Ništa ne govori više o mraku ove države od crnog ekrana BHRT-a. Taj crni ekran, koji se od jutros emituje na kanalu državnog javnog servisa, nije tehnički kvar, niti tek simbolično upozorenje. To je dijagnoza današnje Bosne i Hercegovine, rendgenski snimak pacijenta koji boluje od teške bolesti koja može trajati mjesecima, pa i godinama, ali je neizlječiva i terminalna.
Javni servis je kičma jedne države. On je dokaz da postoji minimum zajedničkog prostora, minimum odgovornosti, minimum želje za njenim opstankom. Kada njegov ekran pocrni jer nema novca, nema dogovora, nema političke volje, onda to nije samo problem jednog medija. To je problem samog postojanja države kojoj je konačno slomljena kičma.
Godinama se Zakon o javnom RTV sistemu razvlači, ignoriše i gazi. Godinama entitetski javni emiter RTRS ignoriše obaveze prema sistemu javnog emitovanja bez ikakvih posljedica. Niko za to ne odgovara. Nema sankcija. Nema pravosnažnih presuda. Nema te institucije koja će prinudno naplatiti dug od RTRS-a od preko 100 miliona maraka, niti osigurati plaćanje RTV takse na prostoru cijele države.
Bilo bi prejednostavno zaključiti da je crni ekran BHRT-a isključivo posljedica političkih blokada iz Republike Srpske. On je, možda u još većoj mjeri, rezultat pasivnosti probosanskih stranaka i njihovih političkih lidera, kako sebe vole nazivati. Taj mrak na ekranu nastao je iz istog onog mraka i odobravanja „probosanskih“ ministara u Vijeću ministara BiH koji su dozvolili da bivši direktor RTRS-a, Draško Milinović, postane predsjednik RAK-a. Isti onaj Draško Milinović koji je do jučer aminovao televizijske priloge u kojima se o masakru na Markalama i srebreničkom genocidu govorilo kao o insceniranim muslimanskim izmišljotinama, a o napadu na Tuzlansku kapiju kao o „djelu islamskih terorista“.
Crni ekran BHRT-a je posljedica i svih drugih političkih kompromisa zbog kojih su se godinama zatvarale oči na sistemsko, plansko uništavanje svih institucija od državnog značaja – od Nacionalne i univerzitetske biblioteke i Zemaljskog muzeja, pa do Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.
Crnilo koje je ovladalo BHRT-om najbolja je ilustracija korumpiranog, politički neizlječivo kontaminiranog bh. pravosuđa i fiktivnih potjernica za bjeguncima koji se slobodno kreću, ruše ustavni poredak države i dižu spomenike ratnim zločincima, ali ih niko ne smije uhapsiti zbog „visokog sigurnosnog rizika“.
Crni ekran BHRT-a je simbol selektivne države. Države u kojoj zakon vrijedi samo za neke, a za druge je stvar „dobre volje“. To je slika sistema u kojem političari decenijama ruše javne institucije, pa onda glume zabrinutost kada one konačno padnu na koljena. To nije nesposobnost, već jasna poruka: sve što nosi predznak države Bosne i Hercegovine mora prestati da postoji.
Za dva dana je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Opet će se mahati zastavama, praviti raskošni svečani prijemi izdašno finansirani budžetskim novcem i podsjećati na historijske datume iz nedavne prošlosti, kada je država „odbranjena“. Kako je uspješno odbranjena, najbolje znaju radnici BHRT-a. Njih više od sedam stotina i isto toliko porodica koje će za dva dana možda ostati bez onoga od čega žive.
Ništa ne govori više o mraku ove države od crnog ekrana BHRT-a. Jer kada nestane signal javnog servisa, nestaje i svaka iluzija da sistem još kako-tako funkcioniše. Ako država ne može spasiti vlastiti javni servis, onda ne može spasiti ni samu sebe.
