“Povlačenje nametnutog zakona (Valentina Inzka o kažnjivosti negiranja genocida i nagrađivanja ratnih zločinaca op.a.) i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH za naš je minimum za povratak.Ako se to ne desi nećemo se vratiti u institucije. I došli smo samo da to kažemo”, saopćila je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić (SNSD).
Kratko. Jasno. Ucjenjivački!Po njoj, to je suština cijele pobune koju predvodi njen šef – Milorad Dodik.
Hoće li stranci prihvatiti ovu igru?
Hoće!
I do sada su. Zašto bi mijenjali modus operandi. Nije tajna da je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da izmijeni krivični zakon Bosne i Hercegovine i u njega ugradi Okvirnu odluku Vijeća Evropske unije o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, objavljena prije tačno 13 godina, u diplomatskoj zajednici u BiH dočekana s gunđanjem, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.
To se čak vidjelo i iz suzdržanih saopćenja iz diplomatskih predstavništava u Sarajevu. A vidjelo se i po razgovorima koje su neki od “naših” stranaca na službi u Bosni i Hercegovini imali u danima prije, ali i nakon što je Inzko odbio lobističke udare i samo copy paste evropsku uredbu.
Došli smo tada u apsurdnu situaciju da oni što su im usta puna evropskog i evroatlantskog puta BiH traže moduse da se ta odrednica izbriše.
Dodik je jedva dočekao priliku. Iz njega je izbilo sve što je želio reći. I da neće državu u kojoj su “muslimani većina” i da je visoki predstavnik lažov i da su Amerikanci ubice (srpske) djece…
Iza scene, tražio je i nalazio sagovornike i na Zapadu i na Istoku, kojima je pričao priče o “islamskoj opasnosti”, teroristima koji su to samo zato što su muslimani, a od nekih je opet tražio i oružje.
Vješto je prelazio “crvene linije” koje je sam postavljao, pa se onda “povlačio” kako bi neki od zapadnih birokrata poslatih da “srede” stanje u BiH dobili privid da su ga “urazumili” i “curiknuli”.
Sada se vrlo ozbiljno razmatra opcija kako poništiti Inzkovu odluku.
Postoje dva načina:
Sam OHR, odnosno aktuelni visoki predstavnik poništava tu odluku. To mu je u mandatu i već su brojni visoki predstavnici to radili. A radili su jer je većini njih istekao rok trajanja. Neke su nametnute odluke Bonskim ovlastima pretočene u zakone i propise, druge su ispunile svoju svrhu pa su kažnjeni pojedinic uljuđeni…
Ako stranci hoće da ponište zadnju odluku bivšeg visokog predstavnika, onda neka to i urade.
Problem je, međutim, odgovornosti.
Ukidanje Inzkove odluke samo je povod za najnoviju erupciju Dodikovog separatizma. Sa ili bez Inzkove odluke, on će nastaviti sa svojim projektom, uz snažnu podršku Rusije, Srbije, ali i nekih evropskih država i određenih američkih lobističko-političkih krugova.
Nažalost ili nasreću, stranci u BiH nisu spremni prihvatiti i odgovornost. Poništavanje Inzkove odluke bio bi neobjašnjiv i neodbranjiv potez.
On bi pokazao i da evropske vrijednosti, koje su zakletva i za strance i dio domaćih političkih aktera, ne važe za Bosnu i Hercegovinu. Bio bi i poruka najbrojnijem narodu u BiH, građanima Bosne i Hercegovine da ti isti evropski principi za njih ne važe. Orban bi to sigurno podržao. No, kako bi svojoj javnosti u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj…, tamošnji političari to objasnili?
Čak bih bio spreman vjerovati da se Zoranu Milanoviću takav potez ne bi svidio.
Druga opcija, na kojoj se ipak radi, je da se u državnom parlamentu riješi stvar. Svaka nametnuta odluka visokog predstavnika mora biti pretočena u legislativne aktivnosti nadležnog tijela.
U ovom slučaju to je Parlamentarna skupština BiH.
Poslanici bi tu, natpolovičnom većinom u Predstavničkom domu, te propisanom većinom u Domu naroda BiH mogli “riješiti problem”. Politički predstavnici bosanskih Srba tvrdoglavo i prilično jedinstveno, traže da se Inzkova uredba poništi.
Uz “gromoglasnu šutnju” slijede ih i politički izabranici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ostaju – na čistini – politički subjekti sa sjedištem u Sarajevu.
Oni su izloženi sve žešćem pritisku. Prvo se od njih traži rješenje koje će – de facto – nacrtati Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH na narednim izborima.
Zauzvrat se ne nudi ništa. Osim priče da će “BiH opet profunkcionirati”. Paralelno, traže se modusi kako izaći iz blokade koju su uspostavili politički predstavnici bosanskih Srba.
Kao da su oni krivci, od stranaka u Sarajevu se traže prijedlozi, modeli, a pogotovo ustupci. Do sada se izašlo s jednim iskorakom. U Krivični zakon BiH, uz odredbe koje je – opet ističemo – Inzko prepisao iz Evropske direktive, dodati i da se slični propisi odnose i na one koji negiraju genocid u Jasenovcu i veličaju one koji su ga počinili ili bili dio iste zločinačke – ustaške – ideologije koja ga je provela.
Dodik je odmah i beskompromisno odbacio takav prijedlog. Jasno je i zašto. Time bi ušao u klinč sa saveznicima iz političkog korpusa bh. Hrvata.Da se to ne bi desilo – mora biti samo kako on kaže.
I oči nekih od zapadnih posrednika opet su se usmjerile prema Sarajevu. Dakle, od Sarajeva se i po inerciji zahtjieva da opet popusti i napravi ustupak. Ustupak nauštrb temeljnih principa vladavine zakona. Ustupak kakav niko i nikada na Zapadu ne bi smio ni pomisliti napraviti!
Možda se u državnom parlamentu nađe i bošnjačkih ruku koje će glasati za poništavanje Inzkove odluke. Iako je teško vjerovati u to, nije nemoguće. Drugi problem je Ustavni sud BiH. Konkretnije, “problem” je sudija koji je danas stupio na dužnost.
On je iz Albanije. I dalje ne treba ni pisati. Dodiku je to “crvena krpa”. Zamislite šta bi bilo da je bilo ko iz Sarajeva rekao da neki grčki ili bugarski pravnik, na primjer, ne može sjediti u Ustavnom sudu BiH?
Politički bi ga se rastrglo, s pravom!Dodik, pak, svoj zahtjev smatra i legitimnim i legalnim. I sasvim nacistički utemeljenim.
I on, taj i takav, legitiman je i legalan pregovarač s međunarodnim zvaničnicima. Kako god da se epizoda najnovije blokade i bojkota državnih institucija završi, ostaje rastuća gorka spoznaja da jedni principi vrijede za siledžije, a sasvim druge za one koji to nisu, ne umiju i ne mogu biti. Da li se stalnim insistiranjima na ustupcima iz Sarajeva nastoji isprovocirati?
Da li se upornim truhlim kompromisima provodi politika brisanja ove države s mape? Da li se najbrojnijem narodu, ali i građanima ove države poručuje da ipak nemaju šta tražiti. Mogu samo davati. Nekad život i glavu, nekad teritoriju, a nekad samo klimati glavom na još jedan truhli kompromis?
