je od Tužilaštva Kantona Sarajevo informaciju o tome “koje su radnje poduzeli u saradnji s MUP-om KS za pokretanje istrage za krivično djelo ubistvo”.
Međutim, skoro mjesec ranije Tužilaštvo Kantona Sarajevo je zatražilo od Tužilaštva BiH da preuzmu kompletan predmet o slučaju Dženan Memić, jer tužioci Čampara i Hasanspahić već vode “istragu o istrazi”. Ali državni tužioci su, ipak, odbili voditi istragu u ovom slučaju. A ukoliko se odluče preuzeti predmet, svi će “blagovremeno biti upoznati”.
Ne, zaista niko nije bio iznenađen oslobađajućom presudom Draganu Vikiću, ratnom komandantu Specijalne jedinice MUP-a RBiH (prvostepenom presudom, u istom procesu oslobođeni su i tadašnji pomoćnik, kasnije i sam ministar policije Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić). Sud Bosne i Hercegovine i predsjedavajući sudija Zoran Božić bili su posve jasni: ni Vikić ni ostali optuženi nisu krivi za zločin u Velikom parku, legendarni komandant sarajevskih specijalaca nije imao efektivnu kontrolu nad onima koji su nesumnjivo uzeli zakon u svoje ruke i strijeljali osam pripadnika bivše JNA.
A onda je nastala gužva
No, Sud nema dilema – zločin u Velikom parku je nedjelo za koje Tužiteljstvo BiH naprosto nije pronašlo prave krivce. Presuda je pala nekako u vrijeme kada se navršilo ravno 30 godina od egzekucije u srcu glavnog grada Bosne i Hercegovine, a od osam strijeljanih pronađeni su tek ostaci dvojice, pa cijeli proces porodicama žrtava nije nikakva utjeha, kao i naknadni pokušaji – bez optužnice – da se ovo zlodjelo fakturiše famoznim Ševama i(li) Jukinim “rezervnim specijalcima”.
Ovi navodnici nisu slučajni: i sama sam, na vlastitoj koži, osjetila filozofiju ratovanja Jusufa Prazine, negdje krajem maja te iste ‘92. Na Ortopedskoj klinici u Sarajevu, gdje su nakon masakra u današnjoj Ferhadiji primali ranjenike jer više na Traumatologiji ni u hodnicima nije bilo mjesta, suočila sam se sa naređenjem: Privedite je, general je traži! Čula sam već da Juka sebe tako titulira. Nisam ga poznavala, ali sam – koji mjesec uoči rata – pitala tadašnjeg direktora Traume dr. Jovu Vranića je li istina da su hirurzi operirali ranjenog Prazinu uz obezbjeđenje njegovih naoružanih sljedbenika. Dr. Vranić je to potvrdio, ja napisala, a Večernje objavile i tek je tada nastala gužva: svi su htjeli da tekst demantiraju, uključujući i Prazinu, koji je zvao redakciju telefonom ne negirajući ništa, ali tvrdeći kako je “doktore i sestre obilato nagradio”. Zbog zbirke demantija, svi su i odustali, dr. Vranić dobio i obezbjeđenje (za svaki slučaj), pa sam ja tog ratnog dana – shvaćajući ko me i zašto traži – Jukinim pobočnicima drsko preporučila da pucaju i izašla iz (prepunog) hodnika Ortopedije. U Redakciji se tadašnji glavni i odgovorni urednik ponudio da riješi problem, pa je mene i fotoreportera Emila Grebenara poveo do nekadašnjeg dječijeg vrtića prekoputa Velikog parka, u kome je bio Jukin štab. Valjda je intuicija kriva što sam dežurnog Vikićevog specijalca zamolila da o našoj avanturi obavijesti Zorana Čegara, tada jednog od Vikićevih zamjenika, koji je Emila i mene u dva navrata prije toga uspio izvući žive sa linija sarajevskog obruča odakle smo izvještavali. Elem, prvo nam je stražar saopćio da je komandant na zadatku, a onda se pred štabom zaustavila kolona od nekoliko automobila (jedan je bio crveni kabriolet) na čijem je čelu bio Prazina, a u njegovoj pratnji veselo, da ne kažem pijano društvo i nekoliko poluobučenih djevojaka. Sejo Demirović je dao sve od sebe da samozvanom generalu objasni kako sam ja novinar koji samo radi svoj posao, Juka je tražio da me “isporuči”, no najveći šok doživjela sam kada je jedan iz Jukinog društva – predstavljao se kao pravobranilac grada – počeo da nam objašnjava kako “niko nema pravo pisati ružno o generalu”, a ja sam to već poodavno učinila! Da ne dužim, mučnu borbu za slobodu štampe okončao je Čegar, koji je prvo pokušao objasniti kako se branitelji Sarajeva i četnici razlikuju i po odnosu prema novinarima, no kad je vidio da to ne prolazi, stao je pred Juku i rekao – ako hoćeš nju, prvo se moraš obračunati sa mnom!
Zoran nas je potom poveo u Štab specijalaca u kome su bili Vikić i Pušina. Iza zatvorenih vrata začuli su se povišeni tonovi, a epilog je bio poražavajući – Juka se samo predstavlja kao rezervna jedinica Specijalne, Vikić mu nije bio nadređeni. Istoga dana, Juka se – uz izvinjenje – pojavio kod Demirovića, tražeći da “njegove specijalce zovem Jukinim vukovima”. Nisam, a moram priznati da mi taj dan nije i jedino iskustvo ove vrste iz rata. Kako god, Juka je, prije nego je ubijen u Liegeu, terorizirao i Armiju BiH na Igmanu, a nakon otvorenog sukoba preselio se u redove HVO-a i ostao upamćen po postrojavanju uhapšenih vojnika iz Štaba ARBiH u Mostaru, famozne Vranice nakon koje im se gubi svaki trag. Ni taj zločin nikada nije kažnjen, kao uostalom ni ubistvo Nedžada Ugljena, kome se fakturiše uspostava Ševa: atentat na Ugljena izvršen je krajem septembra 1996. godine, u času kada je bio zamjenik direktora AID-a. O njegovoj likvidaciji ostalo je zapisano da je obavljena krajnje profesionalno, na parkiralištu u Sarajevu, nakon što je došao iz Mostara sve tvrdeći – telefonom – svojim kolegama da ga neko prati! No, krivci nisu kažnjeni. Paradoksalno, ali istinito – Jukin ubica je u zatvoru u Belgiji odležao njegovo ubistvo, a ovdje, u Sarajevu, bilo je ambicija da se Jukini posmrtni ostaci prenesu i sahrane na Kovačima.
I opet Juka nije jedini “i heroj i zločinac”, kako su se kolokvijalno pravdali domaći teroristi. Najsvježiji primjer su Kazani i spomen-ploča na kojoj je nepotpuni spisak ubijenih Sarajlija stradalih od zločinačke naredbe (a suborci tvrde nerijetko i ruke) Mušana Topalovića Cace, ratnog komandanta 10. brdske brigade ARBiH. Gradsko vijeće Sarajeva i gradonačelnica Benjamina Karić združenim su snagama (uz otpor jedino Naše stranke) odlučili da – uprkos presudama domaćeg pravosuđa – izostave Cacine zasluge u egzekucijama civila. Uz obrazloženje kako nigdje na spomenicima ne pišu imena počinitelja. Što, naravno, nije tačno, čak i na Vijećnici u koju svakodnevno ulaze stoji spomen-ploča na kojoj su “srpski zločinci” prozvani kao palitelji nekadašnje Univerzitetske biblioteke, danas kuće iz koje stoluje gradonačelnica. Miro Lazović je još u oktobru 2017. godine zatražio da se izmijeni tekst, no izgleda da nijedno Gradsko vijeće nije bilo ni zainteresirano da se pozabavi njegovom inicijativom. Lazović je, kao i pokojni Jovan Divjak, od prvog dana rata branio ovaj grad, skupa sa svim njegovim stanovnicima – kako to uobičajeno kažemo koji su svojim ostankom u gradu pružali otpor agresoru – računajući i one koje su nakon oktobra 1993. godine ekshumirani iz Kazana. Odnos prema žrtvama Kazana, Gaja i Grma maline, odnos je dakle prema braniteljima Sarajeva, nebošnjacima koji su ostali u svome gradu uvjereni da su na strani istine i pravde. Koje smo nerijetko isticali kao primjere borbe protiv agresora.
