Od prvog dana u Sarajevu, Christian Schmidt pokazao je neobičnu sklonost ka diplomatskom misionarstvu u ime onih koje ne predstavlja. Umjesto da se fokusira na ono zbog čega je došao, a to je nadzor nad provođenjem civilnih aspekata mira iz Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, Schmidt je otkrio svoju novu strast – voli da glumi šefa diplomatije Bosne i Hercegovine.
Avioni, konferencije, forumi, ukratko putešestvije bez cilja i efekta, postale su njegovo stvarno radno mjesto, dok mu je kabinet u OHR-u očito tek usputna stanica.
Najsvježiji primjer vidjeli smo na Bledu, gdje je BiH imala dva ministra vanjskih poslova, onog imenovanog i zvaničnog Elmedina Konakovića, i jednog iz sjene, u liku visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Slika je bila apsurdna. Migracije jesu problem s kojim se Bosna i Hercegovina bori već godinama, ali je zaista apsurdno da je diplomatski predstavlja njemački migrant, kojeg niko nije ni izabrao, ni imenovao, ali ni ovlastio da u ime Bosne i Hercegovine istupa po svijetu.
Pitanje je jednostavno, ko je Schmidtu dao mandat da putuje svijetom i govori u ime Bosne i Hercegovine? Ne piše u Dejtonu. Ne piše ni u ovlaštenjima OHR-a. Parlament BiH ga nije birao. Predsjedništvo BiH ga nije ovlastilo. Jedini dokument koji Schmidt ima u ruci jeste Aneks 10, a on se bavi nadzorom mira – a ne vođenjem vanjske politike. Ali Schmidt se ponaša kao da mu mandatna ovlaštenja rastu svakim pređenim kilometrom.
Još ozbiljnije pitanje je – ko to sve plaća? Nije tajna da OHR najvećim dijelom finansira Evropska unija, a uz nju i nekoliko država članica PIC-a. Da li su poreski obveznici iz EU dali saglasnost da se njihov novac troši na Schmidtova putovanja, dnevnice i diplomatske nastupe? Da li su članice PIC-a rekle: „Izvolite, trošite na globalnu turneju visokog predstavnika“? Svima je jasno da nisu. Dakle, Schmidt koristi sredstva za ono za šta nikada nisu bila namijenjena. Pitanje je samo hoće li neko zadužen za nadzor nad potrošnjom u OHR-u konačno postaviti to pitanje.
Jer, podsjećamo, Schmidt je tuđim parama plaćao i strane advokate za tuđi (čitaj hrvatski) interes. Sud ga nije pozvao, ali je Schmidt odlučio da se samoinicijativno uključi u predmet Kovačević vs. BiH – u svojstvu treće strane. Za to je angažovao britansku advokatsku kancelariju i uredno platio njihove usluge iz budžeta OHR-a. Bez saglasnosti PIC-a, bez kontrole, bez odgovornosti.
Problem je očigledan. Schmidt je odavno prestao biti visoki predstavnik u smislu Dejtonskog sporazuma. On se nametnuo kao politički akter, kao neizabrani premijer i samoproglašeni ministar vanjskih poslova BiH. Niko mu to nije dao za pravo, a najmanje građani BiH. Ali Schmidt očito računa da mu niko neće postaviti neugodno pitanje: koga vi zapravo predstavljate i s kojim ovlaštenjem i ko plaća ta putovanja?
Ironija je u tome što se sve radi pod parolom „jačanja institucija BiH“. A zapravo, dok institucije zemlje pokušavaju funkcionisati u haotičnom političkom sistemu, Schmidt im svojim paralelnim nastupima samo oduzima prostor i legitimitet. Jer, kakva je poruka kad visoki predstavnik nastupa kao šef diplomatije pored onoga koji je za to ustavno zadužen?
I da, gdje su tada zapadnjački ambasadori da postave pitanje paralelizma, jer da bilo ko u ovoj državi na bilo kojem polju pokuša nešto slično, skoro sam siguran da bi se suočio s progonom zbog paralelizma!
Zato cijela priča o Schmidtovim putovanjima nije bezazlena. Ona pokazuje da je visoki predstavnik izašao daleko izvan okvira svog mandata, da koristi finansijska sredstva bez odgovornosti i da vodi vlastitu, privatnu verziju vanjske politike. A to BiH ne treba.
Jer na kraju, dok Schmidt skuplja avionske karte i govori na forumima, mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini su kao rijetko kada od Dejtona na udaru. Krize se smjenjuju, tenzije su konstantne, a on bi da bude Dino pored Dine!
