Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Analize

    Kolumna Vildane Selimbegović: Putinova (ne)ispunjena obećanja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Izborna utrka u Bosni i Hercegovini ulazi u finale kampanje, u dane kada najveći broj neodlučnih donosi odluku ne samo za koga će glasati već i hoće li uopće izaći na izbore. I dok je u demokratskom svijetu posve uobičajeno da se anketama ispipava puls birača, što se odnosi i na region, kod nas je jedino u javnost procurilo ispitivanje obavljeno za potrebe međunarodne zajednice i to negdje sredinom ljeta, te svesrpska anketa u kojoj je s obje strane Drine pobijedio Vladimir Putin.

    Mrtva trka

    Ako i rade istraživanja, stranke ih kriju, no uprkos tome, jasno je zapravo da je najneizvjesnija utrka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i za predsjednika Republike Srpske. Po onom što ipak curi, mrtva trka između Denisa Bećirovića, iza koga je stala većina opozicionih partija, i SDA-ovog kandidata Bakira Izetbegovića neizvjesnim čini ishod i za drugog člana Predsjedništva BiH iz Federacije. Upravo je po onom istraživanju koje je Ipsos radio za međunarodnu zajednicu Borjana Krišto bila izjednačena sa Željkom Komšićem, što je izgleda za rezultat dalo dodatno minimiziranje vlastite kandidatkinje od partija okupljenih oko HDZ-a, ali i tumačenja koja stižu iz Hrvatske i koja se svode na objašnjenje da bi njezina pobjeda izbila ključni argument HNS-u u razgovorima oko izmjena Izbornog zakona BiH?!

    U RS-u, pak, Jelena Trivić navodno neznatno vodi ispred Milorada Dodika, što je poredak i u onoj svesrpskoj anketi u kojoj je Aleksandar Vučić prvi iza Putina. Stoga, valjda, baš nikog i ne čudi što Dodik ovih dana iz svih raspoloživih sredstava nervozno napada na Trivićku, sve spremajući se da usred kampanje ode u Moskvu: posjeta bi trebala biti realizirana sutra ako Putin ne bude imao prečih poslova, a i ako se pojave – vidjeli smo u Sankt Peterburgu – Dodik će strpljivo čekati svojih pet minuta.

    Čini se da uvertirom u Bijeljini lider SNSD-a i aktualni član državnog Predsjedništva BiH nije naročito zadovoljan. Iako je ponudio kompletan svoj ratnohuškački repertoar, iako je i Vučić nastojao odapeti dovoljan broj otrovnih strijela na Zapad i Evropu, srbijanski je predsjednik Dan srpskog jedinstva završio na BNTV-u, mediju koji lider SNSD-a godinama šikanira, zabranjujući mu čak pristup oficijelnim događajima i koji je nebrojeno puta proglasio “izdajicama i mrziteljima srpstva”. Treba li napominjati da je i Dodik, kao i ostatak bosanskohercegovačkog auditorija, strpljivo čekao da prođu kadrovi srdačnog dočeka srbijanskog predsjednika, razmjene poljubaca s vlasnikom BNTV-a Vladimirom Trišićem, da bi čuo Vučićev nastup u kome je potcrtao da je – kao i obično – svoj dolazak u BiH najavio kako je i red u glavnom gradu naše zemlje. Ne znam je li se zacrvenio zbog vijesti da se Vučić sa političarima iz Sarajeva redovito čuje, ali je jasno kao dan da nije mogao ostati ravnodušan na njegovu konstataciju da se u izbore neće miješati i – ono najvažnije – da jednako poštuje i vlast i opoziciju. Zato je Dodiku odlazak u Moskvu i slikanje s Putinom pitanje časti koliko i kampanje, tim prije što je nedvojbeno svjestan koliki politički teret ovim putovanjem navaljuje na pleća ne samo Bosne i Hercegovine u čijem državnom vrhu participira i u kome se rezolutno protivi svakoj najavi bilo kakvog prozapadnog iskoraka već i Srbiji, kojoj curi vrijeme provedeno na dvije stolice – onoj evropskoj obećavajućoj i onoj ruskoj, kojoj se zaklinje.

    Rat u Ukrajini promiješao je političke karte i ma koliko ove rane jeseni u Evropi bilo moderno otkrivati i tražiti olakotne okolnosti za rusku agresiju, mehanizmi su davno pokrenuti, Evropska unija zaoštrava izolaciju Rusije i pritom je sve osjetljivija na neodlučnost poput one koju službeni Beograd jednako ispoljava. Dodikov odlazak Putinu pod noge stoga samo njega podebljava kao simpatizera ratova i učvršćuje mu davno osvojene pozicije na crnim listama. Ubroji li se uz to i ono njegovo, ispostavilo se ni u SNSD-u podržano, posve bespotrebno vrijeđanje i agremansko ponižavanje njemačkog ambasadora, Dodik zapravo postaje ozbiljan problem ovog dijela Balkana, pri čemu uopće ne uzimam u obzir podatak da mu je savjetnik, važniji i od notornog Milana Tegeltije, ruski ambasador u BiH Igor Kalabuhov, s kojim skupa drvi o “miješanju stranaca u unutrašnje državne poslove”.

    Njemačka je – za one koji ne znaju – ključni ekonomski partner gotovo svih zemalja Zapadnog Balkana, u Srbiji zapošljava više od 20.000 ljudi, dok su, recimo, ruske investicije u našu zemlju na jedva četiri posto (27 zemalja EU investira iznad 64 posto ukupnih stranih investicija u BiH). Pa i da su sve ruske u RS, opet je u ovom entitetu peti investitor, iza Srbije, Italije, Austrije i Velike Britanije. Najsnažnije uporište Rusije u BiH je u Optima grupi, najvećoj naftnoj kompaniji u našoj zemlji, u 100-postotnom vlasništvu Rusije. Još u onoj kampanji iz 2014. godine Dodik se slavodobitno hvalio Putinovim obećanjima o instantnih 70 miliona eura, pa potom još 250 miliona u narednim godinama (valjda dok on bude na vlasti). Iz Rusije su umjesto miliona u RS (u Federaciji su od Daytona ionako zanemarivo prisutni) stizale samo glavobolje i svako malo polagani kojekakvi kameni temeljci. Nije manjkalo Noćnih vukova koji su se vozikali po našoj zemlji, biznismena obavještajne provenijencije i lica sa Interpolovih potjernica kojima je morao biti uskraćen ulazak u BiH. Zauzvrat, Dodik je nastojao biti dobar domaćin, toliko susretljiv da je ruskom ministru spoljnih poslova Sergeju Lavrovu u znak zahvalnosti što mu je pristao biti i lični gost poklonio ukradenu ukrajinsku ikonu, koja je, na kraju balade, u koferu stranački odanog ambasadora ponovo vraćena u Sarajevo, no istraga o ovom skandalu nikada nije okončana.

    Pomaganje Dodikove kampanje

    Epilog Putinovih neispunjenih obećanja Dodiku bili bi podaci FIPA iz 2021. koji pokazuju nulu konvertibilnih maraka ruskih ulaganja u RS da nije Glasa Amerike, koji je prošle sedmice objavio da oni milioni ipak nisu pusti snovi: pozivajući se na državnu administraciju, novinari su objavili podatak o frapantnih više od 300 miliona distribuiranih iz Rusije. Po sadašnjem kursu, to je ona ukupna svota koju Dodik u Putinovo ime spominje od 2014. godine, samo što nije riječ o podršci ekonomiji i razvoju i nije u pitanju samo Republika Srpska. To je, naime, ukupna suma koju je Rusija dala političkim partijama u deset zemalja i to baš od 2014. Od onih koje se nas tiču je Dodikov SNSD i crnogorski Demokratski front. “Među primjerima koji su izneseni, prije izbora 2018. godine u BiH, Konstantin Malofejev tajno je pomagao finansiranje predsjedničke kampanje Milorada Dodika. Taj primjer pokazuje da Rusija nije ispunila obećanje da ulaže u ekonomski razvoj Republike Srpske, već je umjesto toga omogućavala korupciju vladajuće stranke i stvorila nejednake uslove za opozicione stranke”, naveo je izvor iz administracije SAD-a. U Crnoj Gori DF se pokazao otprilike onim što je SNSD u BiH, dakle partija koja čini sve da zemlja bude nestabilna. A to i jeste ruska politika na Balkanu, koju je prozreo čak i Nenad Nešić, lider DNS-a, čiji se predizborni spot igra astronomijom da bi završio porukom: Dosta smo gledali Velikog medvjeda.

