Facebook Twitter Youtube
    7 dana popularni

    Istaknuto

    Istaknute objave

    Analiza uoči crnogorskih izbora: Sve osim Milove pobjede je katastrofa

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Ono što se zbiva u Crnoj Gori sudbinski je važno za Bosnu, i obratno. U oktobru 1991, u Hagu je predstavljen tzv. Evropski plan za rješenje jugoslovenske krize. Njime je zamišljeno da republike imaju pravo na nezavisnost.

    Predviđen je „specijalni status za pojedine grupe i oblasti“, drugim riječima prava konstitutivnih naroda, entiteti i zajednice općina. Također, područje (bivše) Jugoslavije ostalo bi zajedničko tržište. Planom je, dakle, bio predviđen ostanak Kosova u Srbiji, zatim uspostavljanje carinske unije i specijalan status za srpski narod u susjednim državama, što su mokri snovi današnjeg beogradskog establišmenta.

    Milošević je to odbio. Njemu je to bilo malo. No ubrzo se našao u problemu, jer svi ostali su prihvatili. Čak i tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović. Evropska zajednica i SAD su zaprijetile sankcijama. Predsjednik Srbije je ostao izoliran. Tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis je (proročanski) kazao da „Srbija mora da kaže hoće li da bude tretirana kao Sadam Husein ili će da pregovara“.

    Milošević tada kreće u protunapad. Narodna stranka Crne Gore zatražila je vanrednu sjednicu Parlamenta sa zahtjevom da se sa haškog dokumenta povuče potpis crnogorskog predsjednika. Bulatović je pokleknuo. Uoči novog zasjedanja konferencije, u novembru, Milošević i Bulatović su uputili amandmane na Evropski plan, a kojima se traži pravo na samoopredjeljenje za narode koji želu da ostanu u zajedničkoj državi.

    Za razliku od država, narodi nemaju granice. Nije bilo jasno kako narodi mogu ostati u Jugoslaviji, ako je države napuste. Ili je bilo posve jasno. Naime, rukovodstvo bosanskih Srba na čelu sa Karadžićem pružilo je podršku Miloševiću u odbijanju Evropskog plana. Šest mjeseci nakon haške konferencije, 24. oktobra proglašena je Skupština srpskog naroda u BiH, na čijoj je konstituirajućoj sjednici donesena „odluka o „ostajanju srpskog naroda u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom (sic!), SAO Slavonijom (sic!), Baranjom (sic!) i zapadnim Srijemom (sic!)“.

    Skupština srpskog naroda nije htjela „specijalan status za pojedine grupe i oblasti“ (entitet) unutar Bosne i Hercegovine, već nasilno uspostavljanje srpskih teritorija i njihovo priključenje proširenoj Srbiji. Riječju, ono što Moskva trenutno radi u Ukrajini. Tadašnji španski šef diplomatije Francisco Fernandes Ordones je na Milošević-Bulatovićeve amandmane reagirao sljedećim riječima: „Za Evropsku zajednicu je jasno da je u Jugoslaviji agresor federalna vojska… Jasno je da postoji i jedna agresija sa veoma preciznim opredjeljenjem, a to je da Srbija traži mijenjanje granica, što dvanaestorica [Evropska zajednica] neće nikada prihvatiti.“

    Milošević bi vjerovatno insistirao na prekrajanju granica i svom velikodržavnom projektu, čak i da ga Bulatović nije podržao u tome. Ipak bi mu bilo znatno teže. Bio bi potpuno izoliran. Možda je, između ostalog, lakoća s kojom je potčinio Crnu Goru u njemu osnažila uvjerenje da će ostvariti svoje ciljeve i u Bosni i Hrvatskoj.

    Paralelno sa prethodno opisanim procesom, traje još jedan, možda i važniji proces, u kojem ponovo Crna Gora ima izuzetnu ulogu. O njemu je pisao Marko Attila Hoare u svojoj (našoj javnosti slabo poznatoj) knjizi „Kako se Bosna naoružavala“.

    Potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i njegov crnogorski član Branko Kostić 3. oktobra 1991. izjavljuje da će preuzeti ulogu predsjedavajućeg u odsustvu Stjepana Mesića. Nadalje, krnje Predsjedništvo, koje tada, uz crnogorskog člana, čine članovi iz Srbije, Vojvodine i s Kosova, preuzima ulogu vrhovnog zapovjednika JNA, iako pravo da komanduje vojskom imao isključivo kompletno osmočlano Predsjedništvo. Bio je to klasični državni udar.

    Pet dana poslije, krnje Predsjedništvo SFRJ je odlukom 1/49 promovisalo Ratka Mladića u rang general-majora. U periodu nakon toga, JNA koja se nalazi pod kontrolom krnjeg Predsjedništva izvodi brutalan napad na Vukovar, a zatim izvodi manevre, premještanja ljudstva i opreme, s ciljem pripreme rata u Bosni.

    Početkom decembra, srpski član krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisav Jović bilježi u svom dnevniku: „Sloba smatra da treba blagovremeno da povučemo iz JNA u BiH sve građane Srbije i Crne Gore, a da tamo prekomandujemo iz JNA građane Bosne i Hercegovine, kako bi u trenutku međunarodnog priznanja, izbegli opšti haos šetanjem vojske iz jednog u drugi kraj zemlje. To će stvoriti i mogućnost srpskom rukovodstvu u Bosni i Hercegovini i da preuzme komandu nad srpskim delom JNA.“

    Dvadesetak dana kasnije, Jović bilježi da je general Kadijević izvijestio Miloševića da je obavljeno 90 odsto zamišljenih premještaja. Upravo će ove dvije bilješke biti među glavnim dokazima, zahvaljući kojima je Haško tužilaštvo, u više slučajeva, uspjelo dokazati učešće Srbije u ratu u Bosni koji je okarakterizan kao međunarodni oružani sukob.

    Crnogorci Kostić i Bulatović su, s Miloševićem, Jovićem i generalom Životom Panićem, bili u delegaciji koja se 30. aprila 1992. godine sastala sa Karadžićem, Koljevićem i Plavšićkom, kako bi se – što ponovo otkriva Jović u dnevniku – izvršile pripreme za uspostavu vojske bosanskih Srba i odlučeno da će njen komandant biti Mladić.

    Navedena odluka, dakle, nije bila samostalna odluka rukovodstva bosanskih Srba, već odluka čelnika Srbije i Crne Gore, uz konsultacije sa Karadžićem i njegovim krugom. Nedugo nakon navedenog sastanka, 8. maja 1992, krnje Predsjedništvo SFRJ pod Kostićevim predsjedavanjem smjenjuje Milutina Kukanjaca sa mjesta komandanta 2. vojnog okruga u Sarajevu i imenuje Ratka Mladića. Ratni zločinac Mladić će, u intervjuu za NIN (28. 1. 1994.) otkriti da je, čim je imenovan, odmah počeo sa uspostavom Glavnog štaba „srpske vojske“.

    Sedam dana nakon toga, dolazi do zvaničnog, a zapravo fiktivnog povlačenja JNA iz Bosne. Na teritoriju novouspostavljene Savezne Republike Jugoslavije prešlo je samo 14 hiljada vojnika, dok ih je više od 80 hiljada ostalo, pod novim imenom (VRS), ali su, kako je utvrdio Haški tribuna, do kraja rata ostali pod općom kontrolom Savezne Republike Jugoslavije kao agresora.

