Janusz Bugajski's Washington View: Revival of the greater Serbia project

Since the anti-civilian wars in a collapsing Yugoslavia in the 1990s, pursued primarily by Belgrade, the United States and the European Union have sought to ensure regional stability in the Western Balkans through border agreements, inclusive constitutions, and international integration. Such an approach has been challenged by corrupt politicians, weak institutions, the negative influence of hostile foreign powers, and mixed messages from EU bodies about Balkan inclusion. However, the biggest threats to regional security are the expansionist pan-national projects, especially when they are pursued by a state actor.

In recent years, the Greater Serbia project has been revived under the presidency of Aleksandar Vučić. But unlike during the Slobodan Milošević era, the agenda no longer revolves around outright war, ethnic murders, mass expulsions, and territorial capture. The campaign now operates through three main principles – stealth, flexibility, and patience. Under Milošević, an enlarged Serbia was supposed to emerge from a crumbling Yugoslavia by seizing territories containing Serbian majorities from neighboring republics and by murdering or expelling other ethnic groups to create Serbian majorities. The project failed largely because of the resistance of Croats, Bosniaks, Albanians, and Montenegrins, and eventual international military intervention led by the United States.

Vučić served as Milošević’s minister of information and is therefore very familiar with disinformation and deception to achieve grandiose political objectives. With his Progressive Party monopolizing Serbian politics and the opposition sidelined, Vučić has plenty of space to pursue Serbia’s mini-imperial Balkan ambitions. Belgrade’s current strategy involves three chief elements – weakening neighbors, duplicitous diplomacy, and Russian assistance.

Serbia is in no position to challenge Croatia, which has achieved both NATO and EU membership, although Belgrade continues to acquire weapons from Russia and China in a mini arms race with its richer northern neighbor. Croatia has a much smaller and less compact Serbian population than during the Yugoslav era and there are fewer political and economic vulnerabilities that Belgrade can exploit. The three main targets of the revived Greater Serbia project are Kosova, Montenegro, and Bosnia-Herzegovina.

Kosova cannot be reabsorbed by Serbia as there is no international support for such a reversal and the Albanian population is determined to remain independent. Belgrade’s objective is to indefinitely delay a final settlement or “normalization” in bilateral relations with Prishtina and keep Kosova unstable and uncertain about its future. Hence, the debates about partition and land swaps were not genuine but a means to distract attention and stir conflicts within the Kosovar leadership. A weak Kosova enables Belgrade to increase its regional leverage.

Although Montenegro is a NATO member, Vucic’s policy is designed to subdue its sovereignty and subordinate its foreign policy. Serbian officials and media interfered in Montenegro’s recent parliamentary elections to promote the nationalist opposition. The new governing coalition can weaken the country’s Western orientation, especially if the Democratic Front (DF) exerts dominance in the new government. The party is closely aligned with Serbian nationalist groups and Russian operatives and supports the Greater Serbia project. It will seek to strengthen Serbian identity in Montenegro and cancel the new religious property law. Bosniak and Albanian leaders will be especially concerned about rising Serbian chauvinism that could be directed against their communities in Montenegro.

Bosnia-Herzegovina is the third major target of pan-Serbianism. The country remains dysfunctional primarily because of the blocking policies of the autonomous Republika Srpska (RS). Its leader, Milorad Dodik, periodically threatens separatism to create a new Serbian state. The territory has a predominantly Serbian population following the war-time genocide of the Bosniak Muslims. Although Vučić has avoided openly campaigning for Bosnian partition and Serbia’s absorption of the RS, the calculation is that a wider regional crisis combined with conflicts within Bosnia will provide future opportunities for secession when the West is distracted.

A second key component of Belgrade’s approach is duplicitous diplomacy. While claiming aspirations to EU membership and closer relations with NATO, Serbia seeks to balance the four major powers – Russia, China, U.S., and EU. It aims to benefit from each, diplomatically, economically, and militarily, in imitation of Yugoslavia’s strategy of non-alignment after Tito’s rupture with Stalin in 1948. This can also disguise and assist the pan-Serbian project if Belgrade gains support from major international actors.

The third factor that Vučić calculates will help his Greater Serbian agenda is Russian state assistance. Moscow views Belgrade as a useful tool to undermine stability in the Western Balkans, limit Western integration, and expand Russian influence. Under Vučić’s presidency connections with Moscow have expanded. Serbia has signed a free trade agreement with the Moscow-led Eurasian Economic Union, despite strong opposition from the EU. It has refused to join the sanctions regime imposed against Russia for its invasion and partition of Ukraine. And it has acquired heavy weapons from Moscow, including anti-aircraft systems, fighter jets, and attack helicopters despite persistent warnings of U.S. sanctions.

Belgrade also continues to expand the “humanitarian center” in Niš in southern Serbia with Russia’s security services. The center enables Russian intelligence gathering throughout the Balkans. In the economic arena, Serbia maintains its reliance on Russian oil and gas. The second leg of Gazprom’s Turk Stream gas pipeline will traverse Serbia, which is already dependent on Moscow for natural gas and its biggest oil company, Naftna Industrija Srbije, is majority-owned by Gazprom. Serbia is increasingly exposing itself as a conduit for Moscow to destabilize South East Europe and challenge American interests.

Instead of direct confrontation that could provoke Western sanctions, Vučić prefers to operate by stealth and manipulate the vulnerabilities of neighbors. Instead of a direct assault on the integrity or sovereignty of nearby states, Vučić is more devious in diminishing their independence by encouraging nationalist disputes and favoring local pan-Serbian parties. And instead of a rapid pursuit of regional dominance, Vučić has opted to be patient, calculating that time is on Serbia’s side. However, it cannot be excluded that at some point the Kremlin may try to push or pull Vučić into a more direct regional conflict that will preoccupy both the EU and NATO.


Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, co-authored with Margarita Assenova, is entitled Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, Washington DC.

Vedrana Mijović nije dobila podršku u Tužilaštvu BiH: Izborom Biljane Simeunović Tegeltija izgubio većinu u VSTV-u

Državna tužiteljica Biljana Simeunović nova je članica VSTV-a. Ova vijest, na prvi pogled, ne zvuči toliko zanimljivo, ali ona suštinski može uticati na budućnost bh. pravosuđa. Biljanu Simeunović u četvrtak je podržalo devetnaest državnih tužilaca, što je za jedan glas više od podrške koju je dobila Vedrana Mijović, državna tužiteljica iza čije su kandidature, sa svim svojim medijskim i političkim partnerima, stajali – Milan Tegeltija i Gordana Tadić.

Za Milana Tegeltiju izbor predstavnika Tužilaštva BiH u VSTV-u bio je vrlo bitan. Do danas je tu instituciju u VSTV-u predstavljala Jadranka Lokmić Misirača, državna tužiteljica čiji je sin povezan sa SBB-om Fahrudina Radončića. Ona je, ujedno, obavljala i funkciju potpredsjednice VSTV-a. Uglavnom pratila politiku Milana Tegeltije. Odlaskom Jadranke Lokmić Misirača, a dolaskom Biljane Simeunović Tegeltija je izgubio jedan siguran glas u VSTV-u i sada više nema zagarantovanu većinu. Istraga će u nastavku detaljno objasniti novi omjer snaga u VSTV-u.

Dakle, predsjednik VSTV-a je Milan Tegeltija. Iako duboko kompromitovan snimkom “potkivanje”, on je ostao na čelu te institucije zahvaljujući pomoći Disciplinske komisije koju je formirala sad već bivša članica VSTV-a, Jadranka Lokmić Misirača

Potpredsjednica VSTV-a iz reda hrvatskog naroda je Sanela Gorušanović Butigan. Ona je nasljednica Ružice Jukić, koja je apslutno podržavala odluke predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Gorušanović-Butigan je sutkinja Općinskog suda u Sarajevu, a izabrale su je, tajnim glasanjem, sve općinske i kantonalne sudije u Federaciji BiH. Njena protukandidatkinja je bila Katica Artuković, sutkinja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu iza čije kandidature su bili ljudi bliski HDZ-u BiH. Sanela Butigan Gorušanović je članica VSTV-a na čiji glas Milan Tegeltija ne može, sa sigurnošću, računati.

Član VSTV-a je i sudija Vrhovnog suda FBiH Goran Nezirović. On slovi za najžešćeg kritičara Milana Tegeltije. Njegov mandate ističe u februaru naredne godine, ali to tada – Milan Tegeltija ne može računati na bezrezervnu podršku ovog člana VSTV-a.

