Najmanje deset osuđenika ili optuženika za ratne zločine u Bosni i Hercegovini za kojima je raspisana crvena Interpolova potjernicima godinama slobodno živi i radi u Srbiji. Neki od njih su optuženi za genocid, drugi su, formalno, pod istragom, a ima i onih koji su drugi pravosnažno osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Istraga.ba u nastavku objavljuje imena ratnih zločinaca kojima su srbijanske vlasti pružile utočište. Posljednji koji je iz BiH pobjegao u Srbiju je predsjednik Boračke organizacije RS – Milomir Savčić, ratni komandant 65. zaštitnog motorizovanog pri Glavnom štabu Vojaske RS
Milomir Savčić
Sud Bosne i Hercegovine 13. 1. 2020. godine potvrdio je optužnicu protiv Milomira Savčića. U optužnici je, pored ostalog, navedeno da je Milomir Savčić u svojstvu komadanta 65. zaštitnog motorizovanog puka Glavnog štaba vojske Republike Srpske, znajući za namjeru glavnih izvršilaca da djelomično istrijebe nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka, pomagao i podržavao ubijanje muških pripadnika skupine Bošnjaka i nanošenje teških tjelesnih ozljeda i duševnih povreda skupini Bošnjaka, koji su, kao Bošnjaci Istočne Bosne, činili značajan dio etničke skupine Bošnjaka. Umjesto pritvora, Tužilaštvo BiH je prošle godine predložilo određivanje samo mjera zabrane. Savčić je, potom, prekršio mjere zabrane pa mu je Sud BiH odredio pritvor. No, bilo je to kasno. Milomir Savčić je pobjegao, a njegov telefon je posljednji put lociran nekoliko kilometara od granice sa Srabijom. Od tada mu se gubi svaki trag Savčićev telefon bio je aktivan na teritoriji Srbije.
Savčić je bio aktivan i nakon podizanja optužnice i davao je izjave kojima je negirao genocid u Srebrenici.
Ljuban Ećim
“Večići su dobili svoje, ali idemo redom”, reći će u proljeće 1992. godine Ljuban Ećim dok su iza njega pripadnici policijskih i vojnih formacija Bošnjake i Hrvate ubacivali u autobuse, ranije pripremljene za deportaciju nesrpskog stanovništva sa područja Kotor Varoši.
Dvadeset i tri godine kasnije, Sud BiH je raspisao crvenu Interpolovu potjernicu za Ljubanom Ećimom “zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti”.
U januaru prošle godine Tužilaštvo BiH je protiv Ećima podiglo i optužnicu zbog ratnih zločina u Kotor Varoši, ali kako je osumnjičeni bio nedostupan, ova optužnica nije potvrđena iz proceduralnih razloga. Uglavnom, Ljuban Ećim, unatoč crvenoj potjernici, i danas slobodno živi u Beogradu. Do jula 2019. godine ovaj Arkanov kum i bjegunac od bh. pravosuđa živio je na adresi Susedgradska 49, Svilajnac, a kasnije i na adresi Đure Jakšića broj 11 u centru Beograda.
Posjeduje pasoš Republike Srbije čije vlasti ne žele preuzeti njegovo krivično gonjenje zbog ratnih zločina u BiH.
Mirko Todorović Banana
Negdje pred ponoć u zimu 2010. godine sreli smo se na rumskom raskršću. Mirko Todorović Banana imao je kapuljaču na glavi i bio je bez stalne adrese prebivališta u Srbiji. Dvije godine prije našeg susreta, Todorović je pobjegao iz BiH gdje ga je Sud Bosne i Hercegovine osudio na 13 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bratuncu. U presudi Suda BiH piše da su Miloš Radić i Mirko Todorović Banana “dana 20.maja 1992.godine u popodnevnim satima, u selu Borkovac, opština Bratunac, u grupi zajedno sa još četiri pripadnika Vojske Republike Srpske, među kojima i Stjepanović Novakom zv. „Krke“, učestvovali u hapšenju grupe od 14 (četrnaest) civila bošnjačke nacionalnosti i to: Hamed Alić, Hamid Alić, Halima Alić, Maho Avdić, Hamedina Ramić, Munib Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Fadil Sulejmanović, Amer Ramić, Naser Sulejmanović, Muharem Salkić, Mehmed Jahić i Ibro Džananović, koji su se usljed straha od napada vojske i policije Republike Srpske skrivali u napuštenom kamenolomu nedaleko od sela Borkovac u kom je većina bila nastanjena, a zatim ih poveli u koloni prema selu, kada je neko iz grupe napadača pucanjem iz oružja usmrtio Avdić Mahu, koji se nalazio na začelju kolone, da bi ih potom mučili udaranjem šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme po svim dijelovima tijela, oduzeli im novac i dragocjenosti, uz psovke na nacionalnoj osnovi, nakon čega su ih odveli do padine prema obližnjem potoku gdje su ih poredali leđima okrenutim prema potoku, a zatim na iste pucali, usljed čega su njihova tijela padala u potok i tom prilikom usljed pogodaka iz vatrenog oružja smrtno su stradali Hamid Alić, Halima Alić, Munib Sulejmanović, Fadil Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Hamedina Ramić”.
