Pregovori bez crvenih linija
Izbori su završeni i počelo je ono što u Bosni i Hercegovini uvijek dolazi poslije njih, slaganje mandata i traženje partnera. SNSD i HDZ BiH u razgovore ulaze jedinstveno i s jasno definisanim uslovima, od kojih neki zadiru u samu strukturu države. Teško je očekivati da će od njih odustati, jer su i jedni i drugi već na vlasti.
SDA je izašla kao pobjednik, s najviše glasova za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, i od nje se očekuje vodeća uloga u formiranju vlasti na svim nivoima. U Federaciji su probosanske politike jasne i one podrazumjevaju zaštitu države, njenih atributa i jednakopravnosti svih koji tu žive. Položaj Bošnjaka u drugom entitetu, međutim, u javnim postizbornim razgovorima gotovo se i ne spominje.
Moguće je da SDA svoje zahtjeve drži u pregovaračkom timu i ne želi ih unaprijed iznositi u javnost, što je u pregovorima legitimno. Tim je važnije da ih javnost, a posebno Bošnjaci u RS-u, na kraju vide u koalicionom sporazumu. Osnovu za to SDA ima u vlastitoj platformi za izbore 2026, koja položaj Bošnjaka u RS-u, a posebno povratnika, naziva jednim od ključnih prioriteta. Sistemsku diskriminaciju Bošnjaka u RS-u platforma traži da se definiše „kao jedno od političkih pitanja od najvišeg prioriteta u razgovorima sa budućim partnerima prilikom formiranja vlasti“, a uklanjanje institucionalne diskriminacije da bude „sastavni dio svakog političkog sporazuma“.
To je dobra polazna tačka, ali obećanja treba pretvoriti u rješenja koja se mogu provesti. Zadržavanje zdravstvenih, socijalnih i boračkih prava stečenih u Federaciji već je pokušano federalnim zakonom iz 2014. godine, koji je Ustavni sud BiH iste godine proglasio neustavnim. Zato je potreban drugačiji pristup, o kojem govorim na kraju ovog teksta.
Nikad gori položaj povratnika
Bošnjaci povratnici u Republiku Srpsku nikada nisu bili u težem položaju nego danas. Prema preliminarnim rezultatima, Koalicija za državu osvojila je tri mandata u Narodnoj skupštini RS, a 1998. godine Bošnjaka je u tom domu bilo osamnaest. Mandat u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, koji je SDA iz RS-a osvojila 2022. godine, ovoga puta je izgubljen. Iz Republike Srpske se, dakle, u državni parlament više nije izabran nijedan Bošnjak.
Odziv je pokazao i nešto teže od samih mandata a to je koliko nas tamo stvarno živi. Zajednička lista je 2022. godine za Narodnu skupštinu dobila 25.857 glasova, a ovoga puta su sve probosanske liste zajedno, prema preliminarnim rezultatima, dobile nešto preko 20.000 glasova. Znamo da su se sve probosanske snage angažovale da izvedu svakog glasača koji tamo živi, i ipak više nije postignuto. Ako se ništa ne promijeni, na sljedećim izborima Bošnjaci bi mogli potpuno nestati iz institucija entiteta.
Podijeli pa vladaj
Podjele među Bošnjacima na terenu posebna su priča, i to je ono što su neprijatelji Bosne i Hercegovine dobro naučili i koriste stoljećima. Dijelimo se na Bosance i Hercegovce, Krajišnike i Podrinjce, raju i papke, seljake i građane, obrazovane i neobrazovane, povratnike i domaće, one koji su se vratili i one koji su ostali u Federaciji, dijasporu i one koji su ostali kod kuće. Dijelimo se i po tome koga slušamo, Sarajevo ili Banju Luku.
Podijeljeni smo bili i ovoga puta, i eto gdje smo završili. Narod i pravda i Stranka za BiH išle su odvojeno od Koalicije za državu. Analize pokazuju da bi zajedno prešli prag za Predstavnički dom BiH, a odvojeno su ostali bez mandata. Jedinstvo bi nam sačuvalo poslanika u državnom parlamentu, donijelo više poslanika u Narodnoj skupštini RS, a time i više naših delegata u Vijeću naroda.