Mahmut Švraka u VSTV-u predstavlja Republičko tužilaštvo Republike Srpske. Bio je jedan od članova VSTV-a koji su predlagali da se raspravlja o odgovornosti Milana Tegeltije nakon afere potkivanje. Apsolutnu podršku Milan Tegeltija od njega ne može dobiti. Mandat mu ističe u septembru naredne godine.

Federalno tužilaštvo u VSTV-u predstavlja Slavo Lakić. I on je bio među članovima VSTV-a koji su tražili Tegeltijinu odgovornost zbog slučaja potkivanje. Mandat mu ističe u julu 2022. godine.

Željka Radović je glavna tužiteljica Okružnog javnog tužilaštva u Doboju. Ona je apsolutni poslušnik Milana Tegeltije, a kćerka joj je, tokom mandata Gordane Tadić, zaposlena u Tužilaštvu BiH. Mandat Željke Radović u VSTV-u ističe u aprilu 2023. godine.

Osim na podršku Željke Radović, Tegeltija može računati i na bezrezervnu  podršku Jadranke Stanišić i Duške Bogojević. Stanišićeva u VSTV-u zastupa Vrhovni sud RS-a, dok je Duška Bogojević izabrana od strane Advokatske komore RS. Mandati im ističu u drugoj polovini 2023. godine.

Berina Alihodžić u VSTV-u zastupa kantonalne tužioce iz Federacije. Posljednjih mjeseci ona je nekoliko puta proturječila predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji, ali je, barem do sada, prilikom donošenja ključnih odluka bila na Tegeltijinoj strani. Njena bliska prijateljica je Jadranka Lokmić Misirača.

Selim Karamehić u VSTV-u zastupa pravosuđe Brčko distrikta. On nije slijepi poslušnik Milana Tegeltije, a prilikom izbijanja afere potkivanje, kao član Disciplinske komisije glasao je za suspenziju predsjednika VSTV-a. Međutim, preglasan je. Mandat mu ističe u junu naredne godine.

Sud BiH u VSTV-u predstavlja Dragomir Vukoje. On je kadar Milana Tegeltije i protivio se njegovoj suspenziji zbog slučaja potkivanje. U februaru naredne godine mu ističe mandat u VSTV.

Amila Kunosić u VSTV predstavlja Advokatsku komoru FBiH. I ona je bila među članovima VSTV-a koji su tražili odgovornost predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, što znači da na njen glas prvi čovjek bh. pravosuđa – ne može računati. Mandat joj ističe u januaru naredne godine.

Monika Mijić je član VSTV-a u ime Vijeća ministara BiH. Ona je kadar HDZ-a BiH i, uglavnom, podržava stavove predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Mandat joj ističe u decembru ove godine, ali zbog sistema glasanja u VSTV-u teško je očekivati da će biti izabran neko ko ima drugačije stavove od Monike Mijić.

Lejla Hadžić je nedavno izabrana za članicu VSTV-a u ime Parlamenta BiH. Ona, prema informacijama Istrage, sigurno neće pratiti stavove Milana Tegeltije.

Dakle, od ukupno četrnaest članova VSTV-a plus predsjednik, Milan Tegeltija više nema bezrezervnu podršku najmanje osam članova. To su – Biljana Simeunović, Goran Nezirović, Slavo Lakić, Mahmut Švraka, Sanela Butigan Gorušanin, Selim Karamehić, Amila Kunosić i Lejla Hadžić. Na drugoj strani, Milan Tegeltija osim svog glasa može računati na apsolutnu podršku još pet članova VSTV-a, dok Berina Alihodžić postepeno izmiče njegovoj kontroli. Čak ukoliko Berina Alihodžić podrži Tegeltiju, on će, računajući i sebe, imati sedam sigurnih glasova. Na drugoj strani je osam članova VSTV-a čiju podršku nema. Toga je bio svjestan i sam Milan Tegeltija, pa je na sve načine u VSTV pokušao ugurati Vedranu Mijović. Besuspješno.

Zašto smeta Debevec: Ko drži Sud BiH – kontroliše javne nabavke, izborni proces i optužnice    

Koliko god se dijelu javnosti činilo da je to samo “predizborni” trik Dodikov i Čovićev napad na predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca jedna je od najbitnijih bitaka za očuvanje kakve-takve nezavisnosti BiH i njenih institucija.

A, evo, zbog čega.

Sud Bosne i Hercegovine počeo je sa radom 8. maja 2002. godine, kada je Odlukom Visokog predstavnika imenovano prvih sedam sudija u Suda BiH. Dvije godine ranije, OHR je donio odluku o formiranju Suda BiH, što je kasnije potvrdio i Parlament BiH. Nadležnost Suda BiH definisana je članovima 7, 8 i 9 Zakona o Sudu BiH. Član 7 reguliše nadležnost za krivicu, član 8 za upravu, a član 9 apelacionu nadležnost.

“Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela: ugrožavaju suverenitet, tertorijalni integritet, političku nezavisnost, državnu bezbjednost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, te  mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice van teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”, navedeno je članu 7 Zakona o Sudu BiH.

Kada je u pitanju upravna nadležnost, Sud BiH, prema članu 8, “nadležan da odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o ćutanju uprave, institucija Bosne i Hercegovine i njenih organa, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlašćenja.  Istodobno, ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, pri vršenju javnih funkcija organa vlasti Bosne i Hercegovine iz stava i, na kraju,  rješava imovinske sporove između države i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, između entiteta, između entiteta i Brčko Distrikta i zmeđu institucija Bosne i Hercegovine koje su povezane sa vršenjem javnih ovlašćenja.

“Sud je također nadležan i za: rješavanje po prigovorima koji se odnose na kršenje izbornog zakona i dodatnih propisa i uputstava koje donosi Centralna izborna komisija BiH, te rješavanje u svim drugim predmetima kada je to predviđeno zakonom Bosne i Hercegovine”, navedeno je u članu 9 Zakona o Sudu BiH.

A sada da pojednostavimo. Krenut ćemo od krivične odgovornosti

Sudije Suda BiH odlučuju o svim predmetima koje provodi Tužilaštvo BiH. Ukoliko, na primjer, Tužilaštvo BiH namjerava nekome pretresti stan, oduzeti telefon – za to im je potrebna naredba Suda BiH. Žele li, pak, državni tužioci nekoga pritvoriti, potrebna im je odluka Suda BiH, odnosno sudije za prethodni postupak kojeg određuje – predsjednik Suda BiH. Dalje, ako, recimo, Gordana Tadić želi da se prisluškuje nečiji telefon, to ne može izvesti bez naredbe sudije za prethodni postupak Suda BiH, kojeg, opet, određuje, predsjednik Suda. U praksi to izgleda ovako. Tužilaštvo BiH je zatražilo određivanje pritovra i raspisivanje međunarodne potjernice za čovjekom koji je Facebook profile objavio fotomontažu Gordane Tadić. No, Sud BiH je taj prijedlog – odbio, jer je državni tužilac Ćazim Hasanspahić “preuranjeno” poslao prijedlog. To, dakle, nadležnost Suda BiH u prethodnom postupku. Stoga idemo dalje. Ne koristeći sudiju za prethodni postupak, Gordana Tadić može podići optužnicu protiv bilo koga. No, ta optužnica stupa na snagu tek onda kada je potvrdi sudija za prethodno saslušanje Suda BiH. Sudiju za prethodno saslušanje BiH određuje – predsjednik Suda BiH. Ukoliko, pak, optužnica bude potvrđena, predmet ide tročlanom sudskom vijeću, ili sudiji pojedincu, ovisno od zaprijećene kazne, na odlučivanje. Sastav vijeća određuje – predsjednik Suda BiH. Osim toga, sve sudije u nizu odlučivanja mogu preispitati nadležnost Suda BiH, odnosno Tužilaštva BiH za određena krivična djela, poput ugrožavanja suvereniteta, tertorijalnog integriteta, političke nezavisnosti, državne bezbjednosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine.

