Na prvi pogled, moglo bi se zaključiti da je predsjednik Pokreta Sigurna Srpska (PSS) Draško Stanivuković pokazao političku širinu i odgovornost odustajući od kandidature za predsjednika RS-a u korist SDS-ovog Branka Blanuše. Ali kada se cijeli proces posmatra hronološki, otvara se sasvim drugačija slika.
Mjesecima su iz PSS-a planski “pumpali” neizvjesnost. Slale su se poruke građanima da će Stanivuković biti kandidat, dok se u isto vrijeme pregovaralo sa SDS-om o podršci, kalkulisalo raznim imenima i stvarao pritisak na ostatak opozicije. Stanivuković je, pored ostalog, predložio Blanuši da se PSS i SDS ujedine na način da jednu trećinu članstva čine predstavnici PSS-a, a dvije trećine SDS-a. Dogovor je uključivao to da Blanuša trenutno ostane predsjednik tako uvećanog SDS-a, a Stanivuković kandidat za predsjednika RS-a. Nakon što je Glavni odbor SDS-a odbio da podrži ovaj prijedlog, uslijedilo je Stanivukovićevo povlačenje, predstavljeno kao čin političke žrtve i odgovornosti.
Da je takva odluka donesena ranije – a mogla je biti donesena puno ranije – opozicija u RS-u danas sigurno ne bi izgledala ovako haotično i podijeljeno. S druge strane, lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović odbija povući svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH i umjesto toga podržati SDS-ovog Marinka Božovića. Mnogi će reći da pokazuje neopravdanu tvrdoglavost. Međutim, iz njegove perspektive, riječ je o pitanju političkog kredibiliteta.
Prije svega, Vukanović je svoju kandidaturu za Predsjedništvo najavio mnogo prije nego što je Stanivuković otvorio mogućnost vlastitog ulaska u utrku za predsjednika RS-a. Tokom cijelog procesa insistirao je da opozicija mora imati jasna pravila i da se dogovori ne mogu mijenjati prema trenutnim političkim interesima pojedinaca. Sada, kada se Stanivuković povukao, Vukanović smatra da nema razlog da odustane od kandidature koju je od početka gradio.
„Prije dva mjeseca, na jedinom sastanku lidera četiri stranke u Hotelu Bosna, predložio sam Drašku Stanivukoviću da se povuče i odustane od kandidature za predsjednika Republike Srpske, da podrži Branka Blanušu, dok još nije bio potrošen, iscijeđen i kompromitovan dvomjesečnim mrcvarenjem i lažnim pregovorima, i da me je tada poslušao, a ne sinoć, noć pred isticanje kandidature, sve bi imalo smisla, narod ne bi bio razočaran, bile bi velike šanse za pobjedu. Ovako Pontije Pilat, kako ga je dobro nazvao Ljubiša Petrović, u zadnji čas pokušava da odglumi dobricu, kad je obavio posao diskreditacije Branka Blanuše i razaranja SDS-a i opozicije, uz pomoć Babalja, Božovića i sarajevske Ćaci BBB ekipe SDS-a“, kaže Vukanović.
Kandidaturu Marinka Božovića za člana državnog Predsjedništva Nebojša Vukanović smatra besmislenom i navodi da se sve radi po “naredbi iz Beograda”.
„Decenijama podržavam bezuslovno kandidate SDS-a i PDP-a, zauzvrat od svih njih sam dobio nož u leđa i napade – od Blanuše, Stanivukovića, Jece Zavjetnice do Babalja i Božovića, i njihovi licemjerni pozivi da se povučem u korist Božovića, koji se bez ikakvog osnova u zadnji čas kandidovao za člana Predsjedništva BiH samo da bi naudio meni i pomogao Željki Cvijanović“, ističe Vukanović.
Odbijanjem povlačenja kandidature uprkos žestokim pritiscima Vukanović šalje jasnu poruku da ne želi biti dio politike u kojoj se pravila mijenjaju usred utakmice. Njegova odluka da ostane u izbornoj utrci nije samo pitanje lične ambicije, kako je mnogi pokušavaju predstaviti. Može se polemisati da li je takav pristup politički mudar, ali Nebojša Vukanović je jedan od rijetkih političara kojem se teško može osporiti principijelnost. Da je danas odustao od kandidature, nakon svega što je posljednjih mjeseci javno govorio i žestokih kritika na račun Stanivukovića, Jelene Trivić i ostatka opozicije, upravo bi on bio optužen da je pogazio vlastite stavove zarad političko-interesnog kompromisa.
Za to što se radi političkih taktiziranja praktično do posljednjeg trenutka nije znalo ko će biti kandidati najvećih opozicionih stranaka u RS i hoće li biti zajednički ili ne, sada se “faktura” pokušava ispostaviti Nebojši Vukanoviću. A ukoliko opozicioni blok ostvari loš izborni rezultat, vjerovatno će kao glavnog krivca također označiti Vukanovića. Ipak, teško je odgovornost za višemjesečni haos u opoziciji svaliti na čovjeka koji je od prvog dana zastupao isti stav i nije ga mijenjao kako su se mijenjale političke okolnosti. Ako je opozicija u Republici Srpskoj zbog razjedinjenosti i unutrašnjih sukoba već izgubila dragocjeno vrijeme i kredibilitet kod dijela birača, to nije zato što je Nebojša Vukanović ostao dosljedan svojim stavovima, nego zato što su drugi predugo kalkulisali.
A šta je iz svega ovoga dobio Draško Stanivuković? Ostao je u centru pažnje i pokazao da bez njega nije moguće voditi ozbiljne pregovore unutar opozicije, što njegovom poprilično velikom egu nesumnjivo prija. Međutim, ostaje pitanje vrijedi li takva politička pozicija cijene koju je za to platila cijela opozicija. I drugo, još važnije – koliku će cijenu platiti SDS zbog Stanivukovićeve velike „žrtve“ u korist njihovog kandidata. Ali, to ćemo saznati tek u oktobru.