    Hrvatska faktura OHR-u: Schmidt je izgubio legitimitet!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Andrej Plenković, hrvatski premijer svojim izjavama ponovo je uzburkao duhove dok se sve jače nameće pitanje kredibiliteta Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH. Otvoreno priznanja Vlade Hrvatske da se direktno miješala u posao visokog predstavnika u BiH nije izazvalo Schmidta da reagira niti se još uvijek očitovao po ovom pitanju. Ali, potpuno je jasno da svi medijski izvještaji o ranijem djelovanju Schmidta i nisu samo mrtvo slovo na papiru, već ozbiljan apel kako za domaću tako i za svjetsku političku elitu. Može li Schmidt s ovako poljuljanim autoritetom nastaviti obnašati ulogu visokog predstavnika u BiH?

    Država BiH nikada nije imala velike zahtjeve, izuzev minimalnih civiliziranih ponašanja da se odluke visokom predstavniku ne diktiraju iz Zagreba i Beograda!

    A, podsjećamo na saznanja Patrije iz avgusta mjeseca kada se Schmidt žalio na “neizdrživ” pritisak Republike Hrvatske u vezi s pitanjem izmjena Izbornog zakona.

    Ujedno, tada je visoki predstavnik u BiH otvorio i novu rundu razgovora sa predstavnicima političkih stranaka, a koji su se odvijali skoro u tajnosti.

    Visoki predstavnik još nikada konkretno nije objasnio kako i zašto, a prije svega u ime koga je želio uništiti suverenitet, vladavinu prava, demokratiju, ljudska prava u Bosni i Hercegovini? Sada je tajnu otkrio Plenković i to javno. Schmidt u ime Hrvatske želio je u BiH nametnuti novi aparthejd.

    U ime Hrvatske Schmidt je pokušao proglasiti kraj održivog povratka, dok je u isto vrijeme Milorad Dodik ‘trljao’ ruke na spomen toga, a dok i ono malo povratnika sa strahom liježe u krevet i sa strepnjom šalju djecu u školu!

    Na hiljade građana u BiH pred zgradom OHR-a pokazalo je da ne žele ništa više ni manje od onog što gospodinu Schmidtu, kao i drugim Nijemcima i Njemicama, garantuje ustav Njemačke, ali pod pritiskom Hrvatske Schmidt djeluje drugačije.

    Visoki predstavnik kao odgovorna osoba za nadgledanje provedbe civilnih aspekata Mirovnog sporazuma trebao bi sarađivati sa građanima i institucijama Bosne i Hercegovine, te međunarodnom zajednicom kako bi osigurali da se Bosna i Hercegovina razvije u mirnu i održivu demokratsku zemlju, na putu ka integracijama u euro-atlantske institucije.

    Ono što nam nudi Schmidt BiH udaljava od tekovina demokratskog društva.

    OHR također usmjerava aktivnosti na uspostavu vladavine prava, što je početna tačka i ključni uvjet za napredak u svim drugim oblastima reforme. Ali, malo od toga nam Schmidt pruža.

    Možda smo previše i očekivali od osobe koja je odlikovana odličjem Red Ante Starčevića inače člana Kršćanske socijalne unije ‘koji razumije i Rusiju’.

    I njegov dolazak u BiH preko Dubrovnika i Mostara dao je naslutiti način njegovog budućeg djelovanja.

    Pitanje je sada je li Plenković, svom kolegi po stranačkim bojama (Christian Schmidt), javnim priznanjem o ‘mjesecima temeljite i detaljne te i diskretnih razgovora o izmjenama izbornog zakona u BiH’ uzvratio ‘uslugu’, jer ovaj ipak nije ispunio dogovoreno. Nakon ovakvih javnih priznanja Schmidt je izgubio kredibilitet u budućem djelovanju, a poznavajući opus rada Plenkovića, ne može se reći da je njegova izjava slučajna ili nepromišljena.

    Ona je na neki način kulturnija od one Milanovićeve koji je poručio – ‘Schmidt postao Schultz, Scholtz, nekakav svinjar, netko tko nema legitimitet’, ali poruka je ista – nisi ispoštovao naše zahtjeve!?

    Ali, konsekvence za Schmidta su velike, do te mjere da se ostanak Schmidta na ovoj funkciji dovodi u pitanje.

    (nap.ba)

    Dok građani biraju, Istraga analizira: Zbog čega je bitno Predsjedništvo BiH, koje su nadležnosti kantona i entiteta, kako su raspoređene izborne jedinice …

    Piše:
    Redakcija
    -

    Građani BiH danas biraju tri člana Predsjedništva BiH, 42 zastupnika Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine, 83 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednike Republike Srpske, 98 zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije, te zastupnike u deset kantonalnih skupština u Federaciji. U nastavku ćemo, na najjednostavniji mogući način, pokušati objasniti koje su to ovlasti ljudi koji će biti izabrani, na koji način se donose ovlasti u određenim institucijama.

    Predsjedništvo BiH

    Prema Ustavu BiH, Predsjedništvo BiH ima tri člana. Dva člana Predsjedništva BiH (jednog iz reda bošnjačkog naroda i jednog iz reda hrvatskog naroda) biraju građani Federacije BiH, dok jednog člana (iz reda srpskog naroda) biraju građani Republike Srpske.

    Predsjedništvo je nadležno za vođenje spoljne politike Bosne i Hercegovine, imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine, od kojih se sa teritorije Federacije ne bira više od dve trećine, predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženje članstva u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član, pregovaranje o zaključenju međunarodnih ugovora Bosne i Hercegovine, otkazivanje i, uz saglasnost Parlamentarne skupštine, ratifikovanje takvih ugovora, izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine, predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini na preporuku Ministarskog savjeta, Izvještavanje po zahtjevu, najmanje jedanput godišnje, Parlamentarne skupštine o troškovima Predsjedništva, Koordinaciju, prema potrebi, sa međunarodnim i nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini, vršenje drugih funkcija koje mogu biti potrebne za izvršenje njegovih dužnosti, koje mu može dodijeliti Parlamentarna skupština, ili za koje se slože entiteti. Osim navednih ovlaštenja, Predsjedništvo BiH je nadležno i za Oružane snage BiH kojima je vrhovni komandant, te za imenovanje članova Upravnog vijeća Centralne banke BiH.

    Odluke koje su u okviru boldiranih nadležnosti, Predsjedništvo BiH donosi konsenzusom, dok ostale odluke, poput predlaganja budžeta i imenovanja mandatara za saziv Vijeća ministara, mogu biti donesene i preglasavanjem, odnosno u omjeru dva naprema jedan. Kada su u pitanju odluke koje se donose konsenzusom, one mogu biti donesene i preglasavanjem 2:1, uz posebnu proceduru. Naime, prema Ustavu BiH, Član Predsjedništva koji se ne slaže sa nekom odlukom Predsjedništva može da izjavi da je ona veoma štetna po vitalne interese entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana od njenog usvajanja. Takva odluka će se odmah uputiti Narodnoj skupštini Republike Srpske, ako je takvu izjavu dao član sa te teritorije, bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ako je takvu izjavu dao bošnjački član, ili hrvatskoj delegaciji tog tijela, ako je takvu izjavu dao hrvatski član. Ako je ta izjava potvrđena dvotrećinskom većinom u roku od deset dana po upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu. Ali ako član Predsjedništva BiH koji je preglasan ne dobije podršku dvotrećinsku podršku u parlamentu iz entiteta koji dolazi, odluka stupa na snagu, bez obzira na to što je došlo do preglasavanja.

    Zbog čega je još važno Predsjedništvo?

    Predsjedništvo BiH provodi konkursnu proceduru i predlaže sudiju Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, te obavlja prethodne konsultacije prilikom imenovanja čelnika Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA). Kada je u pitanju bankarski sistem BiH, Predsjednštvo BiH imenuje pet članova Upravnog vijeća Centralne banke BiH (dva Bošnjaka, dva Srbina i jednog Hrvata) koji potom (mogu i preglasavanjem 3:2) imenuju guvernera Centralne banke BiH.

    Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH

    Parlamentarna skupština BiH sastoji se od dva doma, Predstavničkog i Doma naroda. Poslanici u Predstavničkom domu PS biH biraju se direktno, dok se delegati u Domu naroda PS BiH biraju posredno, o čemu ćemo nešto kasnije. Sada se vratimo Predstavničkom domu PS BiH u kojem sjede 42 poslanika/zastupnika, od čega se 28 bira sa teritorije Federacije BiH, a 14 sa teritorije Republike Srpske. Ovako to izgleda po izbornim jedinicama.