Prvostepenom presudom Radić i Todorović su osuđeni na po 17 godina zatvora. Kasnije je Todoroviću kazna smanjena na 13 godina, a Radiću na 12. Prije nego je upućen na idržavanje kazne, Todorović je pobjegao u Srbiju. Nikada nije uhapšen.
Milorad Mišo Pelemiš
“Borci Diverzantskog odreda, srpski junaci. Dozvolite mi da vas u ime Drinskog korpusa, u ime komandanta Glavnog štaba i svoje ime pozdravim i čestitam dan formiranja jedinice”, govorio je u proljeće 1995. godine general Radislav Krstić na obilježavanju godišnjice osnivanja Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.
Nakon uvodnih riječi, Krstić je ratnu zastavu predao Miloradu Miši Pelemišu, komandantu Desetog diverzantskog odreda čiji će pripadnici u 16. jula 1995. godine na Vojnoj ekonomiji Branjevo, na putu između Zvornika i Bijeljine, strijeljati najmanje 1200 srebreničkih Bošnjaka. Straljačkim vodom rukovodio je Slovenac Franc Kos koji je osuđen na 35 godina zatvora. Komandant ove jedinice, Milorad Mišo Pelemiš pobjegao je u Srbiju i nikad nije procesuiran.
Za njim je bh. pravosuđe raspisalo crvenu Interpolovu potjernicu, ali uzalud. Umjesto u sudnicama i ćelijama, Pelemiš je boravio u studijima srbijanskih televizija. Umro je 23. aprila ove godine, a srbijanski mediji su napisali da je “preminuo čuveni komandant”.
Novak Đukić
Skoro sedam godina je prošlo otkako je Srbija pružila utočište pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Novaku Đukiću. Njega je Sud BiH proglasio krivim da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske (VRS), 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji, kada je ubijeno više od 70 osoba. U februaru 2014. godine, nakon odluke Ustavnog suda BiH ukunuta mu je presuda zbog pogrešne primjene zakona. Međutim, u junu iste godine Đukić je ponovo osuđen, sada na zakonom dopuštenih 20 godina zatvora. No, on tada bježi u Srbiju “na liječenje”.
Za Đukićem je potjernica raspisana u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.Viši sud u Beogradu je nekoliko puta odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja 20-godišnje zatvorske kazne.
“Tražim oslobađanje od odgovornosti za koju nisam kriv i koju nosi naš narod, a nije počinilac. Iz redova Vojske Republike Srpske nije ispaljena granata na Tuzlanski kapiju”, rekao je Đukić u junu 2017. godine za agenciju SRNA.
Tomislav Kovač
“Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je dana, 18. januara 2018. godine optužnicu koja optuženog Tomislava Kovača tereti da je počinio krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) i b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog zakona. Optužnica tereti optuženog da je od 06. jula do 01. novembra 1995. godine, za vrijeme široko rasprostanjenog i sistematičnog napada usmjerenog protiv pripadnika bošnjačkog civilnog stanovništva zaštićene UN-a Srebrenica i Žepa u toku kojeg su VRS i MUP RS izveli operaciju trajnog i prisilnog premještanja ukupnog bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa i operaciju hvatanja, zatvaranja, pogubljenja po prijekom postupku vojno sposobnih muškaraca i mladića Bošnjaka iz enklave Srebrenica, te operacije sakrivanja dokaza o pogubljenju tako što su posmrtni ostaci žrtava ekshumirani iz primarnih masovnih grobnica i ponovno ukopani u neobilježene sekundarne masovne grobnice, Tomislav Kovač, kao komadant Štaba policijskih snaga MUP RS-a i zamjenik ministra i ministar MUP RS-a sa svim ovlaštenjima ministra MUP-a, djelujući individualno i u dogovoru sa drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su imali namjeru i zajednički cilj da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda enklave Srebrenica”, navedeno je na stranici Suda BiH.
Nakon što je potvrđena optužnica, za Kovačom je raspisana i crvena Interpolova potjernica. Srbijanske vlasti ga nikada nisu uhapsile i on danas slobodno živi i radi u Beogradu, a čest je gost srbijanskih tv emisija.
Drago Samardžija
Sve do 16. februara ove godine, kada je preminuo, u Srbiji je slobodno živio i optuženik za ratne zločine Drago Samardžija.
“Drago Samardžija, komandant 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske, optužen za ratna zločine na području Ključa, na sjeverozapadu BiH, preminuo je u 16. februara u Beogradu” saopćila je Boračka organizacija Republike Srpske.
Samardžija je bio optužen za zločin protiv čovječnosti na području Općine Ključ. Na teret mu se stavljalo „učešće u provođenju Strateških ciljeva Skupštine srpskog naroda BiH, tako što je naređivao napade na nebranjena sela i zaseoke koji su bili nastanjeni muslimanskim stanovništvom“.
„U napadima na sela i zaseoke Ramići, Krasulje, Hripavci, Ošljak, Donji Biljani, Botonjići, Domazeti, Brkići i Jabukovica, ubijeno je više stotina civila. Dio preživjelih je psihički i fizički zlostavljan, dio je nezakonito zatvoren u logor Manjača, a preostalo stanovništvo je prisilno preseljeno izvan teritorije Srpske republike BiH,“ navedeno je u optužnici na osnovu koje Samardžija nikad nije procesuiran.
Duško Kornjača
“Identične sve su priče, oko borbe za Čajniče. Među prvim puče puška, u rukama brata Duška. Gdje Kornjača Duško stig'o, teško ko će stići, njemu treba spomenik za života dići”, pjevao je u septembru prošle godine u Srbiji Duško Kornja, optuženik za ratne zločine u Čajniču koji je utočište pronašao u Srbiji.
“Duško Kornjača – lice je nedostupno pravosudnim organima”, piše na straniciSuda Bosne i Hercegovine.
Optužnicu protiv Duška Kornjače Sud BiH potvrdio je 8. juna 2015. godine. Kornjača je optužen za krivično djelo zločin protiv čovječnosti.
“U periodu od sredine aprila 1992. do kraja juna 1992. godine na području općine Čajniče, u okviru širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane i Policijske stanice srpske opštine Čajniče, kao predsjednik Kriznog štaba, kasnije komandant ratnog štaba Srpske opštine Čajniče te predsjednik Skupštine opštine i ministar odbrane u Vladi Srpske autonomne teritorije Hercegovina, kao svjestan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, Kornjača je planirao i naredio progon nesrpskog stanovništva iz općine Čajniče”, navedeno je u činjeničnom opisu optužnice protiv bjegunca Kornjače.
Iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica, ovaj optuženik za ratne zločine slobodno živi u Novom Sadu, gdje, inače, živi i novinarka Milijana Baletić koja je 1992. godine intervjuisala Duška Kornjaču ispred Lovačkog doma u Mostini.
“Noću su Zelene beretke napale ovaj zatvor sa ciljem da izvuku one koji im trebaju, a one koji su odslužili svoje, zverski su likvidirali”, kazala je Baletićeva prikazujući slike ubijenih Bošnjaka, a potom upitala Duška Kornjaču zašto su “muslimani ubijali muslimane”.
Zoran Obranović Maljić
Nadimak je dobio zbog toga što je neke od svojih žrtava ubijao maljem. Njegovo ime nalazi se na spisku pripadnika zloglasnog Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske.
Zoran Obrenović Maljić bio je među “diverzantima” (redni broj 19) koji su 10. jula 1995. godine umarširali u Srebrenicu. Šest dana kasnije, ta jedinica je na Vojnoj ekonomiji Branjevo strijeljala najmanje 1200 zarobljenih Bošnjaka.
Maljić danas slobodno živi u Srbiji iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica.
Momir Savić
Kada su u maju 2010. godine pripadnici sudske policije došli na adresu u Višegradu na kojoj je bio prijavljen Momir Savić, tada već pravosnažno osuđeni ratni zločinac, nisu pronašli nikoga. Namjeravali su mu uručiti poziv za izdržavanje sedamnaestogodišnje zatvorske kazne na koju je osuđen zbog ratnih zločina u Višegradu.
“Pobjegao ratni zločinac Momir Savić”, glasili su naslovi većine medija u BiH i regionu.
Sud BiH za njim je raspisao potjernicu, ali od tada mu se gubi svaki trag. Momir Savić danas slobodno živi u Srbiji u koju je pobjegao prije nego je pravosnažno osuđen.
Savić je, imeđu ostalog, osuđen i za silovanja u Višegradu.
Svetozar Kosorić
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Svetozar Kosorić.
Optužnica tereti Svetozara Kosorića da je, u svojstvu načelnika Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem, prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe, čime je počinio krivično djelo – genocid.
Kosorić godinama slobodno živi u Srbiji koja nikad nije preuzela ovaj predmet.
Milisav Gavrić
“Za anale, policajca izlečili “Parovi”!”, glasio je naslov teksta objavljenom 2016. godine srbijanskom tabloidu Alo.
Glavni lik ove priče bio je Milisav Gavrić, ratni zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica.
“Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo da gledam “Parove”, počeo sam da se unosim u sve likove ovog serijala, što me je potpuno opustilo, i to do te mere da mi lekovi više nisu potrebni. Sada uopšte ne pijem lekove, leče me “Parovi” , kazao je tada Milisav Gavrić.
“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH.
Prema navodima iz optužnice Gavrić je, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, u svojstvu pripadnika Policijske stanice (PS) Bratunac, a od 12. jula 1995. godine u svojstvu zamjenika komandira PS Srebrenica, zajedno sa drugim pripadnicima Vojske i MUP-a Republike Srpske (RS), učestvovao i pomagao u organizovanom i sistematskom zarobljavanju, nanošenju povreda i pogubljenju Bošnjaka.
“Optuženi Gavrić je, navodno, dana 12. i 13. jula 1995. godine, zajedno sa neidentificiranim pripadnicima srpske vojske i MUP-a RS-a, iz mjesta Potočari, gdje se sklonilo oko 40 hiljada bošnjačkih civila, prisustvovao i pomagao u prisilnom transportu nekoliko hiljada bošnjačkih civila, žena, djece i staraca koji su prevezeni na teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Istovremeno, optuženi je, navodno, učestvovao u izdvajanju muškaraca iz grupe civila, od kada se nekima od njih gubi svaki trag. Dalje se u optužnici navodi da je optuženi, dana 12. jula 1995. godine, u gradu Srebrenica, učestvovao i pomagao u prisilnom nestanku jednog bošnjačkog civila, koji je zajedno sa još 16 bošnjačkih civila bio zarobljen u kući drugog civila. Kako se navodi u optužnici, optuženi Gavrić je istog dana, u krugu fabrike akumulatora, gdje su bili smješteni ranjenici Bošnjaci, izdvojio i izveo jednog civila kojem se gubi trag do 2003. godine kada je ekshumiran iz masovne grobnice u Zelenom Jadru 5, općina Srebrenica.. Između ostalog, u optužnici se navodi da je optuženi Gavrić, dana 12. jula 1995. godine, u popodnevnim satima, zajedno sa još dvojicom neidentificiranih srpskih vojnika, ušao u krug fabrike Cinkare u Potočarima, te u dva navrata odveo 5 do 10 muškaraca Bošnjaka starosti do 25 godina, kojima se od tada gubi svaki trag”, navedeno je stranici Suda BiH.
Za Gavrićem je raspisana crvena Interpolova potjernica. Uprkos tome, on je proteklih godina slobodno živio i radio u Srbiji.
