Sljedećeg ponedjeljka, tačno u podne, Velika Britanija će sa dva minuta šutnje odati posljednju počast svojoj kraljici. Bit će to istovremeno i kraj desetodnevne nacionalne žalosti, proglašene uz službenu obavijest o smrti Elizabete Druge. Protokol o posljednjem ispraćaju najdugovječnije vladarice već je poznat do svakog detalja, a očekuje se da će oboriti sve rekorde, uključujući i posljednji ispraćaj princeze Diane, koji je televizijski pratilo više od 30 miliona Britanaca i više od dvije milijarde gledatelja diljem svijeta, te je tako postao jedan od najgledanijih događaja u povijesti malih ekrana.
Kunisanje i Titova posjeta
Za razliku od nekadašnje narodne princeze, kraljica Elizabeta, recimo, nikada nije dala niti jedan intervju, ali jeste donijela odluke o svemu onome što će biti uživo na ekranu poput prenosa krunisanja, božićnog obraćanja, pa i svog, nakon smrti princeze od Velsa. “Moraju da me vide da bi mi povjerovali”, govorila je pokazujući koliko dobro razumije filozofiju medija.
I oni koji ništa nisu znali o njoj ovih su dana shvatili značaj njezine vladavine koja je počela 6. februara 1952, nakon smrti oca. Kraljica je postala s 25 godina, a svečanost krunisanja je održana 1953, iste one godine kada je Veliku Britaniju posjetio Josip Broz Tito. U seriji razgovora objavljenih u našem listu, Raif Dizdarević je govorio o značaju tog događaja za bivšu Jugoslaviju i tadašnji svijet. Bio je to prvi Titov izlazak iz zemlje nakon 1948. i Rezolucije Informbiroa, odnosno Titovog historijskog ne Rusiji i njezinom tadašnjem lideru Josifu Visarjonoviču Staljinu koji je pod čvrstom čizmom držao kompletan Istočni blok. Sjećajući se tog vremena, Dizdarević, tada otpravnik poslova u Bugarskoj, vratio se na sami kraj ‘52, vrijeme kulminacije agresivnog pritiska SSSR-a i lagera svim sredstvima, kada su upravo otpravnici poslova u lagerskim zemljama, zato što su radili u nevjerovatno teškim uslovima, pozvani na 6. kongres KPJ u Zagrebu. To je doba odlučnijih demokratskih promjena u sistemu i ulozi partije, od tada Saveza komunista Jugoslavije, vrijeme kada se bivša nam domovina okreće i jačem unutrašnjem razvoju i kada Tito u čuvenoj Užičkoj 15, u Beogradu, organizira i posebno savjetovanje s onima koji su na prvoj linije fronte s Rusijom. Tada im priča o pripremama odlaska u London i raznim kombinacijama, čak i da iz bezbjednosnih razloga putuje inkognito, što je on odbio i rekao – ili zvanična posjeta ili nikakva. Tito kaže: “Reći ću Englezima, ako budu od mene nešto tražili, da sam ja došao da tražim, a ne da dajem, jer su ranije od mene, u razgovorima, a naročito u pregovorima sa Churchillom, tražili da na neki način vratimo kralja Petra Karađorđevića.” Iako je kratko nakon Titove posjete Britaniji – održane uz maksimalan protokolarni nivo i politički značaj – umro Staljin, ipak je ovaj događaj zasjenio čak i takvu vijest i čuvao svjetski publicitet do te mjere da se decenijama kasnije prepričavalo kako je kraljica, nakon razgovora s Titom prije i tokom večere, kad se oprostila s njim, rekla svojim suradnicima: “Ako je ovaj gospodin metalostrugar, ja nisam engleska kraljica”.
Dizdarević je, kao predsjednik Predsjedništva SRBiH, vodio delegaciju Bosne i Hercegovine na Titovoj sahrani, samitu čovječanstva, kako su svjetski mediji nazvali događaj od 8. maja 1980. U Beogradu se tada okupilo 218 delegacija iz 126 zemalja, među kojima 33 predsjednika država, 21 premijer, četiri kralja i pet prinčeva. Madelaine Albright, nekadašnja državna sekretarka SAD-a, u svojoj knjizi “Read my Pins” piše o Titovoj sahrani kojoj je prisustvovala i objavljuje i fotografiju iz Beograda, uz potpis u kome kaže kako se na slici ne vidi od ogromne gužve: ona je, objašnjava, skroz lijevo, kao neko ko je u delegaciju SAD-a, određenu za ispraćaj u Beogradu, pozvana zbog duge historije praćenja politike u ovom dijelu svijeta. U istoj knjizi opisuje i posjetu svog oca diplomate bivšoj Jugoslaviji, kada je on bio jedan od trojice gostiju s kojim je doputovala i supruga, pa su sve supruge od Tita dobile dar. Njezina majka je dobila prsten koji je ona nosila tog 8. maja. Madelaine Albright je imala respektabilnu političku karijeru (umrla je u martu ove godine) tokom koje se izražavala nakitom, otuda i priča o njezinim broševima: upečatljiv je i onaj s ljiljanom, kojim je jasno podržavala našu zemlju, no usuđujem se ustvrditi da je to najmanji njezin doprinos BiH: upravo njoj i američkoj administraciji dugujemo otkrivanje masovnih grobnica sa Srebreničanima, a, uostalom, čitav Memorijalni kompleks u Potočarima svoje postojanje i razvoj – čak i danas – ostvaruje uz izdašnu američku pomoć. Što mi nerijetko zaboravljamo.
Da ostatak planete puno bolje pamti, svjedoči – recimo – i podatak da je pominjana Titova sahrana obilježila 20. stoljeće onim već pomenutim brojkama, a hroničari s njom upoređuju samo posljednje ispraćaje Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Churchill je umro 1965. i sahranjen je u Vestminsterskoj opatiji. Od tada tu nije bilo državnih sahrana, sljedeća će biti ova kraljičina. I, kako već rekoh, nema uopće sumnje da će po broju okupljenih nadmašiti posljednje ispraćaje svojih suvremenika, onih koji su kreirali svijet 20. stoljeća i možda baš zato mediji širom svijeta smrt Elizabete Druge već nazivaju stvarnim krajem prošlog milenija. Zastanimo načas u epohi koju su determinirali svjetski ratovi, u kojoj je fašizam zaustavljen iako ne i posve pobijeđen, u kojoj se – u jednom trenutku, onom kad je pao Berlinski zid – činilo da je dobrobit ljudskog roda zajednička misija. I stoljeću u kome je Elizabeta Druga bila neprikosnoveni predstavnik monarhije u demokratskom društvu. Simbol, zapravo, i vladarica koja je insistirala na pravdanju svakog centa potrošenog od poreskih obveznika. Kraljica koja je kršenjem protokola pokazivala svoju naklonost: kako drugačije opisati njezinu potrebu da prvog ambasadora Republike BiH u Londonu prilikom predaje akreditiva ugosti duže nego je propisano, uz pitanje supruzi Muhameda Filipovića da li je živjela u opsjednutom Sarajevu? Šta god mi mislili o nedopustivoj evropskoj toleranciji ratova devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije, koliko god uloge francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda i britanskog premijera Johna Majora bile promiloševićevske, kraljičina naklonost i podrška javnosti Francuske bile su i ostale melem na ratne bosanskohercegovačke rane.
Kočničar EU puta
Danas, eventualno, možemo govoriti o Emmanuelu Macronu kao kočničaru EU puta zemalja Zapadnog Balkana, ali još i više o posvemašnjoj nezainteresiranosti balkanskih zemalja za uskakanje u zapadni voz. Od čega treba izuzeti Sjevernu Makedoniju, na kojoj je Macron i pokazao svoj elitistički stav. Ostatak – dakle, Crna Gora, Srbija i BiH – unutrašnjim nedaćama pravda nespremnost svojih političkih elita da se odmaknu od korupcije i vladarskih života na kojima im i kraljevska porodica može pozavidjeti i dohvate reformi. Kada pomenu Tita, pričaju o trećem putu, nespremni da priznaju da je u proces stvaranja Pokreta nesvrstanih i ušao onim svojim ne izrečenim Rusiji. Što danas naprosto nema ko da kaže: u Crnoj Gori antizapadna koalicija hoće vlast, Vučić (ne)skriveno slavi Putina, a mi bismo prijateljsku fudbalsku utakmicu. Dok nam djeca odlaze na zapad, naši političari slave autokrate s istoka. I tu zapravo završavaju sve naše priče o demokraciji, prijateljima i onim drugim. Kuda god išao ovaj svijet, narednog ponedjeljka će se zaustaviti da isprati britansku kraljicu. Možda je to i prilika za pogled u domaće ogledalo.
