Kolumna Andreja Nikolaidisa: Marko Vešović – bio je dijete Danteovo, bio je dijete jedinoga, odsutnog Boga

Crna Gora mu je ubila oca, koji se radije odrekao života no Staljina. Učinila je Crna Gora sve što je mogla da ubije i njega: onda kada je Vešović ostao u Sarajevu, gradu čiju je opasadu njegova prva domovina svim svojim velikim i čistim srcem podržavala i opsluživala. Granate i snajperski hici ubili su 1601 sarajevsko dijete. Ali ne i Vešovića. Koji će po ratu napisati:

Kada je srpski snajperist  mojoj prijateljici

ustrijelio dijete u naramku –
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće 

(…)

Sve se kotrlja po starom
Čak mi se čini da mi je ovako lakše
Ovako, bez boga. Ne umijem ti to, bojim se,
Objasniti. Znaš, pješači se lakše
bez ičeg u rukama nego kad vukljaš cekere
Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako
lakše se pješači kroz ovaj guravi život.
Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne.

Prazne, i zato teške

Kao pjesnik, Vešović je izazivao divljenje. Kao polemičar, izazivao je strah. Bio je dijete Danteovo; bio je dijete jedinoga Boga. Ne znam kada je ljepše pisao: kada je bio tužan ili kada je bio ljut. Bio je melanholičan kao samoubica na krovu solitera; bio je srdit kao Bog nad Sodomom i Gomorom.

Oca su mu ubili prije nego ga je stigao zapamtiti. Boga Oca nije upoznao. Sad su se napokon sreli. Majku nije zaboravio: o Darinki je napisao najljepše retke koje je Crnogorac izrekao o majci. Jednako je dirljivo pisao o mrtvoj Gordani, supruzi koja je majčinski brinula o njemu. Svaki dan, bio snijeg, kiša ili žega, odlazio je na njen grob i satima zborio kamenu koji je natkrio zemlju u koju su je položili.

Bio je ljut na Oca. Onda je, pod starost, preveo Audena. I njegovu pjesmu „Herman Melvil“. Koja u Vešovićevom prevodu kaže:

Jer sad je on budan i zna

Niko nikad nije bio pošteđen osim u snima,

Ali je još nešto u noćnoj mori iskrivljeno –

Čak i kazna bila je ljudska i oblik ljubavi:

Urlanje bure bilo je prisustvo njegovog oca,

I sve vrijeme bio je nošen na grudima oca.

 Koji ga je sad nježno spustio i napustio ga.

Stvorio je dva remek-djela. Prvo je njegova književnost.

Potom… Tukao je one koji su tukli grad što primio ga je u naručje. Kada je trebalo tući Crnu Goru, tukao je onako kako je zaslužila. Kada je Crnu Goru trebalo braniti, tukao je hijene što ustremile su se na nju. Kao što je Zogović u pjesmama Ali Binaka pjevao u ime onih kojima je pjesma bila zabranjena, Vešović je udarao u ime onih koji za to nisu imali snage ili smjelosti.

Da Crnogorci vjeruju u vlastite mitove, da Crnogoraca uopšte ima, više no zelenih konja, temelj nenapisane crnogorske etike bi – uz „Primjere čojstva i junaštva“ Marka Miljanova – bili admiral Barović i Marko Vešović. Jedan koji se ubio jer nije htio pucati na nevinu braću i drugi koji je odabrao da stane među nevine na koje su „njegovi“ pucali. U savremenoj crnogorskoj istoriji, naime, ne postoje dva uvjerljivija primjera čojstva. Odnos Crne Gore prema Baroviću i Vešoviću savšeno govori o tome koliko je u Crnoj Gori od crnogorskoga čojstva ostalo.

Elem… Vešović je otišao a da se nije obrukao. Rijetki to uspiju.

Ono što crna Crna Gora smatra izdajom drugo je njegovo remek-djelo.

U Crnoj se Gori ništa po njemu neće zvati. Neće, jer je Vešović prezirao i kad god je mogao razarao crnogorski lažni moral. Kafka je pisao kako se od laži gradi poredak u svijetu. Kako u svijetu, tako i u Crnoj Gori.

U crnogorskim knjižarama nema njegovih knjiga. Vešović neće biti obavezna lektira crnogorskih đaka. Pa ipak, hulje nemaju razloga za radost. Vešović će ih, i mrtav, proganjati. Njega više nije. Ono što je napisao uvijek će biti.

Razumijem. Ljepota je teška. Grka je, kao sirup od planinskoga pelina što liječi ono od čega ni nož ne može spasiti. Gadluk je, pak, sladak. Kao sirup koji daju djeci što po svu noć kašlju. Kao kokakola koju, kad god se sažališ na njih, pozoveš ih u kafanu i pitaš: što ćeš popit’, naruče šizofreničari što dan i noć šetaju rivom. Jer diglo se jugo.

