Bh. ambasadorica u Madridu Vesna Andree Zaimović izbačena je iz službenog protokola Ministarstva pravde Španije nakon što je to od njih zatražio ministar pravde Bosne i Hercegovine Davor Bunoza, saznaje Istraga.ba.
Ministar Bunoza, kadar HDZ-a, nalazi se u službenoj posjeti Španiji, gdje se u utorak sastao sa svojim kolegom Félixom Bolañosom. Prema prvobitnom protokolu, sastanku dvojice ministara u Madridu trebale su prisustvovati i dvije ambasadorice, ambasadorica BiH u Španiji Vesna Adree-Zaimović te ambasadorica Španije u BiH Maria Molina Álvarez Toledo koja je zbog ovog susreta doputovala iz Sarajeva.
Prema informacijama Istrage, neposredno prije sastanka ministar Bunoza je zatražio od svojih domaćina da iz službenog protokola isključe bh. ambasadoricu Vesnu Andree-Zaimović, jer je ona na poziciju imenovana iz kvote člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. Nakon što je španska ambasadorica u BiG Maria Molina Alvarez Toledo dobila informaciju da Bunoza traži izbacivanje ambasadorice Andree-Zaimović, odlučila se solidarisati sa kolegicom iz BiH, te je, na kraju, odlučeno da nijedna od njih ne prisustvuje sastanku u Ministarstvu pravde Španije. U prilogu je fotografija snimljena tokom sastanka dvojice ministara i na njoj nema ambasadorica Andree-Zaimović i Alvarez Toledo.
“Ministar Predsjedništva, pravde i odnosa sa sudovima, Félix Bolaños, sastao se s ministrom pravde Bosne i Hercegovine, Davorom Bunozom, kako bi razmijenili iskustva o španskom pravosudnom sektoru koja će pomoći transformaciji bosanskohercegovačkog pravosuđa u cilju postizanja standarde potrebne za pristupanje Evropskoj uniji. Ministri su potpisali zajedničku deklaraciju o promicanju međusobne saradnje na pravnom, organizacijskom i funkcionalnom području, posebice u kontekstu digitalne transformacije pravosudnog sustava. Posjeta je dio Projekta „Jačanje kapaciteta za praćenje i evaluaciju u Visokom sudskom vijeću i Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine“, koji pripada projektu EU 4 Justice – Phase II”, saopćeno je iz Ministarstva pravde Španije.
Da su dvije ambasadorice, bh. ambasadorica u Španiji Vesna Andree-Zaimović i španska ambasadorica u BiH Maria Molina Álvarez Toledo bile u prvobitnom protokolu, vidi se i iz službenog saopćenja Tužilaštva BiH.
“Glavni tužilac Tužilaštva BiH, Milanko Kajganić i glavni tužilac Kraljevine Španije, Alvaro Garcia Ortiz u Madridu su potpisali Memorandum o razumijevanju i saradnji između Tužilaštva Bosne i Hercegovine i Generalnog tužilaštva Kraljevine Španije”, navedeno je u saopćenju Tužilaštva BiH.
U prologu saopćenja medijima su dostavljene fotografije sa potpisivanja Memoranduma.
Na fotografiji iznad vide se ambasadorice Vesna Adree-Zaimović i Maria Molina Álvarez Toledo. One su, dakle, bile na potpisivanju Memoranduma dvojice državnih tužilaca, ali na sastanku ministara nisu bile. I to na insistiranje ministra pravde BiH Davora Bunoze.
Ambasada Francuske u Bosni i Hercegovini je za Politički.ba kazala da je visoki predstavnik Christian Schmidt samoinicijativno odlučio da sudjeluje u sudskom procesu “Kovačević protiv BiH”, a koji se vodi pred Evropskim sudom za ljudska prava.
“Radi se o potezu koji je inicirao visoki predstavnik a koji ne proizilazi iz mandata Vijeća za provođenje mira (PIC)”, stav je Ambasade Republike Francuske u Bosni i Hercegovini.
On nam je prenesen nakon što smo i ovoj članici PIC-a poslali upit povodom najavljenog nastupa Christiana Schmidta pred Velikim vijećem Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (ECHR) na kojem će se razmatrati prvostepena odluka u slučaju Kovačević protiv BiH.
Slaven Kovačević žalio se da je diskriminiran u Bosni i Hercegovini i pri izboru delegata Doma naroda Državnog parlamenta.
ECHR je presudio da mu je apelacija osnovana i da jeste diskriminiran. Bosna i Hercegovina treba biti jedna izborna jedinica za izbor svih članovaa Predsjedništva, ali i svih delegata Doma naroda BiH
Sud u Strazburu će, nakon poteza bez presedana gdje su se vlasti BiH žalile na tu presudu, narednog mjeseca, na sjednici Velikog vijeća, odlučiti da li će potvrditi prvostepeno rješenje Malog vijeća ECHR-a.
Na tom razmatranju pojavit će se i visoki predstavnik Christian Schmidt.
On je za taj samoinicijativni čin čak angažirao posebnu advokatsku firmu iz Londoina.
I Ambasadi Francuske, kao i SAD, Velike Britanije, Turske… poslali smo upit kako gledaju na te aktivnosti Schmidta.
Pitali smo da li su upoznati sa detaljima aktivnosti visokog predstavnika u ovom slučaju, kako gledaju na njegov zahtjev da se obrati Sudu u Strazburu, podržavaju li njegovo uključivanje, je li ih visoki predstavnik ili advokatska firma koja ga zastupa informirao o tome, te zašto je isključen Pravni odjel OHR-a?
“Francuska poštuje nezavisnost Evropskog suda za ljudska prava na kome je da suvereno procijeni sadržaj i domet takvog poteza.
Mi ne komentiramo procedure na Sudu”, odgovorili su nam iz Ambasade Francuske u Bosni i Hercegovini.
Novi predsjednik Delegacije Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo bit će Davor Ivo Stier europarlamentarac (HDZ) iz Hrvatske. Njegove zamjenice bit će Laurence Trochu i Tineke Strik.
On je na svom Facebook profilu objavio da je izabran za šefa delegacije EU parlamenta za odnose s BiH i Kosovom.
“Delegacije će posebnu pažnju staviti na otvaranje pristupnih pregovora s BiH i ispunjavanje reformske agende. Geopolitički izazovi s kojima se EU suočava traže jači angažman na jugoistoku Evrope. U tom su poglednu stabilnost i sigurnost u BiH i na Kosovu od presudne važnosti”, rekao je on.
Stier je tokom prvog mandata u EU parlamentu 2013. godine kazao da je jednakopravnost Hrvata uslov za evropski put.