    Branko Kostić i Momir Bulatović su odigrali izuzetno važnu ulogu u poduhvatu pokretanja rata u Bosni, te pokušaju njene podjele. U ključnim trenucima, pomagali su Miloševiću da održi privid legalnosti, te su mu stavljali na raspolaganje resurse crnogorske države. U konačnici, učestvovali su u imenovanju generala Mladića, koji će u julu 1995. lično nadzirati masovne likvidacije srebreničkih Bošnjaka.

    U Crnoj Gori su uskoro predsjednički izbori. Milo Đukanović se jedini od favorita (tj. onih koji imaju izgledne šanse da prođu u drugi krug) obračunao sa naslijeđem 90-ih. Jedan je od najglasnijih kritičara Miloševićeve politike. Govori istinu o velikosrpskoj agresiji na Bosnu tokom 90-ih, te se odupire pokušajima beogradskog establišmenta da velikosrpski projekat provede mirnim sredstvima. Zahvaljujući Đukanoviću, Crna Gora je zvanično priznala genocid
    u Srebrenici, postala članica NATO-a i uspostavila dobrosusjedske odnose s Bosnom. Crna Gora je sudbinski važna za Bosnu.

    Naši međusobni odnosi su u proteklim godinama, za vrijeme Đukanovićeve vlasti, bili dokazni primjer da je normalan život na ovom podneblju moguć, bez obzira na vjerske i etničke razlike, kao i da je ključni preduslov za izgradnju normalne sadašnjosti zdravo suočavanje sa teretom prošlosti, naročito kada je riječ o masovnim zločinima.

    Opozicija Đukanoviću, koju je prethodnih godina predvodio Dritan Abazović, revno je potkopavala odnose između Crne Gore i Bosne. Stvari bi, čini se, mogle postati još gore, ako na predstojećim izborima pobijedi neko od dvojice preostalih favorita – Andrija Mandić ili Jakov Milatović.

    Mandić je transparentni četnik. Njega je, prije dvije godine, duboko uznemirilo to što se Crnogorski parlament poklonio žrtvama Srebrenice, usvojivši rezoluciju o genocidu. Siguran sam da nijedan normalan Bošnjak, građanin Crne Gore, neće glasati za njega.

    Puno opasnijim se čini Milatović, koji se predstavlja kao proevropski lider, a ispod površine u njemu se krije srpski nacionalista. Vidjelo se to tokom njegove posjete Miloradu Dodiku, u Banjoj Luci. Na stolu su bile zastavice Crne Gore i Republike Srpske. Milatović je govorio o „impulsu saradnje“ i „zamajcu ekonomskih odnosa“, i to ne bilo kakvih, već onih između „Crne Gore, Republike Srpske (sic!) i Bosne i Hercegovine“.

    Pakao 90-ih počeo je upravo pokušajem da se SAO Slavoniju, Krajina, a kasnije i „srpske teritorije u BiH“ uzdignu u rang država. Nijedan iskreni proevropski političar to ne bi radio. Time se vraćam na Branka Kostića (zamalo ne rekoh Kockicu, mada imajući u vidu nastavak, omaška bi imala smisla).

    Kada je JNA, 2. maja 1992. godine, u okviru frontalnog napada na Sarajevo, na aerodromu uhapsila predsjednika Predsjedništva BiH Aliju Izetbegovića, tadašnji komandant JNA Blagoje Adžić pozvao je Kostića.

    U trećem dijelu „Smrti Jugoslavije“, sam Kostić svjedoči o tome: „Ja sam, moram reći, bio iznenađen i, iskren da budem, nije mi to bilo neprijatno čuti. Ali sam znao da to može imati implikacije. Znajući da se naš razgovor sluša, ja sam mahinalno reagovao i kazao: ‘Pa valjda, Blagoje, nisu ga uhapsili, nego su ga zadržali radi njegove lične bezbednosti u kasarani našoj u Lukavici.’ Kaže: ‘Ne, ne, uhapsio ga je ovaj.’ Blagoje verovatno nije u trenutku shvatio šta ja želim, šta hoću time da kažem, itd.“

    Jednako kao Kostić i Adžić nekada, danas su Mandić i Milatović dio jednog te istog projekta. Samo drugačije govore. Mandić glupavo iskreno, a Milatović prijetvorno, kao đavo s licem Branka Kockice.

    Ako bi represivni mehanizam Otvorenog Balkana sutra hapsio ljude po Crnoj Gori zbog njihove etničke pripadnosti ili političkog stava, Mandić bi kao predsjednik kazao da su uhapšeni, dok bi Milatović, „zbog implikacija“, objasnio da su „zadržani radi lične bezbjednosti“. To je, čini se, jedina razlika među njima.

    Bošnjaci u Crnoj Gori znaju sami najbolje za koga će glasati. Što se tiče nas u Bosni, nema nikakve dileme da je sve osim Đukanovićeve pobjede katastrofa.

    (članak je izvorno objavljen na crnogorskom portali cdm.me)

    Analiza Seada Numanovića o stavovima međunarodnih zvaničnika u BiH: “Nemojte nas više braniti”

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    U čuvenom vicu “odvažni” Suljo odlučio je “braniti” Muju od siledžija.

    Nakon što su nasilnici opalili još jedan šamar Muji, Suljo je prijetećim tonom rekao:

    “E hajd ako smiješ, opali mu još jedan”…

    Da ne dužimo, svi znate taj vic, Mujo je na kraju zavapio:

    “Nemoj me Suljo više braniti…”.

    E, tako je u javnosti Bosne i Hercegovine doživljeno još jedno saopćenje, preciznije “Zajednička izjava Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira” u Bosni i Hercegovini emitirano iz Ureda visokog predstavnika (OHR), piše politicki.ba.

    “Visoki predstavnik i SBA (ova skraćenica znači da je Upravni odbor PIC-a zasijedao na nivou ambasadora op.a.) neće dozvoliti da bilo koji akter podriva Dejtonski mirovni sporazum.

    SBA će poduzeti potrebne odgovore u koordinaciji sa visokim predstavnikom, uzimajući u obzir njegove nadležnosti i instrumente kako bi osigurao puno poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i suvereniteta i integriteta BiH”.

    Javnost se na ovo počela s jedne strane sprdati, a s druge čak i tražiti da se OHR i sam nedavno postavljeni visoki predstavnik Christian Schmidt pokupe i odu iz BiH. Jer nije ništa uradio.

    Preciznije, nije posegnuo za svojim Bonskim ovlastima, poništio usvojene zakone, smijenio Milorada Dodika, raspustio Skupštinu entiteta Rs… Iz onog vica na početku teksta “Mujo” je Bosna i Hercegovina. “Suljo” je Christian Schmidt.

    Siledžije su – zna se ko. Neki od njih pobrojani su. Iz Ambasade SAD stigla je trodjelna izjava na Twitteru gdje se – nevjerovatno! – građani pozivaju na “javnu raspravu” i da se nagovore se vlastima.

    EU je saopćila da će se BiH – opet – naći na dnevnom redu Vijeća za vanjske poslove…Još jedno, po ko zna koje u nizu razočarenje u javnosti izostankom odlučne akcije međunarodne zajednice opet otkriva duboko nerazimijevanje.

    Mi nikako da shvatimo da stranci neće rješavati naše probleme. Stranci nikako da razumiju da će – na kraju – ipak to morati uraditi. Što više odlažu, cijena koju ćemo skupa platiti bit će ogromna! Saopćenje SBA PIC je sasvim tipično i bitno se ne razlikuje od ranijih.

    Ono pokazuje ono što znamo, ali nećemo da prihvatimo – svijet, odnosno Zapad, nema jedinstvenog stava o tome šta uraditi.

