Sarajevo je opet uhvaćeno na istom mjestu na kojem ga je historija toliko puta zatekla – u trenutku kad misli da se nešto završilo, dok se zapravo tek mijenja scenografija. Presuda Miloradu Dodiku zapalila je tinjajuću, potiskivanu euforiju u glavama i hodnicima zvaničnog Sarajeva.
Ona ista euforija koja se skriva iza ozbiljnih izraza lica na press konferencijama i analitičarskih grimasa u TV studijima. Čim je presuda postala pravosnažna, Dodik je iz političkog fenomena postao nacionalna opsesija. Od ministara, preko političkih komentatora, do svake domaćice s pristupom internetu – svi su dobili pravo da nagađaju hoće li i kako “Mile” otići s političke scene.
A istina? Istina je da niko normalan nije vjerovao da će Dodik otići bez borbe. Čovjek koji se politički izgradio na permanentnoj konfrontaciji, i koji zna da mu političko postojanje znači i ličnu slobodu, ne odlazi mirno, uredno i tiho. To znaju i oni koji ga vole i oni koji ga ne mogu smisliti.
Ono što zabrinjava nije Dodikova upornost, nego naša površnost. Političko Sarajevo se ponaša kao da je presuda njegovo političko smaknuće, a ne još jedna epizoda u seriji koja ima planiranih nekoliko sezona unaprijed.
Zaboravlja se ključna stvar – Dodik nije uzrok, on je samo simptom. Jedna od faza projekta koji traje decenijama i koji u političkom rječniku nosi naziv “srpski svet”. On je lice koje prepoznajemo, ali iza njega stoji aparat ideja, kadrova i centara moći čiji korijeni ne prestaju na entitetskoj liniji nego vode ravno u Beograd, a jednim dijelom i u Moskvu.
I tu dolazimo do suštine problema: lideri probosanskog političkog bloka nemaju plan za dan poslije Dodika. Nema kontura dogovora, nema crvenih linija, nema liste zahtjeva koja bi bila temelj političkog dijaloga sa onima koji dolaze poslije. Umjesto toga, oni su postali komentatori vlastite sudbine, trošeći energiju na pitanja “kada” i “kako” će Dodik otići, kao da će njegov odlazak sam po sebi riješiti bilo šta.
Neće.
Čak i kad ga više ne bude na političkoj sceni, oni koji dođu poslije njega biće proizvod istih nacionalističkih radionica, samo s drukčijom ambalažom. Možda manje bahati pred kamerama, možda uglađeniji u jeziku, ali jednako posvećeni cilju koji se mjeri u teritorijama, ovlastima i slabljenju Bosne i Hercegovine.
Zato je odlazak Dodika, ako i kada se desi, trenutak koji ne smije biti shvaćen kao olakšanje nego kao prilika. Možda posljednja prilika da probosanska politika definiše šta hoće, gdje su joj granice i kako će reagovati kad ih neko pokuša preći. Jer sada političko Sarajevo nema ništa od toga. Danas luta između trivijalnog zaključka da “nije bitno ako Dodik ostane na čelu SNSD-a” i djetinjaste nade da presuda sve rješava.
A ključno pitanje visi u zraku: može li se okupiti politička elita koja ima stvarni izborni i politički legitimitet, i koja bi sjela za sto na kojem piše “interes države Bosne i Hercegovine” – da definira jedinstven nastup prema onima koji dolaze poslije Dodika? Bez te tačke, sve ostalo je pusta improvizacija.
Taj pristup trebao bi podrazumijevati da svaki sljedeći partner iz Banja Luke mora prihvatiti puni teritorijani integritet i politički suverenitet Bosne i Hercegovine, nepovrjedivost njenih granica, puno poštivanje institucija države Bosne i Hercegovine, priznavanje presuda međunarodnih i domaćih pravosudnih instanci, euroatlantske integracije države… Jer ta pitanja ne bi smjela biti dio dijaloga, nego podrazumijevana fakta za sve koji žele biti partneri.
Ne treba biti ni malo naivan – Beograd i Moskva neće prestati da oblikuju politiku u Banjoj Luci samo zato što je jedno ime precrtano. Neće. Zato se Sarajevo mora probuditi iz uloge poslušne domaćice međunarodnoj zajednici, koja ovdje glumi patrijarhalnog gospodara kolonijalne BiH, i početi se ponašati kao subjekt, a ne kao objekat događaja.
Ako ni tada, u tom trenutku promjene, ne budemo imali viziju, onda možda i zaslužujemo da nam historiju pišu drugi. Jer Dodik nije kraj filma. On je samo jedna scena. I pitanje je – hoćemo li u nastavku biti još statisti ili konačno preuzeti glavnu ulogu.
NAP (Patria)
