Kada je 2020. u velikoj operaciji Beograda i Kvinte rušen Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista, kao jedan od razloga za to navođena je i „potreba za promjenama“. Đukanović je na vlasti bio duže od tri decenije. Demokratija u kojoj nema smjene vlasti na izborima nije funkcionalna. Osim toga, ugledni međunarodni think tankovi isticali su da je koncept „stabilokratije“ na Balkanu postao odveć težak teg koji koči razvoj regiona. Umjesto lidera koji su obezbjeđivali kooperativnost i stabilnost Zapad je na vlast trebao dovesti druge: to je bila poenta nalaza.
Nakon DPS-a, sa vlasti je sa sličnom argumentacijom srušena i SDA. Propagandisti stranoga uticaja u BiH i regionu tvrdili su da je to tek početak: da će uskoro biti zamijenjena čitava politička elita na Balkanu. To se, naravno, nije desilo. Svi su ostali na svojim mjestima, osim Bakira i Mila. Čak i teško grogiranog Vučića Zapad i dalje pridržava, odbijajući da podrži studentske proteste u Srbiji koji su odavno postali opštenarodni.
Neki kažu da Kvinta ruši Dodika. Ja ne mislim tako. Ali recimo da je to moguće. No ono što nije moguće nego sigurno je ovo: Kvinta je i u ovom mandatu Dodika instalirala na vlast. Trojka je mogla izbjeći Dodika i ostaviti ga van vlasti. Nije. Tako nije učinila mimo volje Kvinte. Naprotiv. Kao što ni HDZ sada Dodika ne održava u vlasti mimo volje Kvinte.
HDZ je u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj na vlasti jednako dugo koliko je u Crnoj Gori bio DPS: pauzirao je, zapravo, jedan izborni ciklus. Ali je zato na vlasti odradio i jedan ciklus duže od DPS-a.
Po onome što je nama rečeno u Crnoj Gori, to je jasan znak da demokratija ne funkcioniše. Ali Kvinta ne samo da nije srušila HDZ, nego je u Bosni i Hercegovini Visoki predstavnik suspendovao Ustav da bi obezbijedio vlast te partije.
Ili ćete imati demokratsko političko predstavljanje građana, ili ćete imati predstavljanje konstitutivnih naroda: ne može i jedno i drugo. Ili ćete imati na izborima slobodno izraženu volju građana, ili ćete imati izbore koji reflektuju interese i volju Kvinte: ne može i jedno i drugo. Crna Gora i Bosna i Hercegovina niti su slobodne demokratije, niti su istinski suverene i nezavisne države. One to nisu bile ni pod DPS/SDA vlašću, niti su to nakon takozvanih demokratskih promjena.
DPS i SDA su prema sistemu postale kritične tek kada ih je ovaj uklonio sa vlasti. Dok su vladali, sistem im je valjao. Uzgred: ni sada se ne ubijaju od istinite i temeljne kritike, jer se nadaju da će ih sistem i vratiti u fotelje.
Vrijeme pred nama, koje je već počelo i koje je dodatno ubrzano Trumpovom drugom pobjedom na izborima, sve je samo ne naklonjeno liberalnoj demokratiji. Liberalno-demokratski konsenzus je srušila Imperija, koja ga je i promovisala i finansirala, zato što je procijenila da će moć nadalje moći održavati jedino golom silom. Imperija danas čak i lažnu, fasadnu demokratiju (što parlamentarna demokratija uvijek jeste) vidi kao prijetnju vlastitoj moći i interesu.
Onaj (čitaj: mi) ko do sada nije izgradio demokratiju i njene institucije, tek ih sada neće izgraditi. Budućnost Bosne i Hercegovine i Crne Gore nije ni svijetla ni demokratska. Ovdašnja će društva sve brže kliziti sve dalje u desno. Neće nedostajati lažnih demokratskih inicijativa o takozvanom pomirenju, ali demokratije će biti sve manje a etničke distance i političkih praksi autoritarizma sve više.
Budući da iz istorije, pa ni iz vlastitih grešaka, niko nikada ništa nije naučio, bespredmetno je očekivati da naučimo makar ovo: za sve što nam se desilo i desiće nam se prvenstveno smo krivi mi sami. I ono što nam je učinjeno – a učinjeno nam je, kao i svim podanicima ovoga svijeta, mnogo zla – rezultat je naših slabosti. Kojima je korijen u neprosvijećenosti.
Nju, neprosvijećenost, lako ćete prepoznati po grozničavom odbijanju odgovornosti za vlastitu sudbinu. Još Kant je neprosvijećenost objasnio kao samoskrivljeno nepunoljetstvo.
