Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Analize

    Sir Oliver i EU politika: Johann protiv Sattlera u misiji – spašavanje komesara Varhelyija

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Oglasio se i Johann Sattler.  Da negira samog sebe. Postojanje svog izvještaja ne negira. Što znači da izvještaj postoji. I da je vjerodostojan. Izvještaj koji je u utorak ujutro objavila Istraga, a koji je, dan kasnije, dospio i do novinara Guardiana u Briselu i Vašingtonu, postoji. Njegovo postojanje nije negirao ni glasnogovornik Evropske komisije Peter Stano. On kaže da “EU nikada ne komentariše medijske izvještaje o navodnim internim dokumentima EU”

    “Generalno, mogu samo da konstatujem da je izvještavanje ambasada/delegacija o unutrašnjim dešavanjima u zemlji domaćinu, sastancima ili posjetama prirodan i sastavni dio svakodnevnog diplomatskog posla i redovno se obavlja”, kazao je Stano u utorak.

    I to je bilo sve što se tiče dokumenta koji je Istraga objavila. Kabinet ambasadora EU u BiH Johanna Sattlera u potpunosti ignoriše dokument. A upravo je on ključni detalj cijele priče koja je zatresla i Brisel. Samo jednom rečenicom i Sattler, i Stano, i Oliver Varhalyi mogu riješiti sve dileme. Dovoljno je da saopće da je dokument lažan, izmišljen, krivotvoren i sve će biti riješeno. No, oni to ne govore. Johann Sattler uopće ne pominje dokument, Peter Stano ga ne negira, a mađarski diplomata raspoređen na poziciji komesara za proširenje EU Oliver Varhalyi – šuti. Umjesto njega, svakako, govori njegov premijer Viktor Orban, kojem je veći “izazov integrisati dva miliona bh. muslimana”, nego “bosanske Srbe” pomoći sa 200 miliona maraka. Za jednog integrisanog muslimana stotinu maraka Srbima. Što je, opet, obrnuta proporcija ratnih pokliča srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, miljenika i Pešte i Brisela, kojem je Oliver Varhelyi sada potčinio i Crnu Goru.

    Oglasio se, dakle, Johann Sattler. Više od jednog dana mu je trebalo da formuliše izjavu u kojoj će negirati navode Istrage zasnovane na njegovim riječima. Težak je to zadatak bio. I evo kako ga je austrijski diplomata sa, u sarajevskoj biografiji skrivenim, moskovskim radnim iskustvom riješio.

    “Činjenica da je član Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik obavijestio komesara Varhelyija tokom njegove posjete BiH 24. i 25. novembra o svojoj namjeri da sazove sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske za 10. decembar kako bi započeo proces povlačenja nadležnosti, ni na koji način ne implicira da je za takve planove dobio pristanak niti saglasnost. Naprotiv, komesar Varhelyi se usprotivio ovim planovima”, navode iz Delegacije EU.

    Da, to je činjenica. Ali je i činjenica da Johann Sattler u svom izvještaju, čiju autentičnost ne negira, piše: “Na Posebnoj sjednici NSRS planiranoj za 10. decembar, Komesar (Oliver Varhelyi op-a) je pojasnio da će se sjednica zaista održati, ali da će biti najavljen moratorij na donošenje zakona o jednostranom povlačenju iz državnih institucija na period od 6 mjeseci. To je dogovoreno, a predstavnici RS-a će odgovarati za sve suprotne radnje”.

    Evo, i izvorno, na engleskom jeziku: “On the planned Special RSNA Session for 10 December, the Commissioner clarified that the Session would indeed take place but that a moratorium to pass legislation on the unilateral withdrawal from State Institutions would be announced for a 6-month period. This had been agreed, and RS representatives would be held accountable for any contrary actions“.

    “This had been agreed”, piše Johann Sattler u dokumentu čiju vjerodostojnost ne osporava. Ili u prevodu: “TO JE DOGOVORENO”.  A ako se vlasti RS-a ne budu držale dogovora – odgovarat će za suprotne radnje.

    Tako piše Johann Sattler u dokumentu kojeg u demantiju ne pominje. A stvar je jednostavna. Ako je dokument lažan, krivotvoren, onda to treba i reći. Ali teško je reći da je nešto lažno i krivotvoreno, ako ono postoji. I ako ga je, pritome, još vidjelo i čulo sedamnaest ambasadora koji službuju u Bosni i Hercegovini.

    Oglasio se Johann Sattler, da kaže kako njegov šef “sir Oliver” Varhalyi ne podržava Milorada Dodika i zaključke Narodne skupštine Republike Srpske. Ali zašto je, onda, Sattler pisao u svom izvještaju da je “to dogovoreno”. Šta je dogovoreno? Datum održavanja Posebne sjednice NSRS, i “prolongiranje stupanja na snagu usvojenih zaključaka”. Ambasador Sattler negira Istragu, ali ne negira sebe. A Istraga je samo citirala ambasadora Sattlera.  To što on sada ignoriše vlastiti “rukopis”, stvar je samo dogovora.

    U Sarajevu uhapšen Smail Šikalo: Četiri mjeseca nakon pisanja Istrage, SIPA “pronašla” odbjeglog člana kartela “Tito i Dino”

    Piše:
    Redakcija
    -

    Smail Šikalo, član narko kartel Tito i Dino, uhapšen je u ponedjeljak u Sarajevu, saznaje Istraga.ba. Šikala su uhapsili pripadnici SIPA-e u njegovoj porodičnoj kući.

    “Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) danas su (20.12.2021. godine) na području Sarajeva lišili slobode jednu osobu po međunarodnoj Interpolovoj potjernici. Međunarodnu potjernicu raspisao je NCB Interpol Lima, Peru, zbog postojanja osnova sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo nezakonita trgovina drogom. Na osnovu operativnih saznanja policijski službenici SIPA-e locirali su navedenu osobu na području Sarajeva, nakon čega je lišena slobode i privedena u prostorije SIPA-e radi kriminalističke obrade.Nakon okončanja navedenih aktivnosti navedena osoba bit će predata Sudu Bosne i Hercegovine na dalje postupanje”, saopćeno je u ponedjeljak iz SIPA-e.

    Smaila Šikala je Istraga locirala početkom septembra i tada smo objavili da se ovaj bjegunac od peruanskog pravosuđa nalazi u Bosni i Hercegovini, gdje je pobjegao nakon što je pušten iz pritvora u Peruu. On je, zapravo, slobodan čovjek otkako je u 25. juna ove godine, pod svojim imenom i prezimenom, došao u BiH gdje je i rođen. Pravosuđe južnoameričke države Peru sumnjiči ga da je u januaru 2019. godine u Evropu pokušao prokrijumčariti oko 1,3 tone kokaina.

    Objavili smo na Istraga.ba  da je u januaru ove godine sudija Luis Perez Leon iz La Libertada odlučio izmijeniti odluku o pritvoru te je osumnjičenog Šikala pustio na slobodu. Kasnije je Ured za kontrolu prekršaja (OCMA) proveo je internu istragu i utvrdio da je sudija napravio brojne propuste prilikom odlučivanja. efica OCMA -e, Mariem De La Rosa Bedriñana, izvijestila je da je nakon ocjene sudskog spisa došla do zaključka da je sudija Pérez u donio kontradiktornu i nepravilnu odluku. Ali to u praksi ništa nije promijenilo. Kada je izašao iz pritvora, Smaila Šikala je dočekao kamion i odvezao u nepoznatom pravcu. Policijski izvori iz Perua, prenijet će nam kolege iz tamošnjeg lista El Comercio, sumnjaju da je Šikalo prvo otišao u Ekvador, a onda je krenuo dalje. U BiH je stigao 25. juna 2021. godine, a fotografije su snimljene u srijedu, 1. septembra.