Teško je povjerovati da je riječ samo o lošoj procjeni. Lokalni predstavnici koji su najglasnije insistirali na samostalnom izlasku znali su da njihovi glasovi ne mogu donijeti nijedan mandat, ali mogu odnijeti tuđi. Od podjele nisu imali koristi ni oni ni Bošnjaci u RS-u. Koristile su je samo srpske stranke kojima je odgovaralo da probosanski blok ostane ispod praga. Ko je s kim i zašto pravio takvu računicu, pitanje je na koje birači imaju pravo dobiti odgovor.
Bez mehanizama zaštite
Bošnjaci u Republici Srpskoj danas praktično nemaju nijedan djelotvoran mehanizam zaštite svojih prava. Neki od naših predstavnika izabrani su direktno, a delegati u Vijeću naroda biće birani indirektno. Bez institucionalne poluge, oni rizikuju da postanu ukras institucija. Hoće li se glas Bošnjaka uopšte čuti, zavisiće isključivo od njihovog znanja, stručnosti i hrabrosti.
Zaštita vitalnog nacionalnog interesa postaje san. Da bi se taj postupak pokrenuo, potrebno je pet od osam delegata u Klubu Bošnjaka. Prvi put se može desiti da tu većinu nemaju delegati probosanskih stranaka. Ostaje nam da pratimo zakonodavni i izvršni proces i tražimo zaštitu od Ustavnog suda RS, čiji sastav i dosadašnja praksa ne ulijevaju povjerenje. Druga mogućnost je da preko probosanskih snaga u Sarajevu tražimo zaštitu od Ustavnog suda BiH.
Najveća opasnost je da Klub Bošnjaka preuzmu delegati koje su izabrale srpske stranke. Ako se to ne desi u ovom mandatu, a politika prema povratnicima se ne promijeni, u sljedećem će se sigurno desiti. Tada se otvaraju vrata za izmjene Ustava RS i povratak modelu iz devedesetih, kada je entitet bio definisan kao isključivo srpski, a nesrbi diskriminisani samim ustavom.
Građani na svome, a ne povratnici
Vrijeme je da probosanski političari u ovim pregovorima naprave iskorak, ali ne ponavljanjem starih formula. Bošnjake u Republici Srpskoj više ne treba tretirati kao povratnike, kao da su gosti kojima neko izvana treba izjednačavati prava. To su građani koji žive svoji na svome, u dijelu Bosne i Hercegovine koji se zove Republika Srpska. Njihova prava zato se ne mogu ostvariti mimo tog entiteta, nego kroz njegove institucije: zdravstveni i penzijski fond, škole, zavode za zapošljavanje, policiju i javnu upravu, u kojima imaju pravo biti zastupljeni i ravnopravni.
Prvi uslov koji probosanski pregovarači trebaju postaviti SNSD-u jeste da se koalicija s državnog nivoa prenese i na nivo Republike Srpske. Probosanske stranke trebaju insistirati da ministarska mjesta koja Ustav RS rezerviše za Bošnjake u entitetskoj vladi zauzmu njihovi predstavnici, a ne Bošnjaci koje biraju srpske stranke. Tako bi Bošnjaci iz vlade pratili procese i učestvovali u njihovom konačnom oblikovanju, umjesto da za odluke saznaju kada su već donesene. To bi ojačalo njihovu poziciju i u vlasti entiteta i na terenu.
Nadalje, programski principi se mogli realizirati i kroz saradnju federalnih vlasti i vlasti Republike Srpske, a pregovori o vlasti su trenutak kada se ta saradnja može ugovoriti. SNSD će biti partner u državnoj vlasti, nema sumnje i ne vidim zašto koalicioni sporazum ne bi sadržavao konkretne i provodive obaveze:
- Konstitutivnost naroda morala bi se na cijelom teritoriju BiH poštovati stvarno, a ne formalno. Ustav RS već propisuje proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda u javnim institucijama, ali bez mehanizma provedbe ta odredba ostaje na papiru. Konstitutivnost se može provesti državnim okvirnim zakonom o ravnopravnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda i Ostalih na svim nivoima vlasti, što je već ideja koju je SDA razradila za federalni nivo vlasti. Ovaj model već postoji u Bosni Hercegovini kroz Zakon o ravnopravnosti spolova koji propisuje kvotu za sve nivoe, od države do općine, i RS ga primjenjuje. Ako država može garantovati zastupljenost žena u Narodnoj skupštini RS, može garantovati i zastupljenost naroda koje Ustav naziva konstitutivnim. Demokratski uzori postoje. U Južnom Tirolu, u Italiji, radna mjesta u javnoj upravi raspoređuju se prema nacionalnoj strukturi stanovništva, i taj model decenijama čuva mir između Nijemaca i Italijana. U Sloveniji italijanska i mađarska zajednica imaju zagarantovan po jedan poslanički mandat, koji biraju same, bez obzira na izlaznost i omjer glasova.
