Cijeli će svijet naredne srijede obilježiti Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Tog je dana 1945. godine Crvena armija oslobodila najveći nacistički koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj, a Ujedinjeni narodi su, Rezolucijom izglasanom 2005. godine, 27. januar proglasili danom sjećanja na sve žrtve holokausta. Za one koji ne znaju, holokaust je provodio njemački nacistički režim nad Jevrejima, Romima, Slavenima, homoseksualcima, osobama s invaliditetom, političkim oponentima nacizma i ratnim zarobljenicima. Za one koji neće da znaju, holokaust je drugo ime za genocid u kome su fašisti tokom Drugog svjetskog rata ubili između 5,3 i 6 miliona Jevreja, istrijebivši tako trećinu ukupne populacije. U Bosni i Hercegovini će ovaj dan biti obilježen i UDIK-ovom najavom skorog izlaska iz štampe monografije posvećene stradanju Jevreja u Sarajevu, sa imenima i prezimenima ubijenih u glavnom gradu naše zemlje i onim koji su odvedeni pa ubijeni u zloglasnim nacističkim i ustaškim logorima smrti. Osnov ove knjige čini podlistak Oslobođenja, objavljen 16. maja pandemijske 2020, u danu kada je u Sarajevskoj katedrali služena misa za žrtve Bleiburga, što je zapravo još od devedesetih eufemizam pod kojim vođstvo HDZ-a – jednako u Hrvatskoj kao i u BiH – javno pati za NDH, tom ustaško-fašističkom tvorevinom.

SALVE UVREDA

Imena stradalih sarajevskih Jevreja prepisana su iz dokumenta nastalog u vrijeme gradnje Spomen-kompleksa na Vracama, u čijim su kamenim pločama i uklesana: fašisti su tokom Drugog svjetskog rata ubili 9.091 Sarajliju, u borbama s okupatorima i njihovim pomagačima poginuli su 2.057 boraca i 755 članova gradskog pokreta otpora, a osim što njihovim imenim čuva uspomenu na izgubljene živote kojima je plaćena cijena slobode od fašizma, Spomen-park Vraca, otvoren na Dan državnosti BiH, 25. novembra 1981. godine, posljednje je počivalište i 26 poginulih narodnih heroja, među kojima su Vladimir Perić Valter, Omer Maslić, Vaso Miskin… Tu je i spomenik “Ženi borcu”, statua mlade narodne heroine Radojke Lakić, koju su ustaše 1941. mučile i strijeljale. Tokom posljednjeg rata Vraca su postala jedno od zloglasnih artiljerijskih uporišta s kojih je sijana smrt po Sarajevu. Opsada glavnog grada BiH trajala je 44 mjeseca i ubilježila 11.700 žrtava, a neke od najvećih kazni u Haagu za zločine protiv čovječnosti izrečene su upravo provoditeljima opsade, komandantima VRS-a Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću i Momčilu Perišiću, doživotni zatvor, odnosno 29 i 27 godina robije. Njihovom ratnom zapovjedniku Ratku Mladiću pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije također je izrečena prvostepena kazna – doživotni zatvor. Mladić je uhapšen u Srbiji i predat Haagu 2011, a tri godine kasnije – početkom ljeta 2014. – na zidu koji praktično okružuje Spomen-park na Vracama postavljena mu je spomen-ploča. Ove, 2021. godine, SNSD-ov gradonačelnik Istočnog Sarajeva najavljuje prihvatanje inicijative Udruženja za zaštitu Srba u Federaciji BiH da na “dijelu Spomen-parka Vraca, koji teritorijalno pripada Srpskoj, podignu novi spomen-kompleks koji bi, svojim sadržajem, predstavljao autentično svjedočenje stradanja sarajevskih Srba, ne samo u periodu od 1941. do 1945. godine nego i u posljednjem građanskom ratu u BiH”. Predsjednik Udruženja Đorđe Radanović novinarima je potom objasnio da su spremni povući inicijativu ukoliko se u samom Sarajevu prihvati inicijativa ovog udruženja o vraćanju predratnih imena ulica, a u petak je dostavio i konačni spisak ulica da bi shvatili razloge zašto su “primorani da pokreću inicijativu da se izgradi i spomenik sarajevskim ulicama na Vracama”. Spisak obuhvata ukupno 152 ulice na teritoriji Sarajeva kojima su promijenjena imena “jer su imale srpski prefiks ili asocirale na srpski narod”, uz napomenu: “Ulica narodnog heroja Fuada Midžića sada je Ulica Mustafe Busuladžića”.

Još 2016. je Naša stranka u Skupštini Kantona Sarajevo ustala protiv odluke SDA da Osnovnu školu Dobroševići nazove imenom Mustafe Busuladžića. Peđa Kojović, tada zastupnik, danas predsjednik NS-a, zbog ukazivanja na pogubnost imenovanja bilo čega po prononsiranim fašistima iz Drugog svjetskog rata čak je i fizički napadnut, uz čitav niz optužbi od kojih je – kako je sam rekao – najteže podnio onu da je četnik. “Da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam rat provesti u Münchenu, mogao sam ukrasti milion maraka iz budžeta i nikad niko ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam. Ali, pošto se zovem Predrag, to se može”, kazao je Kojović u Skupštini KS-a pitajući kolege iz SDA za kakvu se to Bosnu i Hercegovinu bore? Salvama uvreda bili su izloženi i svi drugi koji su pokušali objasniti da je uvreda za Sarajevo davati ime bilo čemu po deklariranom fašisti, antisemiti, saradniku i promotoru ustaškog režima, što je Busuladžić nesumnjivo bio, a branitelji lika i nedjela fašiste Busuladžića su ga zarad rehabilitacije posthumno zakitili “nositeljem ideje panislamizma” iako je sam isticao najveće ciljeve: “Orijaška borba koju Njemačka sa svojim saveznicima vodi protiv boljševizma nije rat dvaju imperijalizama”, pisao je Mustafa Busuladžić 1943. uz objašnjenje: “Današnji sukob je prije svega borba dvaju svjetova, starog svijeta koji se pod udarcima podmlađenog pretvara u krhotine i novog svijeta koji se rađa, borba između ‘Kapitala’ i ‘Mein Kampfa’ (…)”, kako je zabilježio Tarik Haverić u svojoj “Kritici bosanskog uma” napominjući da Busuladžić nije, kada je ishod orijaške borbe postao evidentan, dok su savezničke trupe već napredovale kroz Normandiju, poticao svoje istovjernike da se uključe u borbu protiv Trećeg Reicha, već da masovno stupe u njegovu odbranu.
Naša stranka je svoj antifašistički angažman kapitalizirala brojem glasova u Sarajevu, no u Vladi šestorke je zaboravila i školu i Busuladžićevu ulicu. Njezin državni zastupnik Damir Arnaut, nekadašnji kadar Stranke za BiH, koji je u Parlament BiH ušao kao nositelj liste SBB-a, pravno je elegantno riješio problem: Inicijativom koja je usvojena u Zastupničkom domu PSBiH i koja će biti dostavljena svim nivoima vlasti, a kojom se pozivaju općine i gradovi širom BiH da zamijene nacističke i fašističke nazive ulica, škola i drugih javnih površina. Arnaut u inicijativi navodi sramotu cijele BiH zbog tabli s imenima “Mile Budaka, Draže Mihailovića, Osmana Rastodera, Rade Radića, Sulejmana Pačariza, Jure Francetića, Mustafe Busuladžića, Lorković-Vokića, Uroša Drenovića, Ive Zelenike Tovarnika, Dragiše Vasića, Avdage Hasića, Stevana Moljevića, Huseina Đoze, Đure Spuževića, Muhameda Pandže, Rafaela Bobana, Pavla Đurišića te mnogih drugih kolaboracionista”. SDP je u međuvremenu, u nekoliko solo akcija, valjda kad se sjete svog biračkog tijela, također zagovarao izmjene imena ulica i škola po svojim spiskovima. Sve su propale.

ŠAMAR CIVILIZACIJI

Njihov državni parlamentarac Denis Bećirović još 2016. je dobio podršku istog doma kao i Arnautović, o ukidanju naziva ulica u Mostaru nazvanih po zvaničnicima ustaškog režima. Mile Budak i Jure Francetić i dalje stanuju u Mostaru. Inicijative o ukidanju imena po prononsiranim zločincima iz posljednjeg rata niko i ne pokreće. Jer i nema šansu da za njih dobije podršku.
No, nema sumnje da će političari i udruženja ostati odani svojim ratovima inicijativama. Koje nikog ne obavezuju, ali o(p)staju kao sredstva ucjene. Jasno je Đorđu Radanoviću da Sarajevu baš i ne treba ulica cara Dušana, jednako kao što je i Sarajlijama jasno da je Ulica 10. brdske brigade zaista provokacija i vrijeđanje Srba, prije svega onih koji su branili ovaj grad tokom opsade. Kao što je baš svima jasno da su Busuladžić, Mladić i Francetić šamar civilizaciji. Kako god, od nečeg se krenuti mora: možda je rješenje komisija PSBiH koja će okupiti historičare sa zadatkom ispisivanja kriterija ko ne može dobiti ime ni ulice ni škole ni studentskog doma ni parka. Oslobođenje će otvoriti svoje stranice tekstovima koji će pomoći da se ustanovi ko su i ko nisu oni po kojima se danas zovu mjesta naših života i druženja. No, tek kada rad takve komisije postane zakonski amandman, on će postati obavezujući. A da bi komisija uopće bila uspostavljena s nadom da će nešto napraviti čega se pametan neće stidjeti, njezini članovi bi morali proći jednostavan ispit: da znaju šta je holokaust. Ne moraju prvi sastanak održati u Srebrenici.

(oslobodjenje.ba)