Nakon krivične, dodatno ćemo pojednostaviti i upravnu nadležnost Suda BiH.  Ukoliko, recimo, postoje sporovi između entiteta oko raspodjele PDV-a, odlučuje Upravno odjeljenje Suda BiH. Šefa Upravnog odjeljenja imenuje – predsjednik Suda BiH. Nadalje, ako neko privatno preduzeće smatra da je oštećeno u postupku javnih nabavki, pravdu će zatražiti na Sudu BiH. Opet odlučuje Upravno odjeljenje. Za primjer ćemo uzeti – rješavanje pitanja vojne imovine. Upravno odjeljenje Suda BiH odlučuje da li će se neka vojna imovina knjižiti na državu BiH ili na entitete.

I za kraj – apelaciona nadležnost. Ovaj odjel Suda BiH preispituje sve prvostepene odluke Suda BiH u krivičnom postupku. Također, ovaj Odjel je nadležan i za rješavanje izbornih žalbi. To znači, ukoliko neka politička partija smatra da je oštećena tokom izbornog procesa na nekom od biračkih mjesta, a Centralna izborna komisija BiH odbije žalbu, konačnu riječ daje Apelaciono odjeljenje Suda BiH. Koje će sudije biti raspoređene u Apelacioni odjel – odlučuje predsjednik Suda BiH.

Dakle, preuzmu li funkciju predsjednika Suda BiH, Dragan Čović i Milorad Dodik sa svojim pomagačima iz Sarajeva, odlučivat će o krivici, javnim nabavkama, državnoj imovini i izbornom procesu.

Protiv Ranka Debeveca je, već smo naveli, podneseno nekoliko anonimnih krivičnih prijava, a jednu od njih je podnijela saradnica federalnog ministra unutrašnjih poslova – Aljoše Čampare. Gordana Tadić je već formirala predmete. Ukoliko donese naredbu o provođenju istrage protiv Debeveca, zbog toga što nije prijavio da posjeduje špansko državljanstvo, o svemu će obavijestiti Ured disciplinskog tužioca BiH. Ured bi, potom, trebao predložiti suspenziju Ranka Debeveca do okončanja krivičnog postupka koji je započet na osnovu anonimne prijave. Odluku o suspenziji donosi Disciplinska komisija VSTV-a, koju formira – predsjednik VSTV-a, u ovom slučaju – Milan Tegeltija. Bude li prihvaćen prijedlog za suspenziju, Tegeltija i njegov VSTV odlučuju ko će naslijediti Ranka Debeveca na mjestu predsjednika Suda.

Karijera građena muštulukom Sebiji Izetbegović: Od posljednje večere do ruke viška

Simbolično, 6. januara 2016. godine uvedena je diktatura na Kliničkom centru Sarajevo. Upravni odbor KCUS-a, tog dana, nije imao puno izbora. Sebija Izetbegović je bila jedini kandidat i izabrana je za generalnu direktoricu. Nekoliko dana ranije, Vladina komisija za izbor i imenovanje je završila posao i supruzi predsjednika SDA Bakira Izetbegovića muštuluk je saopćio je Aljoša Čampara. Zauzvrat će od “Mame nacije” dobiti dva tableta. Za svakog sina po jedan.

Za Sebijinu naklonost godinama ranije su se borili Elmedin Konaković i Aljoša Čampara. Prvi je želio biti kantonalni premijer, a Čampara se nadao funkciji u Vladi Federacije, pa se od šefa kadrovske komisije SDA Asima Sarajlića nije razdvajao. Upravo je Čampara Asima Sarajlića “prebacio” na stranu Bakira Izetbegovića i njegovih ljudi koji su te izborne 2014. godine čekali smrt Sulejmana Tihića i konačni povratak Dvora na čelo stranke. Jednu grupu, Tihićevu, predvodio Adil Osmanović. Tu su još bili Sadik Ahmetović, Sanjin Haliimović, Salko Sokolović, Salmir Kaplan … Uz Izetbegovića, koji je, nakon bolesti Sulejmana Tihića, preuzeo stranku u svojstvu zamjenika predsjednika bili su Šefik Džaferović, Safet Softić, Mirsad Zaimović, Salko Selman i Senad Šepić. Aljoša Čampara te 2014. godine istovremeno je bio savjetnik Sulejmana Tihića (do njegove smrti) i honorarni savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića. Ubrzo će, zahvaljujući kadrovskim akrobacijama Asima Sarajlića, postati zamjenik gradonačelnika Sarajeva. Na toj je funkciji i dočekao izbore 2014. godine i stranački kongres. Tihićeva grupa je do nogu poražena, tako što je Izetbegović postigao sporazum sa Adilom Osmanovićem koji je dobio funkciju zamjenika predsjednika SDA, a izdao ostale. Iako je bio u Izetbegovićevoj kvoti, Senad Šepić tada nije izabran za potpredsjednika SDA. Ahmetović i drugi su postali marginalni u organima stranke koja je baš tada odlučivala o budućem predsjedavajućem Vijeća ministara BiH.

“Bit će doktor Denis Zvizdić”, prkosno je izjavio Asim Sarajlić, nakon što je dio stranačke baze iskazao nezadovoljstvo.

I bi Denis. Njegov prvi rođak Aljoša Čampara, zahvaljujući isključivo bliskosti sa Asimom Sarajlićem i Sebijom Izetbegović postao je federalni ministar unutrašnjih poslova. Elmedin Konaković je postao premijer Kantona Sarajevo. Čampara je u Vladi Federacije BiH pripremao teren za dolazak neformalne predsjednice na čelu KCUS-a, a Konaković je pripremao smjene na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Sebija Izetbegović u januaru 2016. godine je izabrana za direktoricu KCUS-a. Nekoliko mjeseci kasnije, uz pomoć kantonalnog premijera Elmedina Konakovića, preuzela je i Medicinski fakultet, nakon što je smijenila Almiru Džuvo.

“Pozdrav. Nadam se da neće biti nikakvih rezanja, posebno ne onih dijelova gdje hvalim Sebiju Izetbegović”, napisat će Konaković novinaru Žurnala Amarildu Gutiću dok je ovaj pripremao film – Sebija.

Između Konakovića i Čampare počeo se javljati animozitet zbog odnosa sa Sebijom Izetbegović, pa su se natjecali ko će je više hvaliti.

“Teško je biti supruga predsjednika Bakira Izetbegovića i voditi Klinički centar. Radi se o odličnom menadžeru. Opću bolnicu je ostavila u odličnom stanju. Ljekari na KCUS-u više ne rade privatnu praksu, nema koverata”, kazao je 25. jula 2017. godine Elmedin Konaković gostujući na N1 televiziji.

Aljoša Čampara je, pak, Sebiju Izetbegović pratio u stopu, a preko Asima Sarajlića je instalirao svoje kadrove u stranačku infrastrukturu i državnu službu koja će mu godinama kasnije poslužiti za jačanje uticaja u javnosti. No, netrpeljivost na relaciji Čampara-Konaković je bila sve veća, da bi, na kraju, upravo zbog njega i Huse Ćesira, predsjednika Općinskog odbora SDA Novi Grad Sarajevo, Elmedin Konaković napustio SDA. Aljoša Čampara je požurio u stranački bilten Stav da iznese stav o “disidentu”.

“Konaković se nametnuo verbalnim darom, no vrijeme je pokazalo da njegove riječi nisu u skladu s njegovim djelima. Što bi narod rekao – puno melje, malo žita daje. Konaković je, u osnovi, jedan opsjenar, što potvrđuje cijela njegova karijera, i ona sportska, i ona akademska, i ona politička. Nije ostavio mnogo toga čime bi se on mogao lično pohvaliti. Mislim da je kantonalna vlada koju je on predvodio radila mnogo bolje od svog premijera, koji zapravo nije radio, nego je okolo paradirao i pričao. Tu je bez premca”, kazao je Čampara o svom, tad već bivšem, stranačkom kolegi.

