Evelin Trako, izvršni urednik portala Dnevni avaz, prijetio je danas novinarima/kama redakcije Raskrinkavanje da će ih “raznijeti”.
Trako je u četvrtak (10.6.) na društvenoj mreži Facebook kontaktirao novinarku Raskrinkavanja na njen privatni profil. Privatnim porukama obratio joj se povodom analize objavljene prethodnog dana na stranici Raskrinkavanje.ba, a u kojoj je, između ostalih, analizirana i tačnost vijesti koju je objavio Avaz. Novinarka Raskrinkavanja je Traku uputila na e-mailove za dalju komunikaciju, što je on odbio, iako mu je od ranije poznato da je to standardna procedura komunikacije sa medijima čiji su sadržaji ocijenjeni u sklopu Facebookovog nezavisnog programa provjere činjenica, što je bio slučaj i sa ovim člankom, saopćeno je iz Udruženja građana i građanki “Zašto ne”.
Neposredno nakon ove razmjene poruka, UG “Zašto ne”, u čijem je vlasništvu stranica Raskrinkavanje.ba, telefonom je kontaktirala osoba koja se predstavila kao Evelin Trako iz Avaza, sa zahtjevom da razgovara sa autoricom spomenutog članka. Finansijska administratorica UG “Zašto ne”, koja je odgovorila na telefonski poziv, u razgovoru je objasnila da se autorici članka može javiti putem službenog e-maila, te da se ona ne bavi pisanjem članaka i da nema informacije koje je Trako uporno pokušavao dobiti.
Evelin Trako je, uprkos ovim objašnjenjima, nastavio ispitivanje u agresivnom tonu pitanjima poput “Onda mi recite ko vas finansira?”, da bi zatim počeo upućivati i otvorene prijetnje kolektivu Raskrinkavanja, rekavši da ćemo ga “dobro zapamtiti ako nam dođe”, te da će nas “raznijeti”.
Evelin Trako je i ranije uznemiravao uredništvo i novinare/ke Raskrinkavanja, šaljući im privatne poruke i pozivajući ih na privatne brojeve telefona. Ovo je, pak, prvi put da se radi o otvorenoj prijetnji nasiljem, izrečenoj sa namjerom da zastraši novinare/ke i spriječi ih u obavljanju novinarskog posla. Prijetnja, utoliko gora što dolazi od osobe koja je i sama medijski radnik, prijavljena je nadležnim organima.
Zahtijevamo od medijske kuće Dnevni avaz da se hitno oglasi i obavijesti i javnost i redakciju Raskrinkavanja o koracima koje će poduzeti povodom kriminalnog i nedopustivog ponašanja svog uposlenika.
Raskrinkavanje i UG “Zašto ne” ovim putem još jednom poručuju da ih nikakvi pokušaji zastrašivanja, uključujući i otvorene prijetnje nasiljem, neće zaustaviti u tome da svoj posao obavljaju onako kako su uvijek radili, u skladu sa svojom metodologijom i najvišim standardima fact-checkinga, koji su definisani Kodeksom Međunarodne mreže za provjeru činjenica.
“Idući izbori se ne mogu održati po postojećem izbornom zakonu”, kazao je u srijedu Johann Sattler, šef Delegacije Evropske unije u BiH na sastanku sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem, saznaje Istraga.ba.
Sam Sattler, ne navodeći detalje sastanka, priznao je kasnije u srijedu da je “imao dobru i otvorenu razmjenu mišljenja sa članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem o pristupanju EU, 14 ključnih prioriteta, izbornoj reformi i pomirenju”.
Izborna reforma je, zapravo, ono zbog čega je ambasador EU u BiH i krenuo u “diplomatsku ofanzivu”. Njegovi stavovi, međutim, usaglašeni su sa stavovima čelnika dvije Hrvatske demokratske zajednice, one sa sjedištem u Zagrebu i one sa sjedištem u Mostaru. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović prije sedam dana izgovorio je rečenicu koju će kasnije u Predsjedništvu BiH ponoviti Johann Sattler.
“Bez novog Izbornog zakona teško će biti organizovani izbori”, poručio je 3. juna ove godine Dragan Čović, postavivši rok za dogovor drugu polovinu ovog mjeseca.
Upravo zbog pritiska dva HDZ-a Johann Sattler je pojačao svoje diplomatske aktivnosti zbog čega se u srijedu i sastao sa Željkom Komšićem, kojem je, prema informacijama Istrage, kazao da “idućih izbora nema bez izmjena izbornog zakona”. Šef Delegacije EU u BiH krajem je maja dobio i otvorenu podršku Vlade Hrvatske kada su u pitanju izmjene Izbornog zakona.
“Nedavno je veleposlanik Sattler bio pod velikim pritiskom onih koji žele opstruirati izbornu reformu i ne bježe od klevetničkog jezika. To je neprihvatljivo i trebali bismo poslati snažnu i jedinstvenu poruku svoje podrške veleposlaniku Sattleru”, naveo je hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić-Radman u svom pismu dostavljenom čelnicima Evropske unije.
U istom pismu Radman-Grlić je naveo da je zabrinut da će, ako se tokom ove godine ne izmijeni Izborni zakon, “doći do velike političke krize 2022. godine, koja će paralizirati političke institucije u zemlji i zaustaviti cjelokupni proces reformi“. I hrvatski ministar vanjskih poslova je, dakle, kazao isto ono što je šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler kazao iza zatvorenig vrata u Predsjedništvu BiH.
Čelnici HDZ-a BIH i Hrvatske insistiraju da se prilikom izmjena Izbornog zakona mora voditi računa o “legitimnom predstavljanju naroda”.
“Ne bismo smjeli izgubiti iz vida specifičnu povijesnu i političku pozadinu zemlje i njezinu pravnu tradiciju. Rješenja moraju doći kao rezultat dijaloga i konsenzusa u Bosni i Hercegovini.Od najveće je važnosti istodobno provoditi dva temeljna Načela: i) legitimno predstavljanje tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) i ii) nediskriminaciju svih građana u političkim institucijama”, napisao je hrvatski ministar Grlić-Radman.
Slične stavove prošle su sedmice na sastanku u Banja Luci iznijeli lideri HDZ-a BiH i SNSD-a, Drgan Čović i Milorad Dodik. I za njih je “legitimno predstavljanje” osnov ispod kojeg ne žele ići. Ne bude li takvih izmjena, izbori naredne godine bit će ugroženi. Baš onako kako je to kazao Johann Sattler.
