Volio bih da danas, na dan kada je moj djed slavio Badnji dan, podijelim sa vama tri crtice… Tri slabe misli, kako bi rekao Vattimo… Misli bez poente, takoreći. Misli koje su prije pitanja no odgovori.
Prva.
Čudni su, vele, putevi Božiji. A ni ovi naši nisu laki za slijediti.
Ok, Google Maps će te sprovesti (a nekad i neće) gdje treba. Ali hajde ti nađi pravi od puteva koji se prostiru kroz istoriju…
Mlađi se neće sjetiti… Ali stariji pamte da je onomad, u Jugoslaviji, glasno odjeknulo kada je pukla „Afera Agrokomerc“. Tako se, naime, zvao skandal čiji su glavni akteri bile mjenice – navodno – bez pokrića i Fikret Abdić, šef bosanskohercegovačkog poljoprivrednog giganta.
Jesu li građani tada znali da je cilj afere bilo slabljenje bosanskohercegovačkog rukovodstva? Konkretno, komunističkog velikaša Hamdije Pozderca, političkog pokrovitelja “Agrokomerca”, čovjeka koji je smetao jer je bio predsjednik Savezne komisije zadužene za rad na ustavnim amandmanima?
Jesu li građani – hvala na pitanju, nisu – znali da je “Afera Neum” imala sličan cilj: delegitimizaciju BiH komunističkog vođstva? Tu se radilo o kreditima kojima su funkcioneri iz te republike gradili stanove. Jeste li se ikada potrudili da vidite šta su izgradili, zbog čega ih je “narod” pljuvao? Velelepne vile? A-a. Izgradili su kućice. Udžerice, po današnjim standardima. Pa ipak, “narod” je bio bijesan. Partija je bila uzdrmana. Branko Mikulić, tadašnji predsjednik SIV-a, primoran je da da ostavku. Nekoliko važnih BiH političara moralo je u penziju.
Beogradska tajna služba tako je prokrčila put velikosrpskom nacionalizmu, ratu i podjeli Bosne.
Stoga sam nedavno napisao kako će se na fakultetima izučavati predmet „Uticaj antikorupcijske borbe na stvaranje Velike Srbije – od „Afere Agrokomerc“ do danas“.
Na sličan način velikosrpski nacionalizam rušio je i crnogorsku komunističku vlast: ljude koji su bili svetitelji u odnosu na one koji će ih naslijediti na čelu države. Proces stavljanja Crne Gore pod kontrolu Aleksandra Vučića takođe je tekao u znaku „antikorupcijske borbe“.
„Ono što je očigledno, nije istina“, piše na jednom mjestu Borislav Pekić.
Druga.
Ko će to do kraja raščivijati, ali: nije li zanimljiva crnogorska veza između ekologije i šverca cigara?
Jer ta veza nesporno postoji…
Sjećate li se projekta „Crna Gora – ekološka država“. A sjećate li se: je li u to doba bilo kakvog šverca cigara u i iz Crne Gore?
Tri decenije kasnije, u Crnoj Gori su opet na vlasti ekolozi. I – ima li