Do prije nekih deceniju o Bosni i Hercegovini su pisali skoro isključivo stranci. To više nije slučaj. Pojavila se, slučajno jer nismo mi kao zajednica ništa uložili u to, generacija novinara, publicista, akademika iz Bosne i Hercegovine koji ozbiljno pišu o nama i pišu na engleskom, na ozbiljnim mjestima. Stvar je u tome da je jedna grupa akademika izvana dala sebi za pravo da pišući o nama definišu i naše iskustvo i imala je realno nekih petnaest godina da to uradi. Sa pojavom autentičnog i artikulisanog bosanskog glasa, počeo je da se mijenja i narativ.
Njima to nije problem samo sa stanovišta kontrole nad narativom, nego i ozbiljan novčani problem: to je grupa ljudi koji zarađuju jako mnogo prodajući svoju navodnu ekspertizu. Bez ekpertize nema vebinara, uredničkih namještenja, speaking engagements, itd. Ali, to je druga i duga priča.
I stoga zapravo ovih dana svjedočimo jednoj provali bijesa, jednom ubermenschovskom režanju da ostanemo na svom mjestu i da ne pomišljamo da smo jednaki i da imamo pravo da sami definišemo vlastito iskustvo i izvučemo pouke iz njega. Odatle dolaze optužbe za „nedostojnost“ žrtve ili da je komemoracija Srebrenice „nacionalistički projekt“, a genocid „izbrana trauma“, što je samo drugi način da se kaže ono što govori Milorad Dodik, da je Srebrenica „osnivački mit“ Bošnjaka.
Prvo da riješimo jedno: u vezi sa Srebrenicom nema ništa izabrano. I nema nikakvog mita. Srebrenica je sasvim prirodno ugaoni kamen našeg iskustva dvadesetog vijeka. Nikad nijedan genocid, nijedan takav događaj nije morao da bude dokazan na nivou na kojem i Srebrenica: pojedinačne DNK identifikacije svake žrtve. Ne vjerovati u Srebrenicu, znači ne vjerovati u DNK tehnologiju, između ostalog.
Ali, na to se zapravo odnosi moje pitanje: šta i da nije tako? Hoće li nam Njemačka i Srbija govoriti šta nam može biti, a šta ne osnivački mit? Sve nacije imaju svoje founding myths. Nisu svi mitovi, ali svi su krvavi. I mi se po tome ne razlikujemo od drugih evropskih naroda.
Narodi se formiraju oko zajedničkog iskustva, zajedničke traume u koju elite tog naroda učitavaju značenje koje žele ili koje je održivo. Recimo, srpske elite su izabrale da zatiranje muslimanskog stanovništva u Srbiji, Bosni, Kosovu i Makedoniji tokom dva vijeka smatraju centralnim cijelom srpskog osnivačkog mita. Srpski identitet ne bi postojao bez binarne opozicije u odnosu na islam, odnosno osmansko kulturno i vjersko nasljeđe.
I to je sasvim legitimno: Leopold Ranke, između ostalog, pisao je o „čišćenju“ osmanskih muslimana iz Srbije kao o „srpskoj revoluciji“. U tom smislu, nema razlike između Marie-Janine Calic, Florijana Biebera, Michaela Martensa – vodeće akademske i medijske „eksperte“ za Balkan na njemačkom govornom području – i najzatucanijih srpskih nacionalista: balkanski, u ovom slučaju bosanski, muslimani nemaju pravo da sami definišu vlastito iskustvo. Pošto nisu dorasli, to će za njih, ako su sretni učiniti dobrohotni stručnjaci iz Evrope. Ako nisu, onda srpski istoričari, pisci i pjesnici.
Stvar sa Srebrenicom i Bošnjacima je u tome što je prvi put u istoriji grupa koja je dosad bila isključivo predmet istorije, odlučila da sama definiše vlastito iskustvo, sama odredi gdje počinje, gdje završava, i najvažnije kako se to iskustvo zove, kako se imenuje. Što i jeste njen prerogativ. Mi smo jedina grupa ljudi ovlaštena da odluči kada i šta u našoj istoriji počinje, a kada se završava.
Silne napore, milione maraka budžetskog novca uložene u negiranje genocida treba razumjeti u tom kontekstu: srpski nacionalizam i njegovi tradicionalni saveznici (čitaj: njemački i drugi centralnoevropski nacionalizmi) ustvari hoće da definiše naše proživljeno i istorijsko iskustvo. Negiranje genocida nije svrha samo sebi, nego je sastavni dio istorijskog narativa, koji nam je jednom uspješno nametnut. Razlika je mnogo, i ona sa početka ovog teksta je tek jedna. Druga, podjednako važna, je da Jugoslavija, objektivno, nije bila naša država. U obje Jugoslavije istorijski narativ se utvrđivao u beogradskim kulturnim i akademskim krugovima, kao i mjesto svih južnoslavenskih naroda u hijerarhiji jugoslovenske zajednice.
Zato i tako su Hrvati bili „genocidni“, Bošnjaci „Turci“, a Albanci tek obični rasno inferiorni untermensch. Tako i zato je, više kao ilustracija, antifašistički pokret otpora u Drugom svjetskom ratu kidnapovan i monopolisan za Srbe i Srbiju, iako je u stvarnosti središte narodnooslobodilačkog pokreta bila u zapadnim dijelovima Jugoslavije, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao što piše Marko Attila Hoare. Tako i zato su pokolji „Turaka“ u Bosanskoj Krajini u ljeto 1941. predstavljeni kao „narodni ustanak“, a nijedno mjesto četničkog genocidnog pokolja nad bošnjačkim civilima u Sandžaku i istočnoj Bosni nije obilježeno do pred sami kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća.
I sada bi ponovo da napišu istu takvu „istoriju“. I zato bijes i pjena na ustima. Sva sreća pa smo se u međuvremenu upoznali.
(autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)