    Schmidt sve bolje razumije gdje je došao.

    I sve mu je jasnije da, čak i kada bi htio, nema podršku svojih šefova da iskoristi Bonske ovlasti.

    One su jeres. Jeste da su tu, “u ladici”. Jeste da Schmidt ima i ključ od te ladice, može je otključati kad god hoće i uraditi sa ovlastima šta mu je volja.

    Ali, dok mu iz Berlina, Vašingtona, pa i Brisela ne kažu da to učini, on ladicu neće ni pogledati. I to je surova realnost koje bi smo već jednom morali postati svjesni.

    Surova je realnost i to da Bosna i Hercegovina, skrojena i sputana u luđačku košulju koja se zove Dejtonski sporazum, naprosto ne može funkcionirati bez intervencije iz vana!

    Da je to tako, svjedoči i činjenica da je OHR sastavni dio Dejtona.

    Visoki je predstavnik mogao smjenjivati i po stotinu izabranih zvaničnika u Bosni i Hercegovini kada je iza njega, makar kao blef, stojalo par desetina hiljada zapadnih vojnika.

    Sada kada je tu šačica od 700-tinjak naoružanih stranaca (EUFOR+Štab NATO), Schmidt ne može biti ni “Suljo” iz poznatog vica. Jer, visoki predstavnik ne može siledžijama ni prići i “čikati” ih da pucaju šamare.

    Oni ga ne priznaju!

    U netom emitiranom saopćenju PIC-a sugerira se da se BiH treba posvetiti ispunjavanju 14 prioriteta EU. Oni su dobri. Upućuju na poboljšanje funkcioniranja institucija BiH, kako bi ona bila kadra dobiti kandidatski status za ulazak u EU. Iako je to iluzija, dobri su jer traže funkcioniranje bh. institucija, što nam je više nego neophodno.

    A iluzija su i zato što je EU bjelodano dokazala da, čak i kada bi se ovh 14 prioriteta ispunilo, opet bi se našao neki razlog da BiH ne dobije kandidatski status jer se Unija istinski dalje ne želi širiti. I ovo što imaju previše im je!

    Ko ne vjeruje, neka pogleda Kosovo i vizni režim s EU, te Sjevernu Makedoniju… Pa onda neka pogleda Mađarsku i Bugarsku. I neka dobro raširenih očiju i uključenim mozgom pažljivo gleda Ukrajinu! I sve ovo pod uslovom da Dodik, suočen s razotkrivanjem da je tek kokošar koji je pokrao sve što se pokrasti moglo, neće pokrenuti rat kako bi se zaštitio od zatvora.

    On je neprikosnoveni gospodar rata u BiH i regionu i – znajući ga – neće prezati ni od toga da ga potpali. Prethodni mu je rat više nego koristio. U teškoj smo situaciji. I ona će biti sve gora.

    Sve sve više liči na kultni film “Don't look up”.

    I nebo ima granice: Lukač optužio EUFOR da su avionom ometali vježbu MUP-a RS-a na Jahorini

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Pomoz’ Bog, junaci”, kazao je postrojenim pripadnicima MUP-a Republike Srpske ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač.

    “Bog ti pomog'o”, odgovorili su “junaci” koji su nekoliko minuta ranije uspješno okončali vježbu usmjerenu protiv zamišljenih terorista.

     

    Prije toga Jahorinom su odjekivali rafali, zvukovi motora oklopnih vozila i jednog helikopter. Onaj drugi, planirani, Policija RS-a nije mogla podići, jer je EUFOR poslao svoj avion.

    “Nenajavljeno”,objasnit će Dragan Lukač koji je postrojenim policajcima rekao da će MUP to “riješiti sa EUFOR-om.

    “Mislim da je trebalo da se najavi nešto tako i da su znali da će naši helikopteri biti u vaduhu. Iz tog razloga nismo ni digli drugi helikopter da ne bismo napravili neku incidentnu situaciju”, objasnio je Lukač. “Imali ste priliku da vidite da se pojavio jedan EUFOR-ov avion ovdje koji je nadletio pet šest puta okolo s namjerom da vidi šta se dešava. Mislim da je trebalo da se najavi nešto tako i da su znali da će naši helikopteri biti u vazduhu. Iz tog razloga nismo ni digli drugi helikopter da ne bismo napravili neku incidentnu situaciju”, objasnio je Lukač.

    Ministar unutrašnjih poslova RS je, potom, rekao da ne kriju ništa u vezi sa svojim aktivnostima. Dodao je još nije tačna informacija koju je Istraga objavila da MUP RS-a planira nabaviti hiljadu pušaka.

    “Ne planiramo ništa da nabaljamo, je li jasno sada”, kazao je Lukač.

    Na direktno pitanje o zahtjevu za nabavku “daljinski upravljanje borbene stanice” kalibra 12,7 mililetara (za protivavionski mitraljez”, Lukač nije želio odgovoriti, tvrdeći da ovo nijenintervju.

    Podsjećamo, Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, 28. decembra 2020. godine, dostavljen je zahtjev za nabavku ovog vojnog naoružanja za potrebe MUP-a RS.

    U prilogu ovog zahtjeva se nalazi i Ugovor na koji se pozivao Tehnički remont Bratunac, a koji je u ime MUP-a Republike Srpske potpisao ministar Dragan Lukač.

    Kako nabavka nije realizirana, navedeno je da to oružje treba biti nabavljeno naredne godine. U istom “povjerljivom” dokumentu. MUP-a RS je navedeno da bi naredne godine trebalo biti nabavljeno 1044 puške, od čega 600 automatskih pušaka za posebne policijske snage i 444 duge cijevi za pripadnike Žandarmerije.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Konstruktivni dijalog o ratu – Ako šutnja nije (tiha) podrška, onda moraju uslijediti djela, a ako jeste – kažite nam naglas!

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ako je i bilo dilema oko narednih poteza lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika, ako je, dakle, bilo optimista koji su povjerovali da je intenzivirani pritisak međunarodnih dužnosnika i njihova ophodnja Bosne i Hercegovine u posljednja dva mjeseca zaledila ambicije vođstva Republike Srpske o otcjepljenju, u prošli petak su se raspršile kao mjehur od sapunice. U Banjaluci, u Narodnoj skupštini RS-a, gledali smo reprizu nekadašnje sjednice Skupštine RBiH, one famozne iz oktobra 1991. na kojoj je Radovan Karadžić zaprijetio Bosni i Hercegovini autocestom pakla i stradanja, a muslimanskom narodu nestankom. Povod je bio toliko sličan – nadležnosti Bosne i Hercegovine – da sam potpuno sigurna kako se svima onima koji pamte ove događaje u petak ledila krv u žilama, iako nas je Dodik tobože umirivao sve obećanjem kako (još?) ne šije ratne uniforme, istrajavajući na “Svetom pismu RS-a”, kako je dan kasnije nazvao usvojene zaključke Narodne skupštine, kojim se entitet povlači iz ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine, oblasti pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i odbrane na državnom nivou i istovremeno formira entitetske agencije. U Karadžićevo doba, entitetske agencije su zvali srpskim autonomnim oblastima, a pravljene su po identičnom receptu paralelnih institucija kojima je Dodik dao i rok od šest mjeseci da zažive?!