    Izbornu jedinicu 1 A čine Unsko-sanski kanton (Bihać) i Kanton 10 (Livno). Iz ove izborne jedinice se direktno biraju tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH. Izborna jedinica 2A obuhvata HNK (Mostar) i ZHK (Široki Brijeg). I iz ove jedinice se direktno biraju tri zastupnika u Predstavničkom domu PS BiH. Kanton Sarajevo i BPK (Goražde) čine izbornu jedinicu 3A. Ova izborna jedinica daje četiri direktna zastupnika u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Najveća izborna jedinica je 4A u čijem sastavu su ZDK (Zenica) i SBK (Travnik). Iz te izborne jedinice direktno se bira šest zastupnika u PS BiH. Tuzlanski kanton, Posavski (Orašje) i birači iz Brčko distrikta sa opcijom FBiH biraju u izbornoj jedinici 5A. Toj jedinici pripada pet direktnih mandata u Predstavničkom domu PS BiH. Dakle, iz Federacije BiH se direktno bira 21 zastupnik u Predstavničkom domu PS BiH, dok se sedam mandata dijeli putem kompenzacije.

    Republika Srpska je podijeljena na tri izborne jedinice za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Iz RS-a se direktno bira devet zastupnika, dok je pet kompenzacionih mandata. Izbornu jedinicu 1B čine Banja Luka, Prijedor i drugi gradovi u zapadnom dijelu RS-a. Iz te izborne jedinice direktno se biraju tri zastupnika. Isti broj direktnih mandata ima i izborna jedinica 2B koju čine Doboj, Teslić, Šamac, Brod Bijeljina i manji gradovi u blizini navedenih. Izborna jedinica 3B se prostire od Zvornika do Trebinja i obuhvata sve gradive na istoju RS. I iz ove jedinice se direktno biraju trojica zastupnika.

    Nadležnosti Predstavničkog doma PS BiH

    Predstavnički dom PS BiH usvaja sve zakone na nivou BiH. No, da bi stupili na snagu, identički zakoni moraju biti izglasani i u Domu naroda PS BiH. Ali postoji nekoliko bitnih nadležnosti državnog Parlamenta o kojima glasa samo Predstavnički dom. Recimo, samo Predstavnički dom PS imenuje svih sedam članova Centralne izborne komisije BiH. Samo Predstavnički dom PS BiH imenuje Vijeće ministara BiH i samo Predstavnički dom imenuje jednog člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Način odlučivanja u Predstavničkom domu PS BiH je vrlo specifičan. Osim proste većine, nužna je i entitetska većina. Entitetska većina iz FBiH je deset, dok je iz R-a pet. Da bi neka odluka bila donesena, mora je podržati natpolovična većina zastupnika koji su prisutni i koji glasaju, s tim da se suzdržani glasovi ne računaju. Tako se može desiti da neki zakon bude izglasan i sa petnaest glasova za, uz dva uslova – da u trenutku glasanja u sali postoji kvorum, te da su za odluku glasalo najmanje deset poslanika iz FBiH i najmanje pet iz RS-a. Postoji tu i način odlučivanja u drugom krugu, prema kojem najmanje deset osoba iz FBiH i pet iz RS-a ne smije biti protiv, uz preduslov da zakon podržava većina prisutnih zatupnika koji glasaju.

    Narodna skupština RS

    U Narodnoj skupštini Republike Srpske sjede 83 narodna poslanika. Građani ih biraju u devet izbornih jedinica (područje oko Prijedor, područje oko Banja Luke, područje oko Laktaša, područje oko Dervente, područje oko Doboja, područje oko Bijeljine, područje oko Zvornika, područje oko Istočnog Sarajeva i Pala, područje od Trebinja do Višegrada). Narodna skupština RS imenuje Vladu RS, usvaja zakone, dvotrećinskom većinom mijenja Ustav RS, imenuje sudije Ustavnog suda RS, imenuje dvoje sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,  te odlučuje o zahtjevu člana Predsjedništva BiH iz RS koji, ako je preglasan, traži zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Osim toga, poslanici u NSRS imenuju pet delegata u Klubu Srba Doma naroda PS BiH. Narodna skuština RS odluke donosi prostom većinom, osim u slučajevima izmjena Ustava RS i razmatranja vitalnog nacionalnog interesa člana Predsjedništva BiH iz RS.

    Predstavnički dom Parlamenta Federacije

    U dvanaest izbornih jedinica biraju se zastupnici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Izbornu jedinicu 1 čine općine u Unsko-sanskom kantonu. Izbornu jedinicu dva čine Odžak, Domaljevac, Orašje, Gradačac, Doboj Istok i Gračanica. Područje izborne jedinice 3 obuhvata Tuzlu, Srebrenik, Lukavac i Čelić, izbornu jedinicu 4 čine Banovići, Živinice, Kalesija, Sapna, Kladanj, Teočak. Izborna jedinica 5 se nalazi na području općina Zenica, Doboj Jug, Tešanj, Zavidovići, Žepče, Maglaj i Usora, dok Izborna jedinica 6 obuhvata Kakanj, Vareš, Olovo, Visoko i Brezu. Izbornoj jedinici 7 pripadaju Hadžići, Ilidža, Novi Grad Sarajevo, Trnovo, Pale (FBiH), Foča (FBiH dio). Izborna jedinica 8 se nalazi na području Jajca, Dobretića, Donjeg Vakufa, Travnika, Bugojna, Gornjeg Vakufa, Novog Travnika, Viteza, Busovače, Fojnice, Kiseljaka i Kreševa. Općine Prozor, Jablanica, Konjic, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Ravno, Mostar čine Izbornu jedinicu 9 za Parlament Federacije. Izbornu jedinicu 10 čine Posušje, Grude, Široki Brijeg i Ljubuški, dok Izbornu jedinicu 11 čine Ilijaš, Vogošća, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo i Novo Sarajevo. Na području općina Livno, Drvar, Kupres, Tomislavgrad, Glamoč i Bosansko Grahovo nalazi se Izborna jedinica 12.

    Predstavnički dom Parlamenta Federacije usvaja zakone na novu FBiH, s tim što isti zakoni, u identičnom tekstu, moraju biti izglasani i u Domu naroda FBiH. Samo Predstavnički dom FBiH  potvrđuje imenovanje Vlade Federacije BiH čiji saziv predlažu predsjednik i potpredsjednici FBiH. Samo Predstavnički dom FBiH imenuje četvero sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

    Skupštine kantona

    Federaciju BiH čini deset kantona koji imaju svoje skupštine. Skupština USK (Bihać) broji 30 poslanika, Skupština Kantona 10 (Livno) ima 25 poslanika, u Skupština ZHK (Široki Brijeg) ima 23 poslanika, Skupština HNK (Mostar) 30, Skupština KS 35, Skupština BPK (Goražde) 25 poslanika, Skupština SBK (Travnik) ima 30 poslanika, Skupština ZDK (Zenica) 35 poslanika i Skupština TK (Tuzla) 35 poslanika. Skupštine kantona biraju imenuju kantonalne vlade, usvajaju zakone koji su u nadležnosti kantona. No, jedna nadležnost kantonalnih skupština direktno utiče na funkcioniranje vlasti na nivou BiH. Naime, poslanici u kantonalnim skupštinama međusobni biraju delegate za Dom naroda Federacije BiH U pitanju je ukupno 57 delegata (17 B, 17, H, 17 S i 7 O) Svaki kanton daje određeni broj delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. Ti delegati kasnije imenuju deset delegata u klobovima Bošnjaka i Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Da pojednostavimo – građani biraju zastupnike u skupštine. Zastupnici u kantonalnim skupštinama međusobno biraju delegate za Dom naroda FBiH. Delegati u domu naroda FBiH imenuju po pet delegata Bošnjaka i Hrvata za Dom naroda PS BiH. Osim toga, delegati koji su izabrani iz kantonalnih skupština predlažu i imenuju predsjednika i dva potpredsjednika Federacije BiH.

    Analiza izbornih rezultata za Parlament Federacije: SDA, za sada, ima 27 mandata, HDZ 16, SDP 14, DF 12, NiP 7. Objavljujemo imena svih zastupnika

    Piše:
    Redakcija
    -

    Prema preliminarnim i nepotpunim rezultatima, SDA će u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH imati 27 mandata. Na drugom mjestu je HDZ BiH sa 16 mandata, dok je SDP treći sa 14 mandata. Demokratska fronta, za sada, ima 12 mandata. Narod i Pravda bi, na osnovu rezultata, trebala imati 7 mandata, Naša stranka pet koliko i NES. Stranka za BiH, prema trenutnim rezultatima, ima četiri mandata, HDZ 1990 tri, a bihaćki POMAK, PDA, BHI Fuada Kasumovića, Republikanci i Pomak iz Livna po jedan. Najeviše direktnih mandata je osvojila SDA (21), dok su HDZ i SDP osvojili po 12 direktnih mandata. DF je, za sada, osvojio 10 mandata, dok je Narod i Pravda osvojila tri direktna mandata.