“Naš je cilj da BiH krene evropskim putem i to podržavamo. A da bi BiH mogla ići tim putem uspješno i bila u punom smislu spremna na prihvaćanje evropskih standarda, naravno da je institucionalna ravnopravnost hrvatskog naroda jedan od elemenata koji su nužni. Činjenica je da ta ravnopravnost u praksi ne postoji i da se to mora promijeniti u BiH”, kazao je Stier još prije deset godina.
Stier je rođen 6. januara 1972. u Buenos Airesu. Završio studij političkih nauka i međunarodnih odnosa na Papinskom katoličkom sveučilištu Argentina.
Stier je bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske u periodu 2016-2017. On je izabran u evropski parlament 2024. godine, a također je bio europarlmentarac između 2013. i 2016. godine.
Početkom 2010. objavljeno je da je tokom života u Argentini redovno slavio godišnjicu proglašenja NDH, a što je i sam priznao, ali je dodao da se odrekao ustaških ideja.
“U okolnostima hladnog rata bio sam decidirani antikomunist, protivnik Jugoslavije i zagovornik stvaranja hrvatske države. Išao sam i na proslave 10. aprila, ali sam kasnije vidio da sam bio u krivu, a Franjo Tuđman je imao pravo kada je rekao da se napredna hrvatska država može graditi jedino na antifašizmu. Prema mojem mišljenju, antifašizam, ali i antikomunizam demokratske su vrijednosti na kojima se može temeljiti Republika Hrvatska”, kazao je za Nacional.
On je potomak hrvatske političke emigracije koja je u Argentinu došla nakon završetka Drugog svjetskog rata. Njegov djed s očeve strane Ivan Stier bio je ustaški pukovnik i suradnik Maksa Luburića, piše Jutarnji list.
Jutarnji dodaje da nije nikad zabilježeno da je u nekom nastupu branio ili opravdavao ustaški režim, ali kako sa kaže slavio je godišnjice.
Strik je nizozemska političarka iz grupacije Zelenih, a u evropski parlament je izabrana 2019. godine.
Trochu je francuska političarka izabrana za člana Evropskog parlamenta 2024. godine i dio je grupacije evropskih konzervativaca i reformista.
Parlamentarni odbori za stabilizaciju i pridruživanje (SAPC) su savjetodavna tijela formirana na osnovu sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Sastoje se od delegacija EU i delegacija nacionalnih parlamenata i obično se sastaju dva puta godišnje, jednom u nacionalnom parlamentu i jednom u Evropskom parlamentu. Njima kopredsjedavaju predsjedavajući dotičnih delegacija.
Senat Sjedinjenih Američkih Država započeo je istragu o poslovnim aktivnostima najbližih članova porodice republikanskog kandidata za predsjednika Donalda Trumpa u Srbiji, piše Politicki.ba.
Ron Wyden, predsjedavajući Finansijskog komiteta Senata Sjedinjenih Američkih Država, uputio je zahtjev da mu se dostave detalji aktivnosti Ivanke Trump, Donaldove kćerke i Jareda Kushnera, njegovog zeta.
Osim Srbije, Wyden traži detalje aktivnosti Trumpove kćerke i zeta u Albaniji, ali i Saudijskoj Arabiji, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i na Tajvanu.
No, posebno je detaljan kada su poslovi Trumpovog zeta i kćerke u Srbiji i Albaniji u pitanju!
U pismu od prije tri dana, američki senator obraća se glavnom pravnom savjetniku investicijske firme Affinity Partners od koje traži detalje o njihovom poslovanju “sa stranim investitorima, uključujući i strane vlade, koji Affinityju plaćaju stotine miliona dolara kao naknade za usluge investitorskog savjetovanja”.
“Iako cijenim dosadašnju kooperativnost Affinityja, informacije koje su dostavljene samo su pojačale zabrinutosti da investicije u fondove kojima upravlja Affinity predstavljaju sukob interesa bez presedana”, napisao je američki senator.
On posebno ističe da aktivnosti ove firme izgleda da nisu motivirane komercijalnim razlozima već “prilikom da se novac stranih vlada upumpa članovima porodice predsjednika Trumpa, konkretno – Jaredu Kushneru i Ivanki Trump”.
Wyden navodi da je u protekle tri godine Affinity zaradio oko 157 miliona dolara od stranih vlada i da je u tom iznosu i 87 miliona dolara iz Saudijske Arabije.
Novac nije investiran, a firma je saudijskoj vladi zaračunavala “ogromne naknade” što kod senatora samo pojačava mišljenje da je “Affinity najvjerovatnije dio kompenzacijske sheme koja uključuje američke političke zvaničnike”, a s ciljem zaobilaženja Zakona o registriranju stranih agenata (FARA).
Wyden nadalje navodi i primjere vlada Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, kao i tajvanskog milijardera Terryja Goua koji plaćaju ogromne naknade za usluge Affinityja i ističe da ima izrazite sumnje u regularnost tih poslova.
Kao posebno, potencira činjenicu da je ova firma odbila otkriti identitet još jednog stranog investitora.
Svi oni su se obavezali uložiti ukupno oko 3 milijarde dolara u investicijski fond kod Affinityja do kraja 2026. godine.
Investicija nema, ali klijenti uredno plaćaju velike naknade za usluge američke firme. Do sada je to akumulirano na skoro 160 miliona dolara.
“Uslovi sporazuma stranih klijenata sa Affinityjem su takvi da stvaraju sukob interesa koji uključuje i članove porodice predsjednika, što je nezabilježeno i po obimu i po obuhvatu.
Investicijski sporazumu Affinityja postavljeni su tako da ističu baš na polovini drugog potencijalnog mandata Donalda Trumpa na čelu SAD. Pošto je Affinity u cjelosti u vlasništvu Jareda Kushnera, ovo dovodi do situacije u kojoj vlade Saudijske Arabije, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, imaju značajan utjecaj na Trumpovu porodicu jer mogu zaprijetiti da će povući investicije i prekinuti isplaćivati milione dolara naknada Kušneru, te samim tim i Ivanki Trump, kćerki Donalda Trumpa”, stoji u dopisu.
Alerički senator ne krije da smatra da se ovim ulaganjima, ustvari, nastoji utjecati na američku (vanjsku) politiku i donošenje odluka “koje bi mogle biti u suprotnosti sa američkim nacionalnim interesima”.
Senator Wyden dalje navodi da su Kushner i Ivanka Trump već ranije objavili da nemaju ambicije vraćati se na neku od pozicija američke vlasti, ako Donald Trump bude izabran za predsjednika SAD na novembarskim izborima ove godine.
Wyden dalje piše da je upadljivo da od ukupno 3 milijarde dolara, koliko fond koji vodi Kushner ima na raspolaganju u periodu od pet godina, Affinity je u skoro tri godine uspjela mobilizirati tek 1,1 milijardu dolara. A svo to vrijeme od klijenata je naplaćivala visoke iznose za svoj nerad.
