Sa deset glasova za Visoko sudsko i tužilačko vijeće imenovalo je Muniba Halilovića za glavnog tužioca Federacije BiH. O njegovom protukandidatu Dubravku Čampari uopće se nije glasalo.
VSTV je ranije imao nedoumice kada je u pitanju izbor glavnog tužioca FBiH jer prema odredbama Ustava FBiH jednom narodu ne mogu pripasti više od dvije od ukupno šest najbitnijih pozicija. S obzirom na to da je premijer FBiH Bošnjak i da je predsjedavajući Predstavmničkog doma FBiH također bošnjačke nacionalnosti, VSTV je prije imenovanja zatražio mišljenje od Ustavnog suda FBiH i OHR-a. U međuvremenu državni tužilac Dubravko Čampara se izjasnio kao Ostali kako ne bi bilo smetnje za njegovo imenovanje.
U svom odgovoru OHR je napisao da se ovu kvotu mogu računati samo pozicije dodijeljene nakon Općih izbora 2018. godine. To znači da se funkcija federalnog premijera Fadila Novalića ne računa u ovu kvotu jer je on imenovan prije 2018. godine. Isti stav iznio je i Ustavni sud FBiH.
“Jedini odgovor koji može da da ovaj Sud, a to je da su sada nesporno popunjene pozicije i to: dvije iz reda hrvatskog naroda (predsjedavajući Doma naroda FBiH i predsjednik Ustavnog suda FBiH) i jedna pozicija iz reda bošnjačkog naroda (predsjedavajući Zastupničkog doma Parlamenta FBiH)”, navedeno je u pismu Ustavnog suda FBiH.
Ova dva stava otvorila su prostor članovima VSTV-a da Muniba Halilovića izaberu za glavnog tužioca Tužilaštva FBiH. Dubravko Čampara je ranije svoje imenovanje bio dogovorio sa Milanom Tegeltijom i potpredsjednikom HDZ-a BiH Mijom Krešićem. No, nakon što je Tegeltija izgubio podršku u VSTV-u njegov izbor je bio nemoguća misija.
Apelaciono vijeće Suda Bih ukinulo je presudu kojom je državni tužilac Božo Mihajlović osuđen na pet godina zatvora, saznaje Istraga.ba. Predmet je spušten Općinskom sudu u Sarajevu na dalje postupanje.
Ovu informaciju potvdio nam je i tužilac Mihajlović.
“Uvažava se žalba branioca optuženog Bože Mihajlovića, te se ukida presuda Suda BiH”, navedeno je u Rješenju Suda BiH.
Predmet se, piše u Rješenju, prenosii na mjesno nadležni Općinski sud u Sarajevu.
Podsjećamo, u junu ove godine Sud Bosne i Hercegovine prvostepeno je Mihajlovića proglasio krivim po deset tačaka optužnice, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Proglašen je krivim za nesavjestan rad u službi jer je propustio vršiti nadzor nad radom i postupanjem svoje daktilografkinje.
“Mihajlović je bio svjestan da usljed propuštanja nadzora nad radom i postupanja [daktilografkinje] može biti otuđen privremeno oduzeti novac iz više predmeta Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koji je i otuđen”, kazala je sutkinja Amela Huskić.
Optuženi je dužan nadoknaditi štetu koja je nastupila po BiH u iznosu od 225.000 maraka kao i troškove sudskog postupka o čijoj će se visini odlučiti kasnije.
Na ovu presudu Mihajlović je uložio žalbu i Apelaciono vijeće Suda BiH je ukinulo presudu.
Dragan Mektić, Sadik Ahmetović, Osman Mehmedagić, Muhamed Pekić, Vahidin Šahinšpašić, Selmo Cikotić i Muriz Druškić su pod optužnicama. Ranko Debevec je “pod provjerama”, protiv Suda BiH je “formiran predmet”, Božo Mihajlović je “nepravomoćno presuđen”. Ukratko, Tužilaštvo BiH vrši progon svih onih koji su se usudili kritikovati ili na neki način suprostaviti HDZ-u BiH i njihovim kadrovima, SNSD-u i njihovim zvaničnicima, Fahrudinu Radončiću i njegovoj hobotnici i Aljoši Čampari sa pripadajućim mu savjetnicima.
Vahidin Šahinpašić
“Tužitelj Posebnog odjela za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju, podigao je optužnicu protiv Vahidina, rođenog 1974. godine u Sarajevu, državljanina BiH. Osumnjičeni se tereti da je, dana 30. augusta 2017. godine, u svojstvu tada v.d. načelnika Kriminalističko-istražnog odjela Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, u činu samostalnog inspektora, bez poštivanja internih procedura, te bez znanja ili naredbe nadležnog tužitelja i suda izdao zapovjed djelatnicima SIPA-e, da izvrše lociranje i lišenje slobode osobe J.Š.Đ.”, saopćeno je iz tužilaštva BiH.
Vahidin Šahinpašić je najviši rangirani bošnjački kadar u SIPA-i. Vodio je istragu u predmetima protiv Nasera Keljmendija te Fahrudina Radončića i drugih. Optužen je na osnovu prijave Josipa Šimića Đinđića koji je, ujedno, i ključni svjedok u ovom predmetu. Osim Šimića, svjedoci protiv Šahinpašića su glavna državna tužiteljica Gordana Tadić i bivša potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić.
Ćazim Hasanspahić i Mijo Krešić
Postupajući tužilac je Ćazim Hasanspahić, inače blizak prijatelj Mije Krešića, visokog zvaničnika HDZ-a BiH i rođaka Gordane Tadić.
Dragan Mektić
“Tužitelj Posebnog odjela za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju Tužiteljstva Bosne i Hercegovine podignuo je optužnicu protiv Dragana Mektića, bivšeg ministra sigurnosti te države, i još tri osobe zbog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti te pomaganja u izvršenju kaznenih djela”, saopćeno je u decembru prošle godine iz Tužilaštva BiH.
Ukoliko, pak, pročitate optužnicu u ovom slučaju vidjet ćete da je Dragan Mektić optužen zbog kršenja Zakona o sukobu interesa.
Postupajuća tužiteljica u ovom predmetu je Vedrana Mijović, kćarka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja. Prije nego je optužen, Mektić je bio jedan od najvećih kritičara bh. pravosuđa i režima Milorada Dodika.
