Zdravko Mamić bi se mogao pokazati kao najzaslužniji za reformu pravosuđa u Hrvatskoj”, kazala je zastupnica Dalija Orešković u Hrvatskom Saboru, nekoliko sati nakon što su uhapšena trojica sudija iz Osijeka koje je (bivši?) gazda nogometnog kluba “Dinamo” optužio za uzimanje mita. Sudije iz Osijeka, Darko Krušlin, Zvonko Vekić i Ante Kvesić uhapšeni su nakon više puta ponovljenih Mamićevih optužbi da im je tokom trajanje sudskog procesa protiv njega i brata mu Zorana davao novac i šakom i kapom, osiguravao im putovanja, skupe provode, luksuzne poklone… ne bi li zauzvrat od njih ishodio oslobađajuću presudu na Sudu u Osijeku gdje se Mamićima sudilo za izvlačenje silnog novca iz “Dinama”. No, pokazat će se da je “ulaganje” teško navodno 300 hiljada eura, u korumpirane sudije bila njegova promašena investicija, i on i brat su osuđeni na teške zatvorske kazne, a nakon što je Vrhovni sud Hrvatske presudu iz Osijeka učinio pravomoćnom, Zdravko Mamić kreće u pravni i medijski “džihad” protiv korumpirane pravosudne družine. On je uoči izricanja prvostupanjske presude odšetao u Bosnu i Hercegovinu, a brat Zoran je to učinio nakon što je presuda postala pravosnažna.

Prošle je godine svoja raskošna lična iskustva sa davanjem mita osječkim sudijama podijelio sa hrvatskim USKOK-om, da bi prije dva-tri mjeseca sve to ponovio na konferenciji za medije u Mostaru. Prije mjesec dana optužbe i dokaze protiv sudija predočio je hrvatskih organima gonjenja svjedočeći iz Kantonalnog tužiteljstva u Livnu. Hrvatska policija, USKOK i državna odvjetništva imala su nakon prvog Mamićevog obraćanja dovoljno vremena da provjere njegove optužbe prije nego što su početkom ove nedjelje izdali naredbu za njihovo hapšenje. Svi uhapšeni sudci su nakon prvih javnih optužbi “Dinamovog” gazde, prije nekoliko mjeseci, suspendirani na sudu u Osijeku.

Zdravko Mamić, bjegunac od hrvatskog pravosuđa, kako je kazao poznati hrvatski odvjetnik Anto Nobilo, u pravnu (kontra)ofanzivu nije krenuo da bi “reformirao” hrvatsko pravosuđe niti iskorijenio korupciju iz njega. Njegovo je pravo da svim dozvoljenim pravnim i drugim sredstvima, uključujući učestalo prisustvo u medijima na društvenim mrežama pokušava olakšati i poboljšati svoj pravni status, da kompromitranjem sudija i optužbama za primanje mita dobije izvjesnu satisfakciju, opipljivu nagradu. Očekivao je da bi mu se, eventualno, Ustavni sud Hrvatske kojem se žalio njegov pravni tim mogao revanširati i poništiti pravomoćnu presudu. Nobilo kaže da je to Mamićevo legitimno pravo, ali i upozorava da kazneno djelo primanje i davanja mita obuhvata i onoga ko prima mito, kao i onog ko mito daje.

Pravosudna hobotnica

Stvar je sa pravnog aspekta dosta zamršena, jer neukrotivi “Maminjo” nije samo bjegunac od hrvatskog pravosuđa, nego je, istovremeno stekao status i prijavitelj korupcije, što mu osigurava stanovita, nikako zanemariva prava i pogodnosti. Na hrvatskom pravosuđu je delikatna zadaća, da odmjeri težinu štete koju je nanio državi “izvlačenjem” 20-ak miliona eura i uporedi je sa doprinosom, uslugom učinjenoj hrvatskoj državi i društvu koju je priskrbio rasvjetljavajući tamna mjesta pravosuđa, ne samo u Osijeku. I ne samo pravosuđa, kako tvrdi hrvatski novinar Drago Hedl, objašnjavajući da se lanac korupcije nije moguće zatvoriti samo na sudijama, i da on obuhvata sve grane vlasti.