Posmrtni ostaci Mustafe Grabića sahranjeni su 20. jula 2019. godine. Ovaj Prijedorčanin ukupan je zajedno sa bratom Vejsilom i još 84 sugrađanina ubijena početkom devedesetih u tom gradu. Ali ubistvo Mustafe i preostalih prijedorskih muslimana-Bošnjaka nije bio genocid. Tako je odlučio jedan drugi Mustafa. Mustafa El Baaj, sudija iz Maroka. Njegov je glas bio presudan da Ratko Mladić bude oslobođen optužbi za počinjenje genocida u šest bh. općina. Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru.
Iako je postojao zločin, ustvrdit Žalbeno vijeće, “u šest općina nije postojala namjera za izvršenje genocida nad bosanskim muslimanima – Bošnjacima”. To je bio stav troje sudija Žalbenog vijeća. Od sutkinje Prisca Matimbe Nyambe iz Zambije nije se moglo ni očekivati da glasa za “genocidnu namjeru” u Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor Varoši i Prijedoru. Ona je, znalo se već odavno, zagovarala čak i ukidanje kvalifikacije genocid u Srebrenici. I za sutkinju iz Ugande Elizabeth Ibanda Nahamya u ovom gradovima nije bilo genocida. No, ono što je bilo iznenađujuće je odluka sudije iz Maroka, Mustafe El Baja, eksperta za poslovno pravo kojeg su imenovali za sudiju koji treba da sudi Ratku Mladiću za ratne zločine.
Kada je u pitanju genocid u Srebrenici, četvoro sudija bilo je ubijeđeno da je Ratko Mladić imao namjeru da počini genocid. Izdvojeno mišljenje je, očekivano, imala samo sutkinja Nyambe iz Zambije. Mustafa El Baj je bio uz većinu u Žalbenom vijeću kada su Ratku Mladiću presuđena četiri udružena zločinačka poduhvata. I prilikom odmjeravanja kazne, samo je sutkinja Matimbe Nyambe bila protiv doživotne robije.
Ali, ako ćemo gledati realno, sada uopće nije bitno koliko će godina Ratko Mladić provesti na robiji. Čak i da je osuđen na dvadeset godina, to bi mu bila doživotna. Nije stvar, dakle, u izrečenoj sankciji. Za historiju i budućnost ove zemlje mnogo su bitnije kvalifikacije. Genocid i udruženi zločinački poduhvati.
Ako sagledamo sve ranije presude međunarodnih sudova stacioniranih u Hagu, drugačije se nije moglo ni očekivati. Genocid u Srebrenici je bio neupitan. Tomašica i ostale grobnice su bile nedovoljne međunarodnim sudijama da zločine počinjene u drugim bh. gradovima okarakterišu genocidom. Ako ćemo biti legalisti, a trebali bismo, ova presuda, ali i sve druge izrečene mora biti prihvaćena ovakvom kakva jeste. Da li je njome zadovoljena pravda? Gledajući samo izrečenu kaznu doživotnog zatvora Ratku Mladiću – jeste. Gledajući pravne kvalifikacije, baš i nije. No, pravda i pravo, znaju to skoro svi, obično nisu isto. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za genocid u Srebrenici. Komandant Vojske Republike Srpske je osuđen za udružene zločinačke poduhvate i brojne druge zločine protiv čovječnosti. Kompletno vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske je osuđeno za genocid u Srebrenici i za udružene zločinačke poduhvate. Neki od presuđenih su mrtvi, neki drugi su, pak, u zatvoru. Njihova imena su u ovom slučaju nebitna. Bitne su presude i kvalifikacije. Genocid u Srebrenici i udruženi zločinački poduhvat. Život, svakako, brzo prođe.
Zavjese na njegovim prozorima su se zatresle i znao sam da nas posmatra dok montiramo stativ i kameru na makadamskom putu koji prolazi pored njegove kuće. Bio je to mart 2009. godine i kolega Refik Vejsilagić i ja dali smo se u potragu za pripadnicima Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. Noć ranije smo bili ispred kuće Zijada Žigića u Bijeljini. Živio je pod lažnim imenom – Živko Mičić. Bio je pripadnik Desetog diverzantskog odreda i kao uzoran vojnik dobio je pištolj od generala Ratka Mladića. Upravo je Mladić formirao taj Odred sačinjen od hladnokrvnih ubica. Jedan Slovenac bio je niži oficir u toj jedinici. Ime mu je Franc Kos, a u Novom Selu kod Bijeljine skrivao se pod imenom Brano Manojlović. Žiga nam je otkrio gdje živi “limar Brano” i kolega Refik i ja otišli smo da ga potražimo.
Zavjese su se, rekoh, zatresle, ali iz kuće niko nije izlazio dok sam iz sveg glasa dozivao Franca. Tu je živio čovjek koji je svoj 29. rođendan, 16. jula 1995. godine, proslavio na Vojnoj ekonomiji kod Branjeva, pucajući cijelog dana na zarobljene Srebreničane. Oko 1200 ljudi ubijeno je tada na Branjevu. Sateliti su dan kasnije zabilježili fotografije na kojima se vide tijela strijeljanih Bošnjaka. Sve su ih pobili pripadnici Desetog diverzantskog odreda koji je bio pod direktnom komandom Ratka Mladića.
Zavjese su se, nakon što smo Kiko i ja otišli, ubrzo smirile. Franc Kos je shvatio da je lociran i dao se u bjekstvo. Kasnije će ga na Bajakovu uhapsiti hrvatski graničari dok je pokušavao preći u Srbiju. Osuđen je na 35 godina robije. Njegov šef Ratko Mladić dobio je doživotnu.
Zavjesa u haškom sudu, kada su u pitanju zločini u BiH, polako se spušta. Ostalo je još da čujemo presude Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću koji su pozvani na “bis”. Kakve god presude bile – pravda neće biti zadovoljena. A evo i zašto.
