Bosna i Hercegovina se pretvara u distrikt. Ne, ničija zemlja. Već zemlja kojom će podjednako, upravljati Beograd i Zagreb. U Sarajevu će se samo formalno potpisivati odluke. Ali one će se donositi u Beogradu i Zagrebu. Zapadne sile su procijenile da je bitnije sačuvati one Hrvate koji ne žele Bosnu i Hercegovinu, nego podržati Hrvate koji žele državu BiH. I zato je svaki Hrvat koji ne želi Bosnu i Hercegovinu, vrijedan kao tri Hrvata koji je žele.
Bošnjački demografski oportunizam je, ubjeđivat će vas zapadni lobisti, opasan koliko velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam. Ko ne vjeruje, neka pročita analizu Eda Josepha. Dakle, kada Bošnjaci prave djecu, to je isto kao i kada srpski i hrvatski nacionalisti ubijaju bošnjačku djecu.
U Bosni i Hercegovini živi preko 50 posto onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Ali njihova objektivna politička moć je svedena na jednu trećinu. Tamo gdje nema Bošnjaka, u Republici Srpskoj, važi građanski i demokratski princip – jedan čovjek, jedan glas. I većina je 50 posto plus jedan glasa. Tamo gdje su Bošnjaci većina, glasa se po principu – jedan Hrvat – tri Bošnjaka. Uz obavezu poštivanja konstitutivnosti Srba. I bez obaveze poštivanja prava 100 hiljada ostalih.
Kada u Predsjedništvo BiH bude izabran Željko Komšić, tada i Dragan Čović i Gabriel Escobar govore o preglasavanju Hrvata. A činjenica je samo da je preglasana politika onih Hrvata kojima je udruženi zločinački poduhvat zvani Herceg-Bosna i dan danas cilj. Nedopustivo je, dakle, po zapadnim, demokratskim standardima da birate nekoga ko je bolji za vašu državu. Od vas se traži da apstiniranjem izaberete onog ko uopće ne želi vašu državu.
Od Bošnjaka se već dvadeset godina očekuje da nešto daju. Tim davanjem bi se, ubjeđujuju ih i Istok i Zapad, smirili srpski i hrvatski nacionalizam. Koliko god bošnjački nacionalizam bio loš, a jeste loš, on se ne može porediti sa velikosrpskim i hrvatskim nacionalizmom. Jer hrvatski i srpski nacionalizam je, zapravo, separatizam. I ne može se plakat protiv Deda Mraza iz Zenice, koliko god bio loš, a loš je, poistovjetiti sa paljenjem svijeća i odavanjem pošte presuđenim ratnim zločincima.
Zamislite državu u kojoj je su, gledajući vjeroispovijest, muslimani najbrojniji, a opet njihova zajednica nema potpisan ugovor sa državom. Za razliku od drugih religijskih zajednica.
Znam, Bosne i Hercegovine nema bez Srba i Hrvata. Bosna i Hercegovina Srbima i Hrvatima pripada onoliko koliko i Bošnjacima. Ali to što pripada Srbima i Hrvatima, ne znači da treba pripadati Srbiji i Hrvatskoj. Problem je što većina Srba i Hrvata iz BiH, zapravo, ne želi BiH. Dakle, većina Srba i Hrvata ne želi državu BiH. A manjina Bošnjaka želi BiH bez Srba i Hrvata.
Evo, recimo, u centru Sarajeva, Bošnjaci su preglasali te „manjinske“ Bošnjake i za načelnika Općine Centar su izabrali Srđana Mandića. U državnom Parlamentu, iz izborne jedinice Sarajevo, sjede trojica zastupnika Srba izabranih „bošnjačkim glasovima“ (Saša Magazinović, Predrag Kojović i Milan Dunović).
Možete li zamisliti da, recimo, u utrci da gradonačelnika Banja Luke pobijedi Bošnjak? Čak i onaj iz SNSD-a.
Ili, da i Širokom Brijegu za državnom zastupnika Hrvati glasaju za bošnjačkog kandidata iz Naše stranke?
Kada to bude moguće, onda će sasvim svejedno biti ko je kandidat za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Sada, nažalost, nije moguće. Jer nije isto da li je Željko Komšić ili je Dragan Čović. Nisu isti Milan Dunović i Sanja Vulić. Nisu isti Vlatko Glavaš i Mario Karamatić.
Nije bošnjački nacionalizam i preglasavanje Hrvata kada glasate za Komšića. Kada glasate čprotiv Dragana Čoviča, ne preglasavate vi Hrvate, već velikohrvatsku politiku koja ratne zločince proglašava – uznicima.
I nije isto kad pravite ili ubijate djecu.
Bošnjački demografski oportunizam nije opasnost za BiH. Možda je on opasnost za neke centre koji u bosanskim muslimanima vide problem. Još jednom da pojednostavim. Bošnjaci iz Republike Srpske su protjerani, njihova zemlja je preknjižena na taj entitet. I nikada nijedna ambasada, nikada nijedan visoki predstavnik nije odlučio nametnuti izmjene Ustava Republike Srpske kojima bi te bošnjačke i hrvatske povratnike zaštitili „pravom veta“ prilikom formiranja Vlade RS. Nikada nikome nije palo napamet da, recimo, u Srebrenici jedan bošnjački glas vrijedi kao tri srpska. Tu vrijede „demokratski principi“. Prvo vas pobiju i protjeraju, i onda vas još „preglasavaju“. Jer je demokratija zasnovana na principu – jedan čovjek jedan glas i 50 posto plus jedan.
U Federaciji, gdje su se Bošnjaci odbranili, njihov glas vrijedi manje. I Srbi i Hrvati imaju pravo veta. A kada „bošnjački demografski oportunizam“ zasmeta, vaskrsne Christian Schmidt.
