Iskoristimo događaj u Širokom da se posvetimo pitanju koje rijetko ko otvara u Bosni i Hercegovinu. Pitanju društvene percepcije ateista i govora o ateizmu, odnosno pojedinaca koji nemaju nikakva vjerska uvjerenja, čiji zvanični broj nije zanemariv, ali čiji je stvarni broj sigurno veći. Biti ateista u našem društvu nije potpuno nepoželjno, ali javni govor o ateizmu jeste. Postoji shvatanje da samo vjernici mogu biti diskriminisani.
U našem društvu možeš biti moralan samo ako si vjernik. U takvom poimanju stvarnosti koncept morala ne postoji izvan vjerskog. Zapravo, često čete čuti od svojih prijatelja ili poznanika kada žele nekoga predstaviti kao moralnog čovjeka da kažu “on je hadžija” ili “ide u džamiju”.
,
Ateizam nije koncept sa svojom dogmom, pravilima, hramovima, ili bilo čime što bi oblikovalo jedinstven unikatan identitet tih osoba u nekakvu zajednicu. To je izostanak vjerovanja u boga, pa onda i govoriti o klasičnoj diskriminaciji nije jednostavno.
Međutim, u društvu gdje je biti vjernik i poštovati vjerska pravila vrhunac morala, svako odstupanje je zapravo “nemoralno”. Nevjerovanje je nešto što se shvata kao faza koja će sigurno proći, da li nakon adolescencije, tokom trajanja neke teže bolesti ili u zadnjoj minuti pada aviona u kojem bi se vi mogli potencijalno naći.
Vjernici, raznih boja, su diskriminaciju, ugroženost, segragaciju, “kidnapovali” samo za sebe, u toj mjeri da su postali slijepi na privilegije koje uživaju u bosanskohercegovačkom društvu, izolujući svaki društveni i javni govor koji bi dominaciju vjerskog promišljanja stvarnosti ugrozio.
Vjernici primjećuju samo one trenutke u kojima su njihova shvatanja, ili manifestacija regilioznosti, ugroženi, što se neupitno dešava, ali rijetko dominaciju koju takva shvatanja imaju u društvu.
U Bosni i Hercegovini godišnje, izvan onoga što u svom opisu posla imaju vjerske institucije, imate desetine i stotine tribina koje promovišu vjerska shvatanja, ali gotovo potpuni izostanak javnog govora koji bi osporio takve ideje. Ukoliko kritikujete vjeru u smislu same ideje rizikujete da budete prikazani i kao oni koji kritikuju i narod koji u najvećoj mjeri pripada toj konfesiji.
Postoji određeni strah koji kreira društvena neprihvatljivost, a koja u konačnici onemogućava bilo kakvu društvenu diskusiju o tome.
U državi u kojoj pet-šest vjerskih blagdana postaju gotovo pa nacionalni praznici, gdje imamo skoro pa svakodnevni govor koji jedino vjeru ističe kao vrlinu, teško je očekivati bilo kakvu javnu diskusiju koja bi to osporila.
Otiđite u bilo koji kraj u Bosni i Hercegovini, sa većinskim srpskim, hrvatskim ili bošnjačkim stanovništvom, gdje (ne)postoje etničke tenzije, Stolac, Pale, Široki, Kladanj, Trebinje ili bilo koji drugi grad i pokušajte organizovati tribinu naziva “Bog ne postoji”, dobićete instant reakciju dijela javnosti koja će to smatrati uvredom njihovim vjerskim pravima jer nisu naučili slušati tumačenja koja se kose sa njihovim vjerski uvjerenjima.
Prihvatiće različito tumačenje božjeg postojanja, ali negiranje njegovog postojanja, gotovo sigurno neće. Vjernici su u javnom prostoru, uključujući vjerske institucije, monopolizirale shvatanje šta je to smisao života i morala. Ako to javno osporite, bićete stavljeni na stub srama.