    Uzvišena međunarodna zajednica 

    Vratit ćemo se NSRS-u, ali prvo da vidimo kako je na ove prijetnje reagirala naša uzvišena međunarodna zajednica, ona u koju polažemo sve nade i koja nas evo mjesecima uvjerava da rata biti neće. Samo nam ne govori kako će ga spriječiti. Možda smo, nakon saopćenja kojim je ispraćena posebna sjednica NSRS-a, prosvijetljenih vidika: famozna Kvinta (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije, Francuska, Njemačka i Italija), pojačana Delegacijom EU/Ureda specijalnog predstavnika EU u BiH, uzvratila je Dodiku istim onim intenzitetom kao i Karadžiću onomad.

    Svjesni su, priznaju javno naši ambasadori, da je riječ o dodatnom koraku eskalacije (tako se sad zove prijetnja otcjepljenjem), a da je baš tako, lako nam se i samima uvjeriti jer nam nude i slične metafore. Onu Karadžićevu autocestu pakla i stradanja, koja nam sad visi nad glavama u Dodikovom aranžmanu, preimenovali su u “slijepu ulicu”, no doima se da oni čak i ne smiju prozvati vozača, već apeluju na svijest “vladajuće koalicije u RS-u” od koje – vjerovali ili ne – naše uvažene diplomate očekuju da se zabrine što “osporavanje dejtonskog okvira šteti ekonomskim izgledima entiteta, prijeti stabilnosti zemlje i cijelog regiona, te ugrožava budućnost BiH u EU”. Baš ovako i ovim jezikom! Kao da se vladajućoj koaliciji i Dodiku samom fućka za propuštene ekonomske prilike i borbu protiv korupcije! No, u drugom dijelu izjave/reagiranja na stvaranje SAO RS-a naša je Šestorka prevazišla samu sebe, onako inventivno osvješćujući “političare u RS-u i one u FBiH” prilikom da nastave dijalog i da hitno pronađu rješenje. Šta se – jezikom diplomata – zove rješenjem u situaciji kada jedan čovjek, pa makar on bio i trećina kolektivnog šefa države, sa svojim koalicijskim partnerima, obznani povlačenje iz ustavnopravnog poretka zemlje? Ako to nije kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, bilo bi lijepo da nam kažu šta jeste! Umjesto toga, naša diplomatska Šestorka “ohrabruje sve lidere da izgrade uzajamno povjerenje tako što će odmah prestati sa zapaljivom retorikom i onom koja dovodi do podjela, te da se vrate u državne institucije u punom kapacitetu, gdje se također može razgovarati o pitanjima o kojima ne postoji dogovor. Fokus sada treba biti na postizanju napretka u reformama koje su važne građanima i za put pristupanja EU.” Pa dokle više?

    Možda su preokupirani vlastitim angažmanima na društvenim mrežama, možda im do ljudi u Bosni i Hercegovini i jeste stalo kao do lanjskog snijega, naročito sada dok pada frišak, možda su okovani (ne)usaglašavanjem, no ništa od toga naše Kvinte i Šestorke ne može oprati od odgovornosti za ovu zemlju. Pa čak ni ona famozna rečenica koju jednako ponavljaju domaćim političarima – gospodo, preuzmite odgovornost! Sve dok postoje PIC i OHR, postoji i međunarodna odgovornost za stanje u BiH. Uostalom, nisu domaći političari kreirali 5+2 uvjeta za kraj mandata OHR-a, oni ih – istina – nisu ispunili, ali i zato što je, u međuvremenu, Milorad Dodik počeo da vozi onom slijepom ulicom koja danas prijeti da postane autocesta pakla. I nisu domaći političari sami donijeli odluku da presuda Sejdić – Finci i sve druge donesene pred Evropskim sudom za ljudska prava čekaju neka bolja vremena, već se ta bolja vremena godinama uvjetuju ambicijama Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, da betonira partijski veto na izbore za člana državnog Predsjedništva. Popuštanje Dodikovim prijetnjama i koketiranje sa Čovićevim ambicijama doveli su Bosnu i Hercegovinu u stanje u kakvom je danas, u kome, vrli naši ambasadori, već jako dugo ne možemo govoriti o ekonomskim prilikama, više o neprilikama, jadu i bijedi za koje, naravno, i bošnjački političari snose ogromnu odgovornost, ali njihova razjedinjenost i nepristajanje da se svrstaju u etnički geto u vašim zemljama slovi za poželjni partijski pluralizam. Zašto za nas važe drugačiji aršini?

    Kvinto i šestorko dohvatite se posla 

    Ne sporim, u pravu ste kada nas po(d)učavate borbi protiv korupcije, to je pošast koju svi mi – bez obzira na nacionalne, vjerske i ine razlike – trpimo podjednako u režiji naših vlasti, no za borbu protiv korupcije treba nam pravosuđe koje neće biti izuzeto iz ustavnopravnog poretka zemlje. U pravu ste i kada nas učite o ljudskim pravima, ali zar nije licemjerno podsjećati nas na nizak stepen ljudskih prava kada cijela armija Ostalih nema priliku da bude izabrana i kada u našoj zemlji nismo svi jednaki pred zakonom jer su konstitutivni jednakiji od ostalih, da ne pominjem sad privilegije koje imaju nositelji partijskih knjižica vodećih nacionalnih partija. Istina je zapravo otužno bolna: dok vazite političarima pozivajući ih na konstruktivni dijalog (o ratu?), zaboravljate na svoje obaveze prema Daytonu. Zato, Kvinto i Šestorko, dohvatite se posla: umjesto izjednačavanja krivice, skupite hrabrost i imenujte krivce za kršenje dejtonskog mira i za blokade države pa nam pomozite u reformama. Da bi ona maksima o izborima, koji su najveća kazna političarima, dobila na snazi, ova zemlja i njezini ljudi moraju imati mir, umjesto sada važećeg pravila da prijetnje ratom bivaju nagrađene vlašću. Da, istina je da se politike i pozicije i opozicija u ovoj zemlji moraju mijenjati, ali to se sigurno neće dogoditi ispraznim pregovorima o ustavnoj reformi u vrijeme dok se ustav krši, a njegovi koautori šute. Ako šutnja nije tiha podrška, onda moraju uslijediti djela, a ako jeste – kažite nam naglas. Toliko ste dužni građanima ove zemlje o čijim ljepotama redovito izvještavate pratitelje na društvenim mrežama. I da, ako zaista mislite da će se Dodik povući sam – preslušajte sve njegove uvrede na račun vaših zemalja i (može i na Instagramu) objavite šta vaše vlade kažu o tome. Pa, da znamo da to tako i treba. Makar pola godine prije nego počne šiti one uniforme.

    (Oslobodjenje.ba)

    Dodikova obmana sa EUFOR-om: Prebacivanjem mirovnih snaga u nadležnost Brisela ruši se Anex 1 Dejtonskog sporazuma i daje “veto” Republici Srpskoj za raspored stranih vojnika

    Piše:
    Redakcija
    -

    Na prvi pogled se čini da je Milorad Dodik “pokleknuo” u vezi sa angažmanom snaga EUFOR-a u BiH. Ali prijedlog lidera SNSD-a i člana Predsjedništva BiH zapravo je velika opasnost za sigurnost Bosne i Hercegovine. I u svemu tome mu, prema informacijama Istrage, pomaže šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler. Evo o čemu se radi.

    “Ukoliko dođe do zastoja u odlučivanju u Vijeću sigurnosti UN-a smatram da Predsjedništvo BiH treba da zatraži od Evropske unije  da ALTEA nastavi svoju misiju i Bosni i Hercegovini”, objavio je u petak na svom Twitter nalogu član Predsjedništva Milorad Dodik nakon susreta sa operativnim komandantom EUFOR-ove misije ALTEA u BiH.