    U poređenju sa rezultatima iz 2018. godine, SDA je na istom broju mandata, s tim što su prije četiri godine su osvojili 22 direktna mandata i pet kompenzacijskih, a sada im, prema nepotpunim rezultatima, pripada 21 direktni i šest kompenzacijskih mandata. SDP je 2018. godine bio druga stranka sa 16 mandata, a ove godine su, prema trenutnim rezultatima, osvojili 14 mandata. Kada su u pitanju direktni mandati, SDP je na istom nivou kao 2018. godine, ali bi, ostane li ovakav omjer, ove godine mogli dobiti samo dvije kompenzacije. HDZ BiH bi i sada, kao i prije četiri godine, trebao biti na 16 mandata, s tim da je prije četiri godine osvojio 13 direktnih mandata (sada 12), a dobili su tri kompenzacije (sada dvije). DF je prije četiri godine imao deset mandata, a sad ima dva mandata više. Naša stranka je na istom novu kao i prije četiri godine, dok je najveći rast zabilježila Narod i Pravda koja je 2018. godine imala dva mandata, a sada bi trebali imati sedam.

    Sada ćemo, ukratko, analizirati rezultate po izbornim jedinicama.

    Izborna jedinica 1. (14 mandata)

    Ova izborna jedinica obuhvata područje Unsko-sanskog kantona. Prema do sada prebrojanim glasovima, SDA je osvojila 30 posto od ukupnog broja glasova, dok je NES na 23 posto. Trećeplasirani je DF, dok je na četvrtom mjestu SDP. Prema tim rezultatima, SDA će dobiti tri mandata koliko i NES, dok će SDP, DF i Pomak osvojiti po jedan direktni mandat. U Parlament Federacije, kao SDA.-ovi zastupnici, ulaze Hamdija Abdić Tigar, Nijaz Hušić i Safet Kovačević, dok će zastupnici NES-a biti Irfan Durić, Ilda Alibegović i Sandi Salkić. DF-ov zastupnik je Zekerijah Alagić. U ime SDP-a ulazi Razim Halkić, dok je POMAK-ov zastupnik Maja Uremović.

    Izborna jedinica 2 (5 mandata)

    Ova izborna jedinica obuhvata Posavski kanton, te općine Gradačac, Gračanica, Doboj Istok, kao i birače iz Brčko distrikta. SDA je u ovoj izbornoj jedinici, prema trenutnim rezultatima, osvojila dva direktna mandata, a HDZ, SDP i DF po jedan. Zastupnici u Parlamentu FBiH bi trebali biti Fadil Novalić i Indira Omeragić iz SDA, Nihad Krajinović iz SDP-a, Mijo Matanović iz HDZ-a i Alen Mujić iz DF-a.

    Izborna jedinica 3 (7 mandata)

    Izbornoj jedinici 3 pripadaju općine i gradovi Lukavac, Tuzla, Srebrenik i Čelić. Iz ove izborne jedinice direktne mandate osvajaju SDA (dva mandata), SDP (dva mandata), DF (dva mandata) i Stranka za BiH (jedan mandat). Federalni zastupnici bi, prema trenutnim rezultatima, trebali postati Kadrija Hodžić i Azra Okić (SDP), Azmir Husić i Fahrudin Skopljak (SDA), MAhir Mešalić i Dajana Čolić (DF) i Admir Čavalić (SBiH).

    Izborna jedinica 4 (4 mandata)

    Teočak, Banovići, Kalesija, Sapna i Kladanj pripadaju ovoj federalnoj izbornoj jedinici. SDA je osvojila dva direktna mandata, SDP jedan, koliko je osvojio i PDA. U Parlament ulaze Begajeta Čaušević i Edita Mazić, dok iz PDA ulazi Elzina Pirić. SDP-ov mandat pripada Hajdurinu Kozareviću.

    Izborna jedinica 5 (8 mandata)

    Ovoj izbornoj jedinici pripadaju Doboj Jug, Tešanj, Maglaj, Usora, Žepče, Zavidovići i Zenica. SDA je u ovoj jedinici osvojila tri direktna mandata, a HDZ, SDP, DF, NES i BHI Fuad Kasumović po jedan mandat. Ovo su imena vjerovatnih budućih zastupnika: Miralem Galijašević, Nezir Pivić, Adisa Kokić- Hinović (SDA), Elvir Karajbić (SDP), Alma Kratina (DF), Josip Martić (HDZ), Kenan Uzunović (BHI KF) i Azra Sinanović (NES).

    Izborna jedinica 6 (4 mandata)

    Kakanj, Vareš, Olovo, Visoko i Breza pripadaju ovoj izbornoj jedinici koja obuhvata dio ZDK. Dva mandata je osvojila SDA, SDP jedan, koliko i DF. Ukoliko ne bude većih promjena, ovo su imena zastupnika: Mirsad Zaimović i Đeman Memagić (SDA), Hajdurin Žilić (DF) i Belmin Zukan (SDP).

    Izborna jedinica 7 (6 mandata)

    Izbornoj jedinici 7 pripadaju Hadžići, Ilidža, Novo Grad Sarajevo, Trnovo, Pale (FBiH), Foča (FBiH) i Goražde. Prema trenutnim rezultatima, po jedan mandat iz ove izborne jedinice osvajaju SDA, DF, SDP, NiP i Naša stranka i SBiH. Ovo su imena zastupnika: Eldar Čomor (SDA), Adnan Delić (NiP), Mirza Čelik (DF), Damir Mašić (SDP), Dragan Mioković (Naša stranka), Senad Čeljo (SBiH).

    Izborna jedinica 8 (9 mandata)

    Ova izborna jedinica obuhvata Jajce, Dobretiće, Donji Vakuf, Travnik, Bugojno, Gornji Vakuf, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Kiseljak, Kreševo. Prema nepotpunim rezultatima, SDA i HDZ u ovoj izbornoj jedinici osvajaju po tri mandata, dok SDP, HDZ1990 i DF osvajaju po jedan mandat. Mandate su, prema trenutnim rezultatima, osvojili: Melika Mahmutbegović, Alija Jusić,  Bajro Makić (SDA). Lidija Bradara, Feliks Vidović, Mirjana Plavčić (HDZ), Nijaz Helez (SDP), Mara Đukić (DF), Stipe Tokić (HDZ 1990).

    Izborna jedinica 9 (8 mandata)

    Izbornoj jedinici 8 pripadaju Konjic, Jablanica, Prozor, Mostar, Čapljina, Neum, Čitluk, Stolac i Ravno.  Prema trenutnim rezultatima, HDZ je osvojio tri mandata, dok su po jedan mandat osvojili SDA, DF, SDP, HDZ 1990, Republikanci. HDZ-ove mandate su osvojili Vlatka Martinović, Antonio Sesar i Mladewn Bošković. Mandat SDA pripada Edinu Mušiću, SDP-ov Aneru Žuljeviću. Luka Falatar je dobio mandat HDZ-a 1990, Slaven Raguž mandat Republikanaca, dok je Sanelu Kajanu, za sada, pripada mandat DF-a.

    Izborna jedinica 10 (3 mandata)

    Ova izborna jedinica obuhvata podučje Zapadnohercegovačkog kantona. Sva tri mandata osvojio je HDZ BiH. Mandati pripadaju Stanku Musi, Dariu Knezoviću i Mariji Kikaš.

    Izborna jedinica 11 (7 mandata)

    Ilijaš, Vogošća, te sarajevske općine Centar, Stari Grad i Novo Sarajevo čine izbornu jedinicu 11. Mandate su, za sada, osvojili SDA i NiP po dva, a SDP, Naša stranka i DF po jedan. Zastupnici bi trebali biti Edin Smajić i Jasmina Biščević-Tokić (SDA), Elmedin Konaković i Amra Junuzović-Kljajić (NiP), Damir Arnaut (Naša stranka), Jasna Duraković (SDP) i Dennis Gratz (DF).

    Izborna jedinica 12 (3 mandata)

    Ova izborna jedinica obuhvata područke Livanjskog kantona. Prema nepotpunim rezultatima, po jedan mandat su osvojili HDZ Bih, HDZ 1990  i Pomak Livno. Ovo su imena budih federalnih zastupnika: Karlo Nevistić (HDZ BiH), Petar Galić (HN Pomak), Drago Stanić (HDZ 1990)

    Napominjemo, ovo nisu konačni rezultati, tako da su izmjene moguće. Osim toga, ovim mandatima treba dodati još 25 kompenzacionih mandata koji će biti podijeljeni i skladu sa količnicima koji ostaju nakon obračunavanja direktnih mandata. S obzirom da još uvijek nisu prebrojani glasovi putem pošte, postoji mogućnost izmjena.