Osman Mehmedagić, Selmo Cikotić i Muriz Druškić
“Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podiglo optužnicu protiv: Osmana Mehmedagića, Selme Cikotića i Muriza Druškića, savjetnika generalnog direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i člana Komisije Vijeća ministara BiH za odlučivanje po žalbama u predmetima sigurnosnih provjera. Osumnjičenima se stavlja na teret da su počinili kazneno djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220 KZ-a BiH.Optužnica je proslijeđena Sudu BiH na potvrđivanje”, saopćeno je u ponedjeljak iz Tužilaštva BiH.
Istraga u ovom predmetu je formirana na osnovu prijave Adisa Drnde, službenika SIPA-e povezanog sa federalnim ministrom unutrašnjih poslova Aljošom Čamparom. Tužilaštvo BiH tereti Cikotića i Mehmedagića sa su “nezakonito”. predložili imenovanje Muriza Druškića u Komisiju za rješavanje žalbi u postupku sigurnosnog provjeravanja. Postupajući tužilac u ovom predmetu je višestruko kažnjavani Oleg Čavka. Prema Službenom glasniku BiH, broj 57, od 18. septembra 2020. godine, odluku o imeovanju članova ove Komisije, među kojima je i Muriz Druškić, donijelo je Vijeće ministara BiH, a akt je potpisao predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija.
Iako je Tegeltija potpisnik “sporne” odluke, on nije nije optužen, kao ni njegov zamjenik Vjekoslav Bevanda bez čijeg glasa Komisija ne bi mogla biti imenovana.
Osman Mehmedagić i Muhamed Pekić
“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Osmana Mehmedagića, rođenog 1962. godine, direktor OSA BiH i Muhameda Pekića, rođenog 1991. godine, rukovodioca Odsjeka za cyber sigurnost OSA BiH”, saopćeno je u oktobru ove godine iz Tužilaštva BiH.
Mehmedagić i Pekić su optuženi zbog “nezakonitog” izuzimanja snimka iz Pošte kojim je raskrinkan federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara kao stvarni podnosilac anonimnih prijava protiv neistomišljenika.
Oleg Čavka i Dubravko Čampara
Postupajući tužilac u ovom predmetu je Oleg Čavka s kojim intenzivno sarađuje državni tužilac Dubravko Čampara. Svjedoci Tužilaštva BiH u ovom poredmetu su Aljoša Čampara i njegova bivša savjetnica, a sada državna službenica u tom Ministarstvu i “suosnivačica” portala Pressmedia Mirela Bubalo.
Sadik Ahmetović
“Tužitelj Posebnog odjela za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju, podigao je optužnicu protiv Sadika Ahmetovića, kao nekadašnjeg ministra sigurnosti BiH, kojeg tereti za zloupotrebu položaja”, saopćeno je krajem prošle sedmice iz Tužilaštva BiH.
Bivši ministar sigurnosti optužen je zbog toga što je svom vozaču, putem ugovora o djelu, “omogućio sticanje nezakonite imovinske koristi u ukupnom 15.680 KM za koji iznos je oštećen budžet Bosne i Hercegovine”.
Predmet protiv Ahmetovića je formiran osam godina nakon isteka mandata. Istraga je otvorena nakon što je Ahmetović javno posvjedočio da je novinar RTRS-a Mato Đaković u Tuzli kazao da će biti podignuta optužnica protiv Dragana Mektića. Optužnica je, ustinu, podignuta, ali je i protiv Ahmetovića ubrzo “formiran predmet”. Optuženje je uslijedilo nakon što je Inicijativa za Srebrenicu, sa Sadikom Ahmetovićem na čelu, zatražila poništavanje izbora u tom gradu.
Ranko Debevec
Protiv predsjednika Suda BiH Tužilaštvo BiH formiralo je predmet na osnovu anonimne prijave. Tužiteljica Vedrana Mijović istražuje Debeveca zbog toga što, osim bosanskog, posjeduje i državljanstvo Španije. Osim toga, Tužilaštvo BiH je prošle sedmice javno zaprijetilo Sudu BiH da će formirati predmet zbog toga što se u javnosti pojavila optužnica u predmetu Respiratori. Taođer, državna tužiteljica Vedrana Mijović prijavila je Ranka Debeveca zbog “prijetnji” putem SMS poruka. Sukob je počeo onog trenutka kada se predsjednik Suda BiH, na sjednici Parlamenta BiH, otvoreno suprostavio Gordani Tadić i Milanu Tegeltiji. Jedan od “svjedoka” Tužilaštva BiH u predmetima protiv Debeveca je dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu Muhamed Ajanović, blizak prijatelj predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije.
Božo Mihajlović
Sud Bosne i Hercegovine prvostepeno je osudio Božu Mihajlovića, državnog tužioca, po deset tačaka optužnice na pet godina zatvora za nesavjestan rad u službi jer je propustio vršiti nadzor nad radom i postupanjem svoje daktilografkinje.
“Mihajlović je bio svjestan da usljed propuštanja nadzora nad radom i postupanja [daktilografkinje] može biti otuđen privremeno oduzeti novac iz više predmeta Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koji je i otuđen”, kazala je u junu ove godine sutkinja Amela Huskić.
Svjedoci u ovom predmetu protiv Bože Mihajlovića bili su Oleg Čavka, Dubravko Čampara, te kriminalac iz Prijedora i bivši pratilac Željka Ražnatovića Arkana – Saša Milaković. Mihajlovićeva daktilografkinja nikad nije optužena. Inače, tužilac Mihajlović je vodio istrage u predmetima Lutka u okviru kojih su pod istragom ili optuženjem bili istraživan Naser Keljmendi i Fahrudin Radončić. Brat postupajuće sutkinje Amele Huskić koja je osudila Mihajlovića na pet godina robije bio je kadar Radončićevog SBB-a. Amer Bekrić je bio direktor Federalne agencije za privatizaciju.
“Tužbe se uvažavaju i osporeni akt se poništava”, piše u presudu Okružnog suda u Banja Luci kojim je, formalno, poništeno Rješenje Inspektorata Republike Srpske kojim je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije Osmana Mehmedagića proglašena – nezakonitom.
Okružni sud je naložio Inspektoratu da u roku od 30 dana donese novo rješenje u ovom predmeut.