“Ovo samo, dakle, dodatno pojačava pitanje zašto vlade Saudijske Arabije i Katara, koje imaju duboke džepove, uzimaju za pružaoca usluga relativno novu Kushnerovu investicijsku firmu, ako ne zbog toga da imaju utjecaj na porodicu Trump”, navodi predsjednik Odbora za finansije Senata SAD.
Kao posebno indikativne detalje, Wyden navodi da su eksperti saudijske vlade 2021. godine boravili u SAD i imali sastanke s Affinityjem. Njihov zaključak je bio da se treba odbiti ponuda koju su dobili, jer ne zadovoljava ni minimum uslova.
No, krunski princ Mohamed bin Salman odbacio je takav stav i naredio zaključivanje ugovora.
Wyden se u nastavku pisma glavnom pravnom savjetniku Affinityja posebno osvrće na Srbiju i Albaniju.
Tamo Kushner i njegova supruga planiraju investirati više od milijardu dolara u nekretnine u centru Beograda, te albanskoj obali. Posebno je Trumpova kćerka (Jaredova supruga) Ivanka zainteresirana za investicije u Albaniji. Senator Wyden ističe da su vlade Srbije i Albanije direktni akteri ovih poslova, da su se obavezale osigurati neophodne dozvole i ostale papire prije početka radova. Također zvanični Beograd i Tirana imat će kontrolnu ulogu i tokom izvođenja radova “čime se potencijalno stvara kontrola nad ovim mogućim investicijama članova porodice predsjednika SAD”.
“Na primjer, beogradski projekat na mjestu objekta koje je bombardirao NATO uključivat će i muzej koji je opisan kao spomenik “žrtvama NATO-agresije””. Apsolutno je neprihvatljivo da bilo koja strana vlada traži od američke firme da učestvuje u takvoj vrsti anti-američkog historijskog revizionizma. Riječ je o potezu kojim se “peru ruke” onih koji su provodili etničko čišćenje i genocid. Ovim bi se činom, nadalje, lažno označio NATO kao napadač. Užasno je da bi firma koju su osnovali i čiji su vlasnici članovi porodice bivšeg i potencijalnog budućeg predsjednika SAD mogla pristati na takvo nešto”, napisao je senator Wyden dalje.
U svom pismu američki senator naglašava i da su osnivači, ljudi u upravi, kao i osobe koje je angažirao Affinity svi ili gotovo svi zvaničnici bivše Trumpove administracije, prenosi Politicki.ba.
Posebno se ističe Kushner, kao savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg američkog predsjednika.
Wyden stoga upozorava da bi takav splet mogao značiti i zloupotrebe položaja i kreiranje “rupa u zakonu” kako bi se izbjegla odgovornost zbog toga.
Pred kraj pisma, američki senator vraća se na poslove Kushnera i njegove supruge Ivanke u Srbiji i Albaniji.
Od Affinityja je zatražio da mu dostavi “spisak svih mjesta u Srbiji koja su razmatrana kao pozicije za gradnju”, te da uz to dostave i spisak partnera firme i detalje plana razvoja za svaku od pozicija gradnje.
Zatražio je i dolarsku vrijednost svake potencijalne investicije u građevinu ili građevine u Srbiji, uključujući i iznose novca koji su u taj projekat planirali uložiti srijanski partneri.
“Detaljan opis uslova svih sporazuma između Affinity i Vlade Srbije u vezi s razvojem građevinskih projekata u Srbiji. Tu trebaju biti i specifini detalji o finansijskim interesima Vlade Srbije u svakom od projekata, uloga Vlade Srbije u svakom od njih, te svi detalji sporazuma o raspodjela prihoda između Affinityja i Vlade Srbije, po svakom od projekata ulaganja u nekretnine”, napisao je senator Wyden dalje.
On je zatražio i listu svih dozvola koje vlasti Srbije trebaju dati za svaki od projekata koji je planiran ili razmatran, s napomenom dokle se došlo u sakupljanju papirologije.
Senator Wyden je zatražio i da mu se dostave kopije svih komunikacija između Affinityja i Vlade Srbije s posebnim akcentom na razmjene poruka koje je s njima imala Ivanka Trump.
Pismo Wydena nije ni malo bezazleno.
Osim što je ovaj demokratski senator poznat kao zagriženi liberal, protivnik olahkog potezanja za oružjem i zagovornik ograničavanja sloboda po 2. amandmanu Ustava SAD (prava vlasnika oružja), on je i tvrdokorni zagovornik poštivanja univerzalnih prava i sloboda i zastupnik slabijih.
Wyden je, na primjer, bio protiv američkog napada na Irak 2002. godine, a oštro je kritizirao i operaciju SAD u Afganistanu, piše Politicki.ba dalje.
Za razliku od mnogih senatora, ove godine mu nije reizbor. Izabran je ponovo u gornji dom američkog parlamenta prije dvije godine i u Senatu će ostati do kraja 2026., nakon čega može obnoviti mandat.
Njegovo pismo dolazi u isto vrijeme kada je u Beogradu boravio sin Donalda Trumpa, Donald Trump Mlađi. On je tada imao radnu večeru s predstavnicima poslovne zajednice Srbije i – navodno – regiona.
Centralna izborna komisija BiH kaznila je sa 10.000 KM Socijaldemokratsku partiju BiH zbog objave predsjednika i federalnog premijera Nermina Nikšića, piše Patria.
Koalicija Pod lupom prijavila je Nikšića CIK-u zbog kršenja člana 7.2a stav (2) tačka a) i člana 7.1 Izbornog zakona BiH da je na zvaničnoj Facebook stranici objavio da je Vlada donijela Uredbu o isplati pomoći radnicima, i na fotografije stavio logo SDP-a.
“Na taj način je uspjeh Vlade prikazivao kao uspjeh SDP-a i time je zloupotrijebio resurse, a istovremeno je zloupotrijebio funkciju premijera za promociju političkog subjekta kojem pripada”, rečeno je na sjednici CIK-a.
S obzirom na datum objave fotografije riječ je o preuranjenoj izbornoj kampanji.
Do kraja ove godine iako je to najavljivano, neće početi sa radom Posebni odjel za suzbijanje korupcije, organizovanog i međukantonalnog kriminala, jer u njemu nema ko raditi. Tako bi se najkraćem mogla opisati trenutna situacija.
Visoko sudsko i tužilačko vijeće uprkos najavama koje slušamo sedmicama, pismu Ambasade SAD koja je tražila prolongiranje imenovanja šefa Posebnog odjela i tužilaca i sudija sa prošle za ovosedmičnu sjednicu, danas je donijelo odluku da poništi konkurse za posebnog zamjenika glavnog federalnog tužioca (šef Posebnog odjela), te za devet pozicija tužilaca u Federalnom tužilaštvu i deset sudija Vrhovnog suda FBiH.