    OHR nije deblokirao Federaciju: Schmidtove izmjene ne garantuju da će biti izabrana nova Vlada FBiH i predsjednik Federacije!

    Piše:
    Redakcija
    -

    OHR-ovi nametnuti amandmani na Ustav Federacije BiH ne garantiraju deblokadu ovog entiteta. Recimo, nakon što budu izabrani predsjednik i dva potpredsjednika Federacije, ne postoje  nikakvi rokovi za formiranje Vlade FBiH. S obzirom na to da su za imenovanje Vlade FBiH potrebni potpisi predsjednika i njegova dva zamjenika, blokada može trajati unedogled. Ako jedan od ovo troje odbije staviti potpis na odluku o imenovanje, Vlada ne može biti imenovana. Dakle, tvrdnja OHR-a da se ovim više nikada neće desiti da u novom mandatu ostane stara Vlada nije tačna. Evo i zbog čega.

    Imenovanje Vlade FBiH – nije deblokirano

    Među amandmanima na Ustav FBiH koji je nametnuo Christian Scmidt nema nijednog koji se odnosi na formiranje Vlade FBiH. Zato na snazi ostaju ranije odredbe Ustava FBiH kojim se regulira izbor Vlade FBiH.

    “Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, u roku od 30 dana od dana izbora predsjednika i dva potpredsjednika. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, piše u Ustavu Federacije BiH, odnosno u odredbi koja je bila ranije i trenutno je na snazi.

    Ako predsjednik ili njegovi potpredsjednici u roku od 30 dana ne imenuju Vladu FBiH neće se desiti ništa. Jer ništa nije propisano. To znači da i sa Schmidtovim “deblokadama” Vlada Federacije sa Fadilom Novalićem na čelu može ostati do narednih izbora. Sve i da se u zadatim rokovima izabere troje članova takozvanog Predjedništva FBiH, to ne garantira izbor Vlade FBiH. Da bi bilo još jasnije – predsjednik Federacije Marinko Čavara godinama je odbijao potpisati odluke o imenovanju nedostajućih ministara u Vladi Federacije (Salko Bukvarević i Elvira Dilberović) i ništa se nije desilo. To znači da se ovom deblokadom Christian Schmidt uopće nije bavio.

    Izbora predsjednika FBiH – nije deblokiran

    Krenemo li od pretpostavke da je izabrano rukovodstvo Federacije, odnosno troje kandidata za funkciju (pot)predsjednika. Njih troje će, prema Schmidtovom oktroiranom Ustavu FBiH, međusobno odlučiti ko će biti predsjednik Federacije BiH.

    “Tri kandidata izabrana u skladu s ovim člankom odlučuju između sebe koji od njih će obnašati funkciju predsjednika. Ukoliko se dogovor ne postigne, o tome će odlučivati Zastupnički dom”, piše u odredbi Ustava FBiH koju je nametnuo Christian Schmidt.

    Ali, šta se dešava ukoliko u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH niko od troje kandidata ne dobije podršku natopolovične većine? Ko je tada predsjednik Federacije? Odgovor je – niko. Federacija će ostati bez predsjednika, a time i bez Vlade FBiH. Jer Christian Schmidt uopće nije predvidio ovu situaciju.

    Prohodnost zakona u Parlamentu – nije deblokirana

    Visoki predstavnik Christian Schmidt je nametnuo i odredbu Ustava FBiH kojom, kako kaže, omogućava brže usvajanje zakona. Ta odredba, obrazlagali su iz OHR-a, više neće omogućavati predsjedavajućim Predstavničkog ili Doma naroda FBiH da u ladici drže zakone koji se hitno moraju razmatrati.

    “Svaki dom treba da odbije ili usvoji potrebne zakone u roku od 45 dana nakon njihovog usvajanja u drugom domu. Ukoliko se rok ne ispoštuje, zakon će biti uvršten u dnevni red doma na sjednici koja će se održati nakon isteka roka od 45 dana, a najkasnije 30 dana nakon isteka tog roka”, glasi odredba koju je nametnuo Schmidt.

    Ali sta se dešava ako kolegij određenog doma odbije takav prijedlog dnevnog reda? Ili ako, recimo, delegati ili zastupnici odbiju dnevni red u kojem se nalazi zakon koji ne žele razmatrati? Odgovor je – ni u ovom slučaju se neće desiti ništa. Zakon ne može stupiti na snagu jer nije izglasan u oba doma, a nije uvršen ni u dnevni red u predviđenom roku. Schmidt nije propisao da se zakon opet stavlja na dnevni red prve naredne sjednice. Što znači da zakon ide u ladicu. Sve dok se ne postigne politička volja za njegovo izglasavanje, što je bilo moguće i do sada.

    Presudom “Ljubić” osporen Zakon, Schmidt promijenio Ustav

    Namećući odredbe Ustava Federacije BiH i Izbornog zakona BiH, Christian Schmidt se uopće nije dotakao zakonskih odredaba kojima se regulira način popunjavanja Doma naroda FBiH.

    “Utvrđuje se da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14 i 31/16) nisu u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH donesenoj po zahtjevu Bože Ljubića.

    Ova odredba je stavljena van snage, odnosno izbrisana. Christian Schmidt, međutim, ne nameće novu odredbu u Izborni zakon, već donosi odluku o promjeni Ustava FBiH gdje povećava broj delegata sa 17 na 23 po klubu konstitutivnog naroda i sa 7 na 11 u Klubu ostalih.

    “Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Oni se biraju iz reda njihovih predstavnika, ako drugačije nije predviđeno zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan delegat iz reda Ostalih iz svakog kantona koji ima najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u odredbi Ustava koju je nametnuo OHR.

    Na koji način će biti raspoređeni delegati, Schmidt nije odredio. To prepušta Centralnoj izbornoj komisiji BiH, dajući im ovlaštenja koja su imali i do sada. CIK bi sada trebao donijeti novo Uputstvo o rasporedu delegata. Slično onome koje je bilo i ranije na snazi, s tim da će biti distibuiran veći broj delegata.

    OHR, dakle, nije promijenio ništa osim što je povećao broj delegata u Domu naroda i broj delegata koji moraju potpisati kandidaturu za (pot)predsjednike Federacije. Oba povećanja idu u korist HDZ-a. I to su jedina izmjena koja će za posljedicu imati konkretan rezultat.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Why is the West Soft on Belgrade?

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    There are widespread perceptions in the Balkans that by appeasing Serbia, Western governments actually contribute to destabilizing the region. Even while President Aleksandar Vučić pursues the “Serbian World” agenda and raises inter-ethnic animosities, he is treated like a constructive statesman who can help ensure regional security. There are two main reasons for this self-damaging Western policy: conversion delusion and risk aversion.

    American and EU leaders seem to genuinely believe that political leaders such as Vučić can be converted into cooperative democrats. This will evidently happen through inclusion in high-level meetings and negotiations that will generate mutual confidence and trust. According to this script, even a “former” nationalist and propagandist will understand that he needs to make compromises if Serbia is to join the European Union and be afforded significant accession funds.

    Unfortunately, such a policy of inclusion abjectly failed in the case of Russian President Vladimir Putin. For years, Western governments engaged in endless discussion, signed agreements, and enabled Russian state energy and money to penetrate Europe in the forlorn hope that this would convert Russia into a normal partner. Instead, Moscow’s penetration of Western institutions had the exact opposite effect, by enabling Russia’s blackmail and extortion, most visible after its full-scale invasion of Ukraine in February.

    Belgrade has exploited the West’s naïve hopes to prevent any strong repercussions for its refusal to recognize Kosova as an independent state. While engaging in inconclusive EU-mediated talks, Vučić regularly threatens Kosova and adamantly opposes its independence, As witnessed in recent disputes over car license plates and passports, Vučić frequently provokes conflicts to try and discredit the government in Prishtina so he can indefinitely delay any agreements leading to mutual inter-state recognition.

    Belgrade is also allowed to contribute to the destabilization of Bosnia-Herzegovina and Montenegro without any consequences. Although Vučić and Republika Srpska leader Milorad Dodik may not like each other their policies are mutually reinforcing. Dodik keeps Bosnia unstable, helps revive Croatian nationalist claims to western Herzegovina, and maintains close relations with Moscow. This helps Vučić pursue his Serbian World program by keeping Sarajevo off balance and deflecting blame from Belgrade toward Banja Luka.