Zašto je ovaj pravosudni slučaj iz susjedstva važan i zbog čega može biti poučan za Bosnu i Hercegovinu. Najprostiji odgovor bio bio taj da je Mamić i naš državljanin, živi u Međugorju, a i u nadležnosti je ovdašnjeg pravosuđa koje bi trebalo odlučiti hoće li braću Mamić izručiti Hrvatskoj. Ko može garantirati da ukoliko oni budu izručeni Hrvatskoj, Zdravko neće početi iznositi optužbe i nuditi dokaze da su i koliko su novca i drugih opipljivih oblika “skromne pažnje” dali članovima ovdašnje pravosudne i političke elite da ih ne vrate u Hrvatsku i transferiraju u tamošnje zatvore. Jer, kao što smo vidjeli iz njegovih brojnih javnih nastupa jedna od tajni Mamićevog poslovnog uspjeha i dugogodišnje nedodriljivosti za pravnu državu krila se u njegovom talentu da “nanjuši” slaba mjesta u hrvatskom pravosuđu i da ih parama, svilom i kadifom, klijentelističkim tehnikama upregne da rade za njega i njegovu slobodu. Može li iko sa dva grama soli u glavi tvrditi kako takvih i sličnih “cvjećki zla” nema u ovdašnjoj pravosudnoj šikari i da ovdje nije niko poželio posegnuti u Mamićev novčanik?

Kemal Čaušević, bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH, institucije kroz koju se za 7-8 godina njegovog vakta i mandata prošlo 50-ak milijardi maraka, nedavno je nepravomoćno osuđen na devet godina zatvora. Kriv je jer je nezakonito stekao imovinsku korist od 1,7 miliona KM. Oduzeta mu je imovina koju je, prema presudi Suda BiH stekao na koruptivan način. U razgovoru za portal “Istraga” neposredno nakon izricanja presude Čaušević je, pored ostalih teških optužbi koje je ranije iznosio, optužio Olega Čavku, tužitelja Tužteljstva u BiH da je od njega primio mito (16.900 KM). On je, iako poznat kao “stipsa” sa “zmijom u džepu”, skoro patološki šrktac, tužitelju navodno proslijeđivao novac preko posrednika, ugostitelja Enesa Ribića, osobe koja je odranije u tajnim istragama (protiv Čavke) prepoznat kao “medijator” između tužitelja Čavke i ljudi iz  organiziranog kriminala. “Istraga” je objavila i presretnute razgovore Čavke i Ribića, te još nekih osoba sa mafijaškim backgroundom u kojem se “u šiframa” pominje Čauševićevo ime, kao nekog ko im može pomoći.

Tuži, a optužen

Ured disciplinskog tužitelja pri Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću neposredno nakon Čauševićevih javnih prozivki otvorio je disciplinski postupak protiv tužitelja Olega Čavke. Ako je suditi prema dosadašnjim višegodišnjim iskustvima i rezultatima  bavljenja UDT-a ovim “nestašnim”, sveprisutnim državnim tužiteljem ne treba očekivati ozbiljne rezultate. Čaušević je jedna u nizu osoba kojim se bavilo ovdašnje pravosuđe koji je javno tvrdio da je davao novac Čavki. Prije njega su to u sudnici tvrdili Zijad Turković i njegovi pomagači u serijskim zločinima, kao i njegova supruga Šejla Jugo Turković.

Čavku nisu ozbiljno uzdrmale ni druge afere u kojima su postojale snažne indicije, pa i dokazi da “ašikuje” za kriminalcima i iz toga materijalno profitira. Komentirajući Čauševićeve optužbe on je šeretski bezbrižno kazao kako razumije motive bivšeg direktora UIO da optužujući druge pokušava spasiti vlastitu kožu. Ali, to je kako rekosmo, pozivajući se na odvjetnika Antu Nobila i pravnu praksu, legitiman oblik pravne borbe, kao što je bio i tornado Mamićevih optužbi na račun trojice sudija koje je godinama šopao novcem i drugim vrstama i oblicima “pažnje”. Ni Mamića ni Čauševića kao prijavitelje korupcije uopće ne delegitimira, niti eliminira činjenica da su presuđeni za ozbiljna krivična djela. Istražni organi u BiH morali su, onako kako je to učinio hrvatski USKOK u slučaju Mamićevog “sticka” koji im je dostavljen, pokrenuti istražne radnje, ispitati Čauševića i druge osobe koje je naveo kao svjedoke za svoje tvrdnje o davanju mita, pa poduzeti promptne korake koji ne isključuju ni suspenziju tužitelja Čavke.