No, vratimo se kratko u 2016. godinu. Nakon lokalnih izbora, započela je bitka za gradonačelnika Sarajeva. Asim Sarajlić i Aljoša Čampara zajedno su “ubijedili” članove porodice Stojnić da glasaju za Abdulaha Skaku. Sabina Ćudić i naša stranka su izgubili utrku sa tada nerazdvojnim prijateljima. I godinu ranije, Asim Sarajlić je, na nagovor Aljoše Čampare i Denisa Zvizdića podigao ruku na Kadrovskoj komisiji SDA i smijenio Bakira Alispahića s mjesta člana Komisije za sigurnost SDA. Dakle, u skoro svim “kadrovskim” akcijama zajedno su učestvovali Aljoša Čampara i Asim Sarajlić. A onda su započele pripreme za izbore 2018. godine. Bakir Izetbegović je Denisa Zvizdića već bio promovisao za budućeg kandidata SDA za člana Predsjedništva. Baza je, zahvaljujući lobiranjima Aljoše Čampare, uglavnom predložila Zvizdića. Međutim, kao kandidat se pojavila i Sebija Izetbegović. Uplašen eventualnim sukobom sa  suprugom svog predsjednika, Zvizdić odustaje od kandidature. Ubrzo odustaje i Sebija Izetbegović. SDA je birala imeđu Šefika Džaferovića i Safeta Softića i izabrala ovog prvog. Denis Zvizdić se morao okrenuti parlamentarnom životu, pa je započelo lobiranje da on bude nosilac liste SDA za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH iz sarajevske izborne jedinice. Noć pred zaključivanje listi, Denis Zvizdić i Aljoša Čampara su bili u stanu Asima Sarajlića.

Kantonalni odbor SDA već je odlučio da Asim Sarajlić bude nosilac liste SDA koju je želio Denis Zvizdić. Te noći, ispričat će svjedoci, Zvizdić uopće nije pomenuo listu. No, sutradan je od Bakira Izetbegovića tražio broj 1, odnosno eliminaciju Asima Sarajlića, Izetbegović je “zamolio” prvog do sebe da odstupi. Zvizdić je dobio mjesto nosioca liste, ali su te večeri on i Aljoša Čampara zauvijek izgubili Asima Sarajlića, koji je “spušten” na federalnu listu. Kasnije će se Izetbegović odužiti Sarajliću njegovim imenovanjem u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, a Aljoša Čampara je saveznike počeo tražiti u novogradskom odboru SDA, predvođenom Husom Ćesirom, čuvenim napadačem na kameru. Aljoša Čampara kao SDA-ov kandidat za Skupštinu Kantona Sarajevo podršku traži od novogradske SDA, pa mu se organizuju sastanci. Tih dana u stopu ga prati pripadnik SIPA-e Adis Drnda, koji je bio šef odjela za obavještajne poslove u sarajevskoj kancelariji SIPA-e. Sastancima prisustvuje i Damir Vejo, bivši saradnik Fadila Novalića u namjenskoj industriji, s kojim se razišao zbog podjele novca od posla iz Saudijske Arabije. Za Čamparu je te izborne godine lobirao i Hasan Hodžić, novogradski vijećnik koji će dvije godine kasnije biti uhapšen zbog korupcije i saradnje sa članom kartela Tito i Dino.

Nakon što je ušao u Skupštinu Kantona Sarajevo, SDA Aljošu Čamparu delegira i u Dom naroda Federacije BiH, gdje postaje potpredsjednik Doma. No, uporedo sa “osvajanjem” funkcija u državi, Čampara gubi prevlast u Kantonalnom odboru SDA u Sarajevu, kojeg kontroliše njegov bivši prijatelj Asim Sarajlić. Federalni ministar unutrašnjih poslova prvo se kandidira za predsjednika KO SDA, ali nakon što je uvidio da su mu male šanse, mijenja strategiju. Odlučuje podržati Semira Efendića. Ipak, Asim Sarajlić  od Bakira Izetbegovića dobija zadatak da na mjesto predsjednika KO SDA dovede Fikreta Prevljaka, kojeg je, zbog ratnih veza, podržao i direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osman Mehmedagić Osmica. Istovremeno, zbog smjene Vlade Kantona Sarajevo, Sarajlić se nekoliko puta sastaje sa I Fahrudinom Radončićem, a sastancima prisustvuje i direktor OSA-e.

“Veliki i Mali su išli kod Fahre”, negodovao je Čampara na sjednicama Predsjedništva BiH, ne znajući da su Veliki – Asim Sarajlć i Mali – Osman Mehmedagić na sastanke sa Radončićem išli po nalogu Bakira Izetbegovića. Kako je počeo gubiti i povjerenje Izetbegovića, Čampara se udružuje sa Semirom Efendićem i zajednički organiziraju snimanje Asima Sarajlića u aferi ponatoj kao “Asim”. Upravo je Čampara najviše insistirao da se Sarajlić isključi iz SDA. Na kraju se Sarajlić povukao iz svih stranačkih organa, da bi samo koji minut kasnije Aljoša Čampara glasao za izbor nove Vlade Kantona Sarajevo sa Mariom Nenadićem na čelu. Naime, Aljoša Čampara je podršku novoj Vladi uslovio povlačenjem ili smjenom Asima Sarajlića iz svih stranačkih organa.

Nakon Asima, na red je došao Fadil. Čampara je, već smo naveli, za svog prvog saradnika uzeo Damira Veju, bivšeg direktora UNIS GROUP-a. Vejo je smijenjen s te pozicije, zbog neraščišćenih računa sa Fadilom Novalićem. Istodobno, još jedna grupacija iz namjenske industrije okupljena oko Hamida Pršeša iz Goražda bila je nazadovoljna odlukama Fadila Novalića kada je u pitanju podjela dividente iz Ginexa. Pršeš će kasnije dobiti podršku Jelke Milićević, HDZ-ove ministrice finansija, da iz Nadzornog odbora Ginexa isključi Kadriju Kolića, inače suvlasnika firme KM Trade. Istu grupaciju, osim Jelke Mićević je podržao i Aljoša Čampara. Uslijedila je potom afera respiratori, a postupajući tužilac je bio Džermin Pašić, bliski prijatelj Aljošinog brata Dubravka. No, tim detaljima ćemo se baviti u nekom od narednih tekstova. Sada se vratimo SDA-ovim sukobima.

Shvativši da više nema podršku Obitelji, te da je Osman Mehmedagić, ipak, Izetbegovićev čovjek broj 1 u sigurnosnom sektoru, Čampara počinje da ruši direktora OSA-e. Nekoliko puta javno istupa protiv Mehmedagića, što u tom trenutku koristi i Vlada Republike Srpske koja Čamparine izjave ubacuje u svoj izvještaj upućen UN-u. u kojem navodi da OSA ruši institucije RS-a, a Čamparu označavaju kao “insajdera” iz SDA i ključnog svjedoka. Nezadovoljan gubitkom kontrole u KO SDA, Čampara, posredstvom svoje savjetnice Mirele Bubalo, pokreće i portal Pressmedia. Istovremeno, u Kabinet Ministra prebacuje i novinara portala klix – Ervina Mušinovića koji piše tekstove za Pressmedia, koje, potom, prenose Poskok i RTRS. Na kraju se Čampara odlučuje provesti operaciju “anonimna krivična prijava” protiv direktora OSA-e i predsjednika Suda BiH Ranka Debvecca. Gordana Tadić je uzima u razmatranje, Dodik pokreće kampanju protiv Debeveca, a RTRS ekskluzivno objavljuje krivičnu prijavu koju je poslala Čamparina savjetnica. Nakon što je sve raskrinkano, Čampara podnosi ostavku u Predsjedništvu SDA. Konačnu odluku o rušenju Vlade KS nije donio. Ali izlaskom Fahrudina Radončića iz koalicije sa SDA – Čamparina ruka više i nije toliko bitna.

Hronologija rušenja državih institucija: Od OSA-e do Suda – Čović i Dodik svuda

“Tužilaštvo BiH je dužno provesti temeljitu istragu i na kraju uhapsiti i Debevca i Osmana Mehmedagića”, kazao je analitičar Dževad Galijašević za dnevnik Radio televizije Republike Srpske emitovan 11. septembra 2020. godine, osvrćući se na anonimne krivičnu prijave na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH “formiralo predmet” protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i predsjednika Suda BiH.

Tako je Galijašević, faktički, razotkrio krajnji cilj struktura iz Banja Luke i Mostara, pojačanih onima iz Sarajeva koje proteklih godina nastoje preuzeti kontrolu nad dvije posljednje pravosudno/sigurnosne institucije BiH koje ne kontrolišu Milorad Dodik i Dragan Čović. Kako bi barem malo razjasnili ovu koordiniranu akciju Istraga će u nastavku podsjetiti na izjave i događaje koji su prethodili “završnom” udarcu kroz anonimnu krivičnu prijavu poslatu iz Sarajeva.

“Ekskluzivno: RTRS u posjedu naloga OBA-e (Obavještajno-sigurnosne agencije BiH) za prisluškivanje zvaničnika Srbije”, objavljeno je na sajtu Radio televizije Republike Srpske kao najava centralnog Dnevnika emitiranog 29. 12. 2016. godine.

U prilogu koji je uslijedio objavljeno je kako OSA BiH provodi operaciju “Ušće” u okviru koje prisluškuje zvaničnike Srbije. Na tu so objavu reagovali Nenad Stevandić, Nikola Špirić, a vijest su prenijeli svi vodeći srbijanski mediji. Sazvana je hitna sjednica Komisije za nadzor nad radom OSA-e i utvrđeno je da u okviru operacije Ušće  nije bilo prisluškivanja zvaničnika Republike Srbije, što je zvanično saopćeno 17. januara 2018. godine. Zaključke Komisije javnosti je prezentirao SNSD-ov zvaničnik Nikola Špirić.

Pola godine kasnije, u Mostaru su se susreli Dragan Čović i Milorad Dodik. Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

“Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Prema pisanju srbijanskog KRIK-a, Božidar Spasić je u novembru 2016. godine osuđen u Belgiji zbog naručivanja ubistva kosovskog aktiviste Envera Hadrija. Ubistvo je počinjeno po nalogu tadašnjeg DB-a, a Hadrija su, prema nepravomoćnoj presudi, te 1990. godine, ubili srbijanski kriminalci Andrija Drašković i Veselin Vukotić.

Božidar Spasić bio je dugogodišnji saradnik Stanka Čolaka, također visokog funkcionera tadašnjeg DB-a i prvog rođaka HDZ-ovog zvaničnika Bariše Čolaka. Kada je Čolak stekao uslove za penziju, ispraćaj mu je, te 1986. godine, organizovao upravo – Božidar Spasić. Čuvena fotografija sa  ispraćaja već je objavljivana u medijima i na njoj se, osim Spasića i Stanka Čolaka još nalaze visoki funkcioneri DB-a Predrag Đorđević, Josip Perković i Ivan Lasić.

Stanko Čolak danas živi u Beogradu. Ne pojavljuje se u javnosti, ali većina HDZ-ovih zvaničnika s njim je u stalnom kontaktu, a naročito dobre veze  s njim je gajio bivši zamjenik predsjednika HDZ-a Hrvatske – Milijan Vaso Brkić, donedavna siva eminencija svih paraobavještajnih akcija u Hrvatskoj. No, vratimo se na sigurnosne agencije u BiH. Nakon što je RTRS optužio OSA-u da prisluškuje zvaničnike Srbije, zbog čega su Dodik i Čović proglasili OSA-u neprijateljskom organizacijom, a njihovu priču “podebljao” Božidar Spasić, uslijedila je nova afera.

“Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH”, objavljeno je na portalu Večernjeg lista 21. septembra 2017. godine, svega deset mjeseci nakon što je RTRS objavio da OSA prisluškuje i srbijanske zvaničnike.

U svojoj analizi ovog slučaja, Večernji listi navodi da “jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH.

“Za čije interese”, pita se autor teksta koji dalje navodi da Sud BiH nije odgovorio da li je izdao naloge za prisluškivanje hrvatskih zvaničnika.

Pet dana kasnije, 26. septembra 2017. godine u Sarajevu su se susreli direktori obavještajnih agencija BiH i Hrvatske i konstatovali  da OSA nije prisluškivala hrvatske zvaničnike.

No, koordinirana akcija nije prestala. U novembru 2018. godine, netom nakon što je izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorad Dodik je ponovo krenuo u napad na OSA-u.

“Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH je neprijateljska organizacija prema srpskom narodu i Republici Srpskoj i RS će uspostaviti vlastiti sistem odbrane kakav postoji u ostalim zemljama. RS ima pravo da štiti svoju slobodu, institucije, po Ustavu ima pravo na obavještajno praćenje svih koji su protiv ustavnog poretka i to ćemo raditi”, rekao je Dodik okupljenim banjalučkim novinarima 21. novembra 2018. godine.

Mjesec i po kasnije u javnosti su objavljeni dokumenti koji dokazuju da su OSA i SIPA dostavili Tužilaštvu BiH informacije o izdavanju lažnih diplomama preko širokobrijeških firmi čiji je vlasnik Ivan Ševo. Tužilaštvo BiH je odbilo voditi istragu, ali nakon što je slučaj dospio u javnost, “po službenoj dužnosti” je formiran predmet. I zadužuje ga tužilac Oleg Čavka. Prvo što radi – traži diplome čelnika svih sigurnosnih agencija, a u fokusu mu je diploma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. S obzirom na to da nije uspio pronaći ništa kako bi donio naredbu o provođenju istrage, Čavka angažira Inspektorat RS da u Banja Luci provjeri diplomu izdatu direktoru OSA-e.

“Inspektorat Republike Srpske naložio je da se poništi dipoloma direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH”, glasila je vijest objavljena 15. avgusta 2019. godine.

Uslijedila je, potom, žalba, nakon čega je Inspektorat Republike Srpske donio odluku o prolongiranu poništavanja diplome.

“Prosvjetna inspekcija RS uvažila je molbu rektora Univerziteta za poslovne studije Banjaluka (UPS) Radovana Klincova da bude odgođeno postupanje po rješenju inspektora kojim je UPS-u naloženo da poništi i oglasi ništavnom diplomu direktora Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH Osmana Mehmedagića Osmice”, objavljeno je 5. septembra u Nezavisnim novinama.

Zbog ove odluke uslijedila je kazna. Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj 31. oktobra 2019. godine donijela je odluku o smjeni vd.  glavne inspektorice Inspektorata RS Danijele Batar. Dnevni avaz, portal klix i drugi mediji su tada objavili tekst pod naslovom – smijenjena inspektorica koja je odbila poništiti diplomu direktoru OSA-e Osmanu Mehmedagiću.

Pet dana poslije, prvobitna odluka o odgodi poništavanja diplome je promijenjena. Novi direktor Inspektorsta Republike Srpske je donio odluku o poništavanju diplome, a u obrazloženju je navedeno da “prijave nisu bile uredne”.

Tada se u priču uključuju i zvaničnici iz Federacije BiH, a među njima najviše prednjači federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara.  I Tužilaštvo BiH pojačava svoje aktivnosti, ali formalnu naredbu o provođenju istrage postupajući tužilac Oleg Čavka ne donosi. Predmet se još uvijek formalno vodi pod oznakom KTA, što znači – “neodređeno krivično djelo” i “neodređeni počinilac”. Kako nemaju dovoljno dokaza da donesenu formalnu naredbu o provođenju istrage, Tužilaštvo BiH od Suda BiH se ne usuđuje tražiti naredbu za pretres kancelarija OSA-e. Stoga je bilo nužno krenuti u eliminaciju Ranka Debeveca. U martu, nakon sjednice Parlamenta o radu pravosuđa, i promjene članova CIK-a, čime su Dragan Čović i Milorad Dodik izgubili kontrolu nad izbornim procesom, podnesena je anonimna krivična prijava protiv Debeveca u kojoj se navodi da je on uzeo mito od Jerka Lijanovića, te da posjeduje državljanstvo Španije. Predmet je zadužila tužiteljica Vedrana Mijović, kćerka SNSD-ovog zvaničnika Slavka Jovičića Slavuja, , koja je, inače, podigla optužnicu i protiv Dragana Mektića. Ista anonimna prijava je proslijeđena i Uredu disciplinskog tužioca, a istodobno je i tužilac Oleg Čavka podnio prijavu protiv zamjenika glavnog disciplinskog tužioca Mirze Hadžiomerovića, optuživši ga da je tokom novogodišnjih praznika, zajedno sa svojom šeficom Alenom Kurspahić primio poklon od direktora OSA-e, flašu vina i sir, koji je iz OSA-e tih dana proslijeđen čelnicima svih pravosudnih institucija sa sjedištem u Sarajevu, među kojima je bila i Gordana Tadić. Prijavu protiv Mirze Hadžiomerovića je zadužila tužiteljica Ivana Petković, a jedan od svjedoka je dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu i prijatelj Milana Tegeltije – Muhamed Ajanović. A zbog čega je nužan pritisak na UDT? Pojednostavljeno, zbog eventualne disciplinske prijave protiv predsjednika Suda BiH, jer nije prijavio državljanstvo Španije koje posjeduje. To bi bio put ka razrješenju predsjednika Suda BiH. Kako je stvar sporo išla, stvar u svoje je ruke uzeo – Milorad Dodik. I to samo dan nakon što se u Mostaru susreo sa liderom HDZ-a Draganom Čovićem.