“Dakle, sve neovjerene, nepopunjene, bez datuma i bez naznake koji put se polaže isput, nejasnoće i nepravilnosti te nedostaci u datumima ili slično, jesu otklonjive stvari, koje nikako ne mogu dovesti do drastičnih mjera, kakve su izrečene tužiteljima, a bez da im je data mogućnost da dokažu suprotno, odnosno da pokušaju razjasniti ono što je inspektoratu bilo nejasno”, navedeno je u obrazloženju presude Okružnog suda u Banja Luci.
Sud konstatuje da je “inspekcijski nadzor vršen u vrijeme trajanja godišnjih odmora kada Fakultet za poslovne studije u banja Luci koristi kolektivni godišnji odmor” zbog čega je inspektor bio onemogućen da primijeni načelo istine. Prema Zakonu o inspekcijama u RS, propisano je da se inspekcijski pregled vrši uz prisustvo subjekta nadzora”. U ovom slučaju toga nije bilo.
Podsjećamo, državni tužilac Oleg Čavka izdao je naredbu Inspektoratu RS-a da poništi diplomu direktora OSA-e. Inspektorat je, prvobitno, odbio poništiti diplomu pa je Vlada RS nakon toga razeriješila direktoricu Danijelu Batu. Za novog direktora imenovan je Dragutin Škrebić koji je, odmah, donio rješenje o poništavanju diplome Osmana Mehmedagića. Nakon toga Mehmedagić je uputio žalbu Okružnom sudu u Banja Luci koji je presudio da je Rješenje inspektorata – nezakonito.
Boriša Misirača, smijenjeni direktor Operatora za obnovljive izvore energije FBiH, ne želi predati dužnost svom nasljedniku niti članovima Upravnog odbora, novoimenovanom v.d. direktoru i radnicima dozvoljava ulazak u prostorije ove federalne firme. Misirača je razriješen početkom decembra, a za v.d. je Operatora Vlada FBiH imenovala Željka Dolečeka.
“Postupajući u skladu s gore navedenim aktima, Upravni odbor Operatora je dana 8.12.2020. godine uputio zaključak aktualnom direktoru da pripremi primopredaju dužnosti između direktora Operatora za obnovljive izvore energije Boriše Misirače i v.d. direktora Operatora Željka Dolečeka za dan 14.12. u 12 sati”, piše u izvještaju koji je u ponedjeljak dostavljen Vladi FBiH.
Primopredaji dužnosti u Mostaru trebali su prisustvovati svi radnici Operatora, članovi UO, v.d. direktor te predstavnik Vlade FBiH Halko Balavac. Međutim, niko od njih nije mogao ući u prostorije Operatora, jer je Boriša Misirača naredio da se ulazna vrata – zaključaju.
“Predstavnik sigurnosne agencije koja osigurava prostorije Operatora pročitao nam je saopćenje direktora kojim im je naređeno da u prostorije Operatora ne puštaju Upravni odbor, v.d. direktora kao i radnike Operatora”, navedeno je u dopisu upućenom Vladi FBiH.
Dopis nije protokolisan jer je direktor Misirača radnicima Operatora zabranio protokolisanje dokumenata Upravnog odbora i v.d. direktora. Primopredaja dužnsti nije uspjela. Boriša Misirača nastavlja upravljati Operatorom iako je formalno razriješen 3. decembra ove godine. No, on očito može nekažnjeno provoditi samovolju. Naime, Boriša Misirača je sin državne tužiteljice Jadranka Lokmić Misirača koja je do prošlog mjeseca obavljala i funkciju potpredsjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH.
Jadranka Lokmić Misirača
Na poziciju direktora Operatora za obnovljive izvore energije Misirača je imenovan kao kadar Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Proteklih godina mediji su izvještavali o njegovom kriminalu, a sve je dokumentovala i Finansijska policija FBiH.
“Ovlaštena službena lica su nepodijeljenog mišljenja da uprava Operatora, odnosno direktor, ne posjeduje potrebni obim znanja i vještine temeljem kojih bi samostalno mogao izgraditi povjerenje i dobru komunikaciju s uposlenicima Operatora i okruženjem i odgovorno se suočiti sa svim poslovnim izazovima te samostalno i pravilno razumjeti i uspješno rješavati kompleksne i manje kompleksne probleme i situacije, pravilno identificirati i procijeniti prioritete te zakonito, etično i odgovorno voditi, usmjeravati i supervizirati poslovanje Operatora…“, navedeno je, između ostalog, Izvještaju Finansijske policiji.
Iako su dokumentovani brojni nezakoniti poslovi, nijedno tužilaštvo nije reagiralo. Protiv Boriše Misirače istraga nikad nije otvorena, a on je, koristeći pravosudni položaj svoje majke, nekoliko puta prijetio i čelnicima Vlade FBiH ukoliko ga smijene sa dužnosti. Stoga je nekoliko puta odgađano njegovo razriješenje, da bi, konačno, Vlada FBiH smogla snage da donese odluku o smjeni i to svega 20 dana nakon što je Jadranki Lokmić Misirača istekao mandat u VSTV-u.
Kada je osoblje jednog hotela u francuskom gradu Lilu otvorilo vrata sobe u kojoj je bio prijavljen gost Imran Alijev, vidjeli su užasan prizor. Ovaj čečenski bloger i kritičar režima Ramzana Kadirova ležao je u lokvi krvi prerezana grkljana. Na njegovom tijelu bilo je nekoliko ubodnih rana. Dan ranije, 29. januara 2020. godine, Alijev se prijavio u hotel sa još jednim nepoznatim Čečenom koji je nestao prije nego je pronađeno tijelo ubijenog blogera. Francuska policija do danas nije pronašla ubicu niti bilo koju osobu koja se može povezati sa ubistvom.
Imran Aliyev, ubijeni čečenski disident
Čečenski opozicioni bloger koji živi u Evropi, Tumsu Abdurakhmanov, tvrdio je da iza ubistva stoji Usman Mamadayev, ruski državljanin koji je, prethodno, avionom iz Moskve otišao u Španiju, a potom u Njemačku, odakle je prešao u Belgiju gdje je živio Imran Alijev. Mamadayev je ubijedio Alijeva da zajedno otputuju u Lil i tu ga je, prema tvrdnjama Tumsua, ubio, a nakon toga, preko Berlina pobjegao u Moskvu. Imran Alijev bio je jedan od najžeščih kritičara Ramzana Kadirova, čečenskog lidera bliskog Vladimiru Putinu.