    Nšto kasnije, Dodik je, prema informacijama Istrage, sastanku predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom kazao kako je on zainteresiran da se o angažmanu EUFOR-a odlučuje u Briselu, a ne u Vijeću sigurnosti UN-a. Slično je ponovio  i na konferenciji za novinare. Istakao je da je i Misija Altea bila korisna i da treba da ostane u formatu koji danas jeste,

    “Treba zahvaliti EU na njenom prisustvu jer je to dalo uvjernje ljudima da je bezbjednost zagarantovana. Saglasni smo da je potrebno očuvati mir i stabilnost i to nema nikakvu alternativu, pokušati obezbijediti lance snabdijevanja”, rekao je Dodik.

    No, šta se krill iza te izjave? Dva su ključna problema.

    Prvo, Milorad Dodik želi da o angažmanu snaga EUFOR-a ne odlučuje Vijeće sigurnosti UN-a, već Brisel, odnosno institucije BiH. To znači da bi Predsjedništvo BiH trebalo odobriti konačnu odluku o angažmanu snaga EUFOR-a u BiH. Pojednostavljeno, bez koncenzusa u Predsjedništvu, odnosno bez Dodikovog glasa, ne bi  mogao biti usaglašen broj vojnika EUFOR-a u BiH, kao niti njihovo kretanje i raspoređivanje. O stavu Milorada Dodika bi, tako, ovisilo djelovanje EUFOR-a u BiH.

    Drugo, prebacivanjem međunarodnih snaga u nadležnost Brisela, faktički bi bio prekršen Aneks I Dejtonskog mirovnog sporazuma koji se odnosi na vojne aspekte mirovnog rješenja.

    “Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda poziva se da usvoji rezoluciju kojom će ovlastiti države članice ili regionalne organizacije i aranžmane da uspostave višenacionalne snage za vojnu provedbu mira (u daljnjem tekstu “IFOR”). Strane znaju i suglasne su da se navedene snage za provedbu mira mogu sastojati od kopnenih, zrakoplovnih i pomorskih jedinica iz država članica NATO-a i država koje nisu članice NATO-a, razmještenih u Bosni i Hercegovini kako bi pomogle u osiguranju poštovanja odredaba ovoga Sporazuma (u daljnjem tekstu “Aneks”). Strane znaju i suglasne su da IFOR započne s provedbom vojnih aspekata ovoga Aneksa poslije prijenosa ovlasti sa zapovjednika UNPROFOR-a na zapovjednika IFOR-a”, navedeno je u Dejtonskom mirovnom sporazumu, Aneks I, član 1, tačka a.

    Vijeće sigurnosti je, potom, usvojilo rezoluciju kojom je IFOR zamijenjen SFOR-om, da bi kasnije, kao pravni sljedbenici bile snage EU i NATO-a, koje bi djelovale isključivo u skladu sa ranijim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a. To je potvrđeno i u Rezoluciji 1575, donesenoj u ovembru 2004. godine.

    “Potvrđuje podršku vlastima Bosne i Hercegovine snagama EU-a i kontinuiranoj prisutnosti NATO-a te njihovu potvrdu da su oboje pravni sljedbenici SFOR-a za ispunjavanje svojih misija u svrhu Mirovnog sporazuma, njegovih Aneksa i dodataka i relevantnih rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i da mogu poduzeti potrebne radnje, uključujući korištenje sile, kako bi se osigurala usklađenost s Aneksima 1-A i 2 Mirovnog sporazuma i relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda”, navedeno je u Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a.

    Dakle, planovi koje je Milorad Dodik iznio u petak nakon sastanaka u sa šefom Delelacije EU u BiH Johannom Sattlerom i Operativni komandantom EU za Operaciju “Althea” generalpukovnikom Brajsom Hudetom, u suprotnosti su sa rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a i Dejtonskim sporazumom. Ali ni Sattler niti Hudet nisu reagirali. Prema informacijama Istrage iz diplomatskih krugova, Sattler je jedan od zagovornika Dodikove ideje da se o međunarodnim snagama u BiH, umjesto u UN-u, odlučuje u institucijama Evropske unije.

    Istraživanje portala politicki.ba: Zašto je ukidanje akciza na gorivo opasnije nego što djeluje?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Reagirajući na rast inflacije koja u ovom trenutku predstavlja globalni makroekonomski problem broj jedan, Socijaldemokratska partija (SDP) je, prema najavama Saše Magazinovića, zastupnika te stranke u Predstavničkom domu Državnog parlamenta, uputila prijedlog za ukidanje akciza na gorivo. Iako detalji još nisu poznati, vrlo vjerovatno se radi u ukidanju namjenske akcize od 25 feninga koja služi za izgradnju putne infrastrukture u Bosni i Hercegovini.

    Podsjećanja radi, stupanjem na snagu Zakona o akcizama u februaru 2018. godine, namjenska akciza (koja se u ovom zakonu zove putarina), povećana je s 10 na 25 feninga po litri goriva. Predlagači su tada isticali da je kreditni potencijal autocesta iscrpljen i da je potreban novi izvor prihoda kako bi se omogućio nastavak izgradnje autoputa, te ostalih cesta kroz Bosnu i Hercegovinu.

    Važno je imati na umu da se ovdje radi o namjenskim sredstvima koja se prikupljaju na posebnom podračunu Centralne banke BiH prije nego što se automatski prosljeđuju javnim preduzećima za izgradnju cesta i autocesta. Ona, dakle, ne ulaze u razne budžete i koriste se isključivo za finansiranje putne infrastrukture.

    Od stupanja na snagu ovog zakona, Federacija BiH je zaključno s januarom prikupila oko 825 miliona KM, od čega je 660 miliona KM izdvojeno za “Autoceste FBiH”, a 165 miliona KM kantonalnim i federalnim javnim preduzećima za izgradnju i održavanje cesta. Zahvaljujući ovom novcu, između ostalog, omogućen je nastavak, odnosno početak izgradnje novih dionica autoputa poput: Svilaj-Odžak, Buna-Počitelj-Zvirovići, Tunel Ivan, Sarajevska obilaznica, te od Zenice prema Žepču.

    Uz to, redovni priliv prihoda od ovih akciza omogućava novo zaduživanje i nastavak izgradnje autoputa prema Mostaru, uključujući i najveći infrastrukturni projekat – probijanje Prenja koji će postati najduži tunel u ovom dijelu Evrope i čiji bi pripremni radovi trebali početi u ovoj godini.

    U slučaju suspenzije ovih akciza, BiH ne bi bila u stanju da servisira postojeće kredite, da uzima nove za koje su također vezani grantovi Evropske unije, te bi došlo do zastoja u izgradnji puteva i autoputeva. Uzimajući u obzir da ulaganja u infrastrukturu imaju značajne multiplikativne efekte na čitavu ekonomiju, ovo bi dovelo do usporavanja ekonomske aktivnosti i ugrozilo mnoga radna mjesta u državi. Osim toga, bila bi ugrožena i dugoročna međunarodna konkurentnost ekonomije.

    Međutim, ovo i dalje ne znači da država treba pasivno da stoji i posmatra kako cijene rastu, ali treba da pazi da dugoročna šteta od određenih mjera ne bude neuporedivo veća od kratkoročnog predaha.

    Umjesto da ugrožava infrastrukturni razvoj, s državnog nivoa bi se, naprimjer, moglo razmisliti o privremenom smanjenju PDV-a na neke od osnovnih životnih namirnica kao što su to uredile pojedine zemlje u okruženju.