Ratko Mladić bio je komandant Vojske Republike Srpske. Osuđen je za genocid, četiri udružena zločinačka poduhvata i brojne zločine protiv čovječnosti. To što će biti u zatvoru do smrti, ne znači da će s njim umrijeti njegov “poduhvat” i njegove “genocidne namjere”. U Banja Luci su mu izrazili podršku velikim transparentom. U Podrinju se skupljaju njegove pristalice da veličaju Generala, u Beogradu se organizuju TV emisije u kojima ih “sve ljubi deda Ratko”. U institucijama Republike Srpske negiraju i presude i počinjene zločine, a u Bosni i Hercegovini postoji entitet zvani Republika Srpska. Entitet nastao na četiri presuđena udružena zločinačka poduhvata kojim je rukovodio vojni i politički vrh Republike Srpske, jednom genocidu počinjenom nad Bošnjacima Srebrenice, istrebljenjenjima nesrpskog stanovništva i zločinima protiv čovječnosti. Objektivnim historičarima i naučnicima ove presude će značiti mnogo kada budu provodili svoja istraživanja. Ali na terenu, u BiH, ostat će sve isto. Ratko Mladić je kriv za genocid u Srebrenici. Taj genocid negira velika većina naroda kojem je pripadao. Ratko Mladić je osuđen za istrebljenja i zločine protiv čovječnosti. Taj Ratko Mladić je heroj za većinu srpskog naroda na Balkanu. Kompletan ratni vojni i politički vrh Republike Srpske je presuđen za UZP. Taj UZP i danas postoji. Ugraviran je u Ustav BiH.
Adolf Hitler, formalno-pravno, nikad nije osuđen. Ali sve što je radio nazvano je zločinačkim i sve što je imalo veze s njim je ili ugušeno ili prigušeno. Iza neosuđenog ratnog zločinca Adolfa Hitlera ostalo je vječno kajanje njemačkog naroda.
Ratko Mladić je, formalno-pravno, pred UN-ovim sudom osuđen za genocid i udružene zločinačke poduhvate. Ali sve što je svojim djelovanjem Ratko Mladić stvorio i danas živi. Iza osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića ostalo je veličanje njegovih zločina. Bez imalo kajanja.
Iza neosuđenog ratnog zločinca Adolfa Hitlera nije ostala nacistička Njemačka. Iza pravosnažno osuđenih Ratka Mladića i Radovana Karadžića je ostala Republika Srpska. Sedam decenija nakon holokausta, nijedan zvaničnik bilo gdje na svijetu nema hrabrosti da negira te strašne zločine. Dvadeset godina nakon rata u BiH vlasti Republike Srpske ne priznaju zločine koje su počinili oni koje i danas smatraju herojima.
Jednom kada sve haške zavjese budu spuštene, naučnici i historičari će u miru listati presude i konstatirati u svojim knjigama ko je počeo rat i ko je počinio genocid.
Ali iza brojnih bosanskih zavjesa uvijek će vrebati neki Franc Kos. I duh Ratka Mladića.
Ibro i Ćamila nisu više živi. Sa onog sastanka u Fontani, od naše delegacije, ostao sam još samo ja. Živ, ali teško bolestan. U ratu sam bio direktor srednje škole u Srebrenici. Zbog toga sam izabran za pregovarača koji bi iz Potočara trebao otići Bratunac da u hotelu pregovara sa Ratkom Mladićem. Tog jula 1995. godine najveći je dio civilnog stanovništva privremeno utočište pronašao u kampu holandskog bataljona u Srebrenici. Bili smo opkoljeni pripadnicima Vojske RS-a. Bilo je teško iako su kampom upravljali predstavnici Ujedinjenih nacija, tačnije bataljon holandske vojske. Bio sam sam bio prisiljen da krenem u taj egzodus. Holanđani su, ne znam kako, inicirali te pregovore i na takav način uvukli i nas troje, predstavnike Bošnjaka, iako mi smo bili samo izbjeglice, ljudi koji su morali napustiti svoje kuće. Ljudi bez moći, odgovornosti i legitimiteta. Vozilom UN-a otišli smo do Fontane. Na sastanku su bili predstavnici vojske Republike Srpske, holandskog bataljona i nas troje. To su bila dva sastanka koji su trajali otprilike po sat, sat i po vremena. Vodio ih je general Ratko Mladić. Uglavnom nam je prijetio.
‘Nesibe, sudbina tvog naroda je u tvojim rukama, ili ćete opstati ili nestati’, rekao mi je u jednoim trenutku.
Nije to bila poruka meni, bila je to poruka bošnjačkom rukovodstvu, vojnom i političkom, da je sudbina Bošnjaka tog dijela – zapečaćena i da Ratko Mladić drži njihovu sudbinu u svojim rukama.
Pregovori su bili obična farsa. I ja, i Ćamila i Ibro bili smo samo kolateralna šteta. Mladić se poigravao sa nama i sa svim institucijama. Imao je različite scenske nastupe.
“Pušiš li, Nesibe”, pitao me u jednom trenutku.
Bio sam uplašen i osjećao sam se bespomoćno. Smijehom sam skrivao strah.
Kada danas prođete kroz Potočare vidite kako je sve to završilo. I zato sada neću da pišem o tim ratnim okolnosti. Za mene su sada mnogo bitnije ove današnje okolnosti koje nas dave. Okolnosti koje povezuju našu tragičnu prošlost sa turobnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Ovo je moje pismo svijetu koji ne vidi, ne čuje i nijem je.
U Srebreničkoj enklavi tih godina smo strepjeli od istrebljenja, ali i potajno smo se nadali da će nas miroljubivi svijet zaštiti. Ono čega smo se plašili i dogodilo se u julu 1995. godine. Svjetski moćnici i javnosti mirno su posmatrali nestanak enklave i njenih žitelja. Nakon jula 1995. godine “humani svijet” za mene je postao samo fraza, odnosno institucije UN-a su samo prazna slova na papiru. Žalim da je Haški tribunal zbog složenih procedura pojedine slučajeve sudskog dokazivanja provodio i po nekoliko godina, ne razmatrajući da su komandant i egzekutori provodili etničko čišćenje u BiH. na osnovu ranije usvojenih političkih platformi o stvaranju “velike Srbije”. Iako smo ranjeni i poniženi, borimo se za opstanak i dostojanstvo u ovoj nesređenoj i napaćenoj zemlji. Objava presude Ratku Mladiću neće promijeniti političku klimu i podvojenost u društvu jer na ovim prostorima se već nekoliko decenija propagira “mitologija”. Ta mitologija truje dušu mlađih naraštaja i usmjerava ih na sukob sa drugima koji ne prihvataju tu mitologiju.