    Belgrade has become brazen that its actions will not have any serious repercussions from Western capitals. In a recent example, Serbia’s Foreign Minister Nikola Selaković and his Russian counterpart Sergei Lavrov signed a document on bilateral consultations in coordinating their foreign policies. Although Brussels and Washington formally denounced the move, which blatantly disregards EU insistence that candidates curtail their dealings with Moscow, Vučić has calculated that EU words will not be followed by meaningful deeds.

    A second reason for the soft approach toward Serbia’s regime is risk aversion. Western governments prefer to maintain the status quo as long as it does not slide into violence, rather than pursuing a more rigorous policy to achieve specific objectives. Vučićplays on these fears and asserts that without him more radical elements could spark a full-fledged war across the region. He calculates that the West will prefer to play it safe rather than challenge his assumptions. Paradoxically, a weak Western approach that placates expansionist nationalism is more likely to result in miscalculations and violence than a firm policy for state consolidation in Bosnia, Montenegro, and Kosova and the neutralization of all pan-national projects.

    Unless Brussels and Washington issue a firm timetable for mutual recognition between Serbia and Kosova and specify the economic and diplomatic consequences of non-recognition, Vučić will continue to play the Kosova card to rally nationalists and generate uncertainty. Similarly in Bosnia, unless there is full-blown pushback against Serbian and Croatian separatists and a determination to reform the state structure, the country will continue to be prone to both internal and external destabilization.

    If pan-Serbianism is seen to be condoned in the major EU capitals, then this will fuel other irredentist projects, including pan-Croatianism and pan-Albanianism. Zagreb watches carefully how Belgrade exploits US and EU weaknesses and seeks to imitate its successes. This is reminiscent of the early days of the 1992-1995 war when Croatian nationalists decided to carve out their own Herzeg-Bosnia state when they saw that Western governments were tolerating the forcible creation of RS through the mass murder and expulsion of Bosniaks.

    Pan-Albanianism and state enlargement can also be revived if local grievances intensify and Serbia is seen to have a freer hand in pursuing its irredentist agenda. There is understandable resentment in Kosova, which unlike Serbia has followed foreign policies congruent with that of Brussels, but is not treated with any preference. Widespread public disappointment with economic conditions and international agencies can be exploited and exacerbated by ambitious politicians to promise national unification as a form of salvation. If popular support for unification mushrooms, then a broad array of politicians will start competing on the pan-national agenda.

    The EU is also placating Vučić despite his pro-Kremlin policy. A firm policy would terminate any pre-accession funds and suspend Serbia’s EU accession bid unless the government abides with the European consensus to sanction Moscow for its attack on Ukraine. Although the European parliament has finally taken such an initiative, the results remain uncertain. Serbia is becoming a hub for Russian business and sanctions busting without any repercussions. Western governments seem oblivious to the growing menace and even support initiatives such as “Open Balkans,” trusting that it will foster regional cooperation. In practice, such initiatives are designed to raise Serbia’s regional role and Moscow’s economic penetration without any benefit to ordinary citizens.

    Western governments confront a stark choice in dealing with expansionist nationalism in the Balkans. They can continue believing that they will turn radicals into moderates or they can set strict conditions and timetables for executing agreements and withhold any financial and economic benefits if there is no compliance. Ultimately, there is no middle way.

     

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, has just been published.

     

    Kolumna Vildane Selimbegović: SDA (ne) može bez Bakira

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Dan uoči izbora sarajevski taksista mi je neupitan ljubazno očitao izbornu lekciju: “Ja ću sutra glasati za Bakira, a žena za Željka. Njih dvojica čuvaju Bosnu i Hercegovinu”. Ni 24 sata nakon zatvaranja birališta, upravo je ova teza bačena u eter kao opravdanje za Izetbegovićev poraz: SDA-ov kandidat je platio osviještenost Bošnjaka za potrebom da u Predsjedništvu ne bude jedan naprema dva protivnika države.

    UVJERLJIVA NADMOĆ

    S obzirom na to da su obje teze rezultat političkih kampanja, čini mi se da je došlo vrijeme suočavanja s istinom, makar već uveliko traju – a možda i zato – kalkulacije oko buduće vlasti. Željku Komšiću i Bakiru Izetbegoviću niko ne spori potrebu da budu čuvari BiH, no ova se zemlja – i prije Daytona – dakle, tokom rata i svih onih zajedničkih godina u bivšoj Jugoslaviji, a i stoljećima ranije, ponosila svojom multietničnošću, pa je jednako onako kako je Ustav RBiH i Dayton vrlo precizno definirao da pripada Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i svim Ostalim, što u praksi treba da znači kako je dogovor temelj zajedničke kuće.

    U politici se to provodi kompromisom, a ne onako kako se to kod nas, naročito posljednjih godina, intenzivno radi – pričom o davanju Srbima i(li) Hrvatima bilo čega. Drugo, jednako važno: šta god ko (pa i SDA) mislio o Komšiću, njegovi rezultati na svim dosadašnjim izborima pokazuju i dokazuju dovoljan broj stabilnog građanskog biračkog tijela koje se ni u kojoj opciji ne bi okrenulo Izetbegoviću, pa je i prema samom Komšiću prilično nefer njegovom pobjedom objašnjavati Izetbegovićev poraz.

    Još je manje fer umanjivati rezultat Denisa Bećirovića pričom o glasanju protiv Izetbegovića. Po posljednjim rezultatima CIK-a, nakon više od 95 posto prebrojanih glasačkih listića, za Bećirovića su se izjasnila 296.352 birača, a za lidera SDA 193.859. Naravno, ja ne tvrdim da nije bilo i onih, čak i iz SDA koja je u konačnici dobila više glasova od svog stranačkog predsjednika, koji su na izbore izašli da bi šaranjem listića bili protiv Izetbegovića, ne tvrdim ni da su u krivu oni koji tvrde da je Bakira pobijedila supruga Sebija, uvjerena sam, naime, da je razlika veća od 100.000 glasova transparentna poruka Izetbegovićevoj partiji šta birači misle o njegovom načinu vođenja politike. Upravo uvjerljiva nadmoć SDA u odnosu na ostale partije je argument za ovu tezu: birači su kaznili lidera SDA zbog apsolutnog manjka spremnosti na kompromise ne samo sa vodećim partijama hrvatskog i srpskog biračkog tijela već i sa političkim subjektima u bošnjačkom i građanskom spektru. Ne zaboravimo pritom da je lider SDA imao ubjedljivo najbolju kampanju do sada, čak mu se – ruku na srce – osim onog prebrojavanja Bošnjaka gotovo da nema šta prigovoriti, u ono malo debata nastojao je nuditi konkretne podatke, njegova stranka je – u odnosu na njega – imala nezamjetljivu kampanju (s izuzetkom Sarajeva, što je posebna priča), no ništa mu nije pomoglo. Doživio je debakl.

    I to ne mogu saprati jadikovke tipa deset na jednog, niti sklanjanje iza rezultata SDA. U Sarajevu, gdje se SDA ipak posvetila vlastitoj kampanji (zli jezici kažu ne zbog stranke već zbog supruge), SDA je rame uz rame s Narodom i pravdom. Što je – gledajući s visina SDA – dojmljiv poraz, tim prije što je notorni zahiragić dao maksimum vlastitog angažmana da plasira svu raskoš mržnje i objeda koje (nezamislivo!) mogu stati u obraz zastupnika u skupštini. NiP je, bit će, osvojio manje glasova nego je očekivao, ali je važan dio gotovo svih parlamenata, no u NiP-ov veliki uspjeh treba upisati i Bećirovićevu pobjedu koja je njegovom matičnom SDP-u puno donijela. Iz Trojke je najlošije prošla najprincipijelnija Naša stranka, upravo zbog predominantnog okretanja bošnjačkom biračkom tijelu koje nije samo karakteristika NiP-a već i SDP-a. Nermin Nikšić, lider SDP-a, još drhti nadajući se da će s kompenzacijske liste dospjeti donekle, no birači su i njemu poslali poruku – vrijeme je za neki drugačiji, da ne kažem tuzlanski SDP, u kome neće baš sve biti podređeno interesima uskog kruga oko stranačkog šefa. SDP ima još uvijek dovoljno starih vukova koji su u stanju inicirati stranačku debatu, drugo je pitanje imaju li snage i ambicije da se bore za povratak stvarnoj socijaldemokratskoj ideji.

