Izborna utrka u Bosni i Hercegovini ulazi u finale kampanje, u dane kada najveći broj neodlučnih donosi odluku ne samo za koga će glasati već i hoće li uopće izaći na izbore. I dok je u demokratskom svijetu posve uobičajeno da se anketama ispipava puls birača, što se odnosi i na region, kod nas je jedino u javnost procurilo ispitivanje obavljeno za potrebe međunarodne zajednice i to negdje sredinom ljeta, te svesrpska anketa u kojoj je s obje strane Drine pobijedio Vladimir Putin.

Mrtva trka

Ako i rade istraživanja, stranke ih kriju, no uprkos tome, jasno je zapravo da je najneizvjesnija utrka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i za predsjednika Republike Srpske. Po onom što ipak curi, mrtva trka između Denisa Bećirovića, iza koga je stala većina opozicionih partija, i SDA-ovog kandidata Bakira Izetbegovića neizvjesnim čini ishod i za drugog člana Predsjedništva BiH iz Federacije. Upravo je po onom istraživanju koje je Ipsos radio za međunarodnu zajednicu Borjana Krišto bila izjednačena sa Željkom Komšićem, što je izgleda za rezultat dalo dodatno minimiziranje vlastite kandidatkinje od partija okupljenih oko HDZ-a, ali i tumačenja koja stižu iz Hrvatske i koja se svode na objašnjenje da bi njezina pobjeda izbila ključni argument HNS-u u razgovorima oko izmjena Izbornog zakona BiH?!

U RS-u, pak, Jelena Trivić navodno neznatno vodi ispred Milorada Dodika, što je poredak i u onoj svesrpskoj anketi u kojoj je Aleksandar Vučić prvi iza Putina. Stoga, valjda, baš nikog i ne čudi što Dodik ovih dana iz svih raspoloživih sredstava nervozno napada na Trivićku, sve spremajući se da usred kampanje ode u Moskvu: posjeta bi trebala biti realizirana sutra ako Putin ne bude imao prečih poslova, a i ako se pojave – vidjeli smo u Sankt Peterburgu – Dodik će strpljivo čekati svojih pet minuta.

Čini se da uvertirom u Bijeljini lider SNSD-a i aktualni član državnog Predsjedništva BiH nije naročito zadovoljan. Iako je ponudio kompletan svoj ratnohuškački repertoar, iako je i Vučić nastojao odapeti dovoljan broj otrovnih strijela na Zapad i Evropu, srbijanski je predsjednik Dan srpskog jedinstva završio na BNTV-u, mediju koji lider SNSD-a godinama šikanira, zabranjujući mu čak pristup oficijelnim događajima i koji je nebrojeno puta proglasio “izdajicama i mrziteljima srpstva”. Treba li napominjati da je i Dodik, kao i ostatak bosanskohercegovačkog auditorija, strpljivo čekao da prođu kadrovi srdačnog dočeka srbijanskog predsjednika, razmjene poljubaca s vlasnikom BNTV-a Vladimirom Trišićem, da bi čuo Vučićev nastup u kome je potcrtao da je – kao i obično – svoj dolazak u BiH najavio kako je i red u glavnom gradu naše zemlje. Ne znam je li se zacrvenio zbog vijesti da se Vučić sa političarima iz Sarajeva redovito čuje, ali je jasno kao dan da nije mogao ostati ravnodušan na njegovu konstataciju da se u izbore neće miješati i – ono najvažnije – da jednako poštuje i vlast i opoziciju. Zato je Dodiku odlazak u Moskvu i slikanje s Putinom pitanje časti koliko i kampanje, tim prije što je nedvojbeno svjestan koliki politički teret ovim putovanjem navaljuje na pleća ne samo Bosne i Hercegovine u čijem državnom vrhu participira i u kome se rezolutno protivi svakoj najavi bilo kakvog prozapadnog iskoraka već i Srbiji, kojoj curi vrijeme provedeno na dvije stolice – onoj evropskoj obećavajućoj i onoj ruskoj, kojoj se zaklinje.