    Ova, ali i bilo koja druga mjera, bi trebale biti bazirane na objektivnoj ekonomskoj analizi koja uzima u obzir očekivane efekte za građane, ali i posljedice po javne finansije. Uprava za indirektno oporezivanje BiH je jedina institucija koja raspolaže svim potrebnim informacijama i trebala bi biti u stanju da ovakvu jednu analizu izvrši u što kraćem roku.

    Bez toga, postoji opasnost da će određene mjere puno više služiti politici, nego građanima.

    Istraga u Tripoliju: Libija na rubu novog totalnog rata!

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Kada prošetate glavnim ulicama Tripolija, nećete steći utisak da se u Libiji, suštinski, vodi građanski rat. U parkovima su roditelji s djecom, a iza zgrade Centralne libijske banke, nasred uske uličice koja dijeli stari grad od Zelenog trga, lokalni trgovci su se okupili da trguju na najčudnijoj berzi na svijetu. U građevinskim kolicima, ona što ih u Bosni zovu tačke, dovoze se vreće novca, pa se, onda, vrši konverzija u neke druge valute.

    dolari u “tačkama”

    Subota je, inače, za državnu službu neradni dan. Pored ceste koja prolazi pored hotela u kvartu Zawya Al Dahmani, možete vidjeti kako lokalno stanovništvo u debeloj hladovini mirno sjedi. I ne osvrće se kada se stotinjak metara dalje od njih začuju dugi rafali.

    Bilo je, dakle, 14 sati kada se baš u tom naselju začula pucnjava. Ali dok sam izašao iz hotela, rafali su prestali. Uslijedio je tek poneki pojedinačni hitac i sve je utihnulo. Prolaznici me usmjeravaju ka obližnjoj zgradi u kojoj je smješteno jedno od ministarstava libijske vlade. Tu je, dakle, bila pucnjava. Stotinjak metara šetnje i onda – problemi. Trojica napružanih muškaraca me opkoljavaju nasred ulice. Jedan od njih je opasan redenicima i u rukama drži mitraljez uperen u mene. Druga dvojica su prekrila lice maslinastozelenim maramama. U rukama su im automtske puške. Oštre upute na arapskom jeziku, kratki pretres kako bi se uvjerili da li sam naoružan i da li ih snimam i naredba da se vratim natrag.

    Stranac sam na ulicama Tripolija uvijek je u opasnosti. Naročito – novinar. Zahitur Rahman, novinar iz Bangladeša, 21. je marta ove godine doputovao u Libiju. Na Zelenom je trgu u centru Tripolija napravio nekoliko fotografija i, onda je nestao. Pet dana kasnije, vlasti iz Libije su potvrdile da je novinar NTV-a iz Bangladeša u njihovom pritvoru. Pušten je početkom aprila.

    Pucnjave i otmice su ovdje svakodnevnica. Skoro svaki kvart, obasnit će mi Libijci, ima svoju miliciju, koja se, opet, bori za prevlast sa drugom milicijom. Lokalni i strani bisnismeni im, onda, moraju plaćati reket kako bi ih zaštitili.

    Pripadnici ovih snaga su naoružani mitraljezima i protuavionskim topovima. Snimci nastali 15. maja ove godine pokazuju jednu noćnu bitku na ulicama Tripolija. No, o tome već dugo u zapadnim medijima ne možete pročitati ništa.

    Otkako je, nakon arapskog proljeća i smaknuća Muamera Gadafija,  “demokratija” zavladala ovom zemljom, rat nije prestao. U ovom trenutku se, zapravo, i ne zna ko upravlja Libijom i njenim resursima. Grad Bengazi, na sjeveroistoku zemlje, kontrolišu snage generala Khalife Haftara.

    General Haftar godinama je bio jedan od oficira najbližih Moameru  Gadafiju. Međutim, nakon poraza Libije u ratu sa Čadom, 1987. godine, Haftar je zarobljen i dvije godine kasnije isporučen SAD-u.  Tu se priključuje libijskoj opoziciji koju je kontrolirala CIA. Kada je pao Gadafi, Haftar se vratio u Libiju i pokušao je preuzeti kontrolu nad državom. Nevladine organizacije su ga optužile za zločine počinjene u Bengaziju. Iza njega su, neformalno, stale Saudijska Arabija, Egipat sa generalom Abdelom Fatahom al Sisijem na čelu. U početku su na Haftara računali još i Rusija, Francuska i SAD. Međutim, Khalifa Haftar nikada nije uspio uspostaviti kontrolu nad glavnim gradom Tripolijem. Vlasti Turske zvanično su, što vojno, što politički, podržale vlasti u Tripoliju koje Haftar namjeravao svrgnuti. Međunarodna zajednica je, potom, priznala vladu u Tripoliju kao zvaničnu vladu Libije. Međutim, tada dolazi do eskalacije. Amerika je promijenila stranu, a Rusija je ostala uz generala Haftara. Štaviše, Vladimir Putin je u Libiju, kao ispomoć generalu Haftaru, poslao svoju paravonjnu jedinicu Wagner. Istodobno, Rusija je, prema izvještajima arapskih medija, za potrebe Haftar odštampala nekoliko milijardi libijski dolara bez pokrića koji su, potom, pušteni u promet. U Rusiji odštampani novac je, preko Malte, prebacivan u gradove pod kontrolom generala Haftara, a jedna takva pošiljka je zaplijenjena u luci na Malti. Ruska pomoć Haftaru nije značila mnogo. On je ostao vladar Bengazija.

    No, onda su započeli problemi i u dijelu Libije koji kontroliše “međunarodno priznata vlada”. Nakon što je u februaru 2021. godine zaustavljen totalni rat, šef prelazne vlade Libije postaje Abdul Hamid Dbeiba. Prema tadašnjem dogovor uz posredstvo međunarodnih zvaničnika, Dbeiba se obavezao da u decembru 2021. godine organizira izbore. Od toga, međutim, nije bilo ništa. Izbori nisu organizirani, a Dbeiba je ostao premijer prelazne vlade sa sjedištem u Tripoliju. Međutim, u februaru ove godine, Parlament čije je sjedište u gradu Tobruku izabrao drugog premijera – bivšeg ministra unutarnjih poslova Fethija Bašagu. Parlamentarci su svoj potez obrazložili time da je premijeru Abdulu Hamidu Dbaibi, koji je imenovan u februaru prošle godine uz posredovanje Ujedinjenih naroda, istekao mandat na neuspjelim izborima u decembru. Dbaiba, međutim, ne pristaje na predaju premijerske fotelje. Fethi Bašaga je 17. maja pokušao ući u zgradu Vlade u Tripoliju, ali su ga milicijske snage koje kontroliše Dbeiba natjerale na povlačenje prema gradu Sirtu. U cijelu priču se, potom, uključuje Osama Al Juwaili, bivši šef vojne obavještajne službe koji je služio Dbaibi. Nakon što je Dbaiba smijenio Juwailija, on se pridružuje Bašagiju kojem je Parlament Libije dao mandat. Sredinom ove sedmice, Al Juwaili je dao ultimatum Abdul Hamidu Dbeibi da u roku od 72 sata napusti zgradu Vlade. Ovaj to odbija. Od četvrtka navečer jake Juwailijeve snage kreću se prema Tripoliju.

    Intenziviranje sukoba očekuje se najkasnije u ponedjeljak. Do tada se čuje spooradična pucnjava u četvrti Zawait al Dahmani. Tu se nalaze zgrade Nacionalnog radija i Ministarstva vanjskih poslova Libije . Jedna od frakcija koja kontrolišu ovo naselje zove se Al Nawasi. Jedan njihov pripadnik je ubijen u subotu oko 14 sati. Zove se Malik Džabu.