Morali su se istražni organi zamisliti nad činjenicom da od 60-ak tužitelja Tužiteljstva BiH učestalo, gotovo redovno, samo Čavku različite osobe iz kriminalnog miljea dovode u vezu sa uzimanjem mita i drugim srodnim kaznenim djelima i zapitati se zašto je baš na njemu zvono?

Ali nije ovdje centralni, pogotovo nije jedini problem tužitelj Oleg Čavka, jer je on samo simptom teške, razorne bolesti ovdašnjeg pravosuđa, što će reći i cjelokupnom društvenog i državnog tkiva. Suština problema leži u fatalnom promašaju Tužiteljstva BiH, nenadoknadivo propoštenoj prilici da se adekvatno, iskoristi spremnost Kemala Čauševića nakon što je uhapšen 2014. godine da spašava živu glavu i imovinu, da svjedoči o gigantskim razmjerama kriminala unutar UIO koji je prema prvim informacijama progutao dvije-tri milijarde maraka i preusmjerio ih u privatne džepove. Čauševićev iskaz u tužiteljstvu, dat, dakle, sedam godina prije nego što je nepravomoćno osuđen, bio je neuspješan, jednostran pokušaj nagodbe  za koje je vjerovao da će mu ublažiti buduću zatvorsku kaznu. To je njegovo frapantno priznanje, uz sva ograničenja koje takva forma podrazumijeva, predstavljao najdirektniji i najpotpuniji “katalog”, crnu knjigu organiziranog kriminala, koruptivnih principa i mafijaških mehanizama i njihovog funkcioniranja usmjerenog na sistemsko pljačkanje javnih resursa.

Iz opsežnog, široko postavljenog iskaza kojeg je Kemal Čauševič dao u Tužiteljstvu BiH neposredno nakon hapšenja 2014. godine lako se mogu identificirati tri nivoa organizirane zločinačke grupe koja je godinama plljačkala javni novac unutar sistema indirektnog opotrezivanja. Prvi je zločinački krug unutar samog sistema Uprave za indirektno oporezivanje, njenog vrha predvođenog Čauševićem koji se kapilarno “spuštao” na sve niže organizacione jedinice, sve do graničnih prijelaza i carinskih terminala. Drugi nivo je tzv. uvoznički lobi kojeg se (jedinog) nepravedno i netačno kvalificira kao “organizirani kriminal”, “klasična mafija”; tu spadaju razne odranije poznate i presuđivane persone iz svijeta podzemlja, uvoznici “krpica” iz Turske, Kine, Mađarske, koji su krivotvorili uvozne deklaracije, “štimali” papire sve uz punu i dobro plaćenu suradnju vrha UIO-a. Treći, “gornji sloj”, ove zločinačke piramide predstavlja udružena politička elita okupljena oko tri pljačkaške nacionalističke oligarhije.