Ubistvo Khangashvilija
Skoro pola godine ranije, u berlinskom parku Kleiner Tiergarten, 23. avgusta 2019. godine, ubijen je Gruzijac Zelimkhan Khangoshvili, inače bivši komandant iz čečenskog rata kojeg su ruske vlasti označile kao teroristu.
Zelimkhan Khangoshvili
“Bio je krvoločni bandit”, kazao je medijima ruski predsjednik Vladimir Putin govoreči o Khangoshviliju.
Zvanično, za ovo ubistvo je optužen Vadim Sokolov, ruski državljanin koji je pod lažnim imenom u Berlin doputovao kao turista. Sokolov je bio pripadnik specijalne jedinice ruske tajne službe GRU.
Jedinica GRU-a 29155
Vlada Rusije, zabilježile su brojne službe u Evropi i svijetu, preko jedinice GRU 229155 provodi brojne tajne operacije koje, uglavnom, rezultiraju ubistvima ruskih disidenata. Upravo ova jedinica se dovodi u vezu sa trvovanjem bivšeg ruskog špijuna Sergeja Skripala u Velikoj Britaniji. Dvojica pripadnika ove jedinice, pod lažnim su imenima, početkom marta 2018. godine doputovala u Britaniju i uspjeli su prokrijumčariti između 1000 i 4000 doza smrtonosnog nervnog otrova Novichok. Planirali su da otruju Sergeja Skripala i njegovu kćerku Juliju. No, oni su uspjeli preživjeti, ali je djelovanje ovog otrova usmrtilo jednog britanskog državljanina. Istragom je utvrđeno da iza trovanja stoje oficiri GRU-a Aleksandr Evgenovič Petrov i Ruslan Timurovič Boširov. Sumnja se da je uporavo Vladimir Putin lično odobrio upotrebu otrova Novichok u slučaju poznatom kao Salisbury.
Slučaj Navalny
Otrov Novičok ruski su obavještajci koristili i prilikom pokušaja ubistva opozicionara Alekseja Navaljnog. Na lokalnom letu u avgustu ove godine Navaljnom je pozlilo, a kasnije je prebačen u Njemačku gdje je potvrđeno da je otrovan nervnim gasom – Novichok koji je korišten prilikom pokušaja ubistva Sergeja Skripala. Međunarodne sigurnosne agencije raspolagale su informacijama da je Navaljnog na ovom putu pratio najmanje jedan operativac ruske obavještajne službe FSB.
Operacije u Afganistanu
GRU-ova jedinica 29155 pružala je finansijsku podršku i Talibanima u Afganistanu. Naime, ova jedinica je koristila afganistanske i ruske državljane za vrbovanje lokalnih pobunjeničkih grupa u Afganistanu kako bi njihovi pripadnici ubijali američke vojnike. Priču o ovoj jedinici u junu ove godine je objavio i New York Times, ali je odlazeći američki predsjednik Donald Tramp to negirao. Prema dokumentima zapadnih sigurnosnih agencija, Državni direktorat za sigurnost Afganistana je pritvorio više državljana te zemlje zbog saradnje sa Rusima. Ovi pobunjenici su, prije hapšenja, izveli brojne terorističke operacije u toj državi.
Priprema ubistva u Češkoj
Kada je u aprilu ove godine češki sedmičnik Respekt objavio da je “ruski obavještajac doputovao u Prag, noseći smrtonosni otrov ricin u svom koferu”, Češka i Rusija su započele javno prepucavanje o obavještajnim akcijama. Prema pisanju čeških medija, otrov donesen iz Rusije trebao je biti iskorišten za ubistvo gradonačelnika Praga Zdenjeka Hriba, koji je, prethodno, insistirao da se ukloni statua ruskog heroja iz Drugog svjetskog rata, maršala Ivana Koneva.
Andrei Konchakov
U maju su drugi češki mediji objavili da je otrov u Prag donio Andrei Konchakov, inače direktor ruskog Centra za nauku i kulturu u Pragu. Vlasti Češke Republike su, potom, protjerale dvojicu ruskih diplomata među kojima je bio i Andrei Konchakov.
Djelovanja u Ukrajini
Zbog optužbi za izdaju, sredinom aprila ove godine ukrajinske vlasti uhapsile su generalmajora Sigurnosne službe Ukrajine Valerija Albertovicha Shaitanova. Bio je povezan sa ruskom obavještajnom službom FSB i godinama je ruskim špijunima ustupao informacije o tajnim operacijama svoje države. Sumnja se da je dao ključne informacije o Adamu Osmaevu, ukrajinskom borcu protiv ruskih separatista na istoku te države. Krajem oktobra 2019. godine, u blizini Kijeva, napadnut je automobil Adama Osmaeva. tada je ubijena njegova supruga Amina Okuyeva, dok je Osmaev teško ranjen. Dvije godine ranije, ovaj bračni par je bio meta neuspješnog atentata. Osmaeva su ruske vlasti sumnjičile za pripremu ubistva Vladimira Putina.
Prema dokumentaciji, jedan od bivših šefova ukrajinske obavještajne službe vođen je pod kodnim imenom Babyl i bio je povezan sa poručnikom ruskog FSB-a Igorom Egorovim. FSB-ov agent Egorov obećao je ukrajinskom oficiru Shaitanovu naknadu u iznosu od 200 hiljada dolara i ruski pasoš.
Milan Tegeltija, čovjek koji je uništio pravosuđe BiH, prije svog konačnog odlaska namjerava da zakuca i zadnji klin u kovčeg ovog stuba vlasti.
2.
Očekivalo se da Tegeltija, na pres konferenciji, održanoj 10.12.2020. godine, saopšti da podnosi ostavku. Međutim, on je samo najavio da će odstupiti sa čela VSTS-a, kao i iz članstva u ovom tijelu, nakon održavanja sjednice VSTS-a, koja treba da se održi 15. i 16.12.2020. godine.
3.
Pokvarenost, prljave igre i podmuklost djelovanja Tegeltije, ukazuju da u sedam dana, koje je sebi ostavio da provede na čelu VSTS, ima namjeru da završi neki od toksičnih poslova kojima se bavio i realizovao ih sve vrijeme mandata na čelu najznačjnijeg pravosudnog tijela i finišira ih na zadnjoj sjednici kojom će predsjedavati.