- Penzijska i socijalna prava stečena u Federaciji mogla bi se ostvarivati preko nadležnih institucija u RS-u, ali samo kao mehanizma, odnosno putanje. Isplate bi i dalje vršile federalne institucije kod kojih su ta prava stečena. To nije nikakav izum, nego način na koji oba entitetska zavoda svakodnevno sarađuju s inostranstvom. Penzioner koji živi u Banjoj Luci ili Tuzli, a radio je u Njemačkoj ili Srbiji, penziju za taj staž dobija direktno od zavoda iz te zemlje, a domaći zavod je samo „organ za vezu“ koji prima zahtjev i prosljeđuje dokumentaciju. Po istom principu penzioner iz Srbije koji živi u BiH liječi se u RS-u ili Federaciji, a troškove snosi fond iz Srbije. Ako Fond PIO RS i Federalni zavod PIO tako sarađuju s Beogradom i Berlinom, nema razloga da ne mogu i jedan s drugim. Federacija se ne bi odricala svojih obaveza, a entitet ne bi preuzimao tuđe troškove.
- Sporazumom između zavoda zdravstvenog osiguranja građanima bi se osiguralo pravo da sami izaberu ustanovu u BiH u koju ih ljekar upućuje na sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu, u Federaciji ili drugdje u zemlji. Evropska unija to već omogućava između država putem Direktiva 2011/24/EU Evropskog parlamenta i Vijeća od 9. marta 2011. o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti. Prema istoj pacijent, uz određene uslove, bira ustanovu u drugoj članici, a troškove mu nadoknađuje vlastiti fond. Ono što je moguće među 27 država moralo bi biti moguće unutar jedne, naročito zbog toga što ona teži članstvu u EU.
- Zastupljenost ima i drugu stranu, o kojoj se rijetko govori. Bošnjaci često ne žele raditi u školama, policiji ili upravi u RS-u, jer su primanja niža nego u Federaciji, pa odlaze tamo gdje su uslovi bolji. Iz federalnog budžeta zato treba obezbijediti sredstva za stimulaciju onih koji rade u institucijama RS-a. To nije trošak, nego ulaganje u prisustvo države tamo gdje je najugroženije.
- U skupštinama općina treba zagarantovati učešće svim konstitutivnim narodima. Apsurdno je da Izborni zakon BiH takvu garanciju daje nacionalnim manjinama, a konstitutivnim narodima ne daje.
Uz to, Bošnjacima u RS-u mora se garantovati nastava na maternjem jeziku i zaštita od ustavnih promjena koje bi ih učinile građanima drugog reda. Ako SNSD i HDZ mogu imati svoje uslove, mogu ih imati i oni koji tvrde da brane državu. Ovo bi bili uslovi koji se mogu provesti, a ne još jedna izjava.
Ovo pitanje je za Bosnu i Hercegovinu važnije od velikih priča o Evropskoj uniji i NATO-u. Te priče nemaju utemeljenja u stvarnosti. Stavovi protivnika ovih procesa su opštepoznati, a bez dogovora i saglasnosti svih o ovim temama od njih neće biti ništa. Dok jedni budu radili na tim procesima, drugi ih kočili, Bošnjaka će nestati iz entiteta, a vrlo je moguće da će se desiti i pokušaj secesije.
Bošnjaci koji su se vratili u svoje domove na području Republike Srpske nisu samo biračko tijelo. Oni su desetljećima, svojim prisustvom, čuvali teritorijalni integritet države. Nastavi li se ovakva politika i ovakav odnos prema njima, taj dio stanovništva će nestati, a s njim i najjača živa brana podjeli zemlje.