Rat u Ukrajini promiješao je političke karte i ma koliko ove rane jeseni u Evropi bilo moderno otkrivati i tražiti olakotne okolnosti za rusku agresiju, mehanizmi su davno pokrenuti, Evropska unija zaoštrava izolaciju Rusije i pritom je sve osjetljivija na neodlučnost poput one koju službeni Beograd jednako ispoljava. Dodikov odlazak Putinu pod noge stoga samo njega podebljava kao simpatizera ratova i učvršćuje mu davno osvojene pozicije na crnim listama. Ubroji li se uz to i ono njegovo, ispostavilo se ni u SNSD-u podržano, posve bespotrebno vrijeđanje i agremansko ponižavanje njemačkog ambasadora, Dodik zapravo postaje ozbiljan problem ovog dijela Balkana, pri čemu uopće ne uzimam u obzir podatak da mu je savjetnik, važniji i od notornog Milana Tegeltije, ruski ambasador u BiH Igor Kalabuhov, s kojim skupa drvi o “miješanju stranaca u unutrašnje državne poslove”.

Njemačka je – za one koji ne znaju – ključni ekonomski partner gotovo svih zemalja Zapadnog Balkana, u Srbiji zapošljava više od 20.000 ljudi, dok su, recimo, ruske investicije u našu zemlju na jedva četiri posto (27 zemalja EU investira iznad 64 posto ukupnih stranih investicija u BiH). Pa i da su sve ruske u RS, opet je u ovom entitetu peti investitor, iza Srbije, Italije, Austrije i Velike Britanije. Najsnažnije uporište Rusije u BiH je u Optima grupi, najvećoj naftnoj kompaniji u našoj zemlji, u 100-postotnom vlasništvu Rusije. Još u onoj kampanji iz 2014. godine Dodik se slavodobitno hvalio Putinovim obećanjima o instantnih 70 miliona eura, pa potom još 250 miliona u narednim godinama (valjda dok on bude na vlasti). Iz Rusije su umjesto miliona u RS (u Federaciji su od Daytona ionako zanemarivo prisutni) stizale samo glavobolje i svako malo polagani kojekakvi kameni temeljci. Nije manjkalo Noćnih vukova koji su se vozikali po našoj zemlji, biznismena obavještajne provenijencije i lica sa Interpolovih potjernica kojima je morao biti uskraćen ulazak u BiH. Zauzvrat, Dodik je nastojao biti dobar domaćin, toliko susretljiv da je ruskom ministru spoljnih poslova Sergeju Lavrovu u znak zahvalnosti što mu je pristao biti i lični gost poklonio ukradenu ukrajinsku ikonu, koja je, na kraju balade, u koferu stranački odanog ambasadora ponovo vraćena u Sarajevo, no istraga o ovom skandalu nikada nije okončana.

Pomaganje Dodikove kampanje

Epilog Putinovih neispunjenih obećanja Dodiku bili bi podaci FIPA iz 2021. koji pokazuju nulu konvertibilnih maraka ruskih ulaganja u RS da nije Glasa Amerike, koji je prošle sedmice objavio da oni milioni ipak nisu pusti snovi: pozivajući se na državnu administraciju, novinari su objavili podatak o frapantnih više od 300 miliona distribuiranih iz Rusije. Po sadašnjem kursu, to je ona ukupna svota koju Dodik u Putinovo ime spominje od 2014. godine, samo što nije riječ o podršci ekonomiji i razvoju i nije u pitanju samo Republika Srpska. To je, naime, ukupna suma koju je Rusija dala političkim partijama u deset zemalja i to baš od 2014. Od onih koje se nas tiču je Dodikov SNSD i crnogorski Demokratski front. “Među primjerima koji su izneseni, prije izbora 2018. godine u BiH, Konstantin Malofejev tajno je pomagao finansiranje predsjedničke kampanje Milorada Dodika. Taj primjer pokazuje da Rusija nije ispunila obećanje da ulaže u ekonomski razvoj Republike Srpske, već je umjesto toga omogućavala korupciju vladajuće stranke i stvorila nejednake uslove za opozicione stranke”, naveo je izvor iz administracije SAD-a. U Crnoj Gori DF se pokazao otprilike onim što je SNSD u BiH, dakle partija koja čini sve da zemlja bude nestabilna. A to i jeste ruska politika na Balkanu, koju je prozreo čak i Nenad Nešić, lider DNS-a, čiji se predizborni spot igra astronomijom da bi završio porukom: Dosta smo gledali Velikog medvjeda.