4.
Razlog za ovakvo, krajnje nelogično, Tegeltijino postupanje leži u činjenici da se na toj sjednici (dan za imenovanja je 16.12.) bira jedan sudija Višeg privrednog suda Banjaluka.
Radi se o izuzetno bitnom sudu, jer ovaj sud postupa kao drugostepeni u privrednim sporovima.
Vrlo često su to milionski sporovi, zbog čega je SNSD-u od velikog značaja da uspostavi kontrolu nad ovim sudom.
5.
Navedeni sud trenutno ima šest sudija, od kojih su troje u vrlo bliskim vezama sa strukturama SNSD-a.
6.
Izbor sedmog sudije je planiran za 16.12.2020. godine, a Tegeltija je to mjesto namijenio jednom od dva člana bračnog para Koričić – Asmiru ili Saneli.
7.
To su njegovi favoriti i izbor bilo kojeg od njih dvoje, značilo bi da Tegeltija/SNSD imaju kontrolu nad ovom institucijom i nakon što on konačno podnese ostavku i zauvijek ode iz pravosuđa, koje je potpuno zagadio.
8.
Asmir Koričić je aktuelni predsjednik Okružnog privrednog suda Banjaluka, a na tu poziciju je izabran isključivo zahvaljujući prijateljstvu sa Tegeltijom.
Riječ je o sudiji skromnog pravničkog znanja, ali vrlo vještog u “kombinacijama” i “potkivanju”.
9.
Nešto više pravničkog znanja ima njegova supruga Sanela Koričić, koja se trenutno nalazi na poziciji sudije Osnovnog suda u Banja Luci. Međutim, ona je sudija na izvršnom referatu.
Izvršni referat se u pravosuđu smatra najjednostavnijim referatom, zbog čega se takve sudije nikada ne biraju na drugostepeni sud. Razlog je jednostavan: sudija sa izvršnog referata nije osposobljen da odlučuje u složenim parničnim predmetima.
10.
Za poziciju sudije Višeg privrednog suda Banjaluka prijavilo se ukupno sedam kandidata.
11.
Koliko su (ne)znanja, pred komisijom za izbor VSTS-a, pokazali Asmir i Sanela Koričić najbolje oslikava činjenica da su od sedam kandidata zauzeli šesto i sedmo mjesto.
Međutim, Tegeltija od ranije planira progurati jedno od njih za sudiju Višeg privrednog suda Banja Luka.
12.
Iako je izgubio većinu u VSTS, Tegeltijin plan je da zaigra na kartu nacionalnog ključa; Insistiraće na tome da se radi o upražnjenoj poziciji, na koju treba da dođe sudija iz reda bošnjačkog naroda, zbog čega mora biti izabran ili Asmir Koričić ili njegova supruga Sanela Koričić.
Ukoliko navedeni plan Tegeltije bude realizovan, to će biti udaranje još jednog velikog klina u kovčeg zvan “Pravosuđe BiH”.
13.
Bez obzira na nacionalni ključ, čak ni za Pravosuđe BiH nije normalno da za sudiju bude izabran neko ko je “osvojio” svojim neznanjem posljednje, odnosno pretposljednje mjesto na rang listi.
14.
Ta lista je kreirana prema dosadašnjim rezultatima kandidata i prema procjeni njihove kredibilnosti prilikom usmenog intervjua.
U sličnim situacijama se do sada praktikovalo da se poništi konkurs, kako bi se dala prilika širem krugu kandidata iz reda naroda (iz kojeg treba biti izabran sudija) da se prijavi, a sve sa ciljem da se za sudiju imenuje koliko-toliko sposoban kandidat.
15.
Navedeni konkurs treba poništiti ne samo što su Koričići nekompetentni za tu poziciju, već što se u pravosudnim krugovima znalo da je to mjesto “potkovano” za Asmira ili Sanelu Koričić.
Upravo iz tog razloga se prijavio mali broj kandidata, od čega samo dva iz reda bošnjačkog naroda.
16.
Važno je naglasiti da u prvostepenim sudovima u Republici Srpskoj radi veliki broj sudija iz reda bošnjačkog naroda, ali se, očigledno, nisu prijavili na navedeni konkurs, jer su unaprijed znali da je namješten.
Tegeltija već šest i po godina, veoma uspješno, manipuliše ostalim članovima VSTS-a.
17.
To mu je namjera i prilikom zadnjeg predsjedavanja tom institucijom, ali ostali članovi VSTS nikako ne bi trebali dopustiti da ih Tegeltija namagarči još jednom; On definitivno odlazi i ne bi se smjelo nikako dogoditi da sebi i SNSD-u obezbijedi kontrolu nad Višim privrednim sudom Banjaluka, kojim će on upravljati i nakon ostavke.
18.
Tegeltija je prosječan harmonikaš, a VSTS, konačno oslobođen te individue, nikako mu ne bi smio dozvoliti da uspješno odigra svoj posljednji tango u toj instituciji. Bio bi to novi poraz VSTS-a sa ogromnim posljedicama.
Hrvatska je ekonomski uznapredovala u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i to je evidentno po mnogim pokazateljima. Kada bi se zaledili svi procesi u Hrvatskoj, u sadašnjem trenutku, Bosna i Hercegovina ne bi, i pojačanim intenzitetom, za trideset godina dostigla Hrvatsku. Posebno u cestogradnji, turizmu, da ne pominjemo brodogradnju, iako ni u Hrvatskoj ne stoji baš najbolje, ili poljoprivredu. Pravosuđe nam je tu bilo tu negdje, dok se nije prelomilo na „slučaju Sanader“. Administracija je u Hravstkoj efikasnija, ali ne mnogo, dok se o korupciji u Hrvatskoj manje priča, nego što je zaista ima. I, nije to sadašnje stanje odnosa i parametara, traje to, mora se priznati, posljednjih stotinjak godina. Doduše, od kada je Hrvatska u evropskim granicama, dostupniji su im mnogi evropski fondovi i mnogo više novca za potporu razvoju, ekonomiji i administraciji.
Bosna i Hercegovina uvozi iz Hrvatske sve što je dostupno širokim narodnim masama, a police tržnih centara pune su proizvoda iz Hrvatske. Naravno, prilagođeni su potražnji i standardu. Uvriježeno je mišljenje u našoj zemlji da ono što se uveze iz Evrope – in. A hrvatsko je i evropsko.