Konkurs je proveden krajem 2023. i početkom ove godine, a zbog nepostojanja uslova za smještaj i početak rada Posebnog odjela čekalo se i sa imenovanjima tužilaca i sudija. Dodatni problem predstavljale su i stalne izmjene Zakona o VSTV i formiranje Odjela za integritet koje je zaduženo da provjerava imovinu nosilaca pravosudnih funkcija. Odjel još uvijek nije formiran, a novi rok je februar 2025. godine. No, prije da će biti potrebno ponovo pomjeriti rok.
Iako je Ambasada SAD požurivala Vladu FBiH da pronađe prostor za smještaj Posebnog odjela, što je i učinjeno početkom septembra, te je zakupljen prostor na pet godina, očito je do nekog nesporazuma došlo uoči same sjednice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.
Iako bi u nekim drugim situacijama kao kad su neke odluke Parlamentarne skupštine ili nekog od domova u pitanju pa čak i oko samog pravosuđa kao što je spomenuto pismo, ekspresno reagirala Ambasada SAD izražavajući svoj stav, u ovom slučaju takva reakcija je izostala. Nema objave na mrežama, nema oštrih tonova prema VSTV-u pa se može pretpostaviti da ovakva odluka VSTV-a nije molgla proći bez intervencije međunarodnih partnera.
Podsjećamo, u utrci za šefa Posebnog odjela bila su ostala tri kandidata. Državna tužiteljica Ivana Petković, kantonalna tužiteljica Aida Topalović i tužilac Tužilaštva Brčko Pavo Radoš koji se spominjao kao kandidat sa najviše šansi. No, nešto se dogodilo.
Predsjednik VSTV-a u pauzi zasjedanja obratio novinarima te potvrdio da se ponavlja konkursna procedura za šefa Odjela. No, on je i prije nego je VSTV donio stav da li će isto uraditi i sa devet tužilaca Federalnog tužilaštva, a koji bi trebali biti raspoređeni u Posebni odjel već najavio da oni danas neće biti imenovani. To znači da je Lagumdžija takav stav već imao odranije i očito usaglašen sa nekim drugim strukturama izvan VSTV-a.
Također, VSTV danas nije imenovao ni deset sudija Vrhovnog suda FBiH čime je cijela procedura formiranja Posebnog odjela obesmišljena, a cijela godina izgubljena. I ko zna koliko još vremena dok se ponovi konkursna procedura.
Od obećanja da će tzv. Federalni Uskok, iako je pravilnije reći Poskok, početi sa radom 2024. godine ostalo je samo slovo na papiru, a Vlada FBiH već od 1. oktobra mjesečno će plaćati prazan prostor i to po cijeni od 22.987 KM mjesečno bez PDV-a.
Vjerovatno će najtužniji biti premijer FBiH Nermin Nikšić koji već mjesecima najavljuje početak rada Posebnog odjela i početak obračuna sa kriminalom, korupcijom ali i političkim neistomišljenicima.
Ministar pravde Bosne i Hercegovine Davor Bunoza nije dobio ovlaštenje oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine da sudjeluje u izradi izjašnjenja u predmetu “Kovačević”, a koji se vodi pred Evropskim sudom za ljudska prava.
Kako je potvrdio za naš portal navodni zaključak Predstavničkog doma PSBiH i Doma naroda PS BiH, a na koji se pozvao kada je tražio od Centralne izborne komisije (CIK) da dostavi podatke o “svim izjašnjenjima o pripadnosti konstitutivnom narodu ili Ostalima prilikom sudjelovanja na izborima u BiH” apelanta Slavena Kovačevića, je zapravo zaključak Kolegija Predstavničkog doma PS BiH i Kolegija Doma naroda BiH, a ne Parlamentarne skupštine BiH.
“S obzirom da je ovo ministarstvo zaključkom Predstavničkog doma PS BiH i Doma naroda PS BiH zaduženo da sudjeluje u izradi izjašnjenja u ovom predmetu, ovim putem vas se obraćamo sa zahtjevom da nam se tražene informacije hitno dostave”, napisao je Bunoza u dopisu, a što je, ispostavit će se, netačno.
Članovi Kolegija Doma naroda PS BiH i Kolegija Predstavničkog doma PS BiH donijeli su takav zaključak uprkos tome što je ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH zaduženo za komunikaciju sa agentima. Kolegij jednog i drugog doma odluke donosi konsenzusom. Članovi Kolegija Predstavničkog doma PS BiH su Nebojša Radmanović, Marinko Čavara i Denis Zvizdić, a Kolegija Doma naroda PS BiH, Dragan Čović, Nikola Špirić i Kemal Ademović.
Ipak, uprkos tome, Bunoza je istakao da svaka institucija u BiH ima obavezu da sarađuje sa agentima BiH pri Sudu u Strazburu.
“Mi smo dobili od agenata dopis da im CIK odbija dostaviti od agenata podatke i rekli su da mi zatražimo. Ja sam citirao njihovo pitanje. Prvi put u historiji jedna institucija odbila je dati informacije agentima koji brane BiH u Strazburu. Činjenica je da brane Ustav, takav kakav je. Zašto to agenti traže, mene kao ministra uopšte ne zanima”, rekao je Bunoza za Istragu.
CIK je odbio agenticama BiH dati podatke o etničkom izjašnjavanju Kovačevića pozvavši se na odredbe člana 9. stava 2 Zakona o zaštiti ličnih podataka, a gdje se navodi da je obrada posebne kategorije ličnih podataka dozvoljena ako je nosilac podataka izričito dao saglasnost.
S druge strane Bunoza se u dopisu pozvao na odredbe člana 9, stav f) i g) Zakona o zaštiti ličnih podataka.
“A kojim odredbama je propisan izuzetak zabrane odbrade podataka i to u slučajevima ako se radio o već javnim objavljenim informacija ili su iste informacije potrebne za odbranu od pravnih zahtjeva ili ako se radi o javnom interesu”, napisao je Bunoza.
Zastupnik DF-a u Predstavničkom domu PS BiH Milan Dunović kazao je za Istragu.ba da je CIK apsolutno ispravno postupio.
“Jedini ko može dati lični podatak jeste onaj čiji taj podatak jeste u ovom slučaju od gospodina Slavena Kovačevića. On taj podatak nije dao, to je jedna tematika. Druga puno veća i važnija stvar je suština apelacije gospodina Kovačevića gdje njegovo lično etničko izjašnjenje apsolutno ne derogira presudu Kovačević. Kako god da se gospodin Kovačević izjasnio i dalje stoji činjenica da veliki broj ljudi u BiH nema glasačko pravo na način da može da izabere političke predstavnike jer im izbor političkih predstavnika vezuju za njihovu etničku pripadnost”, rekao je Dunović.
