Na koncertu – šugave – grupe Coldplay dvoje ljudi koji postojano gaze u starost snimljeni su kako se grle.
Snimak je prikazan na džinovskom ekranu na mjestu održavanja koncerta. Potom je, valjda se tako kaže, postao viralan: dakle predmet neutažive voajerske potrebe da se uživa u nesreći, sramoti i, ako je moguće, smrti drugih ljudi. Što se obično označava eufemizmom „javnost ima pravo da zna“. Ispostavilo se da je tip oženjen i da je ljubavnicu poveo na koncert.
Ha, šta reći? Ukus je karakter a karakter sudbina. Prisustvo na koncertu Coldplay-a ukazuje na odsustvo ukusa, a to, opet, na odsustvo karaktera. Što na ovom svijetu obično vodi do para i uspjeha. Ali je ovoga puta bilo drugačije: tip je najprije najebao od žene, potom je morao dati ostavku na mjesto direktora firme. Zašto? Jer je firma procijenila da će negativni publicitet negativno uticati na njen finansijski bilans.
Enter Bosna i Hercegovina. Dok su u privatnim firmama ljudi prisiljeni da daju ostavku zato što grle ljubavnicu, u Bosni ne postoji ništa što bi, makar hipotetički, moglo biti razlog za ostavku bilo kojeg javnog funkcionera. Javno si povezan sa narko-kartelom, koji ti organizuje putovanja. Tvoj kum je sa tim kartelom u više no srdačnim odnosima. Ništa zato. Samo nastaviš da radiš svoj posao – da vodiš spoljnu politiku BiH, recimo. Zajebeš ugovor sa nekakvim Slovencima i zbog toga im država mora platiti 100 plus miliona eura. Ko je kriv? Niko. Ko će odgovarati? Niko.
Zajebeš 100, 200, 300, a biće, abd, sljedeći put i pola milijardi evropskih fondova, pa zbog tebe država, dakle građani, neće dobiti te pare. U čemu je problem? Đe je, ba, zapelo? Nećemo „naše“ ljude smjenjivati zbog takvih sitnica.
Ismijavaš i podjebavaš državu Bosnu i Hercegovinu, praktično svaki dan činiš krivična djela i donosiš antiustavne odluke. Na kraju te oni koji su dužni da te uhapse i kazne otprate do onih koji će te od svake odgovornosti osloboditi. Za to, naravno, niko neće odgovarati, jer u Bosni i Hercegovini se nesprovođenje zakona i veleizdaja smatraju politikom pomirenja i smanjenja etničkih tenzija.
Jesu li i vas, kao i mene, kad ste bili mali učili da se zločin ne isplati? Pitam za druga, jer stvarnost pokazuje upravo suprotno: u Bosni i Hercegovini je dobro baviti se kriminalom. Ovdje ljude koji krše ustavni poredak policija sprovodi do suda koji će ih osloboditi, dok hapsi nesretnike koji sijeku drva u državnoj šumi. Stvari, budimo realni, stoje ovako: što je teže, veće i štetnije krivično djelo, veće su šanse da će ono ostati nekažnjeno. Ovdje vrijedi napomenuti kako je selektivna pravda najgora vrsta nepravde.
Znate one firme čija imena možete pročitati na ružnim, jeftinim reklamama iznad ružnih, jeftinih zgrada u kojima se nalaze njihove više no skromne kancelarije? One na kojima piše neko ime, tipa „Sanela“, „Eko-eksport“ ili „Munja“, pa onda ono – D.O.O. Što znači – društvo sa ograničenom odgovornošću. Čestitam nam svima, jer nema nevinih: Bosna i Hercegovina je uspješno pretvorena u društvo apsolutne neodgovornosti.