Bosna i Hercegovina izvozi u Hrvatsku nešto malo tuzlanske soli, visočku kafu „Zlatna džezva“, nešto Sarajevskog Kiseljaka, toaletnog papira i ubrusa iz „Violete“ u Grudama, nešto malo hercegovačkih vina, i sporadično se može naći poneki drugi proizvod. Na policama trgovinskih centara u Hrvatskoj, bili oni domaći, hrvatski („Konzum“, „Plodine“), ili, pak, slovenački („Merkator“, „Spar“), njemački (“Kaufland“ „Lidl“), proizvodi iz Bosne i Hercegovine su ispod cijene, i opet ne zabilježe veći promet.
Na policama hrvatskih trgovinskih lanaca ne može se naći pašteta „Perfeta“ iz Akova grupe, ali se u Bosni i Hercegovini hrvatska „Argeta“ troši nemilice, ne može se piti mineralna voda iz Tešnja, ni jedna, ali zato u Bosni i Hercegovini piju se hektolitri „Jane“, ne može se naći ni jedna piva Made in BiH, ali se kod nas zato „Žuja“ ili „Karlovačko“ ispijaju dok pod stolove ne popadamo, ne može se pronaći mlijeko iz Bosne i Hercegovine, a u nas generacije odrastaju na mlijeku uvezenom iz Hrvatske… I, moglo bi se u nedogled nabrajati. Niz primjera je podugačak, a statistički podaci o razmjeni dobara neumoljivi. Zato što je Hrvatska Evropa, a Bosna i Hercegovina to nije. I ne samo zato. Proizvodi iz Bosne i Hercegovine su podcijenjeni u Hrvatskoj, nisu dostojni prosječnog Hrvata, pa su ponuda i potražnja usklađeni. Čak nam i migrante izvoze, odnosno, vraćaju nam one koji se dokopaju hrvatskog tla, bez obzira na to jesu li im došli preko teritorije Bosne i Hercegovine. Mi od Hrvatske zavisimo, Hrvatska od nas ne zavisi, reklo bi se. Hrvatska, doduše, raširenih ruku dočekuje radnu snagu iz naše zemlje, iako je sve manje onih koji traže posla u susjedstvu, ako imaju i minimum šanse da odu dalje, u Sloveniju, Austriiju, Njemačku…Hrvatska nam, doduše, šalje pokojeg disidenta u bjekstvu od pravosudnih sporova, poput Mamića, a i mi njima vraćamo, možda i malo više, najčešće ratne zločince…
Slično je sa politikom. Posljednji izljevi aktuelnog predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, nisu ništa novo što u praksi nismo okusili u prošlim mandatima, godinama i decenijama. Iako je za mandata predsjednika Ive Josipovića počela izgradnja Pelješkog mosta, pa se digla larma u Bosni i Hercegovini da nas susjedna i prijateljska Hrvatska blokira na moru, njegova retorika je bila uljudnija, uz sve floskule i uglađenost prvaka iz susjedstva. Ruku na srce, Pelješki most ništa ne blokira, jer se nema šta blokirati ni u ulazu niti na izlazu iz neumskog zaljeva na pučinu. Moglo bi biti, ako bude u budućnosti. I tad je oficijelni Zagreb s visine gledao na oficijelno Sarajevo, ali je bilo i saradnje, susreta, razgovora. Ovo što se događa u tim odnosima od kako je na čelu Hrvatske Zoran Milanović, slobodno se može nazvati žabokrečinom od diplomatije. Jednostavno, iz Milanovića izbija komunistovština balkanskog tipa, od koga se oficijelna i pučka javnost u Hrvatskoj gnuša. U Hrvatskoj ga običan puk počesto imenuje partizančinom, aludirajući na njegov komunistički bekgraund, naspram onom desnom, nazovi ga proustaškom kojim hrvatska, posebno ruralna javnost vonja.
Predsjednik Milanović je u Hrvatskoj u sukobu sa Vladom svoje zemlje, zatim je uporan u kontriranju izuzetno uticajnoj braniteljskoj populaciji, gnuša se HDZ-a i svakoga ko podržava ovu stranku, a njegovi javni istupi se počesto sa gnušanjem komentiraju i analiziraju. Kao predsjednik Hrvatske, čije su ovlasti da predstavlja i promovira svoju zemlju, nije dostigao očekivane domete, obustavio je sukobe sa Slovencima, zbog pograničnih, i drugih sporova, pa mu ne preostaje drugo nego da udara po Bosni i Hercegovini. I ne radi to on uglađeno, ljevičarski pragmatično, već snishodljivo, kabadahijski, i tuče „k'o Maksim po diviziji“, ne birajući ni vrijeme ni način. Umjesto da je diplomatski uvijeno, pragmatično i donekle politički mudro, u vrijeme obilježavanja sjećanja na potpisivanje Dejtonskog sporazuma prije 25 godina, kazao koju, u znak podrške na putu integracija, Milanović nam „šalje“ sapune i parfeme.
Ipak je Josipović gospodin za Milanovića.
Hrvatska javnost samo što nije zažalila za prethodnom predsjednicom Kolindom Grabar – Kitarović, i ne samo zbog njenih atributa, koju je Milanović zamijenio na prošlim izborima. Bosna i Hercegovina će čeznuti za hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem i moliti da se ne dogodi neki novi Franjo Tuđman, a neki novi Josipović bi pomogao, prije nego bi odmogao. Zato ćemo morati trpjeti do kraja mandata hudog Milanovića, koji, ako hrvatska javnost bude pri sadašnjoj pameti, neće dozvoliti da joj se omake na predstojećim izborima.
“Taktiku ćete vi prepustiti meni“, rečenica je koju izgovara predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija u snimku koji će dovesti do njegove ostavke, piše Glas Amerike.
U razgovoru iz nepoznatog izvora, koji je objavio portal Istraga, čuje se kako Tegeltija navodno sa tadašnjom članicom VSTV-a Milijanom Buhom razvija strategiju za zapošljavanje njene sestre Sanje Čagar na poziciju sutkinje u Banja Luci.