    Ovo je njegova fotografija koja je počela kružiti društvenim mrežama u Libiji. Da li će ovo uvod u novi totalni rat na ulicama Tripolija?

    Britanija i Amerika povlače osoblje iz Kijeva: U Misiji OSCE-a u Ukrajini radi 59 bh. državljana, BiH ih ne može pozvati kući

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    U Misiji OSCE-a u Ukrajini angažirano je 59 bh. državljana, saznaje Istraga.ba. No, u ovom trenutku je nepoznato koliko njih je trenutno u Ukrajini.
    “Posljednja informacija iz OSCE-a u Beču je da OSCE želi sačuvati operabilnost SMM bez obzira na formalne notifikacije US i UK o povlačenju ljudstva. Inače, pored BiH to su dvije najzastupljenije zemlje u SMM. Zajedno sa SMM, OSCE Beč pravi contingency planove u slučaju različitih scenarija na terenu. U SMM ima 59 angažovanih osoba iz BiH, a još nemamo informacije koliko ih je u ovom trenutku u Ukrajini i u kojim regionima. Procjena sa terena je 40-45. O svemu smo obavijestili MIP BiH, i u stalnom smo kontaktu sa čelnim ljudima u OSCE i drugim delegacijama zemalja koje imaju značajan broj ljudi u SMM”, kazao je za Istragu Siniša Bencun, ambasador BiH u sjedištu OSCE-a u Beču.

    Ambasador Bencun ističe da “naši ljudi nisu zvaničan kontigent kakav imaju neke druge države”, jer su se oni samostalno zaposlili u Misiji OSCE-a u Ukrajini,  bez posredovanja države BiH.

    “Zbog toga BiH nema nikakve mehanizme u pogledu donošenja odluka o njihovom boravku u Ukrajini”, objasnio je Bencun.

    Ekipa Istrage, Oslobođenja i O kanala uspjela je stupiti u kontakt sa nekoliko bh. državljana koji rade u Ukrajini. O detaljima nisu mogli govoriti. No, potvrdili su nam da je veći dio bh. državljana angažiran na istoku Ukrajine, odnosno u regijama Luhansk i Donjeck, gdje je i linija razgraničenja između teritorije koja je pod kontrolom Vlade u Kijevu i one koju kontroliraju separatisti povezani sa Rusijom.
    Službenici OSCE-a u ovim regijama imaju ovlaštenje da prolaze između linija razgraničenja na obe strane. Svako kršenje primirja se evidentira i objavljuje u dnevnim izvještajima.
    U izvještaju objavljenom u petak, navedeno je da je u regijama Luhansk i Donjeck registrirano oko 800 kršenja primirja. Zabilježeno je nekoliko eksplozija na linijama razgraničenja.
    Tokom boravka u ovoj regiji, uspjeli smo proći kroz nekoliko punktova ukrajinske vojske koja kontroliše sve putnike. Također smo zabilježili i stalne pokrete ukrajinske vojske i oklopnih vozila.

    Američki obavještajni izvori navode da bi Rusija mogla započeti napad do kraja naredne sedmice. Diplomate koje su na službi u Kijevu potvrdili su za Istragu da im je rečeno da bi napad mogao biti između 16. i 18. februara.

    Upravo je 16. februar krajnji rok do kojeg bi državljani Velike Britanije zaposleni u Misiji OSCE-a u Ukrajini trebali napustiti državu. Naredba iz Londona je došla u subotu ujutro. Dan ranije, u petak, SAD su pozvale svoje državljane da napuste Ukrajinu. No, ono što je posebno interesantno je odluka Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije. Glasnogovornica tog Ministarstva, Marija Zaharova obavijestila je u subotu ruske medije da će da država iz Kijeva povući niže diplomatsko osoblje, uz obrazloženje da se Rusija boji podmetanja ili odmazde.

    U subotu oko podne i Njemačka je pozvala svoje državljane da napuste Ukrajinu. Ranije su to učinili Izrael, Estonija i još pedesetak drugih država. Ekipa Istrage, Oslobođenja i O kanala u subotu popodne je sa istoka Ukrajine krenula prema Kijevu. U glavnom gradu Ukrajine hiljade građana izašlo na ulice, uzvikujući ime svoje države i noseći zastave.

    Ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski, pak, kaže da širenje informacija o eventualnom ruskom napadu pogoduje neprijatelju, jer širi dodatnu paniku.

    “Trebali bismo biti spremni svakog dana. Razumijemo rizike, razumijemo da oni postoje. Ako vi ili bili ko drugi imate dodatne informacije o invaziji Rusije koja počinje 16. februara, molim vas dajte nam te informacije”, kazao je Zelinski, obraćajući se američkim zvaničnicima.

     

    Izborne prevare u Doboju: Kajganić se proglasio nenadležnim za izborne prevare u Republici Srpskoj!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Milanko Kajganić, prvi čovjek Tužilaštva BiH se proglasio nenadležnim za izborne prevare u Republici Srpskoj!

    “Izbori za entitetske nivoe su u nadležnosti entitetskih tužilaštava”, kazao je Kajganić.

    Naime, Kajganić, v.d. glavnog tužioca BiH pravdajući se u javnosti u vezi sa informacijom kako je Tužilaštvo BiH započelo hitne provjere protiv članova Centralne izborne komisije BiH zbog njihove naredbe o ponovnom brojanju glasova za predsjednika Republike Srpske, što je iščitano kao spašavanje Milorada Dodika, pokušao je, ali vrlo bezuspješno demanitrati takve navode.

    Pojednostavljeno rečeno, on je u razgovoru za Raport dodatno pojačao sumnje da Tužilaštvo BiH spašava Dodika, jer je na pitanje da li je Tužilaštvo postupilo i po navodima o izbornim prevarama kazao:

    “Jeste za dio koji se tiče nivoa Bosne i Hercegovine. Izbori za entitetske nivoe su u nadležnosti entitetskih tužilaštava. U tom dijelu ćemo pružiti svu potrebnu asistenciju”, rekao je Kajganić za Raport.

    Dakle, eventualne Dodikove krađe ili nekih drugoih u Republici Srpskoj nisu zanimljive Kajganiću, tačnije prepusti će ih entitetskom tužilaštvu(!?).

    No, u BiH su se održali Opšti izbori po Izbornom zakonu BiH koji svakako uključuju i izbor predsjednika i potpredsjednika RS, tako da Tužilaštvo BiH jeste nadležno za eventualna krivična djela počinjena u tom procesu.

    Podsjećam i da je Kajganić obećao da će Tužilaštvo BiH na dan izbora rasporediti dežurne tužioce u regionalnim centrima SIPA-e u Banjaluci, Tuzli i Mostaru.

    Važno je istaći i slučaj Hozići. Tamo je nakon što je utvrđeno grubo kršenje Izbornog zakona Bosne i Hercegovine uhapšenosvih pet članova biračkog odbora.

    Akcija je sprovedena po naredbi Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru. Tada je vršilac dužnosti glavnog državnog tužioca Milanko Kajganić potvrdio da će biti predati u nadležnost Tužilaštva BiH.
    I samo Tužilaštvo nakon održanih izbora potvrdilo je da nakon izbrora je zaprimljeno 27 prijava o nepravilnostima, a Tužilaštvo BiH je ekspresno počelo raditi po prijavi Milorada Dodika protiv CIK-a!