Samo prvog dana, nakon poziva srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića građanima Bosne i Hercegovine da se, bez ikakve najave, vakcinišu protiv Covid-19 na prostoru susjedne nam zemlje, Dom zdravlja Loznica vakcinisao je više od 1.000 Bosanaca i Hercegovaca. I ostali pogranični srbijanski gradovi prošle su sedmice postali – uz Užice i Priboj – oaze zdravstvenog turizma, a nemali je broj ovdašnjih medijskih kuća, ali i drugih firmi, još i ranije počeo organizirati odlaske u Beograd, Čačak, Novi Pazar, kako ko ima i gdje partnerske kuće, odnosno tamo gdje je Ministarstvo zdravlja Srbije odredilo da se komšije s kojima surađuju mogu ugostiti i počastiti vakcinom. Iako je, po podacima ovdašnjih zavoda za zdravstveno osiguranje, najviše vakcinisanih u Sarajevu, ni u Kriznom štabu glavnog grada BiH ne kriju da vakcine protiv Covid-19 nisu primili ni svi iznad 60 godina, a mlađi – bez obzira na to koliko i prirodom posla bili izloženi virusu – ne mogu se nadati da će doći na red u ovoj godini. Razlog je dobro poznat: u Federaciju BiH još nije stigla niti jedna kupljena vakcina u režiji ovdašnjih vlasti, mimo Covax mehanizma, iako federalni premijer Fadil Novalić i dalje obećava po pola miliona vakcina iz Rusije, Kine i Indije. Premijer KS-a Edin Forto nedavno se pohvalio ugovorom o nabavci 200.000 ruskih vakcina od kojih prvu isporuku – između 20.000 i 30.000 – očekujemo tokom ovog mjeseca. I nadamo joj se.
Ministrovi IT planovi
No, za razliku od premijera, resorni ministar zdravstva je mnogo više od vakcina, a čini se i zdravlja Sarajlija, zainteresiran za IT sektor: gotovo svaki susret s novinarima koristi da se obruši na postojeći informacioni sistem koji je u Sarajevu zaživio još 2012. kada je digitaliziran KCUS (da ne bi bilo zabune, direktor KCUS-a u to vrijeme nije bila prof. dr. Sebija Izetbegović, već prof. dr. Faris Gavrankapetanović). Prof. dr. Haris Vranić – otkrila je ekipa Oslobođenja – ima i vlastite IT planove i ambicije zbog čega je toliko i posvećen medijskom obračunu s postojećim sistemom: onaj famozni Verlab, čiji je direktor u jeku afere malina respiratora iskakao iz svakog medija, prvo tvrdeći da je firma verificirala spornu nabavku, poslije se vadeći kako je Verlab verificirao aparate, a verifikaciju namjene može dati samo ZZO, odjednom se pokazao kao spasonosno Vranićevo rješenje za sve IT probleme.
Direktor Verlaba, naime, ponudio je novi “Integrisani zdravstveni informacioni sistem” pozivajući pojedinačno zdravstvene ustanove na njegovu demonstraciju, a kada je iz Opće bolnice odbijen s obrazloženjem da ima puno toga prečeg, ali i zato što je kompletan sistem već uvezan, upravo je Vranić, onako ministarski, preuzeo na sebe organizaciju prezentacije. Prezentacija je, uz odabrane goste, i održana, i zanimljivo – ministar nije pokazao potrebu da makar obrazloži zašto preferira Verlab iako ova firma iza sebe nema niti jednu referencu za ovu vrstu angažmana, niti jedan posao iz oblasti zdravstvene informatike, a minimalna cijena koju bi poreski obveznici Kantona Sarajevo morali iskeširati za ove Vranićeve ambicije iznosi 14 miliona maraka?! Da, nije naodmet napomenuti da Vlada KS-a nikakav poziv nije raspisala i da je praktično prezentacija organizirana poluprivatno, što je novinarima Oslobođenja potvrdio i sam direktor Verlaba Almir Badnjević, koji je prvo negirao vlastite ponude, pa kada je čuo da novinari imaju pismo namjere s njegovim potpisom, vadio se.
Možda ga i zato iz firme MedIT, koja je instalirala postojeći zdravstveni sistem (ne samo u Sarajevu i Tuzli, Gračanici, Visokom već i u zemljama regije, od kojih je za ovu priču ipak najzanimljivija Srbija), i nazivaju IT malinom u pismu koje su uputili Vladi KS-a i ministrima, ali i rukovodstvu Skupštine Kantona, tvrdeći da prof. dr. Vranić i ne želi Verlab, već je Verlab ustvari paravan za ulazak firme Računari iz Republike Srpske, “koja sa vrlo malo informatičkog uspjeha, ali sa jako puno unosnih ugovora realizuje neke manje poslove u RS-u”. Iz MedIT-a ne kriju da se “pribojavaju da postoji već unaprijed određen put plana napada i agenda koja za cilj ima izvršavanje nezakonitih radnji, a sve kako bi se pogodovalo unaprijed određenoj IT malini i njihovom skrivenom partneru. Slutimo da bi u narednim danima ova agenda mogla biti nastavljena kroz nastavak medijskih i ličnih napada”, kako su napisali u pismu ministru Vraniću i već pobrojanim adresama, a ministar ih nije razočarao: gotovo svaki dan je sve probleme s vakcinacijom fakturisao informacionom sistemu. K’o biva kriv je sistem što vakcina nema, što su ministru prioritet u vakcinaciji ministri, što rizične skupine vraćaju, a zapravo zato što je javna tajna da je zdravstvo u Sarajevu ratni poligon za stranačke obračune preko leđa građana. Samo se tako i mogu objasniti “prijateljska” upozorenja uredništvu Oslobođenja da je firma MedIT “bliska SDA”, uz objašnjenja koja spadaju u domen aktualnih teorija zavjere o smeću koje se namjerno baca da bi se naštetilo Vladi Trojke i travi koja ubrzano raste kako bi se novi direktori prikazali nesposobnim. A još je i zelena.