“Ako Sanja konkuriše u Banja Luci svi će znati da je ona tvoja sestra. A ti članica savjeta. I to će sasvim sigurno otići u medije. Tražiće da daš ostavku.“, predviđa razvoj situacije Tegeltija nudeći i rješenje: “Ako se otvori pozicija u Gradišci, Prijedoru, … šta je košta da bude tamo godinu dana pa da je kasnije prebacimo ovamo?”
Iznenađenje, opravdanja, poricanje
Nakon izbijanja nove afere predsjednika VSTV-a u prvim reakcijama on je i sam potvrdio da je razgovarao sa Milijanom Buhom o zapošljavanju njene sestre.
Tegeltija je za BIRN BiH izjavio da je razgovor s Miljanom Buhom, kojoj je mandat u Vijeću istekao u oktobru 2020. godine, vođen u drugačijem kontekstu od onoga kako je to objavio portal Istraga i da on u razgovoru ne vidi ništa sporno.
Osnovni argumenti Tegeltije i Buhe u to vrijeme bili su da se zapošljavanje nije desilo.
Tek par dana nakon toga, nakon što je afera poprimila veće medijske razmjere, Tegeltija počinje da negira da se sporni razgovor uopšte desio te tvrdi da su ga “montirale obavještajne i paraobavještajne službe” radi njegove diskreditacije.
Jedan od argumenata koji se Tegeltija trudi da što više puta ponovi je da “ako je snimak nezakonit, tj. nije moguće utvrditi autora, onda njegovu vjerodostojnost mogu potvrditi samo učesnici u razgovoru.”, te da je razgovor “montiran”
Najviši pravosudni funkcioner BiH zaboravio je još jedan, najpouzdaniji način – tehničku analizu.
Glas Amerike je odlučio da obezbjedi vrhunski software i angažuje vrhunske inžinjere zvuka u centrali Washingtonu, kako bi provjerio tehničku stranu snimka.
Razlika između montaže i fabrikovanja
Montaža je legitiman proces u radu medija i odnosi se na rezanje dužeg snimka te sastavljanjem tih dijelova proizvodnju nove, kraće i tehnički ispravnije verzije.
Fabrikovanje je proizvodnja novog sadržaja uz pomoć montaže ali koji takvom zloupotrebom dobija drugačiji, neistinit kontekst.
Tok analize
Analizom objavljenog snimka utvrđeno je sedam rezova, tj. da je snimak trajanja 3 minute sastavljen od 8 dijelova trajanja od 6 sekundi do minut i 30 sekundi. Analiza je utvrdila i tačna mjesta tzv. reza.
Utvrđen je i šum koji ukazuje da je objavljeni snimak snimljen tako što je zvuk reprodukovan iz kompjutera a snimljen na odvojenom uređaju.
Jedno od mjesta reza na objavljenom tonskom snimku
Glas Amerike, nakon ovih nalaza, kontaktirao je Avdu Avdića, urednika portala Istraga, koji je snimak objavio. Avdić je potvrdio da je snimak skraćen “zbog predugih nerazumljivih dijelova” sagovornice sa druge strane telefonske linije.
On je potvrdio i snimanje sa kompjutera obrazlažući to željom da zaštiti izvor tako što će, prekidom digitalnog niza, onemogućiti dalji prenos tzv. metapodataka u fajlu razgovora.
Avdo Avdić pristao je da, u svrhu druge analize, Glasu Amerike ustupi orginalni snimak trajanja 4 minute i 16 sekundi.
U drugoj analizi, analiziran je ambijentalni ton, svi zvukovi u prostoriji snimanja, udaljenost od uređaja koji je snimao razgovor te frekvencije zvukova na snimku što je otkrilo više detalja o samom snimku i okolnostima njegovog nastanka.
Autor analize je inžinjer zvuka Thomas Leahy na preporuku šefa odjela za istraživačko novinarstvo Glasa Amerike Tom Detzela.
Za analizu su korišteni softwarei Avid Pro Tools i iZotope RX 8 Advanced.
Da li se razgovor desio? – Da
Rezultati analiza i objašnjenja inžinjera ukazuju na to da se sporni razgovor zaista desio:
– Razgovor je snimljen u prostoriji približne veličine 4×4 metra koja je spojena sa drugom prostorijom ili hodnikom.
– Za vrijeme snimanja i Tegeltija i uređaj/osoba koja snima su statični, a uređaj se nalazi na udaljenosti između 1,5 i 3 metra od izvora zvuka (Tegeltije).
– Prostorija u kojoj je razgovor snimljen ima veću površinu, vjerovatno staklenu od koju se zvuk svo vrijeme odbija.
– Na početku razgovora u prostoriji se čuje emisija vijesti, u kojoj se na jednom mjestu spominje predsjednik Srbije Aleksandar Vučič.
– Duži snimak se u odnosu na objavljeni razlikuje u dužini nerazumljivih odgovora sa druge strane telefonske linije.
– Parametri ambijentalnog zvuka i frekvencija pokazuju da su svi dijelovi razgovora snimljeni pod istim okolnostima, na istom mjestu.
Da li je snimak montiran? – Postoji mogućnost
– Početak i kraj snimka pokazuju da je on dio dužeg razgovora.
– Uočene digitalne animalije (glitch) na najmanje jednom mjestu ukazuju na to da postoji mogućnost da je snimak sastavljen od najvjerovatnije dva, a moguće je i tri dijela, istog ali dužeg razgovora.
– Software je na jednom mjestu detektovao zamaskiran rez.
Krivulja koja pokazuje tehničku nelogičnost
Tegeltija: Kriv je “deep fake”
U cilju razjašnjavanja detalja analize Glas Amerike kontaktirao je Milana Tegeltiju. On nije odgovorio na poziv ali se javio viber porukom, onemogućivši bilo kakva pitanja.
U dužoj poruci Tegeltija tvrdi da “samo on zna istinu”. Većina poruke posvećena je njegovom tumačenju “deep fake” tehnika za koje tvrdi da ih je “dovoljno demonstrirao” na svom Twitter nalogu. Njegov glavni argument za to je “da se samo može zamisliti šta mogu [uraditi] obavještajne službe sa opremom kojom raspolažu“. On tvrdi da su “vodeći svjetski stručnjaci” ne navodeći njihova imena, “jasno rekli da je skoro pa nemoguće” otkriti deep fake redove.