Ponos
Danas pak imamo posve drugačiju situaciju, čak i pitanja (na društvenim mrežama) da li bi Sarajevo jednakim intenzitetom slavilo oslobađajuću presudu nekom ko se ne zove Dragan već, recimo, Atif? Za razliku od vrlog pitca, znam da ću – dok sam živa – biti ponosna na Specijalnu jedinicu MUP-a, onu koja je nesumnjivo odigrala ključnu ulogu u odbrani grada u onim prvim, najtežim danima, i na sve njezine pripadnike koji i danas s razlogom slave njezino časno ime Bosna i sve svoje poginule drugove. Vikić je još tad ušao u historiju kao komandant odbrane Sarajeva i nije nam trebalo nikakvo suđenje da saznamo da je on to bio samo na linijama odbrane. Oni koji su komandovali gradom i koji su odugovlačenjem i nepostupanjem, u konačnici, štitili i Juku i Cacu, nikada i neće odgovarati. Nisu imali efektivnu kontrolu, što bi se reklo. Zato je od procesa koji će ustanoviti ko nije kriv, mnogo važnije pokazati poštovanje žrtava i njihovih porodica i tako napraviti korak ka pomirenju. Sve drugo je prekrajanje historije i doprinos podjeli zemlje.
Ruska agresija na Ukrajinu dovela je do preispitivanja trenutne ruske politike u istočnoj Evropi usredsređene na Rusiju. Moralni i politički kredibilitet u Evropi koji je Njemačka obnovila nakon Drugog svjetskog rata i koji je uživala od kraja Hladnog rata sada je narušen.
Nespremnost Berlina da pomogne Ukrajini razbila je mnoge iluzije prikladne njegovim pristupima prema istoku. Kritičari tvrde da je ublažavanje bivše kancelarke Angele Merkel prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu utrlo put za sada najveći oružani sukob na kontinentu od Drugog svjetskog rata.
Neugodna istina je da se ovo razočaranje u Njemačku ne bi trebalo ograničiti samo na Ukrajinu. Merkelova politika prema Zapadnom Balkanu upotpunila je njen pristup Rusiji. Kako je Merkelino raspoloženje prema Putinu dodatno omekšalo u godinama nakon invazije Moskve na Krim 2014. godine, tako je rastao i položaj Hrišćansko-demokratske unije (CDU) u bivšim jugoslovenskim zemljama jugoistočne Evrope, koja je na kraju postala prijatelj sa ultranacionalitičkim strankama i liderima sa autoritarnim tendencijama širom ovog regiona.
Na Zapadnom Balkanu, odnosi CDU-a vjerovatno su jači s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), kolegom iz Evropske narodne stranke. Parlamentarni izbori za Europsku uniju 2019. bili su udaljeni samo tjedan dana kada je tadašnja kancelarka Merkel došla u Zagreb na kampanju zajedno s HDZ-om. Ovaj poseban spektakl zatvoren je divnom muzičkom izvedbom pjesme ultranacionalističkog pjevača Marka Perkovića Thompsona, poznatog po tome što u svojim tekstovima i nastupima veliča hrvatsku fašističku prošlost, gdje je, kako je istakao New York Times, Thompsona rutinski uzvikivao ozloglašeni Ustaški slogan iz Drugog rata i njegovi obožavatelji odgovorili su nacističkim pozdravima.
Tamo u Zagrebu, Merkel i njeni domaćini aplaudirali su pjesmi koja slavi kampanje etničkog čišćenja koje je sponzorirala hrvatska vlada u dijelovima Bosne i Hercegovine 1990-ih. Nakon snažnih kritika javnosti preživjelih u kampanji i reakcije medija , Merkelin ured je proglasio neznanje, tvrdeći da kancelarka “nije znala koje će pjesme svirati… niti je znala sadržaj tih pjesama”.
To što Merkelini EPP saveznici na Zapadnom Balkanu žestoko negiraju genocid u Srebrenici i srpsku i hrvatsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu – oboje legalno uspostavljeni od strane Haškog tribunala koji podržava EU – ostat će trajna mrlja na CDU-u u i za Merkelino naslijeđe.
Uz Merkelinu prešutnu podršku, proruski lideri na Zapadnom Balkanu postali su više ukorijenjeni i ovlašteni da otvoreno izađu sa Kremljom. Elementi Vučićeve Srpske napredne stranke i HDZ-a hrvatskog premijera Andreja Plenkovića – uključujući posebno njegovu sestrinsku stranku u Bosni i Hercegovini, koju vodi Dragan Čović – svi su bili voljni agenti ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu.
Na kraju mandata gđe. Merkel, njeno odobravanje takvim liderima postalo je sve izraženije i jasnije, kao kada je neuobičajenim nediplomatskim jezikom hvalila predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Kako je ostatak Evrope prešutno podržavao temelje Merkeline politike na Zapadnom Balkanu, pristupajući regionu sa namjernim neznanjem i taktičkom dvosmislenošću, frustracija u demokratskim krugovima Zapadnog Balkana je porasla. Hrvatski član bosanskohercegovačkog Predsjedništva Željko Komšić izrazio je ovo razočarenje kada je opisao Merkelin tretman Srbije kao “bosa Balkana”. Na kraju krajeva, upravo je Merkelova dozvolila onima na vlasti u Beogradu da nastave projekat Srpski Svet – zapadnobalkansku verziju Ruskog mira – proglašavajući ih liderima procesa integracije Zapadnog Balkana u EU.
Nije iznenađujuće da je Njemačka pod CDU bila ravnodušna prema nepravednom tretmanu EU prema Kosovu. Tokom godina njenog mandata, na Beograd je vršen mali ili nikakav pritisak da prizna nezavisnost Kosova, što je kočilo ekonomski rast nove zemlje i slobodu kretanja njenih ljudi širom Evrope i dodatno usadilo polugu Srbije za regionalnu dominaciju i zastrašivanje.
U susjednoj Crnoj Gori, Berlin proruske srpske nacionalističke stranke koje podržava Beograd u “Za budućnost Crne Gore” smatra legitimnim dijelom vlasti, dok ih većina drugih zapadnih demokratija drži na distanci zbog njihovog ekstremnog nacionalizma i reakcionarne retorike.
Bosna i Hercegovina je vjerovatno zemlja koja je najviše pogođena pogrešnom politikom Merkelove u regionu. Izlazeći iz krvavog rata srpske i hrvatske agresije, do kraja god do 2005. godine Bosna je napravila velike korake u izgradnji institucija. Ured visokog predstavnika (OHR) bio je ključna institucija u naporima međunarodne zajednice pod vodstvom SAD-a da preokrene posljedice genocida u Bosni i nastavi postkonfliktnu izgradnju države, uključujući uspostavu važnih institucija na državnom nivou kao što su vojska, ujedinjena, bezbjednosna, obavještajna, naplata poreza i granična služba.
Međutim, njemačka vlada koju predvodi Merkel raskinula je sa SAD-om i Velikom Britanijom zbog usluga OHR-a početkom 2006. godine i zatražila da se ured zatvori. Ozbiljno slabljenje OHR-a omogućilo je proputinskom srpskom nacionalisti Miloradu Dodiku da zadrži vlast u entitetu Republika Srpska i spriječilo bilo kakav značajan napredak ka članstvu u NATO-u, pristupanju EU i demokratskoj konsolidaciji.
Vlada Republike Srpske, predvođena Dodikovim Savezom nezavisnih socijaldemokrata, organizovala je neustavni referendum 2016. godine kako bi potkopala institucije na državnom nivou, što je dovelo do sankcija protiv nje od strane vlada SAD-a i Velike Britanije. Međutim, uprkos brojnim Dodikovim kršenjima Dejtonskog mirovnog sporazuma, Njemačka ga nikada nije sankcionirala, niti je promovirala značajano djelovanje protiv njega od strane EU.
Jedino logično objašnjenje za prolongiranu neaktivnost Njemačke po pitanju iredentizma bosanskih Srba bila je njena politika pomirenja prema moskovskoj vladi i Dodikove bliske veze s Putinom. Nespremnost Njemačke da prekine veze s Rusijom – čak i nakon što je izvršila invaziju na Ukrajinu – dodatno podržava ovu pretpostavku.
