Nije da vas to zanima, ali: jest mi dobra bila ova nedjelja. Ono, najbolja u životu. Kao da u pet dana dobiješ sedmicu na lotu, Nobelovu nagradu, na tinder ti se javi najbolja koka u državi, a povrh svega te kontaktiraju iz Sindikata profesionalnih ubica pa te obavijeste da si izvučen u njihovoj nagradnoj igri, stoga imaš pravo da, bez pravnih konsekvenci i dodatnih troškova, odabereš tri osobe koje će oni eliminisati, gratis.
Da se razumijemo: sreću treba zaslužiti. Nije meni ovo s neba palo. Ja sam blage naravi i jezika, tako mila, prijatna i šarmantna osoba, mehleman, na ranu da me priviješ, da nije čudo da mi se dobre stvari dešavaju. Znate ono: čini dobro i dobru se nadaj. Što rekao moj jaran: dobri ljudi voze dobra kola.
Da mi se šta ružno desilo; da sam, recimo, ostavljen i lansiran u orbitu kojom kao sateliti kruže ljudi kojima nije jasno zašto su šutnuti (premda je odgovor na takve jadikovke očit: a što da ne, naime) sve bi u ovom tekstu bilo opterećeno estetikom sutona i jesenjim tonovima prolaznosti i pada. Ovako, jer me baš krenulo, sve pršti od nade i optimizma.
Dakle…
Tri su osnovne pretpostavke sreće u životu. Prva – za koju su znali još Stari Grci – je da se ne rodiš.
Ako je prva pretpostavka propuštena, preostaju ti druge dvije. To su dobro zdravlje i loše pamćenje.
Dobro zdravlje. Vidite, kad se čovjek već rodio, on nogama i rukama kopa da u životu ostane. U biti, to je kao da odeš u kino, odmah skontaš da je film govno – ono, ne da se gledati – ali odbijaš da napustiš projekciju jer ti je žao para koje si dao za kartu. Ta osobina, koju bih ja u svojoj neobuzdanoj mizantropiji nazvao škrtošću, na cijeni je u takozvanoj humanističkoj literaturi. Humanističari slave čovjekovu želju za opstankom. Dakle: rodio si se, pa budi zdrav i živi što duže. Na, najedi se.
Loše pamćenje. Ovo gotovo da ne traži elaboraciju. Recimo to ovako. Posuditi milju eura kad ti gori je dobro. A zaboraviti da si posudio – još bolje. Optimizam nema utemeljenje u iskustvu, još manje u zdravom razumu. Ali zato mnoga nesreća korijen ima u optimizmu. Što rekao jedan pametan Francuz: nada u bolje sutra vodi u samoubistvo. Ako bi neko sproveo javno poniženje life coach autora, new age filozofa i građana koji je makar jednom nekoga pozvao da „misli pozitivno“ – ne bih imao primjedbu. Ni etičku, a kamoli estetsku. Čovječanstvo je kao tekst: što se više čisti i briše, to je kvalitetnije. Nemoguće je misliti pozitivno. Što rekao Pirke Imamović – ili misliš ili si pozitivan. Optimizam je kao glad i želja za seksom: koliko god puta da si jeo i guzio, kad se ujutro probudiš – opet bi. Koliko god puta da ti se sve raspalo, koliko god puta da si popušio, pomisliš: sutra je novi dan. Stoga svakog jutra ustaješ pun nade da će, uprkos neprekinutom nizu dana koji su donijeli katastrofu, novi dan donijeti trijumf i sreću. A vele da je jutro pametnije od večeri… Jeste. Zato su djeca na tuti pametnija od astrofizičara. S obzirom da smo vrsta čiji je ideal mudrosti novorođenče, dobro smo i prošli. Elem: nada u bolje sutra je forma amnezije. Vjerovati u sutra znači ne sjećati se jučerašnjice.
Zašto vam sve ovo pričam?
Prvo, zato što ću dobiti pare za ovaj tekst. Drugo, zato što se politika u Bosni i Hercegovini odvija upravo u gore opisanim parametrima. Dejtonska Bosna i Hercegovina je, hoću vam reći, otjelovljenje loše beskonačnosti. Zamislite da neko napravi savršeno auto, koje se ne može raspasti. Može tri vijeka stajati na snijegu i kiši – neće zahrđati. Auto o kojem govorimo je čudo tehnike, remek-djelo inžinjerstva: što ne čudi, jer su na njemu radili najveći umovi Zapada. Sve je u tom autu u ekvilibriju. Integracione sile obuzdavaju one dezintegracione. I obratno.
Jedini je problem što auto ne ide. Nema motor, naime.
Međutim… Automobil je dizajniran tako da stoji, a putnici imaju iluziju neprekidnog kretanja. Šta je kretnja, uostalom, ako ne iluzija?
Bosna i Hercegovina je kao oni Bentleyi koji stoje u dvorištima bogataških kuća u luksuznim londonskim kvartovima.
Jednom sam, skitajući Londonom, nabasao na taj prizor. Kratka ulica, svega nekoliko kuća, svaka po nekoliko miliona funti. Ispred kuća Bentleyi i Rols Roycevi. Jutro je. Kao savršeno obučena vojska, pojavljuje se posluga odjevena u crne smokinge. Glancaju automobile, koji djeluju kao da nikada nisu mrdnuli iz dvorišta.
Gledaš te automobile i razumiješ: njihova svrha nije transport, kao što svrha rolexa nije da ti pokaže vrijeme. Kao što svrha dejtonske Bosne i Hercegovine nije funkcionalnost.
Bosna i Hercegovina je Bentley parkiran u dvorištu bogate Evrope. Visoki predstavnik je batler koji taj Bentley glanca. Dejtonska Bosna je javno izloženi eksponat bivše kolonijalne moći.
No u tom eksponatu žive ljudi. Koji se, pritom, ne podnose.
Pa dobro, Nikolaidis, reći ćete sad: gdje je u ovom čemernom monologu optimizam? Kako gdje? U nadi da je sloboda, uprkos svemu, ipak moguća. U nadi da će pakleni ekvilibrij na neki način biti razbijen. U nadi da će ljudi razumjeti da strah od promjene radi protiv njih. Mi smo izdresirani da ne talasamo, da trpimo jer može biti i gore. Mi smo Marxovi proleteri koji nemaju da izgube ništa osim svojih lanaca, no ipak strahuju da će bez lanaca ostati. Ma koliko se užasavali promjene i nepoznatog koje ona nosi, istinski užas je mogućnost da će sve ostati isto.