Nakon provjere, Glas Amerike utvrdio je da ove njegove tvrdnje ne odgovaraju istini. Prema tvrdnjama inžinjera zvuka “deep fake” je stručnjacima i pomoću analize moguće otkriti, često i relativno lako. Iako takvi radovi mogu zavarati neobučene pojedince koji se oslanjaju isključivo na sluh ili vid, software koje koriste stručnjaci, a koji pri analizi prikazuju egzaktne grafikone i krivulje zvuka, nije moguće lako prevariti.
U slučaju analiziranog snimka, osnovni argument stručnjaka da nije u pitanju deep fake temelji se na izmjerenim parametrima tona sagovornice sa druge strane telefonske linije.
“Ne vidim način da deep fake može napraviti tako nešto“, rekao je inžinjer zvuka Glasa Amerike Thomas Leahy.
Dodatni argumenti koji ne idu u prilog Tegeltijinoj “deep fake” teoriji zavjere su karakteristike njegovog načina govora, često nerazumljivog i ispresjecanog te karakteristike jezika u BiH koji podrazumijevaju akcentovanje riječi i padeže, što deep fake tehnologije, za sada, teško mogu razumjeti i reproducirati.
Epilog
Tehnička analiza Glasa Amerike ukazuje na to da se, sporni, objavljeni razgovor zaista desio, da je kraćen, te da sastavljen od dijelova (dva ili tri) dužeg ragovora, za sada, nepoznatih pojedinosti i trajanja.
Zbog slučaja “Potkivanje 2”, posljednjih dana u javnosti su se pojavili pravni i medijski “eksperti”, poput Senada Pećanina i još nekih novinara, koji su, faktički, stali u zaštitu predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, podržavajući njegove teze o nezakonitom praćenju i “ugrožavanju njegove privatnosti”
“Ovaj drugi snimak je, vjerujem, puno problematičniji iz razloga što je očito da je snimljen i napravljen i dostavljen medijima u kojem nemamo autora snimka kojim je nečije pravo povrijeđeno. tu se, zaista, radi o korištenju aparature kojom raspolažu obavještajne ili paraobavještajne službe. I mislim da je tu gospodin Tegeltija u pravu, jer se radi o jednom nedozvoljenom snimku”, kazao je “pravni ekspert” Senad Pećanin gostujući na N1 televiziji.
Prije nego je izgovorio ovu rečenicu, on se pozvao na presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, ali nije naveo konkretne slučajeve. Stoga Istraga.ba, povodom rasprave u javosti o snimku nazvanom “Potkivanje 2”, objavljuje najbitnije dijelove presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Radio Twist protiv Slovačke. I u ovom slučaju snimak su načinile nepoznate osoben i dostavile ih medijima. Slovački pravni eksperti, poput Pećanina u BiH, tvrdili su da je “snimak nezakonito načinjen”, da je time ugrožena “privatnost” osobe na snimku… No, Sud u Strazburu presudio je drugačije. Evo retrospektive.
Bio je 12. juni 1996. godine kada je Radio Twist, u svojoj emisiji Journal, emitirao nezakonito snimljen telefonski razgovor između tadašnjeg slovačkog ministra finansija, koji je bio i dopremijer, i državnog sekretara Ministarstva pravde Slovačke. Razgovor se odnosio na angažman policijskih snaga tokom borbe za prevlast u najvećoj osiguravajućoj kući u Slovačkoj. Nakon što je snimak objavljen, državni sekretar ministarstva pravde je kazao da je “to njegov glas”, ali da su “snimci izvučeni iz konteksta” i da telefonski razgovor nije emitovan u cijelosti. Uslijedila je, potom, tužba lokalnim sudovima, a sekretar ministarstva pravde je, istovremeno, unaprijeđen i za sudiju Ustavnog suda Slovačke. Iznoseći svoju odbranu, novinari Radio Twista su tvrdili da su im nepoznate osobe snimak ubacile u poštansko sanduče. No, u martu 1999. godine nadležni Okružni sud u Slovačkoj je konstatovao da je Radio Tewist prekršio zakone te je naloženo da upute javno izvinjenje sekretaru Ministarstva pravde koji je postao sudija Ustavnog suda i da mu isplate 100.000 tadašnjih slovačkih kruna “kao naknadu za nematerijalnu štetu i da mu nadoknade troškove postupka”. Okružni sud je dalje primijetio da je “dostojanstvo tužitelja kao javnog službenika umanjeno jer je taj slučaj komentarisan u medijima”.
Nakon pravne borbe u Slovačkoj, Radio Twist se obratio Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu koji je prihvatio njihovu žalbu, utvrdivši da su stavovi slovačkih sudova bili neutemeljeni kada su konstatovali da je objavom snimka narušena privatnost državnog sekretara Ministarstva pravde.
Zaključci Suda u Strazburu
“Sud (Evropski sud za ljudska prava u Strazburu o.a.) ne može prihvatiti taj zaključak. Posebno se mora primijetiti da je predmetni telefonski razgovor vodilo dvoje visokih državnih službenika, državni sekretar u Ministarstvu pravde s jedne strane i zamjenik premijera i ministar finansija s druge strane. Kontekst i sadržaj razgovora bili su, dakle, očito politički i Sud nije u stanju prepoznati bilo kakvu dimenziju privatnog života u spornim događajima. Stoga je primjenjiv poseban standard tolerancije uspostavljen u sudskoj praksi Konvencije. Sud isto tako nalazi da pitanja koja se tiču upravljanja i privatizacije državnih preduzeća nesumnjivo i po definiciji predstavljaju stvar od općeg interesa. To je još i više u periodima ekonomske i političke tranzicije. U okolnostima ovog slučaja nije relevantno da li je snimak bio jasan i da li je povod za dalju javnu raspravu”, konstatovao je u martu 2007. godine Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.
Sud, nadalje, “nije uvjeren da sama činjenica da je snimak pribavila treća osoba, suprotno zakonu” Radio Twist “može lišiti zahtjeva zaštite članka 10. Konvencije” te konstatuje da “nema naznaka da su novinari Radio Twista postupali u lošoj vjeri ili da su slijedili bilo koju drugu svrhu osim izvještavanja o stvarima za koje su se osjećali obavezu da ih učine dostupnima javnosti”.
Osim ovog slučaja, slučnu presudu Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je i u predmetu Haldimann protiv Švicarske. No, o tome drugom prilikom.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