    Da bi se odbranio od priče zašto istražuje članove CIK, umjesto izbornih prevara Kajganić je počeo pričati o nadležnostima.

    Dodik je prijavio članove CIK-a jer su, kako on tvrdi, donijeli nezakonitu odluku o ponovnom brojanju glasova za predsjednika Republike Srpske.

    No, i CIK je prijavio Dodika jer je iznio niz uvreda i prijetnju na račun predsjednika CIK-a Suada Arnautovića te članice Vanje Bjelica-Prutina. Poziv na saslušanje još nije dobio ili će Kajganić i taj predmet dodijeliti dvojici tužioca, kao slučaj kupovine vile na Dedinju, te će istraga tapkati u mraku godinama, ili će ostati duboko u ladicama s tvrdnjom – istraga je u toku.

    Deveti januar i međunarodna zajednica: Nepristrasnost EUFOR-a put u podjeli BiH

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Da kojim slučajem Vojska Srbije danas uđe na teritoriju bh. entiteta Rs, reakcije Ambasade SAD, Delegacije EU, OHR-a, Brisela, Londona i Washingtona bile bi identične reakcijama koje smo gledali i slušali proteklih dana povodom 9. januara.

    Jednostrani separatizam

    A te reakcije činila su jalova saopćenja u kojima se poziva na smirivanje tenzija, iako tenzija nema. Jer, tenzije nastaju kada se oko nekog problema suprotstave dvije strane. U slučaju 9. januara ništa nije bilo dvostrano, naprotiv, vidljiv je isključivo bio jednostrani separatizam na djelu.

    Entitet Rs, koji je nastao kao forma administrativne jedinice nametnutog mirovnog rješenja tog dana je slavio “dan državnosti”. I tako je političko rukovodstvo tog entiteta zapravo pokazalo da oni ne slave dan kada su postali kao entitet u Bosni i Hercegovini, već činjenicu da slave državnost, koja je, istina, još neformalna, ali s tendencijom formaliziranja. Ta tendencija vidljiva je bila u Beogradu, susjednoj državi s čijeg su vrha stizale čestitke i poruke podrške.

    I zato je jasno da se pozivi na smirivanje tenzija i pridržavanje ustavnih i zakonskih odredbi nisu odnosili na separatiste Milorada Dodika. Jer, iz saopćenja koja su objavljivana, naročito onog Ambasade SAD jasno je da tenzije ne proizvodi 9. januar, pa ga zato iz ambasade problematiziraju samo zato što je i vjerski praznik. Što bi i bio drugi problem, kad planovi kreriani 9. januara nisu uspjeli riješiti muslimansko pitanje postjugoslovenskog društva.

    Pozivi za smirivanje tenzija upućivani su zapravo onima koji bi se možda usudili da na određen način reaguju na 9. januar, koji iznova svake godine napada opstojnost Bosne i Hercegovine i stabilnost Balkana. Dakle, “smirite tenzije” odnosilo se ponajprije na Bošnjake, baš onako kako im se to poručivalo i nakon 9. januara 1992. godine.

    Jer, kreatori Rs i politički stvaraoci Milorada Dodika ne žele da imaju bilo kakvu snagu koja će se oduprijeti izdvajanju Rs i njenom pripajanju nekadašnjoj velikoj Srbiji, danas srpskom svetu. Stoga, reakcije na 9. januar i ove i godina unazad treba posmatrati kroz prizmu plana međunarodne zajednice za podjelu Bosne i Hercegovine.

    U tom planu, iako krhka i unutar sebe potpuno pogubljena, Evropska unija igra bitnu ulogu. Primarno jer njene politike diktiraju London i Washington, a sekundarno jer ta Unija treba da posluži kao iluzija svima u Bosni i Hercegovini koji vjeruju da će tako sačuvati državu od disolucije. A neće, jer to je samo iluzija.

    Iluzija za Bošnjake kojima je odavno kreiran plan po kojem dobrovoljno trebaju ući u zonu nestanka. Institucije EU u Bosni i Hercegovini u najvećoj mjeri su uključene u pitanja koja se tiču entiteta FBiH u kojem živi 90 posto bosanskih muslimana (Bošnjaka). S druge strane, njihov kredibilitet i autoritet u entitetu Rs je u rangu autoriteta Ćamila Durakovića ili Nebojše Vukanovića. Svi ih čuju, niko ne sluša.

    Buđenje je krvavo

    Nema, dakle, dileme da politiku Rs kreira trougao Beograd – Moskva – Banjaluka, uz asistenciju Viktora Orbana.

    U Federaciji je to drugačije, tamo Delegacija EU, u saradnji s OHR-om, uveliko kreira političku sliku, a ambasador EU se skupa s američkim kolegom usudi narediti entitetskoj vladi šta da radi s aerodromima i još nekim prosperitetnim kompanijama. I biva poslušan, jer na čelu vlade je Bošnjak s čvrstom vjerom u iluziju.

    A da je put BiH u Evropsku uniju jedna izopačena iluzija pokazao je primjer Željane Zovko, koja besramno u Evropskom parlamentu predstavlja Stari most kao hrvatsku kulturnu baštinu. Stari most, koji su srušili hrvatski zločinci, ona je pripojila Hrvatskoj bez da ju iko u Evropskom parlamentu upita zašto, kako, otkad. A nisu je pitali, jer u projiciranim planovima bh. entitet Federacija je dio velike Hrvatske, pa s tog aspekta gledano, ispadne da je Zovko u pravu.

    Ili smijurija s uslovima za evropski put BiH. Neki dan neko reče da su nam tovarili besmislena pitanja u upitniku, računajući da nikada nećemo odgovoriti. A sada nam kao “prijatelji” žele smanjiti broj uslova za otvaranje pregovora. Otkud tolika žurba, ako se zna da niti po jednom parametru Bosna i Hercegovina ne ispunjava uslove za članstvo u EU. Osim po rudnom i drugom bogatstvu.

    U sve to uklapa se i činjenica da je u mandatu aktuelnog visokog predstavnika uloga OHR-a uveliko izmijenjena. Christian Schmidt, njemački demokršćanin tu instituciju koristi kao kneza EU za Federaciju koja se povremeno oglasi o pitanjima srpskog dijela Bosne i Hercegovine.

    Schmidtov ortak u nametanju odluka za Federaciju je Andrej Plenković, s kojim ima otvorenu vezu i s kojim se redovno sastaje radi planiranja narednih poteza. Zbog toga entitet FBiH već sada izgleda kao gubernija Hrvatske, a odluke koje se očekuju u narednom vremenu tek treba da potlače muslimane kako bi se osigurala ključna mogućnost za disoluciju Bosne. Jer, kada Federacijom i de facto i de jure budu upravljali Čović i Plenković, neće biti prepreka da se dogovore s Dodikom oko datuma konačne podjele Bosne i Hercegovine.

    Eventualne tenzije koje bi prouzrokovali potlačeni muslimani (Bošnjaci) rješavao bi “nepristrasni” EUFOR, a možda i NATO.

    I da ovaj tekst ne bi bio mračan i pesimističan, na kraju valja podsjetiti da, ma koliko EU, SAD i Velika Britanija radile i pripremale teren za podjelu Bosne i Hercegovine, Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci su oni koji se u konačnici pitaju. Samo je od vitalnog značaja da shvate kuda sve vodi, poslije će im mnogo lakše biti da urade ono što se uraditi mora.

    Prespavati ne smiju, jer ovdje je buđenje krvavo!

    (NAP)

    1...209210211Stranica 210 of 211

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj