Ne vjerujem da je Zvonko Komšić imao namjeru da manipulira emocijama svoje publike. Ali dopustio je da emocije manipuliraju njim. I onda je napravio grešku. Jednu od ozbiljnijih u svojoj odličnoj studijskoj karijeri. Naravno, ta greška ga ne čini lošijim čovjekom i novinarom. Svi mi rjeđe ili češće pogriješimo. Neko je u stanju da prizna svoje greške. Većina uvijek lakše uvidi tuđe.
Da se izbacivanje Nebojše Vukanovića iz programa BHRT-a desilo prije petnaestak-dvadeset godina, vjerovatno bih i ja, u maniru vođe navijača, veličao potez kolege Komšića. Vjerujući da je to što je on to uradio – ispravno. No, godine donose iskustvo, iskustvo proširuje vidike, a bolji vidici uvijek donose jasniju sliku.
Ima tome sedam-osam godina kada me je pozvao jedan političar iz Republike Srpske i zamolio da zamolim kolegicu Emelu Burdžović da više u studiju N1 ne pita da li je u Srebrenici bio genocid.
“Ja znam da je bio. Presuđeno je da je bio. Ali ako ja to izgovorim u bilo kojem sarajevskom studiju, presudit ću svojoj političkoj karijeri. A, opet, ne mogu stalno govoriti da nije bio jer se ne slažem s tim”, glasila je molba ovog srpskog političara.
Prenio sam je, ali ne mogu tvrditi da je Emela uslišala tu molbu. Za ovaj članak to uopće nije ni bitno. Bitno je nešto sasvim drugo. Nešto što vidimo tek kada u potpunosti profesionalno sazrimo.
Postavljanjem pitanja – “da li je, po vama, bio genocid” činimo najmanje dvije greške. Prvo, dovodimo u pitanje već nekoliko puta presuđenu stvar. Drugo, dajemo priliku nekompetentnoj i neovlaštenoj osobi da “presuđuje” o onome što je već presuđeno. I tako, svjesno ili ne, učestvujemo u revizionizmu.
Zašto je, uopće, bitno šta o genocidu u Srebrenici misli bilo koji političar, ako imamo presude najviših ovozemaljskih sudova o tom genocidu?
Koliko je suvišno pitanje o genocidu, toliko je suvišno pitanje o navijanju. Jer navijanje je stvar lične emocije. Znam puno ljudi iz Bosne i Hercegovine koji se raduju porazima Borca i Zrinjskog u evropskim kupovima. Ja se, recimo, radujem svakom njihovom euro uspjehu. Jer pored njihovog imena piše – Bosna i Hercegovina. Svaki njihov bod donosi napredak Bosni i Hercegovini na listama koje kasnije odlučuju koliko će naša država imati predstavnika u Evropi. Njihovi uspjesi u Evropi pomažu i Željezničaru, i Sarajevu, i Veležu, i drugim bh. klubovima da što duže zarađuju UEFA-in novac.
Ako ćemo se voditi logikom kolegę Zvonka Komšića, svi oni Bosanci i Hercegovci koji ne navijaju za Zrinjski i Borac u evropskim takmičenjima, trebali bi iseliti iz države. Jer ne vole klubove ove države kada igraju u Evropi.
U “slučaju Vukanović”, situacija je još gora. Svi su, recimo, propustili da čuju da je Nebojša Vukanović kazao da se “raduje uspjehu Bosne i Hercegovine”. Čuli su i vidjeli samo Zvonkovo “gašenje” predsjednika možda jedine istinske opozicione stranke u Republici Srpskoj. Zvonko je, tako, postao heroj Sarajeva, a Nebojša Vukanović “dokaz da su svi Srbi isti”. A nije tako.
Recimo, Nebojša Vukanović je u sarajevskim studijima nekoliko puta ponovio da “ne želi da Aleksandar Vučić i Beograd upravljaju Srbima u BiH”. Zbog te izjave u većem dijelu RS-a Vukanović je izdajnik. Zbog te izjave ga zadržavaju na granici sa Srbijom.
“Ne radujem se neuspjehu Bosne” i “radujem se uspjehu Bosne”. Ove dvije rečenice je Nebojša Vukanović izgovorio u studiju BHRT-a. Nažalost, to je maksimum koji u ovom trenutku možemo očekivati od političara iz RS-a. Ali prije trideset godina svi u RS-u su željeli da nema Bosne nikako. Sada se već “raduju uspjehu Bosne”.
Evo, sve da Nebojša Vukanović stavi ljiljane na vrat i dođe u Zenicu, šta će to promijeniti? Osim njegovog života, i gašenja njegove političke karijere – ništa. Plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo neće umanjiti nijedna izjava kojom se negira Bosna i Hercegovina. Niti će ga većim učiniti Komšićevo isključivanje Nebojše Vukanovića iz programa BHRT-a. To isključivanje može samo odmoći Bosni i Hercegovini. Jer to isključivanje je ujedinilo Nedeljka Eleka i Nebojšu Vukanovića.
Sve do jučer Elek i Vukan su bili na suprotnim stranama. Elek je tvrdio da “nijedan Srbin ne treba da navija za BiH”, a Vukan da se “raduje uspjehu BiH”. Nakon Zvonkovog “herojskog” čina Elek je počeo braniti Vukana, a Vukan napadati BHRT za čiji opstanak se, ne tako davno, u studiju BHRT-a, zalagao Nenad Grković iz Vukanove stranke.
Gostovali su u sarajevskim medijima i presuđeni ratni zločinci. Nikada ih niko nije isključivao. Baš u Jutru za sve HDZ-ovi su kadrovi negirali strazburške presude i jedan bošnjački narod. Nije ih ni Zvonko niti bilo ko – “gasio”. Gostovao je i Christian Schmidt da opravda svoju suspenziju “bošnjačkog glasa”. I nije “ugašen”.n Ali, eto, ugašen je Nebojša Vukanović nakon što je rekao da se “raduje uspjehu Bosne”.
Zvonko Komšić je pogriješio. Ali to ne znači da ga zbog toga treba staviti na lomaču. Bilo je u bh. novinarstvu puno većih i pogubnijih grešaka. I nije Zvonko Komšić zbog te greške najgori novinar. Naprotiv. On je i nakon te greške jedan od naših najboljih studijskih novinara.
I lahko će ljude podržavati kada sve ide dobro. Treba ih podržati kada padnu.
P.S. Kolega Komšiću, možemo već sutra zajedno na Jahorinu na kafu.