Podsjećamo, Kovačević se u apelaciji žalio da zbog kombinacije teritorijalnih i etničkih uslova koji se primjenjuju na Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nije mogao glasati za kandidate po svom izboru na posljednjim Općim izborima, koji su održani 2022. godine. Slično, nije mogao glasati za kandidate po svom izboru na posljednjim predsjedničkim izborima na državnom nivou iste godine.
Sud je tada ocjenio da je Bosna i Hercegovina prekršila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Sud je utvrdio da konstitutivni narodi očigledno uživaju privilegovan položaj u sadašnjem sistemu.
Nakon toga Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava je u decembru 2023. godine prihvatilo zahtjev Vijeća ministara BiH, uz lobiranje Hrvatske, za preispitivanje presude u predmetu “Kovačević”. Žalbu su tada uputile v.d. agentice BiH pred Sudom, Monika Mijić i Jelena Cvijetić, čiji je mandat bio upitan.
Dodatno, visoki predstavnik Christian Schmidt odlučio je samoinicijativno sudjelovati u sudskom procesu navodno s pozicije nepristranosti. Ipak, njegovi raniji stavovi išli su u smjeru da diskreditiju presudu Kovačević, pa se čini da su njegove namjere da oslabi poziciju apelanta.
Vijest da će Christian Schmidt, njemački političar i visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, otići u Strasbourg da pred Evropskim sudom za ljudska prava, u svojstvu „prijatelja suda“, iznese svoje mišljenje o slučaju Kovačević izazvala je buru negodovanja. Iako je u odgovoru medijima zbog čega ide u Strasbourg Schmidt davao nejasne odgovore, sugerirajući da ga je sud zamolio da dođe kao „vrhovnog autoriteta“ za sprovođenje civilnog dijela Daytonskog mirovnog sporazuma, ispostavilo se ipak da se on, po svemu sudeći, „samopozvao“sa namjerom da se umiješa u ovaj sudski proces. Kovačević je na prvoj instanci dobio presudu u postupku protiv Bosne i Hercegovine, odnosno, ispravnije rečeno, protiv njenog diskriminatornog izbornog sistema, koji mu onemogućava da sudjeluje na izborima u skladu sa općeprihvaćenim evropskim standardima. Sud je, podsjetimo, utvrdio u toj presudi da u BiH vlada neprihvatljiva „etnokratija“– zapravo potvrđujući ono što već svi odavno znamo: da je u ovoj zemlji na djelu apsolutna dominacija etničkog nad građanskim principom.
Već nakon Kovačevićeve apelacije, a pogotovo nakon presude u njegovu korist, u medijima bliskim HDZ-u, te u dijelu sarajevskih medija i komentatorsko-analitičarskog miljea naklonjenom Trojci, otpočela je prava kampanja protiv Kovačevića koja je, između ostalog, poprimila i šovinističke razmjere: Kovačeviću su se brojala krvna zrnca, provjeravala „nacionalnost“; pokušalo ga se i politički diskvalificirati. Sramotan je – premda ne i iznenađujući – bio pokušaj HDZ-ovog ministra pravde da utvrdi nacionalnu pripadnost Slavena Kovačevića, kao da su u Bosni i Hercegovini još uvijek na snazi nacistički rasni zakoni iz doba NDH-a. Nije bila potrebna bolja ilustracija za opravdanost Kovačevićeve apelacije a i sudske presude od te rasističke kampanje i postupaka ministra pravde, najviše institucije izvršne vlasti koja bi treba bditi nad vladavinom zakona i ljudskim pravima.
U tu kampanju protiv Kovačevića i njegove presude, vjerovatno kao posljednji džoker, uključen je i sam Christian Schmidt, do kraja se ogoljavajući kao gorljivi zagovornik etnokratije, što je već bilo jasno nakon intervencija u izbornoj noći 2022. godine, potvrđujući već umnogome raširenu tezu da on zapravo djeluje kao lobista hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, preciznije u Federaciji BiH. Jer, kao što pokazuje njegova nečuvena suspenzija Ustava iz 2023, kojom je omogućeno formiranje federalne vlade, Schmidt ni u svom favoriziranju etničkog principa i veta nije dosljedan. Primat etničkog veta u FBiH, sudeći po Schmidtovom tumačenju, vrijedi očito samo za hrvatsku komponentu (odnosno za HDZ), a ne vrijedi za bošnjačku. Koristeći etnički veto, HDZ je četiri godine blokirao uspostavu prethodne federalne vlade, a kad se bošnjački potpredsjednik FBiH drznuo da upotrijebi isti taj etnički veto, Schmidt ga je u kolonijalističkom maniru, kolokvijalno rečeno, naprosto pomnožio s nulom. Mnogi s pravom ukazuju na to da takva etnokratija, već sama po sebi diskriminatorna, antidemokratska i anticivilizacijska, sad uz pomoć OHR-a, poprima obrise aparthejda, u kojem se trajno i sistemski instalira vladavine privilegirane manjine nad većinom. Na širem planu, ovi Schmidtovi postupci ukazuju na politički projekt po kojem se BiH treba pretvoriti u kolonijalni kondominij Srbije (koja bi kontrolira entitet Rs) i Hrvatske (koja bi preko HDZa upravljala FBiH). Da bi se maskirala ovakva politika, a u skladu s „subverzivnom tehnikom moći“, odnosno retoričkog „izokretanja u suprotnost“, koje je nedavno u svojoj knjizi opisala kulturologinja Sylvia Sasse (VerkehrungeninsGegenteil, Berlin 2023), Schmidt u svojim medijskim istupima frazerski ponavlja da je on branik suverenosti i teritorijalnog integriteta države, dok istovremeno na terenu radi suprotno, očito izručujući bosanskohercegovački suverenitet susjednim državama. U taj registar „zamajavanja“spadaju i povremeni javni obračuni s Miloradom Dodikom i neke druge javne predstave koje bi trebale stvoriti simpatije u „patriotskom“ dijelu javnosti. Da budemo pošteni, to je metoda kojom se inače služe i domaći populisti, ne samo Christian Schmidt.
No, vratimo se na kraju ulozi OHR-a u slučaju Kovačević. Sudeći po njegovom dosadašnjem djelovanju, ne ostaje puno prostora za sumnju da će on u svom nastupu pred sudom u Strasbourgu pokušati dati doprinos obaranju presude u korist Kovačevića, u nastojanju da spasi selektivnu etnokratiju koju, uz pomoć stranaka Trojke, uspostavlja u BiH. Prema pisanju medija, OHR je čak u tu svrhu angažirao neku uglednu i izuzetno skupu advokatsku kancelariju iz Velike Britanije. Ako je to tačno, nejasno je da li bi se takvi troškovi pokrivaju iz budžeta OHR-a ili je Schmidt našao druge izvore finansiranja (npr. u Hrvatskoj). Bilo kako bilo, kao zaokruženo licemjerje, dovedeno do svog savršenstva, ostaje činjenica da međunarodna institucija koja nominalno ima zadatak da, između ostalog, pomaže evro(atlantske) integracije Bosne i Hercegovine i usvajanje evropskih vrijednosti, principa i standarda, ili kako već glase te floskule, troši sredstva evropskih poreznih obveznika da bi lobirao protiv istih tih vrijednosti i standarda.