Svi oni, Dragan Čović, Milorad Dodik i Sulejman Tihić, kao i njihovi nižerangirani stranački lešinari krstare godinama oko milijardi prikupljenih iz indirektnih poreza, čerupaju budžet, usmjeravaju opljačkano u svoje privatne poslove, stanove, kuće. Čaušević je na njihove ucjene, ultimatume, protivzakonite prohtjeve pristajao jer je to bio jedini način da ostane na funkciji i uz njihove nastavi puniti vlastite džepove. Takvim primjerima sirove, besprimjerene pljačke krcat je Čauševićev pokajnički iskaz kojeg je, pored ostalog, dao i državnom tužitelju Olegu Čavki, kojem je, kako tvrdi, prethodno, dao “financijsku injekciju”. Uprava za indirektno oporezivanje bila je ona tačka na kojoj je nestajala svaka granica, pucaju sve membrane koje dijele mafiju od političara i plastično potvrđuje da su svi oni jedno, bešavno maligno tkivo koje parazitira na društvu u Bosni i Hercegovini. Tim je iskazom pokazana besmislenost općih mjesta prema kojima mafija u BiH i regionu uspješno surađuje, za razliku od političara koji se nikako ne uspijevaju dogovoriti. Ta je fluskula prazna i netačna: previđa činjenicu da su političari glavni akteri i regulatori  kriminalno-mafijaškog poretka! Čauševićeva ispovijest nije imala nikakvog efektivnog pravosudnog epiloga, nije potakla nijednu istragu, provjeru njegovih optužbi, završila je u medijima koji su njom zabavljali javnost fatalistički i ispravno uvjerenu da od toga neće biti ništa…

Ko se plaši Bajdenove uredbe

Ili je možda istina ta da je ipak bilo nekog efekta od svih optužbi koje je na račun nezasitih, pohlepnih političkih vođa izdiktirao u tužiteljstvu BiH bivši direktor UIO-a Kemal Čaušević. Recimo da jeste, da ipak sve nije propalo u bezdan ovdašnje socijalne i poltičke provalije, ali ne unutar pravosudnog, političkog i elektorskog miljea u BiH. U godinama koje su uslijedile američka administarcija je dopunjavala svoju listu osoba kojima su zbog umiješanosti u kriminal i korupciju ta zemlja uvela sankcije. Svi političari iz BiH koji su se u posljednjih nekoliko godina našli na crnoj listi SAD-a, imali su svoje istaknuto mjesto i u iskazu o kriminalu kojeg je dao Kemal Čaušević. Milorada Dodika kojem je na listu dospio 2017. bivši direktor UIO pominje kao jednog od glavnih “nasrtljivaca” na novac iz indirektnih poreza. Nikolu Špirića, također osobu sa “crne liste” SAD, Čaušević je pominjao kao čovjeka kojem su određeni privrednici kupili stan u Beču kao privuslugu za vraćanje PDV-a. I konačno Amir Zukić, bivši generalni sekretar SDA, koji je prošle godine uvršten među svjetsku kriminnu elitu po kriterijima administracije SAD, je, oprema Čauševićevim tvrdnjama od njega tražio 300 hiljada maraka kojim je kupljen stan njegovom stranačkom šefu Sulejmanu Tihiću.

Predsjednik Sjedinjenih Američki Država Joe Biden je ove nedjelje potpisao uredbu kojom je moguće anticipirati buduće korake njegove administracije prema Zapadnom Balkanu i u kojoj je zaključeno da je “korupcija na Balkanu prijetnja po bezbjednost SAD-a”. Uredba predviđa i sljedeće: “Bilo koja osoba koju američki sekretarijat za financije u konsultacijama sa State Departmantom utvrdi da je odgovorna, ili da je saučesnik, direktno, ili indirektno angažirana u akcijama ili politici koja prijeri miru, stabilnost, bezbjednosti…ili sprečava napredak ka efikasnoj i demokratskoj upravi…bit će sankcionirana”.

Otkako je objavljena Bidenova Uredba širom regije, pa i u Bosni i Hercegovini ne prestaju medijska i politička licitiranja, svojevrsna navijačka klađenja na imena osoba koja bi se mogla naći na njenom udaru, po različitim kriterijumima, od kriminala i korupcije, do prijetnji secesijom i podrivanja međunarodnih pravnih ugovora. Nije isključeno da se u stanovitim financijskim i pravnim krugovima u Washingtonu, tretiraju i neka druga zvučna imena iz “crne knjige” kriminala koju je svojedobno ispisao, odnosno izustio Kemal Čaušević. Dragan Čović, Adnan Terzić, ili ovdašnji jataci i suradnici, poltičari, pravosudni djelatnici,  suradnici Nasera Keljmendija, “starosjedioca” na američkoj listi najvećih kriminalaca na svijetu.

(slobodna-bosna.ba)