    Smail Šikalo je uhapšen u noći između 6. i 7. januara 2019. godine. Tokom policijske u peruanskom gradu Trujillo zaplijenjeno je 800 paketa kokaina hidrohlorida.

    Osim Šikala, uhapšen je i jedan državljanin Perua. Paketi kokaina nosili su oznaku BH, a pošiljka je morskim putem trebala biti prebačena do Evrope, odnosno Nizozemske.  Nedugo nakon toga policija je uhapsila još tri osobe koje su bile povezane sa Šikalom te je zaplijenjeno dodatnih 400 kilograma kokaina, dok je Flavio Abanto u čijoj je kući živio Šikalo – pobjegao policiji. Tada je saopćeno da je ova grupa u Evropu namjeravala prebaciti ukupno 1,3 tone kokaina.

    kokain zaplijenjen u Peruu sa oznakom BH

    Dvije godine prije bh. državljanina Šikala, u Peruu je uhapšen njegov komšija i poznanik iz Sarajeva David Cufaj. Peruanskoj policiji bio je poznat po imenu Raul. Cufaj je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Sarajevu, u istoj ulici kao i Smail Šikalo. David Cufaj zvani Raul trenutno je na izdržavanju kazne u Peruu. On je u januaru 2020. godine osuđen na 17 godina zatvora. U presudi je navedeno da je dvije tone kokaina namjeravao prebaciti za osobu po nadimku “Tito”, koja je finansijer krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike u Evropu. Tito se nalazi na vrhu sheme ove organizirane kriminalne grupe koju je napravila policija u Peruu.

    shema peruanske policije: “Tito” na čelu kartela

    Prema dokumentima nizozemskog pravosuđa, Tito je nadimak Edina Gačanina. I on je rođen u Sarajevu i svoj životni put je započeo u ulici koja će kasnije dobiti ime po ratnom heroju i zlatnom ljiljanu Smailu Šikalu, inače, stricu Smaila Šikala koji je osumnjičen za krijumčarenje kokaina u Peruu. Iz iste ulice je i Mirza Gačanin, stic Edina Gačanina koji je prošle godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je oprao najmanje pet miliona eura stečenih prodajom kokaina. Ove godine Mirza Gačanin je pušten iz pritvora u Bredi i određene su mu mjere zabrane. No, istraga protiv njega se nastavlja. Edin Gačanin Tito pod istragom je američke DEA-e. Njegov kartel, prema dokumentima nizozemskog tužilaštva, dovodi se u vezu sa najmanje 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta.

    O SDA i izbornim pregovorima: “Ubiti, ne pomilovati”.

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Legenda kaže da je britanska kraljica Elizabeta dželatu poslala poruku: “Ubiti ne pomilovati”.

    Papirić s tih “par slova” odnosio se na pogubljenje njoj drage osobe, s kojom je bila izuzetno bliska. I to se znalo. I onda se dželat našao u neobranom grožđu. Gdje je zarez u ovoj prostoj rečenici? Od njega ne zavisi samo život potencijalne žrtve, već i samog dželata.

    Pred tim izazovom su danas i članovi Glavnog odbora Stranke demokratske akcije. Ova partija trebala bi se očitovati o daljem toku pregovora o izbornoj reformi.

    “Ne bih rekao da će se SDA ikada povući iz pregovora sa međunarodnom zajednicom. I kolegij SDA je tako stvari jučer usmjerio, takve su naše preporuke.

    Mi smo stranka koja je ozbiljna, koja je sa međunarodnom zajednicom napravila ozbiljne pomake, ozbiljne sporazume u protekle tri decenije. Ne mislimo da je to način na koji se treba odnositi sa prijateljima iz međunarodne zajednice.

    Naravno, treba se boriti za ono za šta smatramo da se treba boriti kada je u pitanju BiH. Mislim da se sama međunarodna zajednica za sada povukla, jer je vidjela jedan tvrd odgovor od strane Dodika”, rekao je sinoć Bakir Izetbegović u intervjuu za TV Hayat.

    Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine jučer je i formalno “presjekla”. Neće biti dio procesa dok se ruši ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

    Javnost je većinski pozdravila takav potez, SDP je dobio (trenutne) značajne političke poene. Ova stranka najavljuje dalje korake na kapitalizaciji ovog političkog iskoraka.

    Ipak, nije jednostavno “otresti” strance.

    SDA se sada nalazi pred vlastitim izborom.

    Ili će, kako je danima najavljivano iz vrha te partije, biti uz SDP, čime nestaje i teoretska mogućnost reforme Izbornog zakona i promjene Ustava BiH, ili će se “zaokrenuti” i ponovo pružiti ruku međunarodnim posrednicima.

    Moguće je, stoga, da iz GO SDA prema SAD i EU ode “učestvovati ne bojkotirati”. Ni vuk sit, ni ovce na broju. S jedne strane, javnost vidi da nema konkretne reakcije na rušilački pohod Milorada Dodika na Bosnu i Hercegovinu.

    Imaju jake izjave, čak i nekih visokih diplomatskih zvaničnika, a pogotovo parlamentaraca. Ali akcije = sankcija, nema. Još. Za sada, taj igrokaz liči na onaj vic “Nemoj me Mujo više braniti”. S druge, u SDA-u znaju da su neki (ostrašćeni) međunarodni zvaničnici nanišanili baš tu partiju i sada traže argumente za već spremljenu odluku da je SDA, a ne Dodik ili njegov koalicioni partner Dragan Čović, krivci za posvemašnju blokadu institucija Bosne i Hercegovine, ali i njenog većeg entiteta – F BiH.

    SDA-u, odnosno Bakiru Izetbegoviću se sada prigovara što je insistirao da se u pregovore o reformama izbora uključe i ostale stranke, predvođene SDP-om. To se, kažu, moglo raditi paralelno. Izetbegović i Čović “razgovaraju” (ne “pregovaraju”, ističu ti neki stranci), a ostale stranke razmatraju istu tu materiju u nekom ad hoc forumu.

    Razgovori iliti pregovori o izbornoj reformi stopirani su do daljnjeg. To su odlučili stranci. SDP s pravom ne želi učestvovati u tome dok Dodik nastoji pokidati tkivo Bosne i Hercegovine. SDA bi se rado pridružila, ali ne bi da na tom putu (jedina) pogine.

    Bakir Izetbegović, kao lider stranke, danas će u 14:00 u Kaknju stati pred prošireni Glavni odbor partije, pred odbornike, ali i državne poslanike, te visoke federalne zvaničnike, uključiv i predsjednika Kluba poslanika te partije u Federalnom parlamentu i u uvodnom izlaganju dati smjernice i za tu odluku.

    Unutar partije postoji podjela – jasno i glasno odbiti zamajavanje izborima čije održavanje postaje sve upitnije i svu energiju usmjeriti prema suprotstavljanju osovini Dodik-Čović ili ipak nastaviti gubiti živce i vrijeme u nečemu što niko živi ne zna ishod.

    “Pregovorati ne razgovarati”.

    (politicki.ba)

    Ako laže Arnaut, ne laže Arnautović: Kako je Damir Arnaut sebi pripisao zasluge za usvajanje odluke koja nije ni usvojena

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Par rečenica u tri twitta Damira Arnauta dokazuju da je ovaj aktualni kadar Naše stranke, sa popriličnim stažom u SBB-u i Stranci za BiH, sklon iskrivljavanju činjenica, ali i da je njegovo znanje o izbornom zakonodavstvu poprilično skromno.

    “Ono kad te prozivaju zbog nečega na što si ponosan i što bi opet uradio. Taj dan sam spasio koncept Popisa iz 91. kao strateške kategorije. Stranci došli da nam potvrde najave Irene Hadžiabdić da će CIK podijeliti mandate u FBiH i da to ima njihovu podršku. Kulturno sam digao frku, ukazao da Popis ‘91 ne smiju ni pomenuti zbog implikacija na polju povratka, omjera u MUP-ovima. Da, ako će CIK to već uraditi da se ne šale da pominju ni 91. ni 13., već da nabacaju “slučajne” brojke. Da se ne smije uvesti koncept da je 13. validniji koncept od 91. Takvo rješenje je nedugo poslije CIK usvojo jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13. Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, napisao je Arnaut u svom obraćanju javnosti nakon što je Istraga objavila snimak na kojem se čuje kako bivši kadar SBiH-a i SBB-a sa trenutnom adresom u Našoj stranci zagovara primjenu popisa iz 2013. godine, s čim je bio “suglasan” i HDZ BiH.

    Pa, da vidimo šta to tvrdi Damir Arnaut. Krenut ćemo od kraja.

    “Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, piše Damir Arnaut.

    Kako ga je spasio, možete vidjeti ako kliknete na ovaj link, koji će vas odvesti na stranicu Centralne izborne komisije BiH. Dokument se zove “Uputstvo o izmjeni i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za tijela vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH”. Ovaj dokument Centralne izborne komisije BiH temelji se na popisu stanovništva iz 2013. godine. Još uvijek je na snazi. Prema tom dokumentu, iz Zeničko-dobojskog kantona se bira samo jedan delegat iz reda hrvatskog naroda, dok se iz Kantona Sarajevio biraju tri Srbina. Da je Arnaut “spasio koncept Popisa 91”, Kanton Sarajevo bi davao pet delegata iz reda srpskog naroda, a Zeničko-dobojski kanton bi davao dva Hrvata. Na stranici CIK-a je lako provjeriti da se sada, prilikom rasporeda delegata u Dom naroda FBiH primjenuje popis 2013. godine”.  Arnautov “koncept Popisa 91” koji je “on spasio” zapravo – NE POSTOJI. 

    Na fotografiji ispod ovog pasusa je raspored delegata u Domu naroda FBiH u slučaju da je na znazi “koncept Popisa 91” koji je “spasio Damir Arnaut”.

    No, ovaj raspored ne važi jer Damir Arnaut NIJE SPASIO koncept popisa 91. Na snazi je koncept popisa 2013. i raspored delegata možete vidjeti na dokumentu ispod ovog pasusa.

    Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

    “Kulturno sam digao frku, ukazao da Popis ‘91 ne smiju ni pomenuti zbog implikacija na polju povratka, omjera u MUP-ovima. Da, ako će CIK to već uraditi da se ne šale da pominju ni 91. ni 13., već da nabacaju “slučajne” brojke. Da se ne smije uvesti koncept da je 13. validniji koncept od 91. Takvo rješenje je nedugo poslije CIK usvojo jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13.”, piše Damir Arnaut na svom Twitter nalogu.

    U prvoj rečenici nije jasno da li se državni zastupnik Arnaut zalagao za primjenu popisa iz 1991. godine i kakve to veze MUP-ovi imaju sa izborom delegata u Dom naroda Federacije BiH. Damir Arnaut se tako hvali da je rekao strancima da se “CIK ne šali da pominje ni 91. ni 13. godinu, već da nabacaju slučajne brojke“.

    Bivši advokat State Department sa diplomom pravnika sa američkog Univeziteta Berkeley, tako, traži “slučajne brojke” i napominje da se CIK “ne šali da pominje ni popis 91”.

    U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, poglavlje IX, član 7. (utvrđen Amandmanom LI) piše da: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede“.

    Ako u Ustavu FBiH piše da je osnova za izračun – “koncept Popisa 91.”, zašto je onda pravnik Arnaut govorio strancima da CIK “ni u šali” ne pominje popis iz 1991. godine.

    Idemo dalje.

    “Takvo rješenje je nedugo poslije CIK je usvojio jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13.”, tvrdi Arnaut, tvrdeći da je Centralna izborna komisija BiH usvojila njegov prijedlog.

    Izvod iz Zapisnika sa 98 sa sjednice Centralne izborne komisije održane dana 18. 12. 2018. godine dokazuje da Arnaut, opet, ne govori istinu.

    Na dnevnom redu CIK-a su bila dva prijedloga Upustva. Prvi prijedlog je dostavio Suad Arnautović i on je bio zasnovan na popisu iz 1991. godine. Za taj prijedlog su glasali Suad Arnautović, Ahmet Šantić i Irena Hadžiabdić. Protiv su bili Branko Petrić, Vlado Rogić, Novak Božičković i Stjepan Mikić. Prijedlog koji je zasnovan na “konceptu popisa 1991.” nije usvojen.

    Drugi prijedlog rasporeda mandata u Domu naroda FBiH je bio zasnovan na popisu iz 2013. godine. “Koncept popisa 13.” je podrazumijevao “protjerivanje” dva srpska delegata iz Sarajeva u Livno i jednog hrvatskog delegata iz Zenice u Široki Brijeg. Ta odluka je usvojena sa pet glasova za i dva protiv (Suad Arnautović i Ahmet Šantić).

    Parlamentarac Arnaut je, tako, u tri rečenice iznio četiri neistine. Prvo, CIK nije usvojio nikakvo “njegovo” rješenje. Drugo, CIK nije rješenje usvojo jednoglasno.  Treće, Suad Arnautović i Ahmet Šantić nisu glasali za usvojeno Uputstvo. Četvrto, Irena Hadžiabdić i kadrovi SNSD/HDZ su preglasali Arnautovića i Šantića.

    “Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, uskliknuo je Arnaut.

    Dokumenti dokazuju da nije. A snimci sa pregovora iz 2018. godine dokazuju da se Damir Arnaut zalagao za “proizvoljne” brojeve koji bi se, “slučajno poklopili sa popisom iz 2013.” S tim da ništa ne bi bilo napisano.

    Nakon povlačenja iz pregovora o izmjenama izbornog zakonodavstva: Opozicija ili izdaja?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Prve reakcije nakon objava politicki.ba da će SDP, SDA, te DF napustiti pregovore o promjenama Izbornog zakona i Ustava Bosne i Hercegovine, pokazale su tradicionalno pojednostavljeno gledanje ovdašnje javnosti. I to nije nikakvo iznenađene niti novina i osobenost bh. političkog društva.

    Stavove nekih stranaka sa sjedištem u Sarajevu da treba biti oprezan, te da se ne trebaju zatvarati vrata prijateljima iz međunarodne zajednice odmah su dočekane na nož i proglašene izdajom.

    Reakcije na društvenim mrežama, ma koliko bile emotivne, odražavaju realno raspoloženje.

    Stranke koje se kolebaju, pokušavaju procijeniti bilo, makar svog biračkog tijela, na sebe preuzimaju veliki rizik da ih birači kazne.

    Ne toliko na izborima naredne godine, jer je sve realnija opasnost da se oni neće održati, već na društvenim mrežama, kroz trenutni rad ili nerad tih partija…

    Prema bilu društvenih mreža, javnost očekuje konačno jedinstvo bošnjačkih i bosanskohercegovačkih stranaka. Situacija postaje sve dramatičnija i kalkulacije, pa čak i neka racionalna promišljanja, naprosto nemaju mjesta u stomacima sve nervoznije javnosti. One mogu uslijediti, pa i biti pozdravljene, tek nakon što se s jednog mjesta, iz jednog potpisanog papira, čelnici stranaka koje okupljaju probosanski blok opredijele i kažu: ovo je minimum ispod kojeg razgovora nema!

    Stoga, par “opozicionih” partija koje kalkuliraju iz samo njima poznatih razloga, suočava se s istinskim rizikom da zbog toga bude brutalno kažnjeni.

    Živimo u sve bržim vremenima i javnost niti ima vremena, a pogotovo volje da sluša i čita nesuvisle i duge elaboracije.

    Jer, čak ni SDP BiH, koji je prvi iskoračio, nije “ubio” izbornu reformu.

    “Smatramo da je Izborni zakon izuzetno važno političko pitanje, ali da zaštita ustavnopravnog poretka u ovom trenutku predstavlja prioritet. Ne želimo svojim odlukama praviti pritisak na druge političke aktere, ali SDP ne želi svojim budućim učešćem u pregovorima u ovim okolnostima biti saučesnik u kupovini vremena za secesionističke projekte pred kojima dio i domaće javnosti, ali i međunarodne zajednice (ne)svjesno zatvara oči”.

    Ponašanje partija i u ovoj situaciji, odraz je zrelosti, pa ako hoćete i lukavosti čelnika. Ono odslikava i prilično mogući trend ponašanja u budućnosti. Za kalkulacije i “mudroserske” istupe tipa – “pa pregovori su svakako otkazani, šta se ko ima povlačiti”, u najmanju ruku nema mjesta.

    Nakon dana i dana brutalne svakovrsne ofanzive Milorada Dodika, dana i dana brige i rasprava u krugu porodice hoće li biti rata i šta raditi u narednim mjesecima, javnost hoće vidjeti uspravljene kičme, odlučne istupe, pa i po koju jaku riječ.

    I tu nema tolerancije za one političare koji svoje projekte vide u “opoziciji” jer teško da ima i jedne stranke koja negdje nije u nekoj vlasti, koja nema svoje ministre, nadzorne i upravne odbore… “Opozicionarenje” je ne samo providna, već i bijedna mimikrija.

    Ko to ne vidi, osuđuje sebe na gubitak!

    Analiza Senada Avdića: “Inzkov zakon” poput “srpskog svata”, Dodik privodi kraju proces za čije je ostvarenje Milošević govorio da su ”Srbi spremni jesti i korenje”

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Milorad Dodik je u petak na sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske uradio ono što je uporno, nedvosmisleno najavljivao najmanje četiri-pet mjeseci unazad – vratio nadležnosti entiteta nad nekoliko kapitalnih državnih institucija. Pa opet taj predvidljivi i logičan čin, hroniku najavljene smrti države, mnoge ljude na odgovornim dužnostima je zatekao nespremnim.

    Oni koji su prije nekoliko mjeseci Dodikove najave, odnosno prijetnje vezane za ukidanje zakona o pravosuđu, vojsci, oružanim snagama, indirektinim porezima, obavještajnoj zajednici… dočekivali sa ciničnim i podsmješljivim komentarima i nakon događaja od posljednjeg petka se nastavljaju čudom-čuditi. Ne mogu da pojme kako se najednom ovaj kijamet iznebuha desio, kao da je riječ o elementarnoj nepogodi, gromu iz vedra neba, a ne dugo, pažljivo, koordinirano i neskriveno vođenom procesu. Podjednako se takav dojam odnosi i na domaće političke aktere u Sarajevu, vladajuće i opozicione, kao i na strance, one na službi u BiH i njihove šefove u inozemstvu.

    Mirnim sredstvima do ratnih ciljeva

    Za razliku od premijernog izvođenja, odnosno prvog, krvavog čina ove drame, onog s početka 90-ih godina prošlog vijeka, kada je složena, sveobuhvatna operacija razbijanja Bosne i Hercegovine vođena u nepristupačnoj konspiraciji, u štabovima i bunkerima, vojnoobavještajnim centrima u Beogradu i donekle u Sarajevu, ovog je puta, u završnom činu te povijesne drame, sve bilo javno, neskriveno, najširoj javnosti dostupno. Sve što su tada Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, vojni vrh predvođen Aleksandrom Vasiljevićem… radili povlačeći konce secesije, nasilja i destrukcije iz duboke sjene i zaštićene ilegale, Dodik i njegovi zaštitnici iz Beograda i Moskve izvode neskriveno, javno, što bi se reklo na otvorenoj sceni. Toliko javno, toliko ašićare i u toj mjeri vidljivo i čitko da je iznenađenje zatečenost, zbunjenost događajima iz Skupštine RS-a predstavlja svojevrsno saučesništvo u tom dugo pripremanom i dugoročno razornom poslu.

    Uvodni, jednočasovni referat kojeg je podnio Milorad Dodik također je koristio sve bitne elemente i obrasce za kojima je posezao Radovan Karadžić, koji su dobrano izlizani od svakodnevne upotrebe tokom 90-ih godina. Riječ je o eksplozivnoj retoričkoj smjesi kreativnih laži i sirovog nasilja korištenih sa ciljem stvaranja tzv. “nove realnosti”. Dodik je u referatu svako malo ponavljao da je međunarodna zajednica nasilno i jednostrano narušila dejtonsku ustavnu arhitekturu BiH vršeći transfer nadležnosti sa entiteta na centralnu državu. Pri tom mirno, bez da trepne, gleda u oči narodne poslanike i cjelokupnu javnost kojoj je dobro poznato da je najveći dio tih navodnih antidejtonskih operacija proveden u suradnji sa njim, uz njegovo odobravanje, podršku, glasanje objema rukama. Ako je sve što je Dodik potpisao, odobrio, izglasao i “prenio” u Sarajevo bila antiustavna rabota i protivdejtonska ujdurma, ne bi li tada on trebao snositi kaznenu i političku odgovornost za tu svjesnu dugogodišnju sabotažu?! Pogotovo jer je lako dokazivo kako je to “produženo krivično djelo” radio iz koristoljublja. Dodikova dugogodišnja krotka snishodljivost prema strancima i igranje poput dobroćudne mečke kako njihov bubanj kaže bile su cijena njegovog političkog opstanka lišenog bilo kakve odgovornosti i samokontrole.

    “Inzkov zakon” poput srpskog svata

    Navodna iznuđenost ovakvih mjera zakonom o negiranju genocida kojeg je prije četiri mjeseca nametnuo Valentin Inzko također je sasvim pala u drugi plan i niko je tokom rasprave u NSRS-u nije ni pominjao. Sam Dodik je u prvoj reakciji, na dan proglašenja Inzkovog zakona, krajem jula, kazao da srpski predstavnici u državnim institucijama neće sudjelovati u njihovom radu niti donošenju odluka, kazao je „kao što to nisu radili ni prethodnih mjeseci“. Inzkovo nametanje zakona je, dakle, bio okidač za blokiranje državnih institucija u dugom vremenskom periodu prije njegovog donošenja.

    Neće previše biti grubo, a neće biti ni netačno, ako donošenje Inzkovog zakona po reakcijama koje su uslijedile uporedimo sa spiralom destruktivnih, nasilnih reakcija na ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića na Baščaršiji prvog marta 1992. godine. Riječ je o dobro poznatoj tehnici premještanja povoda i razloga. U nekoj drugoj prilici, mogla bi se uspostaviti bliska povezanost Gardovićevog ubice Ramiza Delalića Ćele sa srbijanskim obavještajnim centrima koji su ga 80-ih godina prijevremeno pustili iz zatvora u Zabeli i usmjerili prema Sarajevu. “Ako ti ne možeš pronaći povod za blokadu Sarajeva i Bosne, pronaći ću ga ja”, rekao je prema ozbiljnim izvorima Jovica Stanišićprvog marta 1992. godine Radovanu Karadžiću koji je u glavnom gradu Srbije pratio odvijanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

    Naivna su očekivanja i zaludne tlapnje da će planiranu, već opipljivu, zakonski uokvirenu secesionističku namjeru obuzdati, spriječiti samo sankcije, političke i ekonomske, kojima i to neuvjerljivo vitla međunarodna zajednica. Ovo što radi Dodik uz podršku svojih međunarodnih pokrovitelja, a dobrim dijelom I nalogodavaca jeste nastavak, jedini logičan epilog iste one politike i onih nacionalnih ciljeva zbog kojih je Slobodan Milošević uoči otpočinjanja ratova 90-ih godina kazao da je “srspki narod spreman jesti i korenje, ako bude potrebno. Tri i po godine je Srbija podnosila i živjela najteže sankcije međunarodne zajednice i ne bi ih Milošević prekinuo ni u Daytonu, da mu kojim slučajejem nije isporučeno ono što je tražio tokom ratova, a to je “pola Bosne i Hercegovine”.

    Vojska im ne treba, imaju je

    Rekoh da je bitna sastavnica Dodikovog iredentističkog projekta sila, odnosno nasilje. Ne traži on ukidanje Oružanih snaga BiH da bi formirao vlastite, entitetske, nego da bi zatro ideju bilo čega zajedničkog u represivnom aparatu, policiji, pravosuđu, vojsci, obavještajnoj zajednici. Tvrdnja da Republika Srpska nema novca za financiranje vlastitih oružanih snaga je također proizvoljna, jer ignorira “stanje na terenu”. Njome se previđa činjenica da Dodik već ima oružane snage kroz policijski aparat, žandarmeriju, specijalne jedinice, entitetske i druge formirane pri centrima službi bezbjednosti koje su, kako smo vidjeli na nedavnim vježbama, potpuno vojnički ustrojene i logistički opremljene.

    Prilike u BiH su ušle u krajnje kritičnu, političku i sigurnosnu fazu sa krajnje nezvjesnim i nepredvidivim raspletom i reperkusijama po državu, društvo, sudbine i živote građana.

    Na koji će se način ta kriza dalje razvijati teško je predviđati. Čini se da je za početak neophodno da politički predstavnici iz Sarajeva odustanu, stave embargo na bilo kakve daljne pregovore sa strancima, američkim i evropskim izaslanicima oko bilo koje teme koja nije izravno povezana sa zaustavljanjem galopirajućeg procesa raspada države kojeg je pokrenuo Milorad Dodik. Sve drugo, a pogotovo jalovo iscrpljivanje oko izbornih propozicija, predstavlja cinično razvlačenje snaga, da ne kažem baš “razvlačenje pameti”.

    (slobodna-bosna.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Konstruktivni dijalog o ratu – Ako šutnja nije (tiha) podrška, onda moraju uslijediti djela, a ako jeste – kažite nam naglas!

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ako je i bilo dilema oko narednih poteza lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika, ako je, dakle, bilo optimista koji su povjerovali da je intenzivirani pritisak međunarodnih dužnosnika i njihova ophodnja Bosne i Hercegovine u posljednja dva mjeseca zaledila ambicije vođstva Republike Srpske o otcjepljenju, u prošli petak su se raspršile kao mjehur od sapunice. U Banjaluci, u Narodnoj skupštini RS-a, gledali smo reprizu nekadašnje sjednice Skupštine RBiH, one famozne iz oktobra 1991. na kojoj je Radovan Karadžić zaprijetio Bosni i Hercegovini autocestom pakla i stradanja, a muslimanskom narodu nestankom. Povod je bio toliko sličan – nadležnosti Bosne i Hercegovine – da sam potpuno sigurna kako se svima onima koji pamte ove događaje u petak ledila krv u žilama, iako nas je Dodik tobože umirivao sve obećanjem kako (još?) ne šije ratne uniforme, istrajavajući na “Svetom pismu RS-a”, kako je dan kasnije nazvao usvojene zaključke Narodne skupštine, kojim se entitet povlači iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine, oblasti pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i odbrane na državnom nivou i istovremeno formira entitetske agencije. U Karadžićevo doba, entitetske agencije su zvali srpskim autonomnim oblastima, a pravljene su po identičnom receptu paralelnih institucija kojima je Dodik dao i rok od šest mjeseci da zažive?!

    Uzvišena međunarodna zajednica 

    Vratit ćemo se NSRS-u, ali prvo da vidimo kako je na ove prijetnje reagirala naša uzvišena međunarodna zajednica, ona u koju polažemo sve nade i koja nas evo mjesecima uvjerava da rata biti neće. Samo nam ne govori kako će ga spriječiti. Možda smo, nakon saopćenja kojim je ispraćena posebna sjednica NSRS-a, prosvijetljenih vidika: famozna Kvinta (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije, Francuska, Njemačka i Italija), pojačana Delegacijom EU/Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH, uzvratila je Dodiku istim onim intenzitetom kao i Karadžiću onomad.

    Svjesni su, priznaju javno naši ambasadori, da je riječ o dodatnom koraku eskalacije (tako se sad zove prijetnja otcjepljenjem), a da je baš tako, lako nam se i samima uvjeriti jer nam nude i slične metafore. Onu Karadžićevu autocestu pakla i stradanja, koja nam sad visi nad glavama u Dodikovom aranžmanu, preimenovali su u “slijepu ulicu”, no doima se da oni čak i ne smiju prozvati vozača, već apeluju na svijest “vladajuće koalicije u RS-u” od koje – vjerovali ili ne – naše uvažene diplomate očekuju da se zabrine što “osporavanje dejtonskog okvira šteti ekonomskim izgledima entiteta, prijeti stabilnosti zemlje i cijelog regiona, te ugrožava budućnost BiH u EU”. Baš ovako i ovim jezikom! Kao da se vladajućoj koaliciji i Dodiku samom fućka za propuštene ekonomske prilike i borbu protiv korupcije! No, u drugom dijelu izjave/reagiranja na stvaranje SAO RS-a naša je Šestorka prevazišla samu sebe, onako inventivno osvješćujući “političare u RS-u i one u FBiH” prilikom da nastave dijalog i da hitno pronađu rješenje. Šta se – jezikom diplomata – zove rješenjem u situaciji kada jedan čovjek, pa makar on bio i trećina kolektivnog šefa države, sa svojim koalicijskim partnerima, obznani povlačenje iz ustavnopravnog poretka zemlje? Ako to nije kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, bilo bi lijepo da nam kažu šta jeste! Umjesto toga, naša diplomatska Šestorka “ohrabruje sve lidere da izgrade uzajamno povjerenje tako što će odmah prestati sa zapaljivom retorikom i onom koja dovodi do podjela, te da se vrate u državne institucije u punom kapacitetu, gdje se također može razgovarati o pitanjima o kojima ne postoji dogovor. Fokus sada treba biti na postizanju napretka u reformama koje su važne građanima i za put pristupanja EU.” Pa dokle više?