Još jedna napomena: očito je važan element u Schmidtovoj strategiji obaranja „presude Kovačević“ upozorenje (a možda i prijetnja) da će provedba te presude navodno „destabilizirati zemlju“, da će Dodik iskoristi prostor za secesiju, a HDZ izazvati neke „nemire na jugu“ i krenuti u obnovu Herceg-Bosne. I to spada u retoriku izokretanja, odnosno zamjene teza, jer stvari stoje upravo obrnuto: sam diskriminatorni izborni sistem koji favorizira etnokratiju, te Schmidtov doprinos evoluciji i takve nakaradne etnokratije u aprthejd, jesu izvori trajne destabilizacije Bosne i Hercegovine, a ne presuda Kovačević. I za kraj: zašto Schmidt upozorava samo na mogući destruktivni revolt HDZa zbog presude, a očito smatra nerelevantnim eventualni bunt diskriminirane građanske većine i u entitetu FBiH i na razini cijele Bosne i Hercegovine. Mišljenje i raspoloženje te većine očito u njegovim kalkulacijama ne igra nikakvu ulogu.
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu odlučio je odgoditi sve postupke protiv Bosne i Hercegovine, a koji se odnose na kršenje pasivnog i aktivnog biračkog prava, do okončanja predmeta “Kovačević protiv BiH” pred Velikim vijećem ovog suda, informacija je iz Suda u Strazburu.
Odluka je donesena još u maju ove godine. Jedna od tih apelacija je podnesena prošle godine od delegata DF-a Albina Zuhrića, Sandre Imširović i Senite Hanukić iz reda Ostalih u Domu naroda FBiH te zastupnika ove stranke u Predstavničkom domu PS BiH Zlatana Begića koji su se žalili da Ustav FBiH ne dozvoljava kandidaturu Ostalim za (pot)predsjednika FBiH.
Također, Demokratska fronta se žalila Sudu u Strazburu nakon što je visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo amandmane na Ustav Federacije BiH, a Ustavni sud BiH potvrdio njihovu ustavnost.
Istovremeno, Schmidt je odlučio samoinicijativnu svjedočit pred Velikim vijećem Suda u Strazburu u predmetu “Kovačević”, a što je i sam potvrdio.
“Visoki predstavnik će pristati da Evropskom sudu za ljudska prava pruži nezavisne informacije u svojstvu ‘prijatelja suda’ (Amicus Curiae), kako su visoki predstavnici i ranije činili u mnogim drugim predmetima. To je uobičajena praksa. Visoki predstavnik ne zauzima stranu nego daje svoj doprinos kao konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma kako bi pružio informacije o dejtonskom okviru”, rečeno je iz OHR-a.
Postavlja se pitanje da li je istina da visoki predstavnik ne zauzima stranu?
S tim u vezi podsjetit ćemo se na izvještaj koji je par sedmica nakon donošenja presude “Kovačević” Schmidt dostavio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija u novembru prošle godine, a u kojem je, između ostalog, komentarisao presudu na način da ju je pokušao diskreditirati zato što je sadržaj presude objavljen par sati prije zvaničnog objavljivanja na stranici Suda, uz navode da će ona izazvati dodatne podjele u zemlji.
“Ako bude potvrđena, presuda bi mogla dodatno podijeliti političke stranke u BiH po pitanjima reforme Ustava, čineći provedbu odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda još većim izazovom, budući da one zahtijevaju ustavne amandmane. Ova nova presuda izazvala je oštre reakcije u cijeloj zemlji, neki je vide kao poželjan kraj ‘etnokratije’ koja prevladava u BiH, a drugi je smatraju ozbiljnim napadom na ustavni poredak uspostavljen Općim okvirnim mirovnim sporazumom. Osjetljivost problematike dodatno je pojačana činjenicom da se po prvi put u povijesti Suda o presudi i njenim pojedinim elementima javno govorilo na jednom sarajevskom portalu, čime je jasno stavljeno do znanja da je sadržaj presude procurio prije službene objave. BiH je od tada zatražila da se presuda uputi Velikom vijeću na ponovno ispitivanje prema članku 43. Konvencije”, napisao je Schmidt jasno stavivši do znanja da je presuda problematična.
Ne čudi zato njegova odluka da u svojstvu treće strane bude saslušan pred Velikim vijećem, a što mu poslovnik Suda dozvoljavaju u iznimnim situacijama.
“Nakon što je tuženoj ugovornoj stranci dana obavijest o zahtjevu na temelju pravila 51. stavka 1. ili pravila 54. stavka 2. b), predsjednik vijeća može, u skladu s člankom 36. stavkom 2. Konvencije, u interesu pravilnog vođenja postupka, pozvati ili dopustiti svakoj ugovornoj stranci koja nije stranka u postupku, ili svakoj zainteresiranoj osobi koja nije podnositelj zahtjeva, da podnese pisano očitovanje ili da, u iznimnim slučajevima, sudjeluje na raspravi”, stoji u pravilu 44, član 3(a) Poslovnika Suda.
Podsjećamo, u presudi koju je Sud donio u augustu 2023. godine zaključeno je da je prekršeno aktivno biračkog pravo Slavena Kovačevića koji se žalio da zbog kombinacije teritorijalnih i etničkih uslova koji se primjenjuju na Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH nije mogao glasati za kandidate po svom izboru na posljednjim Općim izborima, kao što nije mogao glasati za kandidate po svom izboru na predsjedničkim izborima.
Sud je zaključio da zbog aranžmana podjele vlasti BiH nije istinska demokratija već “etnokratija” u kojoj je etnička pripadnost, a ne državljanostvo, ključ za osiguranje moći i resursa u kojoj tri dominantne etničke grupe kontrolišu državne institucije.
Predmet je prebačen Velikom vijeću na zahtjev Bosne i Hercegovine, uprkos tome što je mandat agentica koje su predstavljale BiH sporan s obzirom da im je više puta od dozvoljenog produžavan v.d. status.
Presuda “Kovačević” sporna je visokom predstavniku ne zato što bi ona u praksi rezultovala mijenjanjem dosadašnjeg načina izbora članova Predsjedništva i delegata u domove naroda u smjeru većeg utjecaja građanskog principa, jer trenutni odnos snaga to čini nemogućim, a niti postoji volja međunarodne zajednice da se to provede, već što bi zakočila pokušaje da se mijenja trenutni izbor članova Predsjedništva BiH u smjeru jačanja etničkog, a na čemu insistira hrvatska politika.