“Veoma sumnjiva uloga predsjednika Suda BiH koji je pribavio sebi pravo da on određuje službi koga da prati i prisluškuje, to je tema koje su demokratske zemlje davno završile. Predsjednik Suda bio je u sumnjivim aranžmanima sa ranije osuđivanim licima u Federaciji i da je primao neke predmete kao vid mita i korupcije vezano za sudske presude. Taj čovjek danas određuje i daje saglasnost vjerovatno uslovljen činjenicom i saznanjem da to postoji, da se svako sluša po Bosni i Hercegovini, tako da je to, naravno, stvar koja treba da bude riješena”, kazao je Milorad Dodik na konferenciji za medije održanoj 9. septembra ove godine.

Odmah nakon toga je uslijedila medijska kampanja u koju su se uključili

Alternativna televizija iz Banja Luke koja je u vlasništvu Dodikovog tajkuna Slobodana Stankovića, zatim javni servis RTRS, dok su u iz Sarajeva podršku pružili portali Raport i Pressmedia koja je u vlasištvu porodice Mirele Bubalo, savjetnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare. Nakon Dodikovih istupa, Pressmedia je 11. septembra 2020. godine “ekskluzivno” objavila dokaze koji potvrđuju da je Ranko Debevec, leteći sa beogradsog aerodroma, bio zaveden kao državljanin Španije.

Dan kasnije, 12. septembra vijest sa portala Pressmedia “ekskluzivno” se proširila i na portal, a malo zatim je osvanula i na portalu Radio televizije Republike Srpske.

Uglavnom, mediji predvođeni, RTRS-om i ATV-om problematiziraju državljanstvo predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca, tvrdeći da BiH nema potpisan sporazum sa Španijom, u vezi sa dvojim državljanstvima. Međutim, ključne činjenice su izostavljene. Ustavni sud BiH je odlukom broj   U 9/11 odredbe Zakona o državljanstvu BiH proglasio neustavnim.

“Ustavni sud BiH podsjeća na činjenicu da postoji veliki broj državljana BiH koji imaju i državljanstvo druge države, čak nezavisno od činjenice da li je zaključen bilateralni sporazum o državljanstvu BiH. Nesporno je da su državljanstvo druge države državljani BiH stekli, jer im je to omogućavalo zakonodavstvo druge države, što je u skladu sa međunarodnim principima o državljanstvu da se na osnovu vlastitih pravila ne može određivati veza određenog lica sa drugom državom”, navedeno je u odluci Ustavnog suda BiH iz 2011. godine.

No, danas činjenice, očito, nisu cijenjene. Medijska kampanja zasnovana na anonimnim prijavama na osnovu kojih je formiran neki predmet guta istinu. Tako je, recimo, u petak navečer Istraga objavila dokumente i fotografije koji dokazuju koordiniranu akciju federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare i zvaničnika Republike Srpske usmjerenu protiv OSA-e i Suda BiH. Sat vremena nakon teksta, Tužilaštvo BiH je svim “relevantnim medijima” “potvrdilo” da je formiralo novi predmet protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića na osnovu anonimne krivične prijave koju je noć ranije ekskluzivno objavio RTRS. Prijavu je, već smo dokumentovali, na adrese pravosudnih i policijskih agencija uputila Mirela Bubalo, savjetnica Aljoše Čampare. Ona u svojoj reakciji, međutim, demantira da ima išta sa krivičnom prijavom. Istraga saznaje da Čampara i njegova savjetnica sada kompletnu odgovornost, zbog sličnosti u izgledu, žele prebaciti na najbolju prijateljicu Mirele Bubalo – Aminu Ohranović koja je, također, povezana za agencijom koja je vlasnik domene

Amer Bukvić optužuje crnogorskog biznismena: Duško Knežević laže da sam mu čestitao svrgavanje Mile Đukanovića

Direktor BBI Banke Amer Bukvić tvrdi da je crnogorski biznismen Duško Knežević izmislio da mu je čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

“Kada sam to vidio, odmah sam mu poslao poruku”, kazao je danas za direktor Bukvić.

Zbog te, navodne, Kneževićeve izmišljotine Bukvić je danas, nakon teksta Istrage, podnio ostavku na mjesto člana Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici koji je u vlasništvu crnogorskog biznismena kojeg, zbog pranja novca, potražuje tamošnje pravosuđe.

“Poštovani gospodine Knežević, vezano sa Vaše izjave u program televizije A1 i navodne čestitke Amera Bukvića, predsjednika Uprave BBI Banke izbornim pobjednicima u Crnoj Gori, molimo Vas da objavite demanti. Amer Bukvić nije komentirao niti čestitao izborne rezultate u Crnoj Gori, ni javno niti privatnim porukama”, napisao je Bukvić Dušku Kneževiću.

Direktor BBI Banke ustupio nam je svoju prepisku sa odbjeglim biznismenom koji je svoje carstvo stekao u periodu dok je bio blizak prijatelj Mila Đukanovića.

“Šta je ovo? Kako ovdje mene spominješ? Nikada ti ja nisam poslao poruku da ti čestitam. Nevjerovatno. Ja se moram od ovoga ograditi. Nije mi jasno kako ovako hladno možeš neistinu pričati. Čuj, ja ti čestitao”, napisao je Bukvić u prepisci koju nam je ustupio.

Knežević je četiri sata kasnije odgovorio: “ti si stari moj jaran, ja znam da ti je Mila žao, ali moraš da ideš uz pobjednike”.

Preostalu prepisku Bukvić nam nije ustupio, ali je potvrdio da je bio angažovan na Kneževićevom Univerzitetu u Podgorici, te da su sarađivali oko organizacije Biznis foruma koji organizira BBI Banka. Duško Knežević je 2018. godine bio jedan od panelista na Bukvićevom sarajevskom Biznis forumu, a iste godine direktor BBI Banke je postao član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran.

Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je vlasnik  Atlas Grupe u okviru koje je djelovala, Atlas Banka, Univerzitet Mediteran, a bio je i  vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve. U Rusiji im je 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje. Odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  i sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačeniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” bjavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

Noć nakon posljednjih crnogorskih izbora, Knežević je u živom prenosu na svom youtube kanalu rekao da je primio čestitku od Amera Bukvića iz Sarajeva.

“Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”, pročitao je Knežević navodnu Bukvićevu poruku.

(Video) Duško Knežević odao Amera Bukvića: Direktor BBI Banke čestitao pad režima Mile Đukanovića

Posljednji je dan avgusta ove godine. Noć ranije saopćeni su izborni rezultati u Crnoj Gori i bilo je jasno da Milo Đukanović više nema parlamentarnu većinu. Presudio mu je Dritan Abazović, sarajevski student i predsjednik Građanskog pokreta URA koji je kazao da želi koaliciju sa Demokratskim frontom, proruskom i prosprkom partijom koja traži povlačenje priznanja Kosova, preispitivanja članstva u NATO-u, te približavanje stavova sa Ruskom Federacijom. Širom Crne Gore, Republike Srpske i dijelovima Srbije proslavljao se pad režima Mile Đukanovića. Biznismen Duško Knežević, bjegunac od crnogorskog pravosuđa zadovoljno je sjedio u svom stanu u Londonu i u live prijenosu na svom YouTube kanalu čitao čestitke koje je primao.

“Amer Bukvić iz Sarajeva”, izgovorio je sadašnji bjegunac, a nekadašnji miljenik Đukanovićevog režima.

Uslijedila je kratka pauza, a onda je nastavio da čita poruku pristiglu od Amera iz Sarajeva.

“Čestitam, gospodine Kneževiću, na izvanrednoj pobjedi i drago mi je što ste srušili režim Mila Đukanovića”.

Knežević se, zatim, uljudno zahvalio te uputio pozdrave svima u Sarajevu, a naročito  Ameru i “njegovoj bankarskoj ekipi”.

Jedini bankar iz Sarajeva koji se zove Amer Bukvić je direktor BBI banke.  Ovaj bivši malezijski student slovi za sivu eminenciju Naroda i pravde Elmedina Konakovića čiji je duhovni vođa Muamer Zukorlić, bivši sandžački muftija koji je podržao Dritana Abazovića u njegovim namjerama  da sa vlasti u Crnoj Gori svrgne Milu Đukanovića i vlast napravi sa proruskom partijom Demokratski front. Ali šta povezuje Bukvića i Duška Kneževića? Na prvi pogled – samo bankarstvo. A da li je u pitanju samo to?