    ČEKAJUĆI ZORU

    Što se SDA tiče, Izetbegović je, umjesto čestitki pobjedniku, čestitao svojoj partiji i odmah se pohvalio o(p)stankom na predsjedničkom tronu. Kuda to vodi SDA, bit će nesumnjivo predmet unutarnjih stranačkih analiza, ako za njih bude bilo volje i snage, da ne kažem koalicijskih kapaciteta u samoj partiji. I sigurno će ovisiti o formiranju vlasti i dijelu kolača koji će ušićariti. Istina je da lider HDZ-a BiH već išareti s kim bi se najradije svađao naredne četiri godine – njegova poruka Trojci da je za njih, ako su spremni presudu Ljubić primijeniti na državnom nivou, nakon što je i visoki predstavnik Christian Schmidt upravo u Oslobođenju rekao da za to nema osnove, jasna je da jasnija ne može biti. No, upravo je Schmidt Čoviću izbio najjače adute iz ruku, pa nije bez pameti očekivati da i njemu zaigra mečka pred vlastitim vratima. Što se Milorada Dodika tiče, i ako zasluži čestitku Aleksandra Vučića koji pristojno čeka CIKBiH, ostat će mu gorak okus straha iz izborne noći kad se skrio u mišiju rupu u vlastitom štabu. Čekajući zoru. Ili, tačnije, operirajući po mraku što mu dođe kao prirodno stanište.

    Kako god, Bećirović ostaje najveći pobjednik općih izbora – em je združena opozicija pokazala da može kad hoće, em su birači u konačnici dobili građanski vrh države. Uključujući i prvu ženu izabranu nakon Daytona u Predsjedništvo BiH, Željku Cvijanović, koja partijskim statutom također pripada građanskom spektru. Da nas je praksa naučila koliko se stvarnost razlikuje od dokumenata, nije potrebno naglašavati. Ali jeste važno podsjetiti na to da buduća vlast – ko god je činio – ima jasnu euroatlantsku agendu i 14 prioriteta za kandidatski status BiH u EU. Pa da ih vidimo na djelu.

     

    Kajganićev PR: Dodikova vila za Halila!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Loše kadroviranje i kontinuitet toga se nastavlja ma koja stranka da dođe na vlast.

    Čak i u situaciji otvorene izdaje, zbog vlastitog interesa, donosile su se štetne i nerazumne odluke poput naprimjer ove zadnje koja se tiče imenovanja glavnog tužioca.

    Milanko Kajganić, koji je ostao jedini u igri. Kandidat koji se nema mnogo čim pohvaliti, osim politički motiviranim optužnicama, prije svega protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, a Halil Lagumdžija u VSTV-u je već viđena priča. Nada koja posljednja umire! Jer, nakon kompletnog procesa koji je apsolutno kompromitovan u vezi s konkursom za izbor glavnog tužioca, zvuči nestvarno da će Kajganić biti i imenovan.

    Jednostavno, stiče se dojam da odlaskom Milana Tegeltije sa čela VSTV-a nismo dobili mnogo. Prvo je nevolje donosila Gordana Tadić, a nastavio Kajganić. I svi šute. No, ima onih koji to ne bi smjela, a konkretno to su članovi VSTV-a, posebno Halil Lagumdžija čiji glas tamo vrijedi duplo.

    Ako je suprotno neka Kajganić ili Lagumdžija pokažu da li su išta uradili u vezi Dodikovog antidržavnog, kriminalnog djelovanja…

    To što ponovno preko medija aktuelizira priču o istrazi protiv Dodika u vezi sa kupovinom vile na Dedinju znači tek jedno – PR lošeg pravosuđa progovara, jer se bliži sjednica na kojoj će se članovi VSTV-a izjašnjavati o podršci Kajganiću za glavnog tužioca.

    Pazite, aktuelizira se priča stara pet godina, i niko do sada nije uspio riješiti slučaj Dodik i vile na Dedinju, ali je to najeksploatiranija priča za PR Tužilaštva.
    Da li će članovi VSTV-a podleći pritiscima za njegovo imenovanje, ili će pak sagledati sve ono što ni(je) učinio. Mogu početi i od izbornog procesa, opterećenog mnogim sumjama, a Kajganić tvrdi – nismo nadležni za krađu u entitetu Republika Srpska. prvedeno, Dodikova krađa me ne znaima!?

    Kajganić je bio na meti kritika međunarodnih zvaničnika zbog neučinkovitosti Tužilaštva BiH i ne reagiranja na veliki broj krivičnih prijava zbog negiranja genocida.

    Još nikada sam nije priznao da poštuje presudu koja kaže da je u Srebrenici počinjen genocid, zašto onda očekivati da podiže optužnice protiv negatora, jer slijedom toga, mogao bi podići i jednu protiv sebe!

    Ali, odgovornost za njegovo imenovanje ipak leži na VSTV-u, kao i na tome da imamo loše pravosuđe koje uzrokuje nesigurnosti, ali i doživotno označava ljude optužnicama koje kasnije padaju na sudovima.

    I niko zbog toga ne bude kažnjen!

    Jer, sva ta takozvana nezavisna tijela koja su pravljena da bi držala i policijske i pravosudne strukture van domašaja političke ruke, su samo transmisija politike – sakrivena.

    „Svi mi to znamo. Zato je to nakaradno, nakaradno nam je sistem postavljen“, kazat će i Željko Komšić autoru ovog teksta.

    Pitanje je kako se sistem može popraviti sa nekredibilnim ljudima, krhkog znanja i slabosti reagovanja da se zaštiti država i njeni interesi.

    Postizborne analize: Nikšićevi izbori zla

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Šta god da odluči Nermin Nikšić, pogriješit će. Ovako ili onako.

    Predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine brzo je prošao put od “nikad sa SDA” do “nikad ne reci nikad”, piše politicki.ba.

    Njegova stranka je popravila rezultat u odnosu na izbore prije četiri godine.

    Ta je partija daleko najjači konstituent Trojke. Naša stranka jeste pala, ali to nije bilo (ni blizu) strahovanjima u centrali te partije. Narod i Pravda nije ostvarila rezultat kojem su se njeni čelnici nadali.

    Stranka demokratske akcije je ipak porasla. Posebno na nivou entiteta F BiH.

    Nikšić je sada predmet svakovrsnih analiza.

    Na koju će stranu?

    Kada je prije nekoliko dana na N1 rekao da – na kraju krajeva – ne isključuje ni vlast u “koaliciji” sa SDA, to je odjeknulo kao očekivana politička bomba.

    Nikšić je time SDP vratio na mjesto koje mu pripada.

    Ta je partija treća po trenutno prebrojanim glasovima i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine “bježi” im za nešto više od 200 glasova.

    Istupom je Nikšić rekao i da je ta stranka, a ne neke druge, potencijalni “king maker”, te da se u njeno ime ne može govoriti a i da ga (ni njega ni SDP) ne može ucjenjivati.

    I, u konačnici, da je volja i birača i zapadnih ambasada jedno, realnost – prebrojani glasovi i raspored delegata, posebno u Klubu Bošnjaka Federalnog doma naroda – nešto sasvim drugo.

    Nikšićevo jedno “nikad”, zamijeneno sa drugim “nikad (ne reci nikad)”, odraz je i spoznaje da u Domu naroda entiteta F BiH raspored nije takav da se SDA (i Demokratska fronta) mogu isključiti iz kombinacija na vlasti.

    Njegov “zaokret” je i odgovor nekim zapadnim zvaničnicima da lažno komplimentiranje nije upalilo.

    Određeni stranci tapšali su Nikšića po ramenu ubjeđujući ga da im je uzdanica, nada za bolju Bosnu i Hercegovini i – na kraju – da je on i samo on novi federalni premijer. A umeđuvremenu su mu intenzivno radili iza leđa, između ostalog, sa Draganom Čovićem usaglašavajući izgled nametnute odluke Christiana Schmidta u izbornoj noći 2. oktobra.

    Nesumnjivo, Nikšić bi volio drugačije rezultate izbora.

    Volio bi da ne mora sa SDA.

    Ali, biračka volja ne odgovara baš tom snu.

    U državnom parlamentu se može i bez SDA i bez Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, pa čak i bez HDZ BiH.

    Ta mogućnost ravna je pravljenju drvenog šporeta. Može se napraviti, čak bi i lijepo i zanimljivo izgledalo, ali nikakve fajde od takvog eksperimenta ne bi bilo.

    Slično je i na federalnom nivou.

    Nikšić može okupiti većinu bez SDA u Predstavničkom domu Parlamenta F BiH. Bio bi to konglomerat međusovnih rastućih mrzitelja. Njegovo upravljanje zahtijevalo bi svakodnevnu komunikaciju i neiscrpne izvore sabura. A rezultat bi bio krajnje, krajnje upitan. U najboljem slučaju – sadaka nula koja bi se iscijedila iz idealista koji su daleko od realnosti.