U praksi bi imali pat poziciju koja bi zaustavila nastojanja da se pod krinkom prethodnih presuda Suda u Strazburu jačaju etničke pozicije izvrtanjem suštine tih presuda. Zaključci Suda u predmetu “Kovačević” ne bi ostavili prostora za nešto slično.
Historičar i viši naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu Milivoj Bešlin u intervjuu za Istragu.ba govorio je o vanjskoj politici Srbije u kontekstu nedavno potpisanih sporazuma o otvaranju rudnika litijuma, kupovini francuskih Rafala, energetskoj saradnji sa SAD-om, odnosima s Rusijom i Kinom, vraćanju vojnog roka i tome vidi li Aleksandar Vučić dugoročno Srbiju u Evrpskoj uniji.
Prije nekoliko mjeseci Srbija je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Kinom, a u javnim istupima zvaničnika dvije zemlje govori se o “čeličnim vezama” Pekinga i Beograda. Šta u praksi za Srbiju donosi takav sporazum?
Odnosi Srbije i Kine, odnosno Vučićevog oslanjanja povremeno na Kinu je prije svega, posljednjih nekoliko mjeseci, su trebli da budu supstitut za nedostajući oslonac na Rusiju i Vladimira Putina, koji je izostao prvo zbog unutrašnjih ruskih razloga, odnosno agresije na Ukrajinu i sa druge strane zbog činjenice da je pred Zapadom sada skoro nemoguće da održava blizak i prisan odnos sa Putinom. Sjedenje Vučića na dvije ili više stolica više ne može da uključuje Rusiju, odnosno da Rusija ni na koji način više ne može bii legitiman partner koji je bila u vrijeme kada je recimo Angela Merkel imala više nego bliske odnose sa Putinom, pa je to bilo dopušteno i Vučiću. Istovremeno, obje ove istočne države su tu da bi Vučić pravio samoravnotežu i prijetio Zapadu da uvijek može da ode na drugu stranu i što je paradoksalno njemu u toj vrsti laviranja i sam Zapad pomaže. Ta vrsta njegove ucjenjivačke spoljne politike je ostavila prilično dobre rezultate kada je riječ o njegovim odnosima sa Zapadom. Moramo da razumijemo da Srbija pod Vučićem nema nikakvu strategiju u spoljnoj politici. Ovo pitanje koje ste postavili, koje je važno, je već izgubilo značaj, zato što su svi već zaboravili Kinu i posjetu Xi Jinpinga. U međuvremenu se pojavila ta priča o litijumu, dolasku francuskog predsjednika Macrona u Beograd, kupovini Rafala i navodnom strateškom, ko zna kojem po redu, okretanju Zapadu. Vi ste samo prije nekoliko mjeseci imali priču o strateškom okretanju Srbije prema Kini. Da ne kažem da su ozbiljne analize sporazuma i izjava zvaničnika, govorile da Vučić time definitivno potpuno odustaje od Evropske unije da bi ste danas potpuno imali jednu drugačiju situaciju nakon posjete Macrona gdje su opet ti analitičari, koji naravno nisu neupućeni, govorili da je ovo sada definitivno strateško okretanje EU. To je dakle jedno politikansko šibicarenje, stalno laviranje. Ipak, posljednjih mjeseci je došlo do hlađenja srpsko-kineskog prijateljstva u odnosu na ovo vrijeme kako je izgledalo u vrijeme posjete Xi Jinpinga. Tako je fabrika automobila, a koja je obećavana Srbiji, i neke druge važne fabrike, otvorena u Mađarskoj, te je Srbija u tom smislu zaobiđena. Sad Vučić djeluje da se okreće ponovo Zapadu i EU. Ni u jednom od tih zaokreta ustvari nema nikakvog strateškog plana, nekog ozbiljnog promišljanja. To je sve jedno politikanstvo za ličnu upotrebu Vučića s ciljem održanja njegove autoritarne vlasti. Srbija od svih tih “strateški partnerstava” i ličnih prijateljstava uglavnom nema ništa. Sve je u funkciji održavanje jednog autoritarnog režima. Srbija po svojoj veličini i gabaritima nema mogućnosti da apsorbuje nekakva kineska ulaganja niti da predstavlja neku ozbiljniju destinaciju za kineske ekonomske interese.
Beograd je s Berlinom nedavno dogovorio otvaranje rudnika litijuma, s Parizom kupovinu Rafala dok je s Washingtonom potpisan energetski sporazum. Koji je motiv Njemačke, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država da sarađuju sa Srbijom, odnosno da li su u pitanju samo partikularni interesi ove tri zemlje ili one zaista smatraju da će vežući Srbiju ekonomskim projektima ona u konačnici odabrati zapadni blok?
Mislim da su ključne evropske države i SAD vrlo dobro svjesne karaktera režima u Srbiji i da su stvari različito motivisane kada je riječ o odnosima sa Vučićem. Prvo moramo da pođemo od toga da je Vučić slomio srpsko društvo i da je faktički uništio politički sistem. Uništio je svaku političku alternativu u Srbiji. Kada govorimo o zapadnoj podršci Vučiću uvijek moramo da se prisjetimo činjenice da u u Srbiji gotovo ne postoji relevantna opozicija, a i ona koja bi postojala vrlo često je radikalnija i od samog Vučića. Svojim antizapadnim refleksima srpska opozicija Vučića čini nezamjenjivim sagovornikom Zapada. Druga činjenica je da svaka od nabrojanih zemalja ima neke svoje interese. Činjenica jeste da Njemačka ipak najbolje poznaje srpsko društvo, da je najprisutnija ovdje ekonomski još od vremena Angele Merkel, da ima najviše medija ovdje, najviše fondacija itd. Najdublje je Njemačka porinula u srpsko društvo i najbolje ga poznaje. Do nedavno Scholzova Vlada je bila vrlo kritična prema Vučiću. Sada se to dijeom mijenja usljed ovih ekonomskih interesa koji se prije svega tiču rudarenja litijuma. Za razliku od Njemačka Francuska je mnogo manje prisutna u društvu i ekonomiji, ali i mnogo manje spremna da se bori za vrijednosti. Tu se Macron ponaša kao tipičan neoliberal i kao predstavnik francsuke posrnule privrede, on ovdje dođe kao neka vrsta trgovca i isposluje neke poslove u četiri oka s Vučićem. Bio je aerodrom, a sad su Rafali itd. U tom smislu je kada govorimo o zapadnim zemljama najciničnija francuska politika. SAD nisu motivisane dominantno ekonomskim interesima, kao Francuska i Njemačka, već prije svega bezbjednosnim. Zbog toga što je Amerikancima u interesu da se ovakva kakva jest današnja regionalna stabilnost održava i dalje. Tu postoji jedno uvjerenje, imajući u vidu globalno kretanje, da oni zaista vjeruju, prateći ono što izjavljuje Christopher Hill da je Vučića moguće pridobiti na ovu zapadnu stranu i da je moguće da Srbija u bezbjednosnom smislu postane dio te zapadne arhitekture. Sve ove posljednje izjave Hill koje djeluju vrlo onespokojavajuće za demokratske procese u Srbiji ustvari govori u prilog tome da je njihov ključni interes bezbjednosni i da Vučića mogu okrenuti od Rusije. Ja nisam sklon da tvdim da Hill nešto solira kako se nerijetko tvrdi ovdje. Dok se ne dokaže suprotno, on je zvaničan zastupnik američke politike u Srbiji i regionu.
