Da nije Milomira Marića, ne bih ni znao da mi je njegov “stari prijatelj Senad Avdić” otac. Koji me, kada sam dovoljno porastao, poslao da “vršljam po Srbiji” i tražim ratne zločince. I onda sam, logično, “prvo došao na Happy TV”, da tražim “Kornjaču, Škorpione” i njima slične životinje što povremeno svraćaju u Marićev studio da uvjere javnost da su oni, ipak, ljudi. Ugledni ljekari. Domaćini, rekao bi Duško Kornjača gostujući ove srijede na Marićevoj Happy televiziji.
Kada sam, s putnim nalogom Oslobođenja i O kanala, prošle sedmice otišao u Srbiju da tražim zločince, nisam ni slutio da će me dočekati uglednici. Prvi od njih, Duško Kornjača se zove, učtivo i domaćinski će mi razbiti telefon. Nakon što sam “vršljao” po Novom Sadu, svratio sam sam do Novog Beograda, kod Milomira Marića, “starog prijatelja” moga nepriznatog oca i nadaleko poznatog domaćina koji u svojim odajama zna ugostiti čak i presuđene ratne zločince da se, onako horski, zahvaljuju vladaru Aleksandru Vučiću što ih ne želi procesuirati.
“Dobro jutro, Srbijo”, pisalo je na “džinglu neutralnom”, jedinim objektivnim sekundama Marićeve Happy TV, prije nego će gladaocima ove srijede dobro jutro poželjeti prvo Vojislav Šešelj, a malo zatim i Duško Kornjača. Prvi je osuđen na deset godina robije zbog ratnih zločina, a ovaj drugi je bjegunac od bh. pravosuđa optužen za zločine protiv čovječnosti u Čajniču.
U međuvremenu će Milomir Marić, onako ispod pojasa, otprilike na visini svog zadatka, slagati da mi je kolega Senad Avdić otac i da sam “kao neki specijalac SIPA-e” vršljao po Srbiji i tražio, ciritam ga pažljivo, “ratne zločince koje mi čuvamo ovdje po Beogradu”.
Čuvamo je riječ, da budem malo patetičan kao Aleksandar II (Vulin), koja najbolje opisuje odnos današnje Srbije pod vodstvom predsjednika Aleksandra I Vučića prema odbjeglim ratnim zločincima.
Kod Marića, a gdje bi drugo, predsjednik je Srbije još prošle sedmice rekao da neće izručiti Duška Kornjaču Bosni i Hercegovini. Ni Duška, niti dvadesetak drugih koji su, bježeći od zasluženog zatvora u BiH, slobodu pronašli u državi gdje nema skoro nikakve slobode.
Ima neki pjevač iz Srebrenika, čitao sam posljednjih dana, kojem je doživotno zabranjen ulazak u Srbiju, jer je pjevao pjesme “Satelita” u kojima veličaju Nasera Orića i njegove akcije u Kravici. Na stranu to šta mislim o muzičkim dostignućima Satelita i “zvezde Granda” Sadika Hasanovića, ali ako bi i BiH počela primjenivati isti princip kao komšije s one strane Drine, veći dio srbijanske estradno-političke scena ne bi mogao kročiti na teritoriju Bosne i Hercegovine. No, ja se, ipak, zalažem za “otvoreni Balkan”. Srbija nama Kornjaču i Svetozara Kosorića, mi njima Sadika Hasanovića.
Pravdajući svoj odnos prema optuženicima za ratne zločine, srbijanske vlasti često posežu za imenom Nasera Orića. I red bi bio da sada i o njemu napišem riječ-dvije. Oko kuća Nasera Orića “vršljao” sam proteklih desetak godina. Presretao sam ga na ulici s kamerom, ilegalno ga snimao u njegovoj “vučijoj jazbini”, pitao i propitivao o ubistvu medicinarke Rade u srebreničkoj ambulanti, o njegovom misterioznom izlasku iz Srebrenice neposredno prije Mladićeve operacije i, nećete vjerovati, nikad mi nije razbio ni telefon niti kameru. Nikad mi nije zaprijetio. Štaviše, kad god bi me sreo, učtivo bi me pozdravio, iako sam stotinu puta i rekao i napisao da bih ga najradije vidio u zatvoru.
Duška Kornjaču sam vidio jednom u životu. I taj ugledni domaćin mi je razbio telefon. Njegov brat Milun, koji ima “papirologiju od medicine” (citiram njega, nije do lektora), koja dokazuje da ima određenih psihičkih problema bio je poprilično korektan domaćin kada sam mu prije dvanaest godina pokucao na vrata u selu Staronjić kod Čajniča. Kasnije me je u svojstvu pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Milun Kornjača zvao iz zatvora da “raspravimo” određene stvari, ali je opet bio pristojniji od svog brata, uglednog domaćina Duška. I njegovog domaćina Milomira Marića.
Sretnik sam, kažu mi kolege iz Beograda, ako mi je Happy TV posvetila jutarnji program. Dobro, sada, nisu baš cijelu emisiju “Dobro jutro, Srbijo” posvetili meni, ali su o meni i kolegi Senadu Avdiću tri gosta, od čega su dvojica ratni zločinci, govorili sve najgore.
I stvarno sam sretan, što sam, u saradnji s kolegama iz Oslobođenja i sa O kanala, objavio priču zbog koje se (ne)službena Srbija već danima pravda. Ratni zločinci koji su se skrivaju u Srbiji opet nisu imaginarni. Oni postoje, žive slobodno, “dobri su domaćini”, ugledni biznismeni i “humanisti”. Gostuju na Happy TV-u i skoro svake sedmice Srbiji požele dobro jutro. Oni neće biti izručeni Bosni i Hercegovini i za njih su uvijek otvorene granice. Za “zvezdu granda” Sadika Hasanovića – nisu. Jer on se ipak fotografisao s Naserom Orićem i pjevao pjesme “Satelita”, zbog čega je postao opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Srbije, Aleksandra I, Aleksandra II i tetke iz Kanade.
(oslobodjenje.ba)