Duško Knežević je crnogorski biznismen koji je svoje carstvo gradio u godinama dok je bio blizak Mili Đukanovićem. U njegovom vlasništvu  je Atlas Grupa u okviru koje je djelovala i Atlas Banka. Knežević je bio vlasnik, što formalni, što neformalni, i nekoliko off shore kompanija. Osim toga, Duško Knežević je osnivač i predsjednik Upravnog odbora prvog privatnog podgoričkog Univerziteta Mediteran.

Amer Bukvić je sarajevski biznismen školovan u Maleziji. Od osnivanja je na čelu sarajevske BBI banke, koju su, barem formalno, osnovale dvije banke iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i jedna iz Saudijske Arabije. Većinski dio kontrolišu dvije banke iz Emirata, Dubai Islamic Bank i Abu Dhabi Bank, koje posjeduju po 27,27 posto dionica, što je ukupno 54,54 posto kapitala. Bukvić je proteklih decenija svoji biznis širio vezama sa vladajućom partijom SDA, ali je imao i bliske odnose sa bivšim reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem. I ove činjenice su bitne za nastavak priče.

“Amer Bukvić imenovan za član Upravnog odbora Univerziteta Mediteran u Podgorici”, pohvalili su se 13. jula 2018. godine iz BBI Banke.

Univerzitet Mediteran, naveli smo već, osnovao je crnogorski biznimen Duško Knežević koji je bio prijatelj režima Mila Đukanovića u trenucima kada je njegova Atlas Grupa otvarala kompanije od Londona, preko Kipra, pa sve do Moskve.

U Rusiji je, međutim, 2013. godine, zbog malverzacija  zabranjeno poslovanje njegove Atlas Banke, a odmah naredne godine zahladili su i njegovi odnosi  sa Milom Đukanovićem. Ubrzo je crnogorski režim započeo istrage u Kneževićevim kompanijama zbog sumnje u pranje novca, da bi na kraju ovaj biznismen morao pobjeći iz države i skrasiti se u Londonu odakle je započeo medijsku kampanju protiv Đukanovića i njegovih saradnika. Duško Knežević je, na koncu, objavio snimak na kojem se vidi kako predaje kovertu Slavoljubu Stjepoviću, bivšem gradonačelniku Podgorice koji je visoki funkcioner Đukanovićeve partije DPS. Knežević je tvrdio da je u koverti bilo 100 hiljada eura namijenjenih za DPS-ovu predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora. Dio snimka u slučaju poznatom kao “Koverta” objavljen u januaru 2019. godine, nakon čega je na scenu stupila Đukanovićeva opozicija oličena predvođena Demokratskim frontom. Ipak, jedan od najglasnijih bio je Dritan Abazović, predsjednik Građanskog pokreta URA. On je 12. januara 2019. godine objavio pismo koje je uputio ambasadorima i evropskim zastupnicima, a u kojem je poručio da će “Crna Gora postati privatna država ukoliko se pređe preko ovoga”.

Režim Mila Đukanovića ubrzo je uzvratio. Za Duškom Kneževićem je raspisana Interpolova potjernica (u avgustu ove godine Interpol je potjernicu izbacio iz sistema), ali on je mirno živio u Londonu odakle je javnosti saopćavao detalje o sumnjivim poslovima DPS-a i vladajuće strukture u Crnoj Gori. U tom periodu crnogorske vlasti pojačale su pritisak na Kneževićeve kompanije, pa tako i na Univerzitet  “Mediteran” u Podgorici, u čijim je rukovodnim strukturama bio sarajevski bankar Amer Bukvić, koji je, kao što se može vidjeti na snimku u prilogu, čestitao pad režima Mile Đukanovića.

Amer Bukvić je, rekosmo, bivši malezijski student, a profesor mu je bio Mustafa efendija Cerić. Godinama kasnije, nakon što je Bukvić postao prvi čovjek BBI Banke sa sjedištem u Sarajevu, imenovao je svog profesora i tada reisiu-l-ulemu Cerića za člana Šerijatskog odbora BBI Banke. U decembru 2007. godine, Mustafa ef. Cerić, u svojstvu poglavara Islamske zajednice u BiH, i Amer Bukvić, kao direktor BBI Banke, potpisali su Memorandum o razumijevanju o radu i funkcionisanju Povjerilačkog fonda Islamske banke za razvoj.

U tom periodu, u Upravi BBI Banke radio je Amel Kovačević, koji je, također, malezijski student. Nakon što je Elmedin Konaković napustio SDA, Bukvićev saradnik Amel Kovačević se priključio Narodu i pravdi. Kasnije će, iz kvote NiP-a, postati ministar finansija u Vladi Kantona Sarajevo sa Edinom Fortom čelu, unatoč činjenici da je bio dio afere Panama papers u okviru koje je dokumentovano da je imao račune u off shore zoni kako bi izbjegao plaćanje poreza. U svojstvu kantonalnog ministra finansija, Amel Kovačević je 2019. godine potpisao Sporazum o sponzorstvu BBI foruma, kojeg organizira – BBI Banka u kojoj je bio direktor prije stupanja na funkciju u Vladi Kantona Sarajevo.

U novembru 2019. godine Vlada Kantona Sarajevo potpisala ugovor sa BBI Bankom o kreditiranju privednika putem te banke. Ugovor su potpisali – tadašnji kantonalni ministar privrede i kadar NiP-a Haris Bašić i direktor BBI Banke – Amer Bukvić

Istovremeno, Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde tada u svojstvu predsjednika Skupštine Kantona Sarajevo dodijelio je Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti (BANU) 60 hiljada maraka. Na čelu BANU-a bio je Muamer Zukorlić, bivši sandžački muftija koji se otisnuo u politiku i osnovao Stranku pravde i pomirenja.

Crnogorski ogranak Zukorlićeve stranke na posljednjim je izborima bio u koaliciji sa Dritanom Abazovićem i njegovim pokretom URA.

Bivši reis Mustafa Cerić javno je, na svom Facebook profilu, podržao Dritana Abazovića, optuživši Milu Đukanovića da je ojačao srpski nacionalizam.

Amer Bukvić, direktor BBI Banke svom je crnogorskom poslovnom partneru osumnjičenom za pranje novca čestitao rušenje režima Mile Đukanovića.

Ruske evropske operacije: Novičok, plin i špijuni za destabilizaciju političkih oponenata

Ukrajina, Crna Gora, Makedonija, Bjelorusija. Zbivanja u ovim evropskim državama  dokazuju da se Ruska Federacija ne libi upotrijebiti silu kako bi ostvarila svoje ciljeve. Posljednja u nizu je Bjelorusija, država gdje probuđena opozicija, u do sada nezabilježenom broju, mirno protestvuje protiv vlasti Aleksandra Lukašenka i njegovih namještenih izbora. Lukašenko već odavno vlada Putinovim stilom. Obojica zloupotrebljavaju sigurnosne službe, proganjaju opozicionare, ograničavaju slobodu govora, manje-više loše upravljaju svojim ekonomijama i, na koncu, na sve načine sprječavaju prvedbu slobodnih i fer izbora, uz  očiglednu želju da doživotno ostanu na vlasti.

Nakon reakcije zapadnih zemalja koje su pozvale Lukašenkov režim zbog gušenja ljudskih prava, te razmotrile uvođenje sankcija, ruski predsjednik Vladimir Putin uvratio je upozorenjem da se druge države ne smiju miješati u unutrašnja bjeloruska pitanja.  Pojedini ruski mediji već su plasirali priču I o mogućoj ruskoj intervenciji u Bjelorusiji, ukoliko padne režim Aleksadra Lukašenka. A ta intervencija bi se ogledala u slanju navodnih paravojnih grupacija  – po uzoru na Ukrajinu.

Ruski propagandisti su već stigli u Minsk i direktno utiču na uređivanje glavnih medija u toj državi. Bjeloruski predsjednik Lukašenko je naveo da ih je on pozvao, te da ih plaća prijateljska Rusije. Pojedini ruski proputinovi analitičari već javno predlažu da nakon medijskih eksperata u Bjelorusiju otputuju i privatni plaćenici, poput onih iz “Wagner grupe“ koja je u vlasništvu Yevgenya Prigozhina.

Uporedo sa gušenjem opozicije u Bjelorusiji, Vladimir Putin je gušio i svoju opoziciju. Aleksey Navalny je je otrovan poznatim modernim ruskim oružjem – novičokom. Tek ponedjeljak se u Njemačkoj probudio iz kome u koju je pao još 20. Avgusta, Upravio je Navalny u podržavao bjelorusku opoziciju. Za razliku od Putina, Lukašenko je, zasada, malo blaži u odnosu prema opozicionarima.  On koristi sve svoje kapacitete  mogućnosti da kriminalizira opoziciju.

Dakle, Putin i njegovi saveznici koriste sve metode, od  propaganda do trovanja kako bi ušutkali opoziciju. Akcije protiv navodnih “državnih neprijatelja” Putin sve više provodi i u inostranstvu,

Crna Gora je jedna od država u kojoj je u organizaciji ruskih špijuna pokušan državni udar, na dan izbora 2016. godine. U Makedoniji su proruski političari izazvali nerede u tamošnjem parlamentu kako bi spriječili dolazak na vlast prozapadnog lidera Zorana Zaeva. Balkanske države su u posljednje vrijeme pod sve većim pritiskom Ruske Federacije. Sigurnosne službe Belgije, Slovačke, Austrije, Češke, Norveške, Bugarske i Albanije posljednjih su godina protjerali ili proglasili nepoželjnim više ruskih diplomata koji su, zapravo, bili obavještajci. Iz BiG, za sada, niko nije protjeran, ali je ruskom obavještajcu Vladislavu Filippovu zabranjen ulazak u BiH, gdje je trebao biti vojni ataše u Ambasadi Ruske Federacije.

No, ruski obavještajci nisu jedini problem. Ruska Federacija svoj uticaj posljednjih godina širi preko Gazproma i energetske politike. Hrvatska je potpisala decenijske ugovore sa ruskim Gapromom koji bi tu državu trebao snabdijevati plinom. Slična situacija je i BiH, a vlasi Republike Srpske nastoje na sve načine spriječiti gradnju Jadransko-jonskog plinovoda koji bi smanjio uticaj Rusije na energetsku politiku BiH. Zbog samo jednog izvora snabdijevanja plinom, Ruska Federacija koristi mehanizam ucjene u državama Zapadnog Balkana.

Ljubomir Filipović iz Crne Gore piše za Istragu: Nije Dritan pobijedio, pobijedila je crkva

Emocijama nabijena situacija u našoj zemlji zahtjeva od nas da ne zanemarimo emocije. Promjena na izborima nakon trideset godina vlasti jedne partije trebala bi da donese nadu, da probudi patriotizam i vjeru u bolje sjutra. Ipak, izborna noć i dan nakon te noći donijeli su nam strah praćen osjećajem neizvjesnosti i nesigurnosti. Gospodin Abazović je u srijedu rekao da je „gotovo sa evropskim Lukašenkom“ i dokazao da, iako doctor politikologije sa sarajevskog univerziteta, slabo barata komparacijom političkih sistema, a još slabije političkom geografijom. Neko bi trebao da gospodina Abazovića poduči da je Bjelorusija isto u Evropi, ali i da Đukanović nema veze sa Lukašenkom. Možda bi najbolje bilo da to urade njegovi koalicioni partneri i heroji promjene, koji danima na društvenim mrežama i u kolumnama po ruskim portalima veličaju lik i djelo upravo Aleksandra Grigorijeviča.

Da je Đukanović Lukašenko, gospodin Abazović bi davno bio u zatvoru i mučen u najboljem slučaju, a da je Crna Gora Bjelorusija, narod a bi, nakon pobjede na izborima, na ulice izašao sa crnogorskim zastavama, pokazujući zrelost i patriotizam. Kod nas se desilo suprotno, ljudi su izašli sa srpskim zastavama, izašli su pripadnici lokalnih podružnica organizacija poput Srbske časti i Noćnih vukova, i zapjevali su, ali nisu pjevali Crnoj Gori. Zapjevali su u mojoj Budvi, mediteranskom i antičkom gradu „Moj đedo silno je izgledo, i dalje je ljuta zmija kokarda mu sija“ i to na velikom razglasu instaliranom ispred gradske kuće, na Trgu sunca, koju je Abazovićeva URA „oslobodila“ još 2016. godine, davajući i tada jedan odlučujući glas za većinu Demokratskom Frontu.

Danas, nakon četiri godine, Demokratski Front u Budvi ima skoro apsolutnu većinu, i URA mu više i ne treba. Svejedno, URA je već juče ušla ponovo u staru koaliciju, birajući opet gradonačelnika iz redova islamofobnog i etno-nacionalističkog Fronta. Bez ijedne riječi o tehničkoj ekspertskoj upravi na lokalnom nivou.

Već četiri godine mi živimo realnost nove vlasti u Budvi. I moram napomenuti da sam tada kao zamjenik i jedno vrijeme vršilac dužnosti gradonačelnika i sam bio za promjenu. Ne samo da sam bio za promjenu, nego sam i aktivno učestvovao u njoj. Podnio sam ostavku zbog korupcije i svega onog lošeg što je predstavljala vlast DPS-a. Podnio ostavku, i u svom gradu organizovao opoziciju i koordinisao njihovim akcijama i značajno doprinio izbornoj pobjedi. Bio sam jedan od najdgovornih za rušenje osamnaestogodišnje koalicije DPS-SDP koja je izvojevala crnogorsku nezavisnost. Mislio sam da je smjena DPS preča od svega drugog. Naivno sam vjerovao da možemo ukrotiti konja velikosrpskog nacionalizma, ali smo se kao grad vrlo brzo našli pod njegovim kopitima, kako je to poetično primjetio Andrej Nikolaidis. Ogromne količine gradskog novca počele su da se koriste za razne ekstremističke festivale, događaje, okupljanja i organizacije, koje su često imale krinku humanitarnih i kulturnih događaja. „Besmtrni puk“, „Srbi za Srbe“, navijačke grupacije beogradskih klubova preplavile su Budvu. URA nijednom nije odreagovala na to. Čak su njeni funkcioneri aktivno uzimali učešća u ovim  događajima.

Zato sam odlučio da se na ovim izborima iskupim za svoju grešku iz 2016. godine, da ne bih doživio da se isto ponovi na državnom nivou. Iako sam sebe iskupio, nisam uspio da ubijedim ljude poput Abazovića da ne čine ovo što čine. Jer se ono što sam predmnijevao upravo događa pred našim očima. Nije Dritan pobijedio, niti je pobijedila njegova ideja građanske, slobodne i evropske Crne Gore. Pobijedila je crkva, I pobijedile su destruktivne snage i instituti probuđenog velikosrpskog nacionalizma. I to ne sponatno, već u jednom dobro osmišljenom i od strane srpske vlade finansiranom poduhvatu, koji aktivno traje od decembra prošle godine. Sadašnja situacija prijeti da dovede u pitanje spoljnopolitičko usmjerenje Crne Gore, da dovede u pitanje njenu posvećenost regionalnoj saradnji, i na kraju krajeva da nas dovede u situaciju da suštinski Crna Gora prestane da postoji kao nezavisna i prosperitetna država.Kada kažem ovo, svjestan sam da je teško formalno sve ovo odraditi u doglednom periodu. Ali ne morate formalno izgubiti nezavisnost, da biste izgubili nezavisnost. Ne mora se izaći iz NATO, da biste bili nekooperativna članica kaošto je trenutno Turska na primjer. Dovoljno je da se na par ključnih mjesta u spoljnoj politici ili bezbjednosnim strukturama provuku „eksperti“ lojalni Vučiću ili Putinu.

Ipak da ne završim sa mračnim anticipacijama, želim da otklonim svaku sumnju da bih ikad podržao bilo kakav pokušaj nasilne prekompozicije izborne volje građana koji bi nas povukao još dublje u ambis. Biračko tijelo je reklo svoje, i jedino što sada kao građanske snage možemo da uradimo je da agresivnije nego ikad pratimo poteze nove vlasti i da im ne damo da dišu. Da ih natjeramo da na scene kao one u Pljevljima odreaguju revnosno i da zaustave svoje pristalice u njihovim genocidnim namjerama. Ova zemlja je uz neka tragična dešavanja, kao što su Durbovnik, Bukovica, Štrpci, deportacije i Kaluđerski Laz, ipak uspjela da sačuva minimum bezbjednosti svojim građanima tokom devedesetih kada su svi oko nas gubili glavu. Glupo je da sada dopustimo zakašnjelom refleksu da nas potpuno resetuje.


Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...