Vidljivo je da Beograd nastoji održati čvrste veze sa sve tri velike sile, Rusijom, Kinom i Sjedinjenim Američkim Državama. U kojoj mjeri je to dugoročno izvodljivo?
Pokazalo se da je to za malu i siromašnu državu kakva je Srbija to preveliki politički luksuz. To se svodi na neku vrstu šibicarenja gdje vi sada od onih silnih zaklinjanja u srpsko-rusko vjekovno prijateljstvo i bratstvo, Vučićevog brojanja koliko je puta bio s Putinom, na kraju se to sve svelo da u Vladi Srbije postoji notorni Vulin zadužen za provociranje i vrijeđanje regiona i za održavanje iluzije da Vučićeva snishodljivost prema Putinu još predstavlja neku realnu političku činjenicu. Onda vi time Putina ponizite jer mu šaljete takvog jednog kontroverznog, a u osnovi marginalnog, Vulina. Od toga nije ostalo ništa. Kada je riječ o Kini, ona je toliko velika i njeni su interesi toliko razgranati. Kada čitate te sporazume, makar oni koji su javno objavljeni ili autorski tekst kineskog predsjednika u Politici to su uglavnom nekako prazne floskule koje su odavno prevaziđene. Suštinski je samo dovoljno pogledati spoljnotrgovinske bilanse Srbije i vidjeti da se čitav naš ekonomski rast i činjenica da Srbija danas ekonomski postoji i funkcioniše zasniva na podršci, trgovini i razmjeni sa zemljama EU. Srpski izvoz u zemlje EU je u posljednjih 15 godina porastao preko 400 posto i prvi put u historiji imamo činjenicu da smo gotovo uravnotežili spoljnotrgovinski bilans sa zemljama EU. To govori ko su suštinski partneri. Sve ostalo je jedna desničarsko-radikalska ksenofobična i antizapadna propaganda koju Vučić i njegovi mediji provode u Srbiji evo već punih 12 godina.
Nedavno je ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić prilikom zvanične posjete Estoniji kazao da je članstvo u EU ključno strateško opredijeljenje srpske vlade. Želi li Vučić zaista jednog dana vidjeti Srbiju kao članicu Evropske unije?
Vučić bi prije svega želio da beskrajno dugo ulazi u EU, jer uz svu njegovu antizapadnu propagandu, to je još uvijek narativ koji koliko toliko legitimiše vlast. Ljudi se i danas još uvijek plaše izolacije koju su iskusili 90-tih godina. Da on zaista želi da uđe mi bismo već zatvorili sva poglavlja. činjenica je da mi posljednjih godina nismo napravili bilo kakav pomak kada je riječ o pridruživanju EU i da je taj proces potpuno zaustavljen. Vlast koja bi to vidjela kao strateško opredijeljenje ne bi to sebi smjela da dopusti. To je Vučićeva retorika i on to zadržava na nivou ekonomije. On želi beskrajno dugo da ulazi u EU, a da se to zaista ne desi na kraju i ako bi ulazio on to želi da bude po njegovim uslovima, da za nju važe posebna pravila. Ono što je 12 godina bilo tolerisano od EU, uzimamo sve one benefite koje bliskost sa EU podrazumijevaju, a to znači ekonomija, otvoreno tržište, evropske investicije, sve ono što čine okosnicu ekonomije, a da sa druge strane sve ono što bi bile vrijednosti EU, pluralnost društva, otvorenost medija, slobodni izbori, regionalna stabilnost, usklašenost sa spoljnom i bezbjednosnom politikom, sve to Vučić odbacuje.
Kako tumačite vraćanje vojnog roka u Srbiji koji bi trebao trajati 75 dana. Koji su ciljevi i posljedice takve odluke?
To svakako jeste politička i strateška odluka da se vrati vojni rok. Mora se posmatrati naoružavanje Srbije i Hrvatske te vraćanje roka koje su obje države najavile u kontekstu regionalnih odmjeravanja snaga. Izgleda da Dejtonski mirovni sporazum čije su potpisnice Srbija i Hrvatska ne obavezuje u punoj mjeri ni jednu ni drugu. Pitanje ograničenja naoružanja postoji u Dejtonu regulisano, a ne vidimo da se poteže kao argument kada je riječ o kupovini oružja jednog i drugog susjeda Bosne i Hercegovine. Vraćanje vojnog roka i trka u naoružanju između Srbije i Hrvatske prije svega je namijenjena regionalnom odmjeravanju snaga za vojni primat sile u regionu. Druga stvar koja može biti da je Aleksandar Vučić kao i sve odluke koje donosi, samostalno bez institucija, ovu vjerovatno donio u konsultaciji sa istraživačima javnog mijenja jer se uglavnom kod njega neka odluke donose poslije ispitivanja fokus grupa. Očito je da su mu neke od njih rekle da je ovo nešto na čemu će moći da ubire politike poene. Najzad, njegovo preoblikovanje srpskog društva, nacionalizacija, da ne kažem ekstremizacija društva i mladih je imala važnu ulogu u ovoj odluci vraćanja vojnog roka jer će ta vojska pretpostavljam imati, ono što se nekad u JNA nazivalo politika obuka, odnosno da će tu biti nekakva tvrda ideološka naci-šovinistička indoktrinacija mladih ljudi. Očito imamo ta tri motiva, politički, nacionalističko-ideološki i bezbjednosni. O posljedicama je u ovom momentu teško govoriti. One će dodatno da dovedu do militarzacije i ekstremizacije srpskog društva, mladih ljudi, koji su već daleko, daleko ekstremniji u tom naci-šovinističkom smislu nego što su bili ljudi u Jugoslaviji početkom 90-tih godina. Odluku obje države treba uzeti s ozbiljnom rezervom šta su prave namjere, i da li se na ovaj način i mladi i čitava društva pripremaju za neke buduće ratove jer vi ne vršite militarizaciju da bi živjeli u miru, kao što ne uvodite vojni rok samo da bi ste se branili.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