    Federalna parlamentarna većina bez SDA (i DF), a stalno svjesno zanemarujemo raspored bošnjačkih delegata u Domu naroda Parlamenta entiteta F BiH, naštetila bi i Nikšiću lično, ali i SDP-u.

    Federalna parlamentarna većina SDP-a sa SDA (i DF) naštetila bi Nikšiću lično, ali i SDP-u. Dio biračkog tijela bi se osjećao izdanim, a Trojka bi se raspala. Doduše i sada ovaj blok sve više jeste raštimani orkestar, ali se nekako i jedino na platformi “ne sa SDA” drži na okupu.

    Ako bi Nikšić ostao vijeran prvom “nikad”, onom sa SDA – u državnom parlamentu bi ga dočekao blok SNSD-HDZ.

    Kada pogledate službene fotografije Nikšića, na svakoj je uredno obrijan.

    Kako bi Nikšić, dok se ujutru brije i gleda u ogledalo, sebi mogao objasniti da sa Dodikom i Čovićem može, a sa SDA ne može?

    Jer, barem je njemu jasno da SDA, SNSD i HDZ nikako ne mogu biti isto.

    Naravno, nije sad da je Nikšić “ludo zaljubljen” u SDA, apsolutno ne. Ali dobro i predobro zna i Čovića i Dodika.

    Za lidera SDP BiH, kako sada stvari stoje, idealno bi bilo da haman svi budu u vlasti: i SDP koji bi za sobom vukao NiP i NS i SDA sa DF-om i Čovićeva Udruga građana HNS i Dodikova bulumenta saveznika u koaliciji.

     

    Možda na kraju tako i bude…

    Kolumna Vildane Selimbegović: Štof za građansko odijelo

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Pred sami kraj posljednje ratne zime intervjuirala sam u svom Travniku Asima Koričića. Jedan od osnivača Sedme muslimanske brigade Armije BiH, integriranje odreda El-Mudžahid u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH i njegovo pripajanje Sedmoj, pozdravio je zahtjevom da osnuje novu brigadu u okviru Sedmog korpusa. Tako je nastala 737. muslimanska, čija je komanda bila u samom centru grada.

    POGONSKO GORIVO

    Bio je ramazan, poslije će se ispostaviti usred velikih priprema za operaciju Vlašić, a Asim je – potaknut mojim pitanjem o islamizaciji i vojske i društva – ustao od stola i pozvao me do prozora. Pokazao je rukom prema ulici na kojoj je bilo uobičajeno šareno i živo, nedaleko od nas štand sa cigaretama, dvojica zagrljenih vojnika su pjevala, da bi prvo sam postavio pitanje s kim praviti islamsku državu, a potom i zaključio: Nema ovdje štofa za islamsko odijelo.

    Bio je to i naslov teksta u kome je pukovnik, kasnije i Zlatni ljiljan Armije BiH, strpljivo elaborirao teze o strogim vojničko-vjerskim pravilima svoje brigade insistirajući na poštivanju tuđe vjere i objašnjavanju kako su crkve – i katoličke i pravoslavne – jednako svetinja kao i džamije. Asim se nakon Daytona povukao u svoju Krajinu, gdje je i umro, pa bi teško bilo nagađati kako bi reagirao na posljednja zbivanja u glavnom gradu naše zemlje, na čijim se ulicama, zapravo pred Uredom visokog predstavnika, nastoji skrojiti građansko odijelo Bosne i Hercegovine.

    Pritom se od Christiana Schmidta očekuje i više nego nekad od Armije BiH. Visoki bi predstavnik – tvrde moderni mudžahedini – morao iskoristiti svoj mandat da nametne izmjene izbornog zakonodavstva jedan čovjek, jedan glas, jer samo tako neće glas jednog Hrvata ili Srbina vrijediti šest, osam ili 10 bošnjačkih. Uvjereni su, kažu, da je BiH zrela za građansku državu, ali i dalje od Schmidta očekuju da dekretom provede presude Suda za ljudska prava iz Strasbourga, ne znajući (namjerno?) da ove presude – od Sejdić-Finci do presude Pudarić – nisu u mandatu OHR-a, već vlasti Bosne i Hercegovine, našeg Parlamenta u koji – šta god mi mislili o vlastitim dometima – glasači dominantno biraju predstavnike nacionalnih stranaka. Schmidt je – i to se gotovo pa i ne pominje – povećao i broj delegata u Klubu Ostalih, u koji spadaju i svi oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, ali je ovaj klub i dalje manji od onih koje čine predstavnici konstitutivnih naroda, onih Srba, Hrvata i Bošnjaka koje svi volimo spomenuti kada govorimo o predratnoj tradiciji multietničke BiH. Kao ključni argument protiv – ne samo Schmidta već sve glasnijih i SAD-a i Evropske unije – koriste se ubjedljive pobjede Denisa Bećirovića i Željka Komšića, kao predstavnika građanske opcije, pa se prave postizborne računice po kojima se može zaokružiti vlast bez izbornih pobjednika, samo što te matematike redovno imaju po jednog od nacionalnih bez koga se ne može. Pa kažu – to je demokracija.

    Bila bi da njezino pogonsko gorivo nisu mržnja i radikalizam. I bila bi da su u praksi i realnom životu partije koje sebe zovu građanskim zaista dobile dovoljan broj glasova na osnovu kojih bi mogle napraviti platformu za vladanje, kao nastavak vlastitih programskih sadržaja. Toga nema. Lijevi spektar u ovoj zemlji časno zastupa tek Naša stranka, svi drugi svoje programske ciljeve prilagođavaju potrebi za vlašću. Snagu tih potreba posljednjih dana zorno ilustrira velika mitingaška akcija Milorada Dodika, koji će sutra u Banjoj Luci braniti otadžbinu, služiti narodu i čuvati Republiku Srpsku da mu je ne otme (?!) Jelena Trivić, članica PDP-a i kandidatkinja združene opozicije za entitetskog predsjednika. Na Dodikove juriše – koji nimalo ne štede državu BiH – Sarajevo se i ne osvrće, duboko zabavljeno hodžinim jorganom i obračunom s međunarodnom zajednicom. I što je najzanimljivije, politički jurišnici iz bošnjačkih redova o visokom predstavniku i naročito američkom ambasadoru danas govore baš onako kako to Dodik radi već cijelu deceniju. Da sam pola sata Michael Murphy, znala bih šta mi je činiti: pozvala bih građanske i ostale bošnjačke lidere, političko Sarajevo, što bi rekao Dodik, i zatražila da se izjasne koliko su spremni podržati Dodikov zahtjev za ukidanje ureda OHR-a. SAD to mogu, dovoljno je da dignu ruke od BiH.

    NACIONALNI ŠINJELI

    Da li bi to značilo podjelu zemlje i(li) novi rat? Ivo Komšić, nekadašnji član ratnog Predsjedništva BiH, intelektualac koji svoj postdejtonski angažman u velikom dijelu posvećuje obračunu s tuđmanovštinom (i danas prisutnom), prošle je sedmice nametnute izmjene Izbornog zakona opisao kao Schmidtov doprinos spašavanju BiH, pa je popljuvan kao najveći izdajnik građanske opcije. Naš Hajro Somun je ono što je Komšić dao nagovijestiti obznanio kao ruski scenarij koji je trebao zapaliti nove vatre na Balkanu, kao dio razvlačenja pameti od specijalne operacije na Ukrajinu. Još nije proglašen mrziteljem BiH, ali zato jeste naš kolega Ivica Puljić, Al Jazeeren dopisnik iz Washingtona. Kako god, jasno je da svako drugačiji automatski biva izložen linču jer se drznuo da ne misli (pro)bošnjački. I to se još pakuje s građanskom mašnicom. Ako nam je (zaista) do nje, Evropska unija je spasonosno rješenje. Samo ga valja primijeniti. U tom procesu, koji neminovno zahtijeva dogovaranje i međustranačko pregovaranje, otići će i visoki predstavnik i OHR, a naše vlasti će preuzeti odgovornost za svoje postupke. Danas se ne čini da su imalo odmakle od postizborne kampanje. U kojoj su – sve boreći se za vlastite pozicije – odlučile ubiti svaku nadu u demokraciju u koju se i silom oružja zaklinju. I vjeru u društvo jednakih, krojeći ga u nacionalnim šinjelima. A to je daleko od štofa za građansko odijelo.

     

    1...383940...57Stranica 39 of 57

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj