Vijest je – što bi se reklo – nezasluženo prošla ispod radara javnosti, a vrijedi je citirati: Vlada Republike Srpske je u petak, po hitnom postupku, utvrdila Prijedlog budžeta za narednu godinu kojim se budžet predsjednika RS-a povećava za čak 45 miliona KM! Banjalučki portal capital.ba, fokusiran na ekonomiju, donosi detaljne cifre, pa tako saznajemo da je budžet kojim je ove godine raspolagala aktuelna predsjednica Željka Cvijanović težak 10,8 miliona KM, a onaj kojim će upravljati Milorad Dodik bit će 56,5 miliona KM. Vlada RS-a je, reklo bi se, promptno reagirala, drugi rebalans budžeta usvojen je dan prije nego je Centralna izborna komisija BiH utvrdila rezultate izbora nakon kontrolnog brojanja, pa nema uopće potrebe elaborirati zašto se budžetiranje entitetskog predsjednika našlo na dnevnom redu tek nakon CIK-ove objave.
Demonstracija moći
E, sad, feministice će sigurno reći kako i ovaj potez puno govori o različitom tretmanu žena i muškaraca na pozicijama, jer nema uopće dileme: da je kojim slučajem Željku Cvijanović naslijedila Jelena Trivić, nikome ne bi palo napamet da mijenja budžet, vjerovatnije bi se otvorilo pitanje kako će se trošiti nepun milion maraka svaki mjesec, no usuđujem se ustvrditi kako će i ovih skoro pa pet miliona Dodiku biti malo. Ali, godišnjih 56,5 miliona je tu najprije zato da se zna ko je gazda entiteta.
Uostalom, svoju je moć lider SNSD-a demonstrirao u prošli utorak, one banjalučke večeri kada je – po procjenama MUP-a RS-a – oko 30.000 duša složno pratilo dirigenta Emira Kusturicu i uzvikivalo: Neće moći, decoooo! Decooooo! Replika iz kultnog filma “Ko to tamo peva” uslijedila je nakon što je sam Dodik, i inače presklon mikrofonu, iscrpio vlastiti repertoar namijenjen za posebnu priliku s imenom “Otadžbina zove”. Da se ne lažemo, performans od “Pukni, zoro” do 49 posto Bosne i Hercegovine koju će odnijeti na cipelama nije za zlatne palme, mnogo je više za političku analizu prijetnji koje je ne samo ovoj državi već i susjednim, kao i cijeloj regiji, pa ako ćemo gledati širu sliku, i Evropskoj uniji isporučio najistureniji eksponent Vladimira Putina na Balkanu. Drugo je pitanje ko je sve spreman reagirati, a kada to kažem, zaista ne mislim na divljenje koje spram Dodika ne krije hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a još manje na famozni domaći duh koji se i toga dana iskazao na društvenim mrežama potencirajući priču o dva fenomena u našoj zemlji – jedan je bio pomračenje Sunca, a drugi protest vlasti protiv opozicije u Banjoj Luci – uz opasku da je prvi objašnjiv. Mislim, naime, na institucije Bosne i Hercegovine i onaj dio političke javnosti koji godinama s Dodikom igra na sigurne karte: on nama nema Bosne, mi njemu ima, ima, i vlast sita i ovce na broju (istina, sve manjem). I na onaj dio međunarodne zajednice koji podržava BiH, a kako sada stvari stoje, ima sve manje domaćih partnera raspoloženih da se zaista uhvate ukoštac s prijetnjama raspadom zemlje.
Centralna izborna komisija BiH je valjda najilustrativniji primjer. Ne postoji državna institucija kojoj se priznavao veći respekt, uprkos silnim primjerima grijeha. Od, da podsjetim nasumce, famoznih snimaka izborne krađe u Banjoj Luci još 2014, preko referendumskih vreća u policijskim automobilima u Tešnju, do gotovo redovitih (neobjašnjivih) pojava enormnog broja nevažećih glasačkih listića. Sve je prošlo sa NN prijavama, ujeo vuk magarca, u nadležnosti upravo onih u čiju se korist kralo, da bi se u neka doba osvijestilo kako CIK-om vladaju vladari naših sudbina, pa se kao pobjeda svih pobjeda slavio sastav CIK-a u kome nisu produžene ruke “dokazanih neprijatelja BiH”. Hoću samo reći kako smo, možda i zato, ali i zbog budnih očiju visokog predstavnika, evropskih i američkih dužnosnika, od 2. oktobra 2022. očekivali onaj minimum biračkog dostojanstva koji garantira obračun s kradljivcima izborne volje. Da se nešto ozbiljno zbiva, vidjelo se već u tu famoznu izbornu nedjelju, koja je počela izvještajima o naoružanim licima oko biračkih mjesta u Zvorniku i Šekovićima, a završila objavom pobjede kandidatkinje opozicije Jelene Trivić u utrci za entitetskog predsjednika, koja je pukla sa narednom zorom i kopernikanskim obratom u Dodikovom štabu. CIKBiH je skupio hrabrost i najavio kontrolno brojanje, što je trebalo da znači apsolutnu provjeru čitavog procesa ograničenu na glasanje za predsjednika i potpredsjednike RS-a.
Tokom tog procesa iz CIK-a su stizale kontroverzne informacije, od onih polujavnih kako se u jednom času razlika između Jelene Trivić i Dodika spustila na jedva 5.000, do otvorene debate među članovima CIK-a o 62 vreće kojih ima, pa nema. Ispostavilo se čak i da su pronađeni falsificirani glasački listići na kojima je listom bilo zaokruženo Dodikovo ime. O brutalnosti izborne krađe opozicija u RS-u je govorila svakodnevno, no najglasniji je ipak bio Nebojša Vukanović, koji je i možda najveće (pozitivno) iznenađenje izbora 2022. s obzirom na količinu osvojenih glasova u vlastitom aranžmanu, bez ikakve stranačke logistike. Vukanović je skupa sa SDS-om i PDP-om podnio i prijavu Tužiteljstvu BiH, u Banjoj Luci su organizirali i proteste zbog – kako su rekli – krađe izborne volje, a tokom druge protestne šetnje Branislav Borenović, lider PDP-a, ustvrdio je da su ustanovili “stotine nepravilnosti, kojim je obuhvaćeno preko 65.000 glasova koji su zloupotrijebljeni”, tražeći ponavljanje izbora. CIKBiH nijednog časa brojne nepravilnosti nije demantirao, čak je i predsjednik dr. Suad Arnautović javno rekao kako nije isključeno ponavljanje, ne precizirajući da li misli na ukupno ili barem djelimična ponavljanja u sredinama u kojima je ozbiljno narušen integritet izbora. Tako smo ušli u prošlu sedmicu u kojoj je jedan dan Christian Schmidt kuražio CIKBiH, odmah za njim isto su učinili Ambasada SAD-a, OSCE i EU, dan kasnije je Dodik zapjevao, a u četvrtak proglašen i pobjednikom. Predsjednik je RS-a, objavio je CIK, na sjednici toliko smušenoj da se Ivan Begić šali na svoj račun licitirajući koliko je minuta bio potpredsjednik iz reda hrvatskog naroda. Ćamil Duraković je drugi potpredsjednik RS-a
Prebacivanje loptice Sudu BiH
Vanja Bjelica-Prutina je jedina članica CIK-a koja se usprotivila odluci koju posljednjih dana zakletvama brani predsjednik Arnautović, sve prebacujući lopticu Sudu BiH koji, eto, treba da odluči?! O čemu? O odgovornosti članova CIK-a ili pak njihovoj posvećenosti vlastitom poslu? Ili onom najtužnijem o čemu zadnjih dana bez zadrške govori Vukanović nazivajući CIK centralnom izbornom krađom: o nagodbi “SDA, SNSD-a i HDZ-a koji je uvijek držao leđa SNSD-u”? Šta god pričao predsjednik i (muški) članovi CIK-a, pojačani vječnom Irenom Hadžiabdić, njihov je učinak ove 2022. izborne godine alarmantno zabrinjavajući: uspjeli su potpuno legalizirati i legitimizirati izborne krađe, svojim su angažmanom aktivno doprinijeli svim narednim lošim odzivima birača i što je najgore, ostavili su dojam neizbrisive partijske podobnosti. A i profiteri su: od centralne teme mitinga “Otadžbina zove” – kada je samo CIK bio veći neprijatelj Srba od SDS-a, PDP-a, Vukanovića i Jelene Trivić – uznapredovali su do relevantnosti u Dodikovim očima. Dovoljnoj da se posveti budžetu od 56,5 miliona KM. CIK izdati ne zna.