Scholzova vlada sada ima priliku da promijeni kurs, usvajanjem politike koja ne dozvoljava Putinu u EU da paralizira svoju kolektivnu moć donošenja odluka, da oslabi kolektivnu moć Evrope, ili ostavi manje države koje nisu u skladu sa Moskvom, ranjive na uplitanje, maltretiranje ili još gore.
Planovi za slanje njemačkih trupa, bilo u sastavu EUFOR-a ili NATO snaga, vrlo su dobar prvi korak. Još ohrabrujuće bi bilo nedvosmisleno odobrenje Scholzove vlade za snažniju izvršnu vlast u donošenju odluka, u obliku takozvanih bonskih ovlasti, od strane Christiana Schmidta, konzervativnog njemačkog političara koji trenutno obavlja funkciju visokog predstavnika u Bosni.
Pridruživanje američkim i britanskim sankcijama protiv Dodika i njegovih saradnika bi dalje bio jasan signal da Njemačka shvaća svoju istorijsku odgovornost za region koji je teško patio pod nacističkom okupacijom i da nije u interesu dozvoliti da padne pod “rusku sferu uticaja”.
Ne postoji osnova – geostrateška, politička ili moralna – da Berlin nastavi sa Merkelinom politikom podrške proputinovskim zlonamjernim akterima na Balkanu. Nespremnost Njemačke da prekine veze s Rusijom može se dijelom opravdati navođenjem ekonomskih troškova, ali zaštita demokratskih principa na Balkanu nema ekonomske posljedice. Nastaviti sa politikom vlade Merkel znači pozivati na rusku destabilizaciju Balkana.
Scholz mora znati da njegova vlada neće moći izbjeći odgovornost za posljedice. Evropa je sasvim drugačiji kontinent otkako je Putin počeo invaziju na Ukrajinu 24. februara. Ako pristup Berlina Zapadnom Balkanu ostane na autopilotu, njemačka politička klasa će pružiti samo spas Putinovim prijateljima koji zaslužuju da potonu zajedno sa njegovom vizijom obnovljenog ruskog carstva.
Reuf Bajrović je potpredsjednik Alijanse SAD-Evropa i saradnik Instituta za istraživanje vanjske politike.
Njemački Bundestag skinuo je s dnevnog reda rezoluciju o Bosni i Hercegovini čiji je nacrt prošle sedmice objavila Istraga. Razlog skidanja su, kako saznajemo, “nesuglasice” između Josipa Juratovića i Adisa Ahmetovića, dvojice zastupinika vladajućeg SPD-a. Iako je u utorak rezolucija o BiH, u kojoj su Milorad Dodik i Dragan Čović označeni kao rušitelji Bosne i Hercegovine, bila na dnevnom redu, ona je u srijedu popodne prekrižena.
Prema informacijama Istrage, protiv izglasavanja takvog teksta rezolucije je Josip Juratović koji, kako saznajemo, insistira da se izbaci rečenica koja se odnosi na “legitimno zastupanje”.
“Bundestag s velikom zabrinutošću vidi kako se povećava negativan utjecaj susjednih država na moguću reformu izbornog zakona. Treba odbaciti takozvano “načelo legitimnog zastupanja””, navedeno je u nacrtu rezolucije.
Juratoviću je, kako saznajemo, ova rečenica sporna i on nastoji da se ona izbaci, kao i da se u tekstu, pored Dodika i Čovića, i Bakir Izetbegović ocijeni krivcem za tešku situaciju u BiH.
Tekst rezolucije pripremile su tri vladajuće partije, ali u izjavi za Avaz, Juratović u naznakama spočitava da su dokument, zapravo, načinili zastupnici Adis Ahmetović (SPD) i Boris Mijatović (Zeleni).
“U tom papiru je dosta tačnih i prepisanih, dugo raspravljanih stvari, ali u tom papiru mora biti vidljivo da je Njemačkoj stalo da se u BiH mora izgraditi demokratski sistem i suzbiti nacionalizam. Ovako, kako sada stoji, osuđuje se samo separatizam, što je pravilno, ali nedovoljno. Nacionalizam je korijen problema, pa i uzrok separatizma. Separatizam jeste trenutno problem, zbog iskustva iz Ukrajine, ali rješenje je da se u BiH izgradi zdravo, demokratsko društvo. To je moguće samo ako tri nacionalizma ustupe mjesto demokratiji”, kazao je Juratović u izjavi za Avaz.
Objavljeni dokument, dodaje, ide na ruku Dodiku i Čoviću, jer je idealan za njihovu politiku i poziciju žrtve, te im na taj način osigurava vlast i na sljedećim izborima, kaže Juratović, te dodaje da se Njemačka neće staviti na stranu bilo kojeg naroda, već na stranu demokratije.
“Tim dokumentom su neki problemi u BiH dotaknuti, unutra su neka rješenja koja sam ja još prije pet godina pisao, ali mislim da nije dobro da se SPD veže u tu priču. Ne može se govoriti o tri nacionalizma u BiH. Ne želim da se generalizira, jer nacionalisti imaju ime i prezime. To su Dodik, Čović i Izetbegović. Logično je da sam ljut na srpsku i hrvatsku poziciju, ali se moramo zapitati i šta Izetbegović radi da bi smirio tenzije među Hrvatima i Srbima u BiH, zašto ih prepušta Dodiku i Čoviću. Od bošnjačke strane, kao najbrojnije, želimo čuti šta malobrojnijim, umjerenim Srbima i Hrvatima nudi”, rekao je Juratović.
U četvrtak ujutro zbog rezolucije se oglasila se bosanskohercegovačka dijaspora u Njemačkoj, okupljena oko organizacije Pangea.
Sve ispravne činjenice poredane su po prvi put od strane Bundestaga. Nacrt je dobio podrsku svih članova radnih grupa FDP-a i Zelenih. Prema pisanju medija Dnevni avaza od jučer, 18. maja 2022. godine, protiv je glasao samo Josip Juratović, član Evropskog komiteta i predsjedavajući Poslaničke grupe prijateljstva sa zapadnim Balkanom. On u intervjuu za bosanskohercegovački list čak ide i korak dalje i opisuje da bi prijedlog “uglavnom sadržavao stavove dvojice poslanika – Adisa Ahmetovića iz SPD-a i Borisa Mijatovića iz Zelenih”.
Gospodin Juratović dalje u ovom intervjuu kaže da je objavljeni nacrt prijedloga “u korist Dodika i Čovića jer je idealan za njihovu politiku i poziciju žrtve, a time im daje moć na sljedećim izborima”, dodajući da se “Njemačka oslanja ne na stranu etničke grupe, već na stranu demokratije”.
Gospodin Juratović ovdje izvrće činjenice. Niko ne očekuje da će Savezna Republika Njemačka stati na stranu neke etničke grupe ili naroda u Bosni i Hercegovini – kao građani ove zemlje, očekujemo od Njemačke da se založi za evropske vrijednosti, teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine kao garant Dejtonskog mirovnog sporazuma i imenuje odgovorne za političku krizu i preduzima konkretne mjere, poput uvođenja sankcija Dodiku i drugim vodećim političarima iz Republike Srpske”, stoji u pismu bh. dijaspore koji je objavio portal politicki.ba.
Boris Mijatović, zastupnik Zelenih u Bundestagu, u izjavi za Istraga.ba kaže da u potpunosti podržava tekst rezolucije.
“Naravno da podržavam rezoluciju. Aktivno smo radili na tome da se ovaj korak napravi i obavili smo razgovore sa našim relevantnim partnerima u koaliciji. Ko je skinuo rezoluciju s dnevnog reda? Zapravo, jedna osoba kasni sa svojim povratnim informacijama. Nadam se da ćemo to uskoro moći popraviti. Ostaje jasna poruka – podržavamo integritet i stabilnost BiH”, kazao nam je Mijatović.
Valentina Matvijenko, jedna od najbitnijih saradnica ruskog predsjednika Vladimira Putina, uputila je ove sedmice pismo “predsjedatelju Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Draganu Čović u kojem “apelira na zakonodavce u BiH da pažljivo i objektivno procjenjuju stanje oko Ukrajine”.