Kad su uredničke uši ostale gluhe na dobronamjerna upozorenja, ministar Vranić je odlučio konačno odgovoriti na pitanja naše novinarke, koja je i prije prvog teksta redovito kontaktirala važnu personu kantonalne Vlade. Bez odgovora. Kada nam se konačno Vranić obratio, prva je lekcija – kako dolikuje valjda ministru – bila iz pismenosti, potom iz obrazovanja i kvalitete, a onda je tek uslijedila bahata poruka: “Mozete i dalje nastavit kampanju protiv mene, bez da ste mene ikad ista pitali, tekstove ostrascene a razloge za to vjerovatno Vi znate”. O milionima ni slova, o sistemu ni riječi, o ambicijama da baš on uvede Verlab i s njim pravi sistem jer mu se postojeći, baziran na aplikaciji Deutche Telekoma, ne sviđa – ni rečenice. Šta je 14 miliona za ministra kad se već dočepa vlasti? Uostalom, iz MedIT-a tvrde da je samo aplikacijom elektronskog recepta u KS-u od 2016. do 2020. ušteđeno 27 miliona KM (niko nije demantirao), pa prosta ministarska računica očito pokazuje da je došlo vrijeme da se i to nekako naplati. Tim prije što su sve nadogradnje sistema u vrijeme pandemije urađene besplatno (ni to ministar ne demantira), jer direktor Samir Dedović smatra da je to bio način da se pokaže društvena odgovornost s obzirom na to da uposlenici MedIT-a u najvećem broju žive i rade u Sarajevu. U ovom času firma ubrzano radi na certifikatima za vakcinisane, jer osim onih koji su vakcinisani u režiji ovdašnjeg zdravstva, valja certifikate podijeliti i svima onima koji su vakcine dobili kao uposlenici drugih država na teritoriji BiH, kao i onima koji su se vakcinisali izvan Sarajeva, u drugim kantonima, susjednom entitetu ili zemljama okruženja. Najviše u Srbiji, čiji zdravstveni informacioni sistem i održava MedIT, a ne – recimo – Računar iz RS-a. Vlada RS-a je sa zdravstvenim info-sistemom imala p
Problema i ima ih još, najviše zato što su se prema sistemu odnosili onako kako to sad pokušava ministar Vranić uraditi u Sarajevu.Na prošlim lokalnim izborima Četvorka (sada Trojka) je Sarajlijama ponudila vlast bez SDA i dobila plebiscitarnu podršku. Zato što je to značilo obračun s nepotizmom i korupcijom, transparentnu vlast u čijem će fokusu biti građanin, a ne stranački poslušnik, vlast koja će preferirati domaće firme, a nikako protjerivati ih iz političkih i inih razloga i što je najvažnije – vlast čiji se eksponenti neće ugrađivati u projekte i tendere. Vlada Edina Forte nastoji dokazati da je baš takva, sam se premijer zadao i oko vakcina, pa ako su Sarajlije još spremne vjerovati da Vranićeve ambicije vuku korijene iz onog SDP-a koji je neslavno prokockao možda najveću šansu u postdejtonskoj BiH, i Peđa Kojović i Dino Konaković moraju biti svjesni da će u konačnici fakture za muljaže plaćati i NiP i Naša stranka. SDP je i bombicama bačenim na teren ujedinjenja opozicije u BiH pokazao da od svojih interesnih ciljeva nije spreman odustati. Ni partijski ni kadrovski.
Bilo je to, davno, krajem prošlog i početkom ovog milenijuma, toliko davno da se više niko i ne sjeća. Bilo je to vrijeme kada su parlamentarnu većinu u Skupštini Republike Srpske Miloradu Dodiku osiguravali bošnjački zatupnici, i jedan Hrvat, Tomislav Tomljenović. Bilo ih je u NS RS “deset na jednoga”, Bošnjaka, svih stranačkih boja, bilo je dvadesetak, na drugoj su, SNSD-ovoj, strani bili Dodik i pokojni Nenad Bašitnac sami. I SDP BiH je imao isti broj glasova zastupnika kao SNSD. Tamo gdje nisu bili dostatni poslanički glasovi da se smijeni žilava SDS-ovska vlast sa paljanskim ratnim kapitalom i legitimitetom, ulijetale su oklopno-mehanizovane jedinice SFOR-a dosljedno i surovo krčeći put “svježim vjetrovima sa Balkana”, Dodiku i Biljani Plavšić. Strane ambasade, bošnjački glasovi u Skupštini RS, plus pristrasni tenkovi SFOR-a, iz te je “sinergije” krajem 90-ih godina prošlog vijeka izrastao fenomen Vožda od Laktaša. Jače su snage SFOR-a tih godina osiguravale mirnu konverziju vlasti u RS, iz militantno ratnozločinačke u demokratsko-mirnodopsku, nego što je bilo brojno stanje u ljudstvu i MTS-u na nedavnoj vježbi na Manjači.
Ostajte tamo
Iz ruke je, što bi se reklo, Dodik jeo bošnjačkim liderima i poslanicima, podjednako halapljivo i ponizno kao i stranim diplomatama. Nije postojao ustupak, ili kako se to tad zvalo “kompromis”, kojeg, sa evidentnim i krotkim entuzijazmom, nije prihvatao. Jedan u nizu takvih sitnih, odnosno vrlo krupnih oblika pažnje ticao se imovinske “problematike” bošnjačkih zastupnika u entitetskom parlamentu. Dodikova Vlada je tada, kada se povratak u RS odvijao tek uz suicidalne povratničke ekspedicije Fadila Banjanovića Bracike i njegovih Zvorničana, ponudila bošnjačkim poslanicima da sami izaberu: žele li da im se promptno, uz nešto malo dosadne papirologije i mučne procedure vrate kuće, stanovi, imovina u tom entitetu, ili da im se dadne na ruke izdašna živa lova kojom će riješiti stambene probleme u Federaciji BiH, uglavnom u Sarajevu. Koliko se mogu sjetiti, najmanji, a ujedno i najveći iznos koje je Dodik nudio kao obeštećenje kretao se oko stotinu hiljada (tada njemačkih) maraka.Također, koliko se sa ove vremenske razdaljine, mogu sjetiti, poslanička grupa Bošnjaka bila je podijeljena glede ove ponude, jedan dio je tražio nazad svoja “predratnja ognjišta”, druga grupa je posegnula za brzim kešom, odričući se tog prava, koje će tek kasnije postati i zakonska obaveza vlasti u Republici Srpskoj. Oni su uglavnom već bili riješili svoje stambeno probleme, rekoh, uglavnom u Sarajevu, gdje su se tokom ratnih izbjegličkih godina snašli, pozapošljavali, orodili, skućili. Onih 100 hiljada Dodikove sadake uzeli su “da imaju”.
Fadil Banjanović Bracika
Viđao sam se i u kafani družio tih godina sa Nedžadom Šašivarevićem, predratnim najpoznatijim banjalučkim ugostitetljom, nakon rata poslanikom Silajdžićeve Stranke za BiH u Narodnoj Skupštini BiH kojem je, uz nešto malo odugovlačenja, ali ipak relativno brzo, vraćena imovina desetostruko veća od one “premije” koju je nudio Dodik. Od njega sam saznao za precizan spisak poslanika koji su se odrekli svoje imovine u RS uz nadoknadu od 100 hiljada maraka, i onih koji na to, poput njega nisu “ukabulili”. U ove druge je spadao Sulejman Tihić, predsjednik Kluba poslanika SDA u Narodnoj Skupštini RS kojem je vraćena imovina, stan, kuća i ostalo u rodnom Bosanskom Šamcu gdje je proveo posljednje mjesece i dane života. Za stan u Sarajevu mu nisu trebale Dodikove pare, imao je on “svojih”, one koje su, prema svjedočenju Kemala Čauševića, od njega “izreketarili” Tihićeve stranačke haračlije Asim Sarajlić i Amir Zukić. Luksuzni stan bivšeg predsjednika SDA u “Importane centru” koštao je preko pola miliona maraka.
