Elmedin Konaković nije bio ni najmanje iznenađen ponašanjem dijela navijača u dvorani „Mirza Delibašić“ u Sarajevu u nedjelju navečer na košarkaškoj utakmici između Bosne i Hercegovine i Srbije. Zvižduci tokom intoniranja himne Srbije i pjesme koje su se zaorile iz grla stotina bh. navijača (“moj mitraljez i njegovo zrno četnike će zaviti u crno”; “nikad te niko mrziti neće, kao što te mrzim ja“), i slikoviti citati poput “moja je sablja sjekla prije nego je tvoja kovana”, ispisani na navijačkim transparentima kao poruka gostujućim košarkašima i državi iz koje dolaze, nisu uopće uznemirili, a još manje šokirali ministra Konakovića. Krajnje nesportsko (blago rečeno) ponašanje dijela gledalaca sa tribina nije izazvalo čak ni zrnce nelagode kod nekadašnjeg košarkaša i direktora KK Bosna. Istina, on je u vrijeme svoje ne baš blistave sportske karijere valjda navikao da mu zvižde sa tribina, pa stoga ga ni nacionalističko divljanje bh. navijača nije zateklo nespremnog, naprotiv. Konaković je, kako je istakao, začuđen očekivanjima da reprezentacija Srbije bude toplo dočekana u Skenderiji i ispraćena aplauzima?!
„Ne zbog košarkaša, tih dobrih momaka… Nego zbog svega onoga što se dešava na relaciji Srbija – BiH. U Srbiji se, da podsjetim sve nas, nalazi desetine ratnih zločinaca koji su krvoločno ubijali, palili, silovali i protjerivali ljude tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tamo je Novak Đukić, čovjek koji je odgovoran za smrt 71 civila, mladih ljudi. Tamo je Duško Kornjača, doktor smrti iz Čajniča. Tamo su desetine ratnih zločinaca koji u Srbiji, ne samo da su dobro dočekani, nego se od njih prave pozitivne priče, oni su heroji. Tako šalju poruku i novim generacijama da je taj model ponašanja prihvatljiv“, ispalio je u jednom dahu Konaković u svom Facebook komentaru o dešavanjima na pomenutoj utakmici.
Kad ministar pravda primitivizam
Na krilima neupitnog patriotskog naboja, šef bh. diplomatije dodao je kako su brojni navijači BiH izgubili nekoga tokom rata te da zbog toga teško mogu kontrolisati svoje emocije. “Na tu dvoranu (Mirza Delibašić, op.a.) tokom rata palo je hiljade granata gdje su zločinci sa brda pokušavali ubiti i ranjavati sportaše koji su sport čuvali u BiH u tim teškim okolnostima“, podsjetio je Konaković, i poručio vlastima Srbije da poštuju sudske presude i isporuče ratne zločince.
Kojom logikom se vodi ministar Konaković kada upoređuje doček košarkaša Srbije, „tih dobrih momaka“, kako sam kaže, od kojih većina nisu bili ni rođeni u vrijeme agresije na BiH, sa statusom heroja koji uživaju ratni zločinci u Srbiji? Kakvo je to razumno opravdanje po kojem Konaković smatra da su zvižduci i uvredljivi, huškački povici sa tribina Skenderije potpuno razumljivi jer, eto, vlasti Srbije štite ratne zločince?
Kad ministar vanjskih poslova jedne države opravdava primitivizam i nacionalističko divljanje u sportskoj dvorani, onda nemamo problem samo sa mladim generacijama takozvanih navijača koji to smatraju potpuno normalnim, nego prije svega sa državom i onima koji je vode. Umjesto da pošalje jasnu poruku da je govor mržnje, posebno na sportskim događajima, neprihvatljiv, Konaković se u svom poznatom maniru čistog, nefiltriranog populizma u najgorem obliku opredijelio da sramotne slike iz Skenderije koje su obišle region dodatno „podeblja“ raspirivanjem međunacionalnih tenzija i jeftinom manipulacijom ratnim traumama građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Nije poznato gdje je ministar Konaković zametnuo svoje gađenje prema politici aktuelnih vlasti Srbije kada je prije dvije godine u društvu potpredsjednika Federacije BiH Igora Stojanovića otišao u Beograd da oda počast žrtavama masakra u „Ribnikaru“, a potom su razdragano produžili na košarkaški spektakl Partizan – Real Madrid da se malo relaksiraju poslije teškog dana. Ne znamo da li su te večeri, dok je srcem navijao na tribinama u Beogradu i bodrio našeg Džanana Musu, Konakoviću bili na pameti Novak Đukić i Duško Kornjača, ili je možda zabrinuto razmišljao o svim tim navijačkim grupama koje su tokom 90-ih i početkom dvijehiljaditih činile neizostavni dio dekora ratno-zločinačkog i kriminalnog miljea Srbije obojenog nacionalnim kičem i zaglušujućim tonovima turbofolka. Kada pronalazi opravdanje za sramotne povike navijača koje smo čuli u Skenderiji, Konaković ujedno pravda i navijače Partizana koji u Beogradu Džananu Musi psuju tursku majku – i to je ono što on, nažalost, ne može razumjeti.
„Voljeni prvaci“ i loši đaci
Nema sumnje da je inspiraciju za „navijačku“ politiku Konaković pronašao kod svoje stranačke kolegice, kantonalne ministrice obrazovanja Naide Hota-Muminović, koja je ovih dana sve svoje ograničene političke i intelektualne kapacitete usmjerila na sankcionisanje jedne nastavnice koja je pred učenikom nesmotreno izjavila da je „Alija (Izetbegović) prodao državu“. Hota-Muminović je zajedno sa svojim stranačkim šefom ovaj nemili incident najoštrije osudila i iskoristila da javnost podsjeti kako je Alija Izetbegović „bio mudar i vješt političar, uvažavan i na Istoku i na Zapadu, voljeni prvak svoga naroda”, te svima poruči kako se negativne tvrdnje o njegovom liku i djelu neće tolerisati. Nije se resorna NiP-ova ministrica ni upola toliko zabrinula i angažovala jer su nam učenici među najgorima u regiji u matematici i prirodnim naukama po međunarodnom istraživanju TIMSS. Važno je samo da djeca (i roditelji!) ne psuju Aliju i državu, a za kvalitet njihovog obrazovanja će se već pobrinuti neka viša sila…
Društvo u kojem se sportski događaji koriste za huškačku retoriku, škole pretvaraju u stranačko-ideološke tabore, a ministri svojim izjavama dodatno potpiruju mržnju koju bi morali gasiti, nema nikakve šanse za svijetlu budućnost. Današnja Srbija, na svu sreću, više nije ona Srbija iz devedesetih o kojoj govori ministar Konaković. „Nove generacije“, navodno zatrovane malignim utjecajem politike na koje se poziva šef NiP-a u pokušaju da opravda ono što se opravdati ne može su iste one generacije, stotine hiljada mladih ljudi, koji već mjesecima na ulicama srbijanskih gradova iz sveg glasa protestuju protiv režima Aleksandra Vučića. A Bosna i Hercegovina neće propasti zbog grupice primitivnih navijača u Skenderiji. Ali može propasti zbog ministara koji razmišljaju kao navijači.