“Poštovani gospodine Predsjedatelju! Vijece Federacije Federalne Skupstine Ruske Federacije apelira na zakonodavce Bosne i Hercegovine kako pažljivo i objektivno procijene situaciju
oko Ukrajine. Prosljedujemo Vam materijale o situaciji u Ukrajini u razdoblju od 2014.godine do danas,koji sadrze podatke o krivotvorenju povijesti, ratnim zločinima i genocidu,diskriminaciji, kršenju temeljnih ljudskih prava,prvenstveno ruskog govomog stanovništva. Vlasti Ukrajine su tijekom osam godina sabotirale sporazum iz Minska, gazile slobodu govora i tiska, proganjale disidente i raspirivale gradanski rat. Istodobno, ukrajinske vlasti i popustljive zapadne zemlje organizirale su pravu informacijsku blokadu, sprječavajući medunarodnu zajednicu kako stvori pravu sliku o dogadajima koji su u tijeku. Očekujemo kako će proslijedeni materijali omogućiti parlamentarcima da formiraju uravnoteženiju i nepristraniju poziciju, te da će istu prenijeti svojim biračima. Primite izraze mog dubokog poštovanja”, napisala je Matvijenko u dopisu Draganu Čoviću.
U prologu ovog akta nalazi se i dokument od 46 stranica u kojem ruska zvaničnica detaljno obrazlaže dešavanja u Ukrajini od 2014. godine, prebacujuči krivicu za rusku agresiju na vlasti u Kijevu.
Da li će Dragan Čović ove materijale proslijediti u “parlamentarnu proceduru” još nije poznato. Ali iz ranijeg perioda je poznato da je lider HDZ-a BiH u dobrim odnosima sa Valentinom Matvijenko, predsjedicom Vijeća Federacije Federalne Skupstine Ruske Federacije. Na lični poziv ove Putinove saradnice, Dragan Čović je u februaru 2020. godine bio u službenoj posjeti Moskvi, gdje se susreo sa Matvijenko.
“Susret je obostrano ocijenjen vrlo korisnim za unapređenje bilateralnih odnosa i parlamentarne suradnje, osobito na razini gornjih domova koji imaju izraženu ulogu u jačanju demokracije i očuvanju vrijednosti društva”, saopćeno je tada iz Ureda predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragana Čovića.
Inače, neposredno prije posjete Rusiji, Dragan Čović je dao intervju za list Rossiyskaya Gazeta u kojem je govorio o ruskom uticaju u BiH.
“Uloga Ruske Federacije nezamjenjiva je i temeljna: ona uravnotežuje, stvara ravnotežu snaga u svijetu i ne može se izbjeći u rješavanju bilo kojeg međunarodnog problema. U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina (BiH), za koju privilegija imati partnera Ruske Federacije, želi proširiti sveobuhvatnu suradnju s Moskvom, uključujući jačanje međuparlamentarne suradnje.Naši odnosi su, prema mom mišljenju, prijateljski. Karakterizira ih nepostojanje složenih i otvorenih pitanja. Međutim, stvarno gledajući stvari, unutar Bosne i Hercegovine trenutno ne postoji jedinstven pogled na provedbu vanjske politike. Stoga se kvarovi u komunikaciji ponekad događaju u našim bilateralnim odnosima, posebice zbog sankcija koje s vremena na vrijeme nameću razne institucije, primjerice Evropska unija. Kako u ovoj situaciji mi u BiH zauzimamo jedinstveno stajalište u odnosu na Rusku Federaciju? Moje je stajalište da BiH i Ruska Federacija trebaju proširiti sveobuhvatnu suradnju, uključujući jačanje međuparlamentarne saradnje. Vjerujem da je za Bosnu i Hercegovinu privilegija imati Rusku Federaciju kao partnera. Rusiju se neprestano optužuje zbog činjenice da njena politika ili diplomacija imaju vrlo jak utjecaj u Bosni i Hercegovini. I spreman sam reći da, nažalost, ovdje ima vrlo malo ruskog utjecaja. Zanima me postoji li barem jedna kompanija s kapitalom iz Ruske Federacije, ruskim investicijama, ili drugim vrstama aktivnosti, koje bi nas snažnije povezale. To nam je jako potrebno. Ruska Federacija je ogromno tržište, a mudra politika unutar BiH omogućila bi nam da to razaznamo, ne obraćajući pažnju na sankcije koje je uveo bilo tko i prepreke koje su stvorene”, kazao je Čović 10. februara 2020. godine.
Nakon što je Rusija u februaru dvijen godine kasnije započela agresiju na Ukrajinu, Čović je u Domu naroda BiH blokirao usvajanje rezolucija kojim bi se osudila ruska agresija.
Evropski parlament prima k znanju koncept konstitutivnih naroda, ali naglašava da ovaj koncept ni na koji način ne bi trebao dovesti do diskriminacije drugih građana ili implicirati bilo kakva dodatna prava za osobe koje se identificiraju s jednom od ovih skupina u odnosu na druge građane BiH.
Ovo je citat jednog paragrafa nacrta Izvještaja o napretku Bosne i Hercegovine koji bi 14. juna trebao biti razmatran u Evropskom parlamentu. Cjelokupan dokument možete pročitati ovdje, a njegove najbitnije dijelove čitajte u nastavku.
U nacrtu izvještaja koji je pripremio Paulo Rangel (EPP), portugalski zastupnik u Evropskom parlamentu zadužen za Bosnu i Hercegovinu, jasno je navedeno da se pruža podrška građanskoj Bosni i Hercegovini.
Evropski parlament “ponavlja svoju jasnu podršku građanskoj i demokratskoj transformaciji BiH kroz evropske integracije, utemeljenoj na jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti, utemeljenoj na načelima jednakosti i nediskriminacije svih građana BiH, kako je navedeno u ustavu i u skladu s odlukama Evropskog suda za ljudska prava”.
Podsjećamo, u prvobitnoj, neusaglašenoj verziji Izvještaja, sačinjenog u aprilu ove godine, termin “konstitutivnost” bio je promovisan.
“Evropski parlament ponavlja svoju jasnu podršku demokratskoj transformaciji BiH kroz evropsku integraciju, zasnovanu na suverenitetu i teritorijalnom integritetu, utemeljenoj na principima jednakosti i nediskriminacije svih građana i konstitutivnih naroda kako je ugrađeno u Ustav”, bilo je navedeno u prvobitnom nacrtu Izvještaja, koji je, u međuvremenu, drastično izmijenjen.
Ali vratimo se ovom posljednjem nacrtu koji je usaglašen i o kojem bi se naredne sedmice trebao biti razmatran u Evropskom parlamentu. Paulo Rangel sada samo “prima k znanju” konstitutivnost. Istovremeno, on potencira na pravima svih građana, ističući da konstitutivnim narodima ne bi trebala pripasti veća prava u odnosu na druge građane. Osim ovog dijela, bitnog za buduće izborne reforme, Rangel se bavi i pitanjem NATO integracija BiH.
“‘(EP) Pozdravlja izjave generalnog sekretara NATO-a od 4. i 24. marta 2022. o potrebi dalje podrške BiH, uključujući očuvanje njenog suvereniteta i jačanje kapaciteta odbrane, te prepoznaje dodatnu vrijednost koju bi donijelo članstvo BiH u NATO-u“, navedeno je u nacrtu Rangelovog izvještaja o napretku BiH.
Dalje, Evropski parlament prima k znanju da je “implementacija spoljnopolitičke strategije Bosne i Hercegovine 2018-2023, koja uključuje punopravno članstvo u EU, aktiviranje Akcionog plana za članstvo u NATO-u, borbu protiv terorizma, saradnju na regionalnom nivou, te bilateralnu i multilateralnu saradnju , potkopana je čestim divergentnim pozicijama, zbog čega potiče vlasti da ubrzaju njegovu provedbu.
Lider SNSD-a Milorad Dodik je u nacrtu izvještaja označen kao najbitniji faktor destabulizacije, pa se, zato, poziva na njegovo sankcionisanje.
“Evropski parlament poziva EU, njene države članice i međunarodnu zajednicu da slijede primjer Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva i koriste sve raspoložive alate, odnosno ciljane sankcije i suspenziju sredstavaprotiv destabilizirajućih aktera u zemlji, uključujući i one koji ugrožavaju teritorijalni poredak Bosne i Hercegovine, a posebno Milorada Dodika , i poziva sve države članice EU da osiguraju da takve sankcije mogu biti usvojene od strane Vijeće, navedeno je u izvještaju.
U tom om pogledu Evropski parmalent “žali zbog izmjene postupka donošenja odluka u kontekstu produženja režima sankcija EU-a za BiH u martu 2022. godine.
Podsjećamo, na insistiranje Mađarske izmjenjen je način sankcionisanja, pa je, tako, sada potreban pristanak svih članica EU da bi neki zvaničnik u BiH bio sankcioniran.
“Da li da se izuzmem”, pita se u popravnom saopćenju za javnost kantonalni premijer Edin Forto, “i prilikom glasanja kada porodilje trebaju dobiti 1000 maraka ako mi je sestra trudna?”.
Odgovor na ovo pitanje je jednostavan. Primanja “trudne sestre” regulisana su Zakonom o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom. U pitanju je, dakle, opći akt koji je donijela Skupština Kantona Sarajevo.
Novac firmi Energogas, čiji je vlasnik Izet Forto, isplaćen je na osnovu odluke Vlade Kantona Sarajevo za koju je glasao Izetov sin Edin. I sastavni dio Odluke koju je potpisao premijer Edin Forto je spisak kompanija kojima se dodjeljuje novac. U slučaju sestre, dakle, premijer Forto uopće ne bi odlučivao o dodjeli novca. U slučaju poticaja očevoj firmi – odlučivao je direktno.
To znači da je premijer Forto 19. februara 2021. godine glasao za Odluku o odobravanju i isplati sredstava za finansiranje dijela minimalne mjesečne neto plaće u FBiH za za mjesec juni i juli 2020. godine.
“Isplatu sredstava iz tačke I ove odluke vršit će Privredna komora Kantona Sarajevo prema listi koja je sastavni dio ove odluke”, navedeno je pod tačkom II.
Na listi, kao prilogu ove Odluke, pod rednim brojem 37 je Energogas Sarajevo. Vlasnik je, već smo objavljivali, Izet Forto.
“Ni u jednom trenutku nije bilo mogućnosti da vidimo koje su to firme, da li su povezane sa nekim”, izjavio je Forto na TV SA, prije nego što će izdati saopćenje za javnost ispravljajući vlastite navode.
Premijer, dakle, tvrdi da on nije vidio listu korisnika koja je sastavni dio Odluke koju je potpisao. Evo odluke sa jasno označenim dijelom u kojem se pominje “lista korisnika” koju Edin Forto “nije bio u mogućnosti da vidi”.
Spisak firmi sastavni dio Fortine Odluke
“Vjerujem”, kaže dalje Edin Forto, “da ovo nije sukob interesa. Sukob interesa bi bio kada bi bila neka druga situacija. Na primjer, imamo tendere gdje se razne firme prijavljuju i nude svoje projekte – firme koje misle da im treba pomoć u poslovanju”.
Ali Fortu će razuvjeriti Zakon o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji BiH. Članom 7 je regulisano pitanje sukoba interesa prilikom donošenja odluka.
“Izabrani dužosnici i nosioci izvršnih funkcija ne mogu glasati po bilo kojem pitanju koje se direktno tiče privatnog preduzeća u kojem taj izabrani dužnosnik, nosilac izvršne funkcije ili interesno povezano lice imaju finansijski interes. Izabrani dužnosnici i nosioci izvršnih funkcija koji se nađu u takvim situacijama uzdržat će se od glasanja, te na otvorenoj sjednici objasniti razloge zbog kojih su uzdržani”, piše u članu 7 ovog Zakona.
Pošto je Edin Forto premijer, on je – nosilac izvršne funkcije. Interesno povezano lice je, prema ovom Zakonu, “srodnik ili lice koje je sa izabranim dužnosnikom, nosiocem izvršne funkcije i savjetnikom u ličnoj, političkoj, ekonomskoj, ili drugoj vezi koja bi mogla uticati na objektivnost izabranog dužnostnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika”. Poduzetnik Izet Forto i njegov sin -premijer Edin Forto su, dakle, “interesno povezana lica”. Privatno preduzeće se zove Energogas. Vlasnik je Izet Forto. Glasa premijer Edin Forto. Finansijska korist je 20 hiljada maraka. No, problem nastaje onog trenutka kada određeni organ treba utvrditi sukob interesa. Jer od 2012. godine, nakon što je koalicija SDP-SNSD izmijenila Zakon, u Federaciji ne postoji organ koji utvrđuje sukob interesa, a tokom mandata Nermina Nikšića i Fadila Novalića nije konstituisan organ koji bi rješavao ovo pitanje.
U međuvremenu se javio Ured za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo sa tvrdnjom da su otvorili slučaj. No, koje to sankcije, sve i da utvrdi postojanje sukoba interesa moće izreći ovaj Ured? Nikakve. Ali ni to nije sve.
“Uredom rukovodi šef Ureda kojeg imenuje Vlada u skladu sa Zakonom o državnoj službiu Kantonu Sarajevo. … Šef Ureda dužan je podnositi izvještaj o radu Ureda Vladi, najmanje jednom godišnje”, navedeno je u Uredbi o osnivanju Ureda
Ured pod Fortinom kontrolom
Dakle, Ured čiji šef odgovara Edinu Forti, istražit će sukob interesa Edina Forte. I kad sve istraži, pa čak i ako utvrdi postojanje sukoba interesa, Forto ne može snositi nikakve posljedice. Jer Ured nema nikakvu izvršnu nadležnost.
U popodnevnim satima 13. jula, otprilike u isto vrijeme kada je započeo masakr u Kravici, o kojem smo govorili u prvom dijelu ovog serijala – general Mladić je obišao drugu grupu zarobljenika iz Srebrenice, koja je bila smještena u Osnovnoj školi Vuk Karadžić u Bratuncu. Kao i onima u Kravici, i ovima je kazao da će biti evakuisani (na područje Kalesije) i razmijenjeni. Ne moraju da brinu.
Nekoliko sati kasnije, pukovnik Ljubiša Beara došao je u Bratunac da pripremi operaciju pogubljenja ovih zarobljenika. Dočekali su ga Miroslav Deronjić, uime Općine, i Momir Nikolić, uime vojske. Obojica su svjedočili, u Haagu, šta se te večeri desilo. „Gospodine Deronjiću“, kazao je tada Beara, „dobio sam naređenje s vrha, naređenje s vrha, da se zarobljenici pobiju.“
Volja vrha
Da je uistinu tako naređeno „s vrha“, Deronjić je, kako će posvjedočiti, već znao, jer mu je to, nekoliko dana ranije, kao povjereniku za „oslobođenu“ Srebrenicu, kazao sam predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić: „Miroslave, sve ih treba poubijati!“. Karadžić mu je najavio i Bearin dolazak: „Poslat ću čovjeka koji ima uputstva oko toga šta se mora učiniti.“
Da su Bearine riječi održavale volju „vrha“, znao je i Momir Nikolić, kojem je ranije tokom dana, prije nego što će početi masakr u Kravici, sam Mladić potvrdio da će zarobljenici biti pobijeni.
Deronjić se pobunio, ali ne protiv ideje o ubijanju zarobljenika, već protiv toga da se egzekucije vrše na području Bratunca. Kazao je da je „već razgovarao sa predsjednikom Karadžićem“ i da sve treba biti premješteno u Zvornik, čemu se Beara protivio. Došlo je do žestoke svađe, a Beara je na kraju popustio.
Momir Nikolić će, pred haškim sudijama, posvjedočiti da mu je, kasnije te večeri, Beara naredio da ode u Zvornik i sastane se sa Dragom Nikolićem iz Zvorničke brigade, kako bi dogovorili prebacivanje zarobljenika u Zvornik gdje trebaju biti likvidirani.
Da je ovako bilo, potvrdio je još jedan srpski oficir, Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade. Njega je, kaže, te večeri putem radija pozvao Drago Nikolić i kazao mu da je dobio naređenje da učestvuje u preuzimanju i pogubljenju zarobljenika, zbog čega traži da bude oslobođen svih drugih dužnosti.
Kada je Obrenović kazao da treba tražiti suglasnost komandanta brigade ili „više komande“, Drago Nikolić mu je kazao da je naređenje došlo lično od generala Mladića, te da će po njegovom nalogu ujutro u Zvornik doći Beara i njegov podređeni Vujadin Popović iz komande Drinskog korpusa. Nikolić je tražio da mu bude odobrena četa vojne policije, specijalizirana za čuvanje objekata i zarobljenika.
Vozač
Da su Beara i Popović stigli ujutro u komandu Zvorničke brigade, smještenoj u preduzeću Standard u Karakaju, haškim sudijama je potvrdio Milorad Birčaković, vozač Drage Nikolića. On je pojasnio da su se Beara, Popović i Nikolić, nakon ovog sastanka, odvezli do restorana Vidikovac, u Diviču, na samom ulazu u Zvornik iz pravca Bratunca, gdje su dočekali autobuse sa zarobljenicima iz škole Vuk Karadžić.
Drago je, kaže Birčaković, vozaču jednog od autobusa objasnio da autobusi trebaju ići u selo Grbavci. Kada su stigli tamo, nastavlja Birčaković, četa vojne policije, na čelu sa Momirom Jasikovcem, uz pomoć civilne policije, sprovela je zarobljenike u fiskulturnu salu škole.
Birčaković nije ulazio u salu, ali zahvaljujući iskazima preživjelih, znamo kakvi su uslovi vladali u fiskulturnoj sali. Muškarci i dječaci su bili natrpani u toj mjeri da su morali sjediti jedni drugima u krilu. Nuždu su mogli obaviti samo u kofu, a stražari su svako malo pucali u plafon i zidove da bi ih zastražili.
Nekoliko svjedoka je potvrdilo i da je među vojnim policajcima bila izvjesna Nada, koja je zarobljenicima stavljala poveze na oči, prije nego što su ubacivani u kamione, koji su ih u manjim grupama odvozili iz škole na obližnju livadu u Orahovcu.
„Ja… Pa ništa, došo bi ovaj… Kamion bi došo tu, ovaj, u rikverc, i oni bi ulazili u kamion i odlazili“, kazao je Birčaković, te dodao da je, u svom opelu rekordu, nekoliko puta išao u pratnji kamiona do livade, na kojoj su streljani.
Doktor
O streljanju zarobljenika na livadi u Orahovcu, na suđenju Beari, Popoviću i Dragi Nikoliću, svjedočio je još jedan od vozača, zaštićeni svjedok PW-101, poznat pod nadimkom Doktor. On je, kaže, u kamionu dovezao pune sanduke sendviča, peciva, sokova i mineralne vode, a sve je to bilo namijenjeno egzekutorima, koji su ručali i osvježavali se, u pauzama između dva streljanja.
Opisujući streljanje, Doktor će skrenuti pažnju na jednog od egzekutora koji je, kako kaže, „bio onako pravi tip za to“. Uočio je čak kako se na jednom tijelu, koje je ležalo na zemlji, miče nožni palac. „Ne znam“, kaže Doktor, „kako bih slikovito opisao njegovo držanje, njegove riječi. Rekao je da mora otići da dotuče i taj nožni palac. Znate, to nije bila glava ili neki drugi dio tijela, samo taj nožni palac ga je nervirao i on ga se morao riješiti.“
„U toj hrpi“, kazat će Doktor, „u toj gomili mrtvih tijela, koja više nisu nalikovala ljudskim, to je bila samo gomila mesa u komadima… A zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. To je bilo nevjerovatno. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izišlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao, stajali muškarci s automatskim puškama.“
„A zatim su“, kaže Doktor, „sasvim iznenada oni spustili svoje puške i svi su se, do posljednjeg ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina bilo bi to strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je prekriveno tkivom utrobe drugih ljudi. […] I kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: ‘Babo!’ To je kako oni zovu oca. On je govorio: ‘Babo, gdje si?'“
Dječaka, koji se zvao Fahrudin Muminović, spasio je upravo Doktor. Nakon što su odbili pucati u njega, Vujadin Popović je naredio da dječaka vrate ponovo na livadu, kao dio nove grupe, kako bi ga, kao neizdvojenu metu, bilo lakše dokrajčiti. Doktor je iskoristio nepažnju i dječaka stavio u svoje vozilo i odvezao ga u Zvornik, gdje ga je kasnije preuzeo Crveni krst.
O pogubljenjima na livadi u Orahovcu, svjedočio je i bagerista Cvijetin Ristanović. Dok je kopao grobnicu na livadi, reći će, u jednom trenutku mu je prišao jedan od vojnika i naredio mu da ugasi mašinu, te odstupi i stoji leđima okrenut livadi. „Onda sam“, reći će bagerista na suđenju Miloradu Trbiću, „čuo kako dolaze vozila, kamion… Jedan kamion… Kada je kamion bio tmo čuo sam uzvike ‘napolje!’ ili tome slično… Kratko nakon toga sam čuo rafal.“ Kada se, kaže, vratio da nastavi kopati, u jami je vidio tijela ljudi, u civilnoj odjeći, sa povezima na očima.
U Orahovcu je 14. jula 1995. godine ubijeno više od hiljadu muškaraca i dječaka. Dokumenti Inžinjerijske jedinice Zvorničke brigade potvrdili su da su rovokopači i vojni kamioni brigade bili u Orahovcu 14. i 15. jula. Također, u knjizi dežurnog oficira, evidentirano je da je 14. jula pukovnik Beara išao u „Orovoc“.
Proces
Jedan od dragocjenih svjedoka masakra u Orahovcu, kao i ukupne genocidne operacije, bio je Milorad Trbić, „referent u organu za bezbjednost i obavještajne poslove Zvorničke brigade“.
Nakon što je uhapšen u Americi, on je sarađivao sa istražiocima, dajući nekoliko izjava, u kojima je otkrio brojne detalje operacije. Kasnije je povukao potpis sa izjave, ali Sud Bosne i Hercegovine je, u presudi Trbiću, zaključio da su njegove izjave bile dobrovoljne, te da se ne mogu zanemariti, naročito jer su se podudarale sa drugim svjedočenjima i materijalnim dokazima.
O Trbićevoj ulozi svjedočio je npr. Lazar Ristić, komandant 4. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade. Njega je, kaže, 14. jula Trbić pozvao i zatražio da pošalje deset vojnika u Orahovac kako bi pomogli u „čuvanju zarobljenika“, što je ovaj i učinio. Kasnije tog dana, jedan od vojnika je kontaktirao Ristića i informisao ga da je od njih traženo da ubijaju zarobljenike.
Trbić je u svom iskazu potvrdio da je učestvovao u ubijanju zarobljenika. U samoj školi u Grbavcima, koju je upravo on odbrao kao lokaciju za privremeno zatočenje, vladali su nepodnošljivi uslovi zbog vrućine, žeđi i gladi. Zarobljenici su počeli postavljati pitanja. Vodeći se instrukcijom, koju su dali Beara i Popović, Trbić je, uz pomoć vojne policije, izveo dvadesetak zarobljenika i dao ih streljati ispred fiskulturne sale. Kazao je da je to „urađeno kako bi se spriječili da pojegnu […] i kako bi ih držali pod kontrolom“.
Trbić je priznao i da je dvaput išao na livadu u Orahovcu i lično učestvovao u ubijanju. Prvi put je, kaže, stigao oko osam navečer. Na livadi je zatekao Dragu Nikolića, nekoliko vojnih policajaca i još njemu nekoliko nepoznatih lica. Vidio je tijela, koja su zgrtale mašine, iako su, kako mu se učinilo, neki od streljanih još uvijek živi.
Livada se, nastavlja on, protezala sve do željezničke pruge, a kako je bila prekrivena leševima, Drago Nikolić je kazao da se streljanje mora nastaviti s druge strane pruge. Trbić je, tokom posjete licu mjesta u aprilu 2004. istražiteljima pokazao mjesto na kojem je učestvovao u streljanju jedne grupe zarobljenika, „u blizini česme“. Potvrdio je to i u drugoj izjavi, koju je dao nekoliko mjeseci kasnije.
Jedan od ključnih dijelova Trbićevog iskaza jeste onaj o sastanku sa Bearom, Popovićem i Dragom Nikolićem, nakon masakra u Orahovcu. Za razliku od haotičnog masakra u Kravici, gdje su egzekutori krenuli da odjednom pobiju sve u hangaru, pucajući iz mitraljeza i ubacujući bombe, proces ubijanja se u Orahovcu odvijao glatko i bez većih problema.
Zarobljenici nisu ubijani svi odjednom, u fiskulturnoj sali, već su odvoženi u manjim grupama na obližnju livadu. Stavljani su im povezi na oči, a ruke su im bile svezane na leđima. Ubijani su kratkim rafalima ili pojedinačnim hicima. Žrtve su bile okrenute leđima, tako da im egzekutori ne gledaju u lice, u oči. Nije bilo vriske kao u Kravici.
Sve je ovo, kaže Trbić, ohrabrilo četvoricu oficira. Pokazalo se, kaže, da je, uz dobru organizaciju, moguće pobiti hiljade ljudi u kratkom roku. Zaključili su, kaže, da moraju nastaviti s ubijanjem.
Ponavljanje
Trbić je učestvovao i u svim ostalim masovnim pogubljenjima: u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
Istražioce je odveo na mjesto pogubljenja u Petkovcima. Kazao je da je „vidio mrtva tijela na površini veličine fudbalskog igrališta kod brane [Crveni mulj], te utovarivač i buldožer koji su kopali grrobnicu i potom je zatrpavali“.
Lično je, kaže, išao i u Kozluk, gdje je, po naređenju Popovića, nadzirao ubijanje zarobljenika, na obali Drine. Priznao je da je i sam učestvovao u egzekucijama 20 do 30 minuta, te je potvrdio da je, u jednom trenutku, i sam Beara bio prisutan prilikom egzekucija na ovoj lokaciji.
Kazao je i da su u Kozluku, u streljanju učestvovali vojnici 2. pješadijskog bataljona, vojna policija Zvorničke brigade, 30 vojnika iz Višegrada, Lukićevi ljudi i pripadnici još neke jedinice nepoznate Trbiću.
Ujutro 16. jula, na dan masakra na Branjevu i Pilici, Trbića je kontaktirao major Golić iz Drinskog korpusa. Tražio je da Trbić prenese Popoviću Mladićevu poruku. „On zna šta treba odraditi kako je dogovoreno“, kazao je Golić. Trbić je istražiocima pojasnio da se ovo „kako je dogovoreno“ odnosi na operaciju ubijanja.
Nedugo nakon razgovora s Golićem, Trbić je istog dana primio poruku za Bearu: da nazove Glavni štab. Kasnije je, kaže Trbić, i sam Mladić došao u Zvornik, gdje ga je on izvijestio o egzekucijama u Pilici i kretanju kolone Srebreničana prema Kladnju.
Nadalje, 16. jula presretnut je i razgovor između Trbića i pukovnika Cerovića, u kojem potonji kaže da se „mora izvršiti trijaža zarobljenih“. Nakon toga Trbić prepušta liniju Beari, koji prekida Cerovića i kaže: „Neću da razgovaramo telefonom.“ Trbić je istražiocima potvrdio da je „trijaža“ bila šifra za pogubljenja.
Idući dan, 17. jula, nakon ubijanja na Branjevu i Pilici, presretnut je još jedan telefonski razgovor, u kojem su učestvovali komandant Drinskog korpusa Radislav Krstić, komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević i Trbić. U toku razgovora Krstić pita: „Jeste li pobili Turke gore?“, a Trbić odgovara: „Uglavnom jesmo.“
Trbić je istražiocima 2004. pokazao sve lokacije masovnih ubistava.
Ravnodušnost
Pitajući se šta je potrebno da bi se izvršio genocid, Pretresno vijeće Suda Bosne i Hercegovine, u presudi Trbiću, odgovara da je, za razliku od pojedinačnog ubistva, za ovakav zločin možda potreban veći stepen indiferentnosti prema nekom dijelu čovječanstva.
Potrebna je, kaže vijeće, potpuna indiferentnost prema sudbini pripadnika ciljane skupine. Indiferentnost ovdje prevazilazi mržnju, kažu sudije, jer mržnja podrazumijeva postojanje nekog odnosa.
Emocionalni odnos je uništavan dehumanizacijom. Iako su se, nastavlja vijeće, mnogi opirali, znajući da je to pogrešno, mnogi su došli pod utjecaj ove propagande, a kada čovjek izgubi svoju čovječnost i postane indiferentan, onda, zaključuju sudije, genocid postaje sredstvo za ostvarenje cilja
Trbić u svojim opsežnim izjavama nikada nije pokazao kajanje, niti kolebanje, a ono što je za sudsko vijeće koje ga je osudilo bilo od najvećeg značaja jeste njegova potpuna ravnodušnost prema žrtvama.
Vijeće navodi jedan znakovit komentar koji je Trbić dao istražiteljima: on je, kaže, smatrao neophodnim da ubije nekoliko zarobljenika da bi drugim egzekutorima pokazao kako se to radi. Ovaj obrazac se ponavljao. Egzekutori su se, podrcrtavaju sudije, često mijenjali od mjesta do mjesta, a ono što se nije mijenjalo bio je Trbić, koji je demonstrirao kako trebao ubijati.
Mnogi počinioci genocida, kažu sudije, bili su angažovani na samo jednoj od lokacija, a Trbić je bio jedan od rijetkih koji je bio skoro na svim lokacijama i imao je priliku steći sliku o pravim razmjerima zločina. U periodima između dva masovna pogubljenja, imao je vremena za razmišljanje o svom učešću, ali nije ispoljavao ni neodlučnost, ni žaljenje, ni kolebanje.
Da je indiferentnost motor genocida zaključile su i sudije u predmetu Franc Kos i drugi. Koliko je pripadnicima 10. diverzantskog odreda bilo beznačajno to što oduzimaju život svojim žrtvama najbolje ilustruje to što su u jednom trenutku stali sa ubijanjem kako bi ručali. Jeli su i pili, sjedeći nedaleko od gomile leševa, a kad su završili onda su nastavili s poslom.
Komisija
Nakon što je Madeleine Albright, u to vrijeme američka ambasadorka u UN-u, na sjednici Vijeća sigurnosti objavila satelitske snimke masovnih grobnica, vlasti Republike Srpske su, između septembra i novembra 1995, kada je postalo izvjesno zaključivanje mira, pokrenule operaciju premještanja masovnih grobnica. U premještanju grobnica, učestvovao je i Trbić.
Trbić je tih dana, kaže, vidio Vujadina Popovića sa mapom na kojoj su bile označene lokacije masovnih. Ovo je potvrdio i Dragan Obrenović. Popović je, kaže Trbić, tada naložio da se u svakoj od primarnih grobnica ostavi po stotinjak tijela kako bi se omela eventualna buduća istraga.
O premještanju grobnica, svjedočio je i Damjan Lazarević, koji je sa Trbićem bio u Kozluku, kada su po prvi put pokopana tijela. Nekoliko mjeseci kasnije, kaže Lazarević, tijela su bila u fazi raspadanja. „Bilo je za ne izdržati. Vozači su morali zaustavljati mašine da bi dobili malo zraka“, kaže Lazarević
Trbić kaže da su bageristi koji su učestvovali u premještanju grobnica, kao nagradu, dobili po tri dana slobodno i po dvije vrećice sa po tri kilograma deterdženta za pranje veša.
Kada su, u martu 1996. godine, otkrivena prva tijela na području Pilice, predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić naložio je formiranje „mješovite komisije“ koja će „izvršiti ispitivanje činjenica“. Cilj je bio „osujetiti namjere ambasadorke Albright i medijskih stručnjaka da lansiraju proizvoljne i tendenciozne zaključke“.
Za člana komisije, uime Zvorničke brigade, imenovan je Milorad Trbić, jedan od ključnih aktera operacije ubijanja. Komisija je održala sastanak 26. marta 1996. godine, a prisustvovao je i Trbić. Prema riječima jednog zvaničnika vojnog tužilaštva Republike Srpske „niko od prisutnih nije znao pojedinosti o radnjama koje treba provesti, niti je iko raspolagao podacima šta bi se na licu mjesta pronašlo ili to niko nije htio da zna“.
U idućem nastavcima ovog serijala, bit će govora o masovnim ubistvima u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
To što Jevereji i Romi nemaju pravo da budu članovi Predsjedništva BiH, njemačkom diplomati Christianu Schmidtu nije problem. I kada Srbima iz Federacije ustavom zabrane kandidiranje za člana Predsjedništva BiH, međunarodna zajednica se ne osvrće. Ne osvrću se ni onda kada Bošnjacima uskrate pravo na bosanski jezik u Republici Srpskoj i kada Bošnjak iz RS nema pravo kandidovanja za člana Predsjedništva BiH. Ne interesiraju Ured visokog predstavnika ni prava građana, ne zanimaju ih ni prava manjina. Ignorišu pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ne pomišljaju da reagiraju ni u slučaju presude Ustavnog suda BiH kojom je utvrđeno da ostali nemaju nikakva prava kada su u pitanju (pot)predsjedničke funkcije na nivou entiteta. Ali kada treba rješavati “hrvatsko pitanje”, onda su tu svi. Od Matta Palmera do Angeline Eichorst. Od Johanna Sattlera do Christiana Schmidta. Tada se ujedine i Brisel i Vašington. A Moskva je već odavno rekla da u BiH “postoji hrvatsko pitanje i treba ga rješavati”.
Reći će vam evropski i brojni američki zvaničnici da su “etnonacionalisti problem” ove države. I jesu. Ali kako, onda, opravdati odluku kojom se jedna etnonacionalistička stranka, u ovom slučaju HDZ, bukvalno uknjižava u Ustav Federacije BiH kao nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti. I po kojem principu Hrvat iz Bihaća ne vrijedi koliko Hrvat iz Širokog Brijega? Zalažu se, kažu amertički i evropski zvaničnici, za jednakopravnost svih građana. Ali nikada do sada OHR nije razmišljao da upotrijebi bonske ovlasti kako bi Dervu Sejdića i Jakoba Fincija uveo u pravo.
Ubjeđuju javnost međunarodni zvaničnici da im je namjera napraviti Federaciju funkcionalnijom. Pa, opet, Dom naroda FBiH ne svode na nivo Vijeća naroda u Republici Srpskoj.
Evropa i Amerika će zaobići u širokom luku PET presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, da bi manjine napravili još većim manjinama i da bi od HDZ-a napravili vječnu većinu. Jer svi su jednaki, napisat će Orvel, ali su neki ipak jednakiji.
Korupcija je, ubjeđuju nas mjesecima, najveći problem ove države. Istina je da je korupcija veliki problem ove države, ali je mnogo veći problem to što ne vrijedimo svi isto. U Sarajevu su Bošnjaci izabrali Srbina Srđana Mandića, kada su birali izmešu njega i zlatnog ljiljana Armije RBiH Nedžada Ajnadžića. I u Centru nije blo presudno da li ima tri posto Srba. Srđana su izabrali građani. Ako bismo se držali istoga principa kao onog kojeg nam nameću zapad i OHR, Mandić nikada ne bi bio izabran. Ne zato što je lošiji ili bolji kandidat, već zato što je Srđan.
Smeta im, kažu nam Evropljani i Amerikanci, što vladaju korumpirani etnonacionalisti. Ustvari, smetaju im etnonacionalisti iz srpskog i bošnjačkog naroda, ali im ne smetaju etnonacionalisti južnije od Ivana. Uvjeravaju nas već mjesecima da je onih pet posto provizije prilikom sklapanja javnih poslova veći problem od tri posto cenzusa koji dijeli ljude i društvo.
U Americi možete postati predsjednik države ako ispunjavate samo jedan uslov – morate biti rođeni u Americi. U Bosni i Hercegovini vam nije dovoljni ni to što ste i vi i vaši pradjedovi rođeni u ovoj državi.
Ustavni sud BiH je, dok je još međunarodna zajednica prala svoje lice uprljano početkom devedesetih, presudio da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države. Sada međunarodna zajednica odlučuje da u Federaciji ne možete biti konstitutivni ako vas ima manje od tri posto na određenom teritoriju. Osim ako niste HDZ BiH.
Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović najurili Sergeja Lavrova iz Sarajeva, Dragan Čović mu je ljubio ruku. Kada danas cijeli zapadni svijet juri ruske diplomate, zapadni diplomati u Sarajevu ljube ruku Draganu Čoviću. I Boži Ljubiću. I Marinku Čavari. Onom sa američke crne liste.
Predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić nosilac je kompenzacijske liste te stranke za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Podsjećamo, Nikšić je i u aktualni saziv Predstavničkog doma PS BiH ušao sa kompenzacijske liste. Na mjestu broj dva SDP-ove državne kompenzacijske liste je Lidija Korać. Na fotografiji ispod možete vidjeti kompletnu SDP-ovu kompenzacijsku listu.
Sabina Ćudić nosi kompenzacijsku listu Naše stranke za Predstavnički dom PS BiH. Na drugom je mjestu Predrag Kojović, bivši predsjednik NS-a. Ćudićeva je, podsjećamo, nosilac državne liste i iz izborne jedinice koja obuhvata Kanton Sarajevo i BPK Goražde. Evo i njihove kompletne kompenzacijske liste za PD PS BiH.
Milan Dunović nosi kompenzacijsku listu Demokratske fronte za PD PS BiH. Aktualni potpredsjednik Federacije BiH je i 2018. godine bio nosilac kompenzacijske liste, ali DF-u tada nije pripao nijedan kompenzacijski mandat.
Bivši potpredsjednik SDP-a Hamdija Lipovača nosi kompenzacijsku listu Stranke za BiH. OVa stranka, podsjećamo, 2018. godine nije uspjela prebaciti prag na nivou BiH, no sada postoje šanse da osvoje barem jedan kompenzacijski mandat.
Safet Kešo nosi komepnzacijsku listu SDA. Na drugom mjestu je aktualna ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković. SDA na kompenzacijskoj listi ima ukupno šest imena.
Kompenzacijsku listu Saveza za bolju budućnost nosi Nermin Džindić, aktualni federalni ministar energije rudarstva i industrije. SBB je, podsjećamo, na izborima 2018. godine osvojila dva kompenzacijska mandata.
HDZ-ovu kompenzacijsku listu za PS BiH nosi Slavko Matić. Na drugom je mjesto Marina Pendeš, dok je treći Jozo Bagarić
Iz Federacije BiH državne kompenzacijske liste još nose Senad Šešić (Koalicija Država), Mirsad Kukić (PDA), Mirnes Ajanović (BOSS), Nihad Čolpa (SD-Zeleni), Nihad Omerović (NiP) i Ilija Cvitanović (HDZ 1990).
Kada su u pitanju državne kompenzacijske lise iz Republike Srpske, SNSD-ovu nosi aktualni premijer RS-a Radovan Višković. Na drugom mjestu je Sanja Vulić, a na trećem aktualni predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija.
Kompenzacijsku listu SDA za PD PS BiH iz Republike Srpske nosi aktualni potpredsjednik te stranke Edin Ramić. S obzirom na dosadašnju praksu, izvjesno je da će ova lista, koju u RS-u podržavaju sve probosanske stranke imati jedan kompenzacijski mandat.
Listu SDS-a za kompenzacijske mandate nosi Miladin Stanić, aktualni poslanik te stranke u Narodnoj skupštini RS. Na drugom mjestu je Aleksandra Pandurević, bivša državna zastupnisa SDS-a.
Predsjednik PDP-a Branislav Borenović osigurao se i kompenzacijskom listom za PD PSBIH. Druga na listi je aktualna zastupnica te stranke Mira Pekić.
Kompletne listę, i redovne i kompenzacijske možete pogledati na ovom linku.
Kompenzacijske liste za Zastupnički dom Federacije BiH
Damir Mašić nosilac je kompenacijske liste SDP-a BiH za Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH. Druga na listi je Lana Prlić, a treći Ivan Boban.
Ivica Šarić nosi kompencacijsku listu SDA za Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH. Na drugom mjestu je aktualna potpredsjednica Federacije BiH Melika Mahmutbegović, dok je treći predsjednik KO SDA Tuzla Fahrudin Skopljak.
Amir Ibrović, aktualni šef Kabineta člana Predsjedništva BiH Željka Komšića nosi kompenzacijsku listu DF-a. Druga na listi je Bibija Kerla, dok je treći Dževad Adžem iz Goražda.
Kompenzacijsku listu Naše stranke nosi aktualni zastupnik te stranke u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH Mirsad Ćamdžić. Aktualna drćavn zastupnica Mirjana Marinković-Lepić je druga na listi dok je konceptualni umjetnik Damir Nikšić na trećem mjestu.
Kompenzacijsku listu SBB-a za Parlament FBiH nosi Šemsudin Kavazović, inače brat aktualnog reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića. Na drugom mjestu je Sanela Prašović-Gadžo, aktualna zastupnica u Parlamentu Federacije BiH.
Kompenzacijske listu SBiH-a za Zastupnički dom Parlamenta FBiH nosi Safet Omerović, Bosanske stranke Fatmir Alispahić, PDA Elzina Pirić, Koalicije Država Jasmina Numanović-Stjepanović, HDZ-a BiH Mario Karamatić, Naroda i Pravde Halil Bajramović.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