Na ove brojke i slova iz relativno daleke prošlosti bitno je evocirati uspomene u ovom trenutku, dan nakon rušenja pravoslavne crkve u dvorištu Fate Orlović u Konjević polju. Želim li time reći da bespogovorno vjerujem kako je Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske i karikutaralni povjerenik SDA za Bošnjake u ovom entitetu, zaista, kako je to Fata nedavno otkrila, predlagao da uzme milion maraka koliko joj je Dodikova vlast nudila da odustane od bitke za progon ilegalnog objekta u njenoj avliji. Ne vjerujem svim elementima te amoralne ponude: rahmetli Fahrija Karkin, advokat koji je deceniju i pol vodio iscrpljujuću sudsku bitku u ovom epskom predmetu, da bi ga nakon smrti naslijedio sin Rusmir, svojevremeno mi je govorio da je posljednja, najveća Dodikova ponuda, prije nego što je cijela stvar iz korumpiranih lokalnih sudova premještena na Sud za ljudska prava u Strasbourgu iznosila dva milijuna maraka. Karkin je u ime svoje klijentice iz Konjević polja taj aranžman sa prezirom odbio. Poznato mi je i to da je u svojoj pravnoj epopeji Fata Orlović i njen advokat imali podršku, financijsku i logističku, određenih političkih, vjerskih i drugih institucija u Sarajevu. To samo donekle, može relativizirati, ali ne bitno promijeniti zaključnu ocjenu da je riječ o jedinstvenom, individualnom, izoliranim slučaju, nepojmljivoj žrtvi i nepokolebljivosti jedne hrabre žene koja je izgubila sve što se imalo za izgubiti, osim lične časti i ponosa i njenog nepristajanja na logiku sile, poniženja i ropstva. Nije, dakle, moguće govoriti o bilo kakvom sistemskom, institucionalnom pristupu povratku (Bošnjaka) u Republiku Srpsku.
Kuća na osami
Kao što je Fata Orlović u svom intimnom, osamljeničkom mikro-svijetu, u svojoj tužno prazanoj kući i napokon ispražnjenoj avliji opstala kao samorodna i jedinstvena pojava, u istoj se mjere i svi drugi, individualni i kolektivni primjeri povratka u Republiku Srpsku također svjedočenja o hrabrosti, ustrajnosti, “antejskoj borbi” (Ivan Lovrenović) manje ili više stihijski, a ne institucionalno smišljenog i planski vođenog procesa. Od pionirskog probijanja nevidljivih gvozdenih entitetskih prepreka, Fadila Banjanovića i njegovih Podrinjaca u pusta, popaljena zvornička sela tokom kojih su mrtve glave letjele preko povratka u njegov Kozluk, od Janje, do Kozarca, Kotorskog, svaki povratnički poduhvat, ma koliko god bio masovan, odlučan i beskompromisan, bio je neka vrsta ekscesa, skoro elementarne nepogode, koji j svjedočio o snazi ljudske volje. Naravno da u istu nišu čuda, neželjenih i neočekivanih, koja su išla protiv inercije ratom i zločinima determiniranog faktičkog stanja, podjednako spadaju srpski povratnici u Drvar, kasnije Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo, ili dolinu Neretve, kao i bošnjačka zajednica u Stocu, Dubravama…Svi su oni platitli visoku cijenu svog povratka i plaćaju je i dalje u doduše blažim formama kulturne i političke marginalizacije.
Dvedeset i pet godina je trebalo Fati Orlović da crkvu iz svog dvorišta sudski i fizički premjesti na “rezervne položaje”. Bacimo letimičan pogled na tadašnju, poslijeratnu demografsku i političku sliku Republike Srpske. Na prvi poslijeratnim izborima (1996.) politički blok koji se posljednjih mjesecima tretira kao “probosanske stranke” (SDA, SBIH, SDP BiH) osvojio je 170 hiljada glasova, odnosno preko 15 posto mjesta u entitetskom Parlamentu. Dvije godine kasnije, kada Skupština RS izabire Milorada Dodika za premijera, stranke sa sjedištem u Sarajevu opet osvajaju 16 mjesta u NS Republike Srpske, samo nešto manje od Koalicije “Sloga” okupljene oko Biljane Plavšić i Milorada Dodika.
Dvadeset godina kasnije, na prošlim izborima 2018. godine “probosanski blok” osvaja na jedvite jade 4 poslanička mjesta. Svi bošnjački kandidati za potpredsjednika RS zajedno su dobili jedva 40 hiljada glasova, a izabrani Ramiz Salkić trijumfovao je sa 20-ak hiljada. To je za 30-40 posto manje nego što su bošnjački kandidati dobili četiri godine ranije, ali četiri puta manje nego što su dobili na prvim poslijeratnim izborima. Jedan je bošnjački (SDA) zastupnik iz RS kroz iglene uši ušao u Predstavnički dom Parlemanta BiH, ali, pogađate, on ne živi u “manjem entitetu” nego u velikom sarajevskom stanu.
Daleko bi nas odvelo, a pitanje je bi li nas igdje dovelo, detaljno analiziranje uzroka koji su doveli do svega toga. Ako bi se samo koristili općim nacionalističkim odgovorima i pojašnjenjima, da povratnici trpe pritiske, opstrukcije, diskriminaciju, segregaciju od vlasti RS, zbog čega se ne vraćaju, ili odlaze, valjalo bi odgovoriti i na drugo, dijalektički čvrsto povezano pitanje: od čega i pred kakvim zulumom bježe glavnom bez obzira ljudi iz Federacije BiH, kakva golema nevolja tjera godišnje njih 20-30 hiljada da bježe “sa svoje zemlje i iz svoje vjere” u bijeli, tuđinski dunjaluk?
Sarajevska bošnjačka politika, koja se nikada nije emnacipirala od etnoteritorijalne prekompozicije Bosne i Hercegovine, niti se odrekla vlastite eksluzivne Bosanske Republike, nikada nije imala, nema, niti može imati ikakav smislen, sistematičan, ozbiljan i odgovoran odnos prema bošnjačkim povratnicima u Republiku Srpsku. Sve što je u tom smislu poduzimano u zadnjih čevtrt stoljeća bilo je stihijski, voluntaristički vođeno i sa snažnim elementima kriminala i korupcije realizirano. Prije 15-ak godina prvi put sam nakon rata svratio u Kozluk, odmah u oči ulijeće krasna, uredna, čista čaršija, komunalci temeljito čiste i glancaju ulice a na njima uniforme “Bečkog aeredroma”. Misleći da je neki vic, ili performans pitao sam Braciku Banjanovića o čemu se radi, kaže pomogli im Austrijanci, rashodovanom odjećom i opremom “Molio sam i naše u Sarajevu, ali kažu nema stare HTZ opreme, a milioni se na tom vrte na tenderima za komunalne firme”.
Samo budite dovoljno daleko
Sjeća li se iko kontigenta krava koje su odnekud iz inostranstva ni žive ni mrtve dovezene i poklonjene povratnicima u Srebrenicu? Krave su ubrzo preminule, a federalni ministar koji je za taj skandal angažirao provjerenog stranačkog dilera stoke i dan-danas obilazi povratnike i obećava pomoć. Šta je bilo sa doniranim traktorima koja su završila u bespućima kriminala sa federalne razine. Istovremeno, na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Kozarcu, bivši logoraš povratnik i farmer Jusuf Arifagić, snagom i odlučnošću Fate Orlović podiže i gradi stočarsko-prehrambeni kompleks, sa desetinama, a uskoro i stotinama zaposlenih stočara i ratara, uz pomoć brojnih evropskih vlada, sa izuzetkom onih u Sarajevu. Imaju svi ti Novalići, Dedići, Izetbegovići i Radončići, ranije Nikšići i Lijanovići i druge prioritete, oni tove svoje hotelijere, špekulante, ugledne vjersko-prosvjetne radnike budžetskim haram-parama!
Jusuf Arifagić na svojoj farmi u Kozarcu (Foto: New York Times)
Povratak u Republiku Srpsku bio je, moglo bi se jednostavno zaključiti, obrnuto proporcionalan naporima i energiji koje je u taj proces ulagale vladajuća bošnjačka klasa: što su se manje petljali, to su uspjesi bili vidljiviji i održiviji. Milioni maraka su kroz ruke SDA-ovih povjerenika prosuti posljednjih dvije-tri decenije za “održiv povratak” u Srebrenicu, a kada su prije koju godinu pokušali održati stranački sastanak u tom gradu koristili su prostorije džamije, jer nisu uspjeli osigurati grijenje u stranačkim kancelarijama! Uostalom, zar nam i ratno iskustvo ne govori da su se najuspješnije branili oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su najviše bili udaljeni i najduže izolirani od sarajevskog političko-vojnog provizorija.
Nedavno je Bakir Izetbegović teško zamjerio ovdašnjim filmskim režiserima i scenaristima što ne posvećuju stvaralačku pažnju i ne prave filmove o ratnim herojima, pa pomenuo Nasera Orića i Hamdiju Abdića-Tigra. Nana Fata Orlović je jedini neupitan heroj ovog podneblja, a ona je film svog života već snimila, montirala i prikazala, a jučer u cijeli svijet emitirala odjavnu špicu…
Nije crkva u Konjević Polju bila vjerski objekat. Nema te svete vodice koja bi sa nje mogla saprati nepravdu počinjenu prema Fati Orlović. Fatina crkva je bila simbol licemjerstva, nepravde, zločina.
“Ne poželi ništa što je tuđe”, glasi deseta Božija zapovjest prema rasporedu pravoslavnog sveštenstva.
Crkva u Konjević Polju je izgrađena na tuđoj zemlji, mimo volje vlasnice parcele. Može li se ta crkva nazivati vjerskim objektom ako je njenom gradnju prekršena zapovijest Boga kojem se u tom objektu želite moliti? Ne može. To je samo licemjerstvo. A licemjeri su gori od nevjernika.
Deseta je Božija zapovijest, dakle, da se “ne poželi ništa tuđe”. I ne može se, zato, biti u “svojoj vjeri na tuđoj zemlji”. Mislim, može, ali onda niste vjernik, a objekat koji ste izgradili na tuđoj zemlji ne može biti vjerski objekat.
Pravo često ne znači i pravda. Domaći su sudovi, oni koji su legalizovali i progon i genocid, presuđivali protiv Fate Orlović u korist crkve i vladike Vasilija. Ali Evropski sud za ljudska prava je na kraju pokušao ispraviti dvodecenijsku nepravdu pa je naredio rušenje crkve u Konjević Polju. Da su se vodili Božijim zapovjedima, crkva prvo nije trebala biti izgrađena. A ako se već to nije moglo spriječiti, onda nije dvadeset godina trebalo sprječavati njeno uklanjanje.
džamija u Bradini
Sjeća li se neko od vas džamije u Bradini kod Konjica? Tokom rata je bespravno izgrađena na srpskoj zemlji. Sedam poslijeratnih godina bilo je potrebno organima Islamske zajednice BiH da shvate grešku pa da donesu odluku o njenom uklanjanju. Džamija je srušena, ali je još šest godina na tom mjestu ostala munara kao simbol nepravde i licemjerstva. U maju 2008. godine srušena je i ona. Nije bila potrebna nikakva presuda domaćih sudova niti onog u Strazburu. Odluku o njenom uklanjanju donio je Rijaset Islamske zajednice BiH. Time su priznali vlasitu grešku i barem su dijelom sanirali štetu prouzrokovanu nepravdom počinjenom prema vlasniku zemljišta na kojem je izgrađena. Da li je ta džamija bila “Božija kuća”? Nije. Kao što nije bila ni crkva u dvorištu Fate Orlović. Ali bez obzira na sve to, crkva u Konjević Polju i džamija u Bradini nisu isto. Jer rušenje nepravedne građevine koju su nazivali džamijom nije morao narediti Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Njeno rušenje su naredili oni koji su je i izgradili. I to deceniju i po prije nego se “svjetovna” vlast u Brtuncu odlučila na poštivanje presude kojom je naređeno rušenje crkve u dvorištu Fate Orlović.
Ali ako mislite da su crkveni vjerodostojnici najveći licemjeri u ovoj priči, griješite. Od njih je gore Tužilaštvo BiH sa Gordanom Tadić na čelu. Evropski sud za ljudska prava u oktobru 2019. godine je presudio da crkva u Konjević Polju mora biti izmještena u roku od tri mjeseca. Rok za izmiještanje je istekao u januaru 2020. godine. Crkva je srušena 5. juna 2021. godine. Istog dana Tužilaštvo BiH je saopćilo da je imalo “formiran predmet o tom slučaju”. Predmet je, promptno, rasformiran. Ostalo je još da se rasformira i ovakvo Tužilaštvo BiH. U ime Boga i Bosne i Hercegovine.
“Kaže meni reis ulema, onaj prijašnji, nazvao me prije tri dana. Kaže, nemoj da umreš dok to sad ne završiš”, prepričava Fata Orlović uz jutarnju kafu, dok rovokopač počinje rušenje crkve bespravno izgrađene u njenom dvorištu u Konjević Polju.
“Je l to i ti, reis ulema kažeš”, nastavlja Fata,”Pa, nisam ja Bog”.
Uslijedio je, potom, zadovoljni osmijeh i prisjećanje na proteklih dvadeset godina.
“Sta sam puta zaiskala smrt”.
Rovokopač je već počeo da ruši crkvu. Fata Orlović je to čekala dvije decenije. Pravdu je tražila i u Strazburu, gdje je Evropski sud za ljudska prava presudio da bespravno izgrađena crkva na njenom posjedu mora biti uklonjena. Mjesecima su vlasti Republike Srpske odbijale provesti ovu presudu. No, na kraju su ipak popustili. Tri sata nakon početka rušenja, u subotu ujutro ceći dio crkve je bio uklonjen.
„Bog je dao da dočekam ovaj dan. Ja opet kažem, nisam protiv nijedne bogomolje pa ni protiv crkve, ali jesam da se gradi tamo gdje joj je mjesto, a ne na tuđem imanju”, svjedočila je Fata novinarki Almasi Hadžić koja je godinama pratila ovaj slučaj.
Osim nje, dvije decenije su priču Fate Orlović pričale kolege Salih Brkić, Sakib Smajlović, Ahmed Bajrić Blicko i Mehmed Pargan. Bez njihovih priloga i tekstova ne bi se znalo mnogo toga.
“Nastavljam borbu sa šejtanom u mantiji”, govorila Fata o tadašnjem vladiki Vasiliju Kačavendi.
Napadali su je fizički, zlostavljali, sudili su joj i čekali da umre.
“E, Boga mi, neće sa mnom lahko završiti”, kazala je Fata Orlović u maju 2010. godine kada je Općinski sud u Srebrenici presudio da Zvorničko-tuzlanska eparhija nije kriva što je otela privatnu imovinu i bespravno sagradila crkvu u njenom dvorištu.
Zbog sumnje da je krijumčario kokain i prao novac stečen prodajom droge, belgijsko je pravosuđe raspisalo crvenu Interpolovu potjernicu za Stefanom Papićem, bh. državljaninom koji godinama živi u Nizozemskoj, saznaje Istraga.
Papić je, objavljivali smo ranije, član mogćnog narko kartela Tito i Dino koji je iz Perua u Evropu prokrijumčario desetine tona kokaina. Vođa tog kartela je Sarajlija Edin Gačanin zvani Tito i on trenutnu živi u Dubaiju gdje ga čuvaju bivši pripadnici Specijalne jedinice Federalne uprave policije. Upravo u Dubaiju se, kako saznajemo, skriva i bjegunac Stefan Papić.
Prije nekoliko godina Papić je u Sarajevu osnovao firmu ES Tech d.o.o. čije je sjedište bilo u Avaz Twist Toweru.
Direktor ove firme bio je Alem Hodović, sarajevski “biznismen” i “influenser” kojeg je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) zajedno sa biznismenom Gordanom Memijom, ranije prijavljivala zbog pranja novca i organiziranog kriminala. Hodović je, uglavnom, registrirao fiktivne firme preko kojih je prao novac. Pojavljuje se kao odgovorno lice u nekoliko firmi a jedna od njih je i Papićeva firma ES Tech registirana u Avazovom tornju.
Upravo je preko firme ES Tech novac prao Mirza Gačanin, bh. državljanin koji je pod istragom nizozemskog pravosuđa i koji se trenutno nalazi u kućnom prittvoru u Bredi.
Gačaninove firme poslovale sa Papićevom firmom ES Tech
Mirza Gačanin je stric Edina Gačanina, vođe kartela Tito i Dino kojeg nizozemska policija povezuje sa najmanje 15 tona kokaina zaplijenjenog širom svijeta. Stefan Papić je upravo bio saradnik Mirze Gačanina u nizozemskom gradu Breda gdje je živio sa svojom majkom Majom Kočetkov, suprugom poznatog sarajevskog dizajnera Davora Papića koji je 2017. godine stradao u saobraćajnoj nesreći. Oni su nerijetko bili domaćini “biznismenu” Alemu Hodoviću i njegovoj supruzi Lejli Hodović koja se predstavlja kao “marketinški ekspert” i “influenserka”.
Alem i Lejla Hodović, Maja Kočetkov i Stefan Papić sa suprugom u Bredi
Stefan Papić je, inače, oženjen marokanskom državljankom koja je u srodstvu sa Riduanom Taghijem, vođom bande koja se u Nizozemskoj specijalizirala za likvidacije. Poznati su bili kao “Anđeli smrti” i uglavnom su ubijali za narko kartel “Tito i Dino”. Taghi se dovodi u vezu sa ubistvom advokata Derka Wiersuma, a godinama se skrivao u Dubaiju, gdje boravi i njegov formalni šef Edin Gačanin Tito. Marokanac Riduan Taghi je kasnije, ipak, uhapšen i u Emiratima i deportovan u Nizozemsku. No, sada je u Dubai pobjegao Stefan Papić kojem je nizozemska policija često pretresala stan. Papić je, rekosmo, i pod istragom belgijskog pravosuđa koje ga sumnjiči za krijumčarenje kokaina i pranje novca. U Dubaiju, inače, često boravi i bračni par Hodović.
Alem i Lejla Hodović u Dubaiju
Alem i Lejla Hodović posljednji su put boravili u Dubaiju krajem aprila ove godine. Njihov poslovni partner Stefan Papić u tom je trenutku već bio na crvenoj Interpolovoj potjernici i skrivao se u Emiratima.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Direktor ove firme bio je Alem Hodović, sarajevski “biznismen” i “influenser” kojeg je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) zajedno sa biznismenom Gordanom Memijom, ranije prijavljivala zbog pranja novca i organiziranog kriminala. Hodović je, uglavnom, registrirao fiktivne firme preko kojih je prao novac. Pojavljuje se kao odgovorno lice u nekoliko firmi a jedna od njih je i Papićeva firma ES Tech registirana u Avazovom tornju.