No povijest književnosti ne pišu mediokriteti, kukavni kompromiseri, ulizice i križanci crijevne flore i insekta. Ne pišu je autori naručenih hvalospjeva, kukavni akademici što po svadbama dijele vizitkarte na kojima je otisnuta njihova mizerna titula. Ne pišu je žiriji što dodjeluju nagrade, niti komisije koje odlučuju kojim će probranim tekstovima što služe svinji nacije trovati omladinu.

Ne. Za pedeset, stotinu ili tri stotine godine, neka će studentkinja slavistike na nekom evropskome univerzitetu otvoriti knjigu, nakon što je obavila abortus i pokušala samoubistvo, jer su je jedne noći – što nevino je ličila na svaku drugu – silovali veseli, obijesni mladići. Otvoriće knjigu i čitaće. A pred njenim očima otvoriće se beskrajni prostor, u koji će ona hrabro zakoračiti i napisati svoju priču. Tek tada, tek ona – odlučiće što je zaista bilo veliko.

Marko Vešović, čovjek koji je Bosnu branio od Crne Gore, a Crnu Goru branio tako što je Bosnu branio od nje, a i jednoj i drugoj darivao svoju poeziju, umro je u samoći, skrajnut, kao da ga se obje njegove domovine stide. Posljednje je dane proveo u staračkom domu u Nedžarićima, sarajevskom predgrađu. Do rata, živio sam na Dobrinji, naselju koje se na Nedžariće naslanja kao pijanac na šank. Bio sam dijete – muškarci kasno odrastu. Tisućama puta sam, vozeći besciljno biciklo, prošao kraj tog staračkog doma. I nikada ga nisam zapazio. Za mladost, starost i smrt ne postoje. A zapravo, jedva da sam postojao ja. Bio sam tek mali kurac na biciklu što ravnodušno prolazi kraj jedine izvjesnosti u životu: da sve će se na koncu survati i zgasnuti, onako kako se gase duše onih koje strpaju u staračke domove.

To su – jedva postojeći mali kurac na biciklu – i svi oni koji su kao o izdajniku onoga što se – u ime ljudskosti i ono malo časti što nam je kao ljudskim bićima data – mora izdati, lajali ili će lajati za Vešovićem. Koji je, kao i smrt, neporeciva činjenica.

Marko Vešović

Mačka

Kao što jedra naglo klonu pošto se slomi katarka

Dante

*

Čučnuh na stepeništu da mačku ničiju

nahranim i pomilujem. Oči starije od svijeta –

gledaju u me, davnoprošlog. Kroz glavu sunu

primisao: da si imao i kap sreće, rat ne bi preživio

Al ne da đavo il ne da Bog. Još te nijesam

izmrcvario koliko je gore, u mom uredu,

planirano. Još se nijesam do sita iznasprdao

sa tvojim zanosima.

Mada je svako zlo

i za poneko dobro: sad se u ravnodušju

tuđeg naroda odmaram od preveć zamorne

ljubavi koju je moj narod, odvajkada,

gajio prema meni.

*

Gledam duboko u oči mačje kao da gledam

daleko na pučinu: prazno je sve odavde

do djetinjstva. Duša je poharana crkva

svetoga Frane iz Matavuljeva romana.

A živjeti je tugaljivo ko perut na ramenima

starih neženja.

Prazne su i moje noći probdjevene

nad hartijom kao nad teškim bolesnikom.

Gdje god bih krenuo, tamo bi uvijek, po sata

prije mene, stizala uzaludnost.

Život je snomorica sa kamenom pod glavom.

Moji zanosi bijahu smiješni kao hod ljudi

u filmovima nijemim. Sve na svijetu prometnu se

u čelične maljeve koji biju po jedinome

dragulju u mojoj duši.

*

Kasno je za sve.

Za radost i za očaj. Za smisao i besmisao.

Moje je vrijeme brže od najbržega

glisera krijumčarskog koga ne može stići

ni jedan patrolni čamac. Ostaje mi da hranim

ničije mačke po Sarajevu, i s ljudima da pričam

ko kad se kuša propiriti vatra od mokrih drva,

dok lipsava stoljeće u kojem Zlo, kao oltari

za uskrs, širom je dveri raskrililo.

*

Kada se pomno zagledaš u mačje oči kao

da vidiš daleko do svoga prvog plača. Još dalje.

Do voštanice na odrom vlastitim. Još dalje.

Do zemljanoga humka ne većeg od grbe kamiline.

A živjeti je tužno kao poj slijepoga

štiglića u kavezu. A duša studenija

od monaške ćelije. U njoj se kote istine

ničije kao ulične mačke.

Moji snovi su bili

njegoši s pepeljara. Moji su zanosi

pravedno ismijani. To bjehu zanosi pjevača

operskoga koga su, u Buhenvaldu,

tjerali da svoje velike arije pjeva

dok premlaćuju logoraše.

(CDM)