    Možda su preokupirani vlastitim angažmanima na društvenim mrežama, možda im do ljudi u Bosni i Hercegovini i jeste stalo kao do lanjskog snijega, naročito sada dok pada frišak, možda su okovani (ne)usaglašavanjem, no ništa od toga naše Kvinte i Šestorke ne može oprati od odgovornosti za ovu zemlju. Pa čak ni ona famozna rečenica koju jednako ponavljaju domaćim političarima – gospodo, preuzmite odgovornost! Sve dok postoje PIC i OHR, postoji i međunarodna odgovornost za stanje u BiH. Uostalom, nisu domaći političari kreirali 5+2 uvjeta za kraj mandata OHR-a, oni ih – istina – nisu ispunili, ali i zato što je, u međuvremenu, Milorad Dodik počeo da vozi onom slijepom ulicom koja danas prijeti da postane autocesta pakla. I nisu domaći političari sami donijeli odluku da presuda Sejdić – Finci i sve druge donesene pred Evropskim sudom za ljudska prava čekaju neka bolja vremena, već se ta bolja vremena godinama uvjetuju ambicijama Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, da betonira partijski veto na izbore za člana državnog Predsjedništva. Popuštanje Dodikovim prijetnjama i koketiranje sa Čovićevim ambicijama doveli su Bosnu i Hercegovinu u stanje u kakvom je danas, u kome, vrli naši ambasadori, već jako dugo ne možemo govoriti o ekonomskim prilikama, više o neprilikama, jadu i bijedi za koje, naravno, i bošnjački političari snose ogromnu odgovornost, ali njihova razjedinjenost i nepristajanje da se svrstaju u etnički geto u vašim zemljama slovi za poželjni partijski pluralizam. Zašto za nas važe drugačiji aršini?

    Kvinto i šestorko dohvatite se posla 

    Ne sporim, u pravu ste kada nas po(d)učavate borbi protiv korupcije, to je pošast koju svi mi – bez obzira na nacionalne, vjerske i ine razlike – trpimo podjednako u režiji naših vlasti, no za borbu protiv korupcije treba nam pravosuđe koje neće biti izuzeto iz ustavnopravnog poretka zemlje. U pravu ste i kada nas učite o ljudskim pravima, ali zar nije licemjerno podsjećati nas na nizak stepen ljudskih prava kada cijela armija Ostalih nema priliku da bude izabrana i kada u našoj zemlji nismo svi jednaki pred zakonom jer su konstitutivni jednakiji od ostalih, da ne pominjem sad privilegije koje imaju nositelji partijskih knjižica vodećih nacionalnih partija. Istina je zapravo otužno bolna: dok vazite političarima pozivajući ih na konstruktivni dijalog (o ratu?), zaboravljate na svoje obaveze prema Daytonu. Zato, Kvinto i Šestorko, dohvatite se posla: umjesto izjednačavanja krivice, skupite hrabrost i imenujte krivce za kršenje dejtonskog mira i za blokade države pa nam pomozite u reformama. Da bi ona maksima o izborima, koji su najveća kazna političarima, dobila na snazi, ova zemlja i njezini ljudi moraju imati mir, umjesto sada važećeg pravila da prijetnje ratom bivaju nagrađene vlašću. Da, istina je da se politike i pozicije i opozicija u ovoj zemlji moraju mijenjati, ali to se sigurno neće dogoditi ispraznim pregovorima o ustavnoj reformi u vrijeme dok se ustav krši, a njegovi koautori šute. Ako šutnja nije tiha podrška, onda moraju uslijediti djela, a ako jeste – kažite nam naglas. Toliko ste dužni građanima ove zemlje o čijim ljepotama redovito izvještavate pratitelje na društvenim mrežama. I da, ako zaista mislite da će se Dodik povući sam – preslušajte sve njegove uvrede na račun vaših zemalja i (može i na Instagramu) objavite šta vaše vlade kažu o tome. Pa, da znamo da to tako i treba. Makar pola godine prije nego počne šiti one uniforme.

    (Oslobodjenje.ba)

    Zaključci prođoše, Kvinta poziva na dijalog i “borbu protiv korupcije”: Može li se u Berlinu i Londonu o institucijama Njemačke i Britanije pregovarati sa likovima poput Nenada Stevandića?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    “Imate li, negdje, prostor u Sarajevu gdje bismo 9. januara mogli održati akademiju povodom dana Srpske”, upitat će me u petak Nenad Stevandić, netom nakon završene konferencije za novinare  na kojoj su on i Milorad Dodik saopćili da će, bez obzira na povlačenje opozicije, Narodna skupština RS usvojiti zaključke kojim će formalno pokrenuti proceduru rušenja institucija BiH.

    “Imam”, odgovorit ću Stevandiću.

    “A gdje”, upitat će lider “Ujedinjene Srpske”, poznat po tome što je, kao SOS-ovac Jovice Stanišića, sa heklerom na ramenu etnički čistio Kotor Varoš od Bošnjaka i Hrvata.

    “U Centralnom zatvoru. Tamo biste trebali obilježiti dan RS. A ako vam je draže”, nastavit ću u prisustvu trojice kolega iz “sarajevskih medija”, “možete i u Istočnom Sarajevu, u državnom zatvoru”.

    Kasnije ću, ipak, saznati da ne može. Pritvorski kapaciteti državnog zatvora u Vojkovićima su popunjeni. Za samo devet dana, primijetit će u svojoj emisiji Pečat novinari RTRS-a, “osamnaest uhapšenih Srba”. Uglavnom osumnjičenih za ratne zločine počinjene 1992. godine.

    Godina je 2021. BiH je, opet, u fokusu svjetskih medija, govori se o novom ratu, američki zvaničnici pominju “moguću intervenciju”, ruski, pak, pružaju zaštitu Miloradu Dodiku i njegovoj politici, na Palama se usvajaju strateški dokumenti, koje, potom, provode “organi Srpske”. Sve podsjeća na 1992. godinu. Čak je i Nenad Stevandić tu. Nedostaju mu tek crvena beretka i hekler u ruci da bi slika iz ‘92. bila potpuna. No, pripadnici Žandarmerije, koji su u petak, sa dugim cijevima dežurali ispred zgrade Narodne skupštine RS, daju osjećaj “sigurnosti” onima što su u sali glasali za zaključke kojim su, koliko god neko tvrdio da je blef, formalno-pravno započeli proces rušenja institucija.

    “Tačka razlaza nije u cilju, nego u putu”, ispalit će na sjednici Narodne skupštine RS Nenad Nešić, “opozicionar” koji nije podržao zaključke koje je prethodno predložio SNSD sa partnerima.

    Cilj je, dakle, isti. I poziciji i opoziciji. Cilj je rušenje institucija BIH. Jedina razlika je, priznat će Nešić, u tome što se opozicija ne slaže da se na ovaj načini institucije države BiH mogu urušiti “bez rata”.

    “Danas, bez obzira što je legitimno da to tražimo, da iziđe se iz sistema PDV-a, da može da kontroliše svoj dio granice, da kontroliše ili da vrati pravosudni sistem potpuno u nadležnost RS, da to učini bez rata, ja mislim da se grdno vara”, bit će još iskreniji predsjednik SDS-a Mirko Šarović.

    Bez obzira na to, Milorad Dodik i Nenad Stevandić su nastavili da pozivaju na mir, provlačeći kroz svoje izjave da su zaključci Narodne skupštine RS idealni kao argument za pregovaračkim stolom sa “službenim Sarajevom”. Da, da, upravo to se moglo iščitati iz njihovih riječi izgovorenih u Narodnoj skupštini RS. Zaključci o prenosu nadležnosti su argument vlastima iz Banja Luke da za pregovaračkim stolom ojačaju svoju poziciju.

    Onda se ukazala Kvinta. Da nam poruči da pregovori nemaju alternativu i da će zaključci, pazite sada dobro, “omesti borbu protiv korupcije”.

    “Povećanje tenzije i blokade funkcioniranja institucija dovest će do restrikcija ekonomskih prilika za građane, odvratiti investicije i omesti u borbi protiv korupcije. Političari iz RS-a i oni u FBIH imaju prilike da nastave dijalog i hitno pronađu rješenje. Ohrabrujemo sve lidere da izgrade međusobno povjerenje tako što će odmah napustiti retoriku podjela i eskalacije i vratiti se u državne institucije u punom kapacitetu, gdje mogu razgovarati i o pitanjima neslaganja”, saopćit će ambasadori SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Francuske i EU.

    Otkud u saopćenju “političari iz Federacije”? Po kojem su osnovu oni krivi za to što je Narodna skupština RS usvojila zaključke kojim je počela proces rušenja institucija BiH? I, da li se u bilo kojoj državi, od ovih pet koje su izrazile zabrinutost, može pregovarati o “smanjenju kapaciteta vojske” i ukidanju ustavnih ili vrhovnih sudova? Ne može, naravno. I ne treba. Ali zašto onda ambasadori Kvinte, pojačani Johannom Sattlerom, od “političara iz Federacije” traže da se vrate dijalogu i “hitno pronađu rješenje”? Koje je to rješenje? Ukidanje Ustavnog suda BiH? Ukidanje Oružanih snaga BiH? Smanjenje ovlasti pravosuđa BiH i prestanak “progona Srba” optuženih za ratne zločine? Koje je “srednje rješenje” za to? I treba li i može li se, uopće, o tome pregovarati? Može li se pričati o “borbi protiv korupcije” dok vam u državnom Parlamentu sjedi Nenad Stevandić, bivši Stanišićev SOS-ovac koji je u haškim optužnicama označavan kao dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je etnički očistio RS i na kraju počinio genocid u Srebrenici? Može li se pričati o borbi protiv korupcije dok vam širom RS-a crtaju murale sa likom Ratka Mladića? O kakvoj borbi protiv korupcije možemo pričati kada Narodna skupština RS usvaja zakone kojim dozvoljava negiranje genocida i drugih presuđenih zločina u BiH?

    Vratimo se dijalogu, poručit će nam Kvinta. Usvajanje zaključaka i “retorika podjela”, stava su ambasadori, “odvraćaju se investicije”. Ne, baš. Usvajanje zaključaka ne odvraća investitore. Usvajanje zaključaka urušava institucije BiH. I, nije cilj poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske bio da “skrenu pažnju sa ozbiljnih životnih pitanja” i “vlastite korupcije”. Njihov cilj je bio da razore Bosnu i Hercegovinu. Shvatio je to, čak, i Damir Mašić, SDP-ovac koji proteklih godina tvrdio isto što i ambasadori Kvinte tvrde sada.

    “Kome i dalje nije jasno da Dodik nakon današnjeg izlaganja u NSRS definitivno najavljuje vandalski napad na teritorijalni integritet i suverenitet države BiH, a samim tim i na mir i stabilnost u našoj zemlji, taj je ili glup ili lud”, napisao je Mašić na svom Twitter nalogu.

    Ambasadorima Kvinte, čini se, to očito nije jasno, pa zato na dijalog pozivaju i političare iz Federacije. A znamo da ambasadori nisu ni glupi ni ludi. Ali šta su onda? Samo ambasadori na privremenom radu u Bosni i Hercegovini.  Oni će se, prije ili kasnije, vratiti u svoje matične zemlje. Tamo nema pregovora o “smanjenju kapaciteta” državnih institucija. Tamo nema ratnih zločinaca u državnom Parlamentu. I tamo zvaničnici, barem ne javno, ne slave holokaust i ne slikaju murale Adolfa Hitlera. Tamo se pritvaraju oni koji ruše državu. Tamo se zatvara i Žilijen Asanž, jer je država procijenila da on svojim radom ugrožava državne institucije.

    No, ovdje ambasadori tih država traže da se za pregovarački sto sjedne sa Nenadom Stevandićem. Samo izvolite.

    Uoči sjednice Narodne skupštine RS: Hajdučija u Banja Luci

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Poslanici skupštine entiteta RS danas zasijedaju.Na dnevnom redu su odluke o otimanju nadležnosti Bosne i Hercegovine.

    Vojska, pravosuđe i indirektni porezi na meti su klike okupljene oko predsjednika Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Njegova ambicija je da se ukine postojanje Oružanih snaga, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, piše Sead Numanović u komentaru za politicki.ba.

    Dodikov proklamirani plan je, ustvari, da se od Bosne i Hercegovine otmu sve ovlasti, bilo da su uklesane u Dejtonu, bilo da su prenesene s entiteta na Bosnu i Hercegovinu u skladu s odredbama tog mirovnog sporazuma.

    Neproglašena secesija formalizirala bi se u doglednom vremenu, a Dodik je luđački uvjeren da će njegov državni udar proći nekažnjeno.

    Ono čemu ćemo danas svjedočiti u najvećem gradu manjeg bh. entiteta je najtipičnija hajdučija i posljedica mora biti.

    Ili će institucije Bosne i Hercegovine, na čelu s Tužilaštvom, reagirati, a reakcija Zapada je već jasna – slijede i sankcije – ili će se naša država, ali i region naći pred novom, najvećom neizvijesnošću od kraja 90-ih godina naovamo. Jer, hajdučija koju Dodik priprema ne može i neće proći bez posljedica. I ne radi se tu ni o kakvom “vraćanju” prenesenih ovlasti, kako bespametno i saučesnički s Dodikom, uporno pišu neki “veliki” sarajevski portali. Ovo je brutalna otimačina! Koliko god apsurdno zvučalo, zapadni mediji, ali i rastući broj tamošnjih zvaničnika jasno vidi šta se dešava u Bosni i Hercegovini. I stvari nazivaju pravim imenima.

    Sjedinjene Američke Države počele su s objavljivanjem imena osoba koja stavljaju na svoje “crne liste” zbog korupcije, organiziranog kriminala, ali i – kada je naš region, te posebno Bosna i Hercegovina u pitanju, rušenja Dejtonskog sporazuma. Ne treba se iznenaditi ako se već danas, paralelno s hajdučkim sijelom u Banjoj Luci, objavi i prva lista onih koje Amerikanci kažnjavaju.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevski vuk u jagnjećoj koži

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Dragan Čović, predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, danas će se u Bruxellesu sastati sa poslanicima Europskog parlamenta, te o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini razgovarati sa izvjestiteljem Europskog parlamenta za našu zemlju Paulom Rangelom i predsjednikom Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta Davidom McAllisterom. Za lidera HDZ-a BiH aktuelna politička situacija je već godinama kovanica iza koje se kriju njegovi zahtjevi da se izborno zakonodavstvo u našoj zemlji reformira tako da – u najgorem slučaju – Hrvatski narodni sabor bira člana Predsjedništva BiH, naravno samo ako je i dalje pod ingerencijama i patronatom HDZ-a i Čovića osobno. Prije koji dan, iako nam je to Čović prećutao, upravo je lider HDZ-a BiH demonstrativno odbio “elektorski način” izbora članova Predsjedništva BiH: po saznanjima portala istraga.ba, on je, na posljednjem sastanku u ovom krugu sa američkim diplomatom Matthewom Palmerom i zvaničnicom EU Angelinom Eichhorst, insistirao da ostanu nacionalni predznaci za članove Predsjedništva BiH, te da kandidat iz reda hrvatskog naroda, koji bi dobio podršku elektora, bude potvrđivan u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH.

    Četvrta tema

    Čak su i Palmer i Eichhorst, inače prilično otvoreni spram Čovićevih želja, prepoznali megalomansku želju za kontrolom (u Domu naroda FBiH HDZ ima neprikosnovenu većinu), pa su – doima se – teška srca upozorili Čovića na to da se na taj način uopće ne provode presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

    A teško je povjerovati da je u toj sobi bio iko toliko naivan da i pomisli kako Čovića zanima provođenje presuda iz Strasbourga: da je drugačije, ne bi ministar pravde BiH Josip Grubeša, još jedna HDZ uzdanica, samo koji dan ranije, svim sudijama Suda u Strasbourgu pisao tražeći od njih da spriječe svog kolegu, inače predstavnika BiH, sudiju Farisa Vehabovića da uopće govori o izmjenama izbornog zakonodavstva u svojoj i našoj zemlji?! Da vidimo, dakle, šta je to čime je sudija Vehabović naljutio ministra Grubešu. Iz prve, dakle, Grubešine ruke: “Medijski navodi suca Vehabovića, citiram: ‘Devedesetih godina se moralo pristati na konstitutivne narode jer je to bilo prijelazno rješenje, BiH mora omogućiti svima da sudjeluju u izbornom procesu bez ikakvih davanja povlastica konstitutivnim narodima. Ne bi trebale postojati etničke odrednice. Nema Srbin, Hrvat, Bošnjak, već građanin’, ne bi smjeli biti predmetom opservacije i služiti na čast sucu jedne takve pravosudne institucije”, napisao je naš vrli ministar pravde. Suština čitavog niza presuda Europskog suda za ljudska prava – od one već famozne Sejdić-Finci do presude u slučaju Pudarić – i svodi se na to da u BiH pravo da budu birani dobiju i nekonstitutivni Ostali, ali i konstitutivni na cijelom prostoru zemlje. Pokojni Svetozar Pudarić u Strasbourgu je posthumno dobio potvrdu da je kao Srbin u Federaciji diskriminiran jer se nije mogao kandidirati za Predsjedništvo BiH. Presuda Sejdić-Finci donesena je 22. decembra 2009. godine i svoju 12. obljetnicu neprovođenja dočekat će, po svemu sudeći, u jeku najnovije sesije koja će baš tih decembarskih dana ponovo biti organizirana uz dvojac Palmer-Eichhorst. S obzirom na to da su dosadašnje pregovore pratila nepopustljiva Čovićeva odbijanja, da su se odvijali uz velikodušne istupe Milorada Dodika kako je spreman pristati na sve što se Federacija dogovori – što je implicitna poruka da mu je od početka jasno kako je Republika Srpska nedodirljiva – da prvo vidimo šta je to što je Čoviću opet malo.

    Po saznanjima Istrage, a očito su validna jer ih je indirektno potvrdio sam Čović, u Federaciji bi bilo 10 izbornih jedinica, svaki kanton po jedna. Broj elektora u kantonima bio bi definiran srazmjerno broju stanovnika. Tako bi Bosansko-podrinjski kanton (Goražde) davao samo jednog elektora, a Tuzlanski najviše, ukupno 19. Kanton Sarajevo bi davao 17. Kandidat koji bi pobijedio u kantonu osvojio bi sve elektore – pobjedniku u Kantonu Sarajevo pripalo bi 17 elektorskih glasova. Kako bi pregovaračima demonstrirali ovaj način izbora, međunarodni su eksperti uzeli u obzir posljednja tri izborna ciklusa i svaki put je bio isti rezultat – HDZ-ov kandidat bi bio izabran za člana Predsjedništva BiH, dok je drugi član uvijek bio neko iz druge političke partije. No, lider HDZ-a BiH nije zadovoljan, on bi da kandidata iz reda hrvatskog naroda potvrdi Klub Hrvata u Domu naroda Federacije BiH, koji broji 17 članova i u kojem HDZBiH uvijek ima dvotrećinsku većinu. Pošto je kristalno jasno da je ponuđeni način popriličan ustupak HDZ-u BiH, nije zgoreg pogledati i ostale predložene promjene jer se očito među njima kriju razlozi Čovićeva odbijanja. Međunarodni eksperti su, naime, sa domaćim političarima razgovarali i o funkcionalnosti Federacije BiH, ističući šest tačaka koje bi se trebale riješiti u narednom periodu. Na prvom mjestu je pitanje Doma naroda FBiH, koji bi trebalo urediti u skladu sa presudom Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, na čemu je insistirao HDZBiH tražeći da se ukine odredba Ustava FBiH prema kojoj svaki kanton daje najmanje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda ukoliko su oni prethodno izabrani u kantonalne skupštine. Ovo ne može biti razlog Čovićevog odbijanja, međutim, već druga tačka – pitanje nadležnosti Doma naroda FBiH kada je u pitanju vitalni nacionalni interes – mogla bi biti kamen spoticanja, a naročito treća kojom je otvoreno pitanje rokova za imenovanje predsjednika i potpredsjednika Federacije. Sekretar Doma naroda FBiH Izmir Hadžiavdić je predložio, s ciljem sprečavanja maratonskih pregovora, da se uvede način koji bi nakon prekoračenja zadatog roka, smanjenjem broja predlagača, izbacio druge kandidate i tako zapravo spriječio blokade u režiji HDZ-a BiH kojima svjedočimo od kraja prošlih općih izbora. Četvrta tema je stara priča, koju je svojevremeno obećao u roku odmah implementirati dr. Zlatko Lagumdžija, davne 2010. kada je SDP formirao vlast bez HDZ-a: riječ je o imenovanjima i načinu odlučivanja u Vladi FBiH na istom principu kao i u Vijeću ministara BiH, što bi značilo da niti jedna odluka nije validna ukoliko za nju ne glasaju i predstavnici drugih naroda. Peta tačka se odnosi na deblokadu imenovanja sudija Ustavnog suda FBiH, dok se šestom treba regulirati pitanje “unapređenja zakonodavnih procedura između domova Parlamenta Federacije BiH”.

    A gdje su ostali?

    Kad se sve skupa analizira, postaje bjelodano da je HDZ-u BiH ponuđena bogata trpeza kakvu samo Čović može odbiti i to – još je jasnije – zbog puke potrebe da blokira sve procese. Sad je već manje važno da li se za blokade opredjeljuje zbog vlastitih ili eventualno Dodikovih ambicija, važnije je da se ovom setu ponuda nema šta prigovoriti iz ugla ravnopravnosti konstitutivnih Hrvata i Bošnjaka. A gdje su Ostali? Ni na jednoj Palmerovoj mapi, zapravo su ugurani u izborne promjene tako da bi presude Evropskog suda za ljudska prava, ona Sejdić-Finci prije svih, bile tek pusto slovo na papiru, brisao bi se prefiks etničkog određenja u Predsjedništvu BiH. No, Ostale – ako ćemo pravo – nije imao ko da predstavlja. Željko Komšić, najglasniji zastupnik ugnjetenih i svih onih koji nisu konstitutivni članovi vodećih nacionalnih partija, kriv je zato što je u Palmerovim očima bio neko zbog koga se ovaj američki diplomata, inače vrsni poznavatelj BiH, i odrekao vlastitih principa. Da je autor “Sarajevskog vuka” zarad neodlučne Evrope navukao jagnjeću kožu, shvatili smo i po onim prijedlozima o trećem entitetu (samo) na dan izbora, no teško je shvatiti nastupe onog dijela građanskih i navodno probosanskih stranaka koje ili neće da se miješaju ili kao SDP-ov Damir Mašić na razgovore o izbornim reformama i dođu da bi plakali što je propala SDP-ova blokada izbora Komisije za vrijednosne papire. Da, to je naša stvarnost: naše, domaće demokrate svoje političke strategije i baziraju na ambicijama da umjesto Dodika, Čovića i Izetbegovića oni budu ti koji će blokirati. No ne neminovno umjesto sve trojice. Dovoljan im je i Kanton Sarajevo.

    1...474849...63Stranica 48 of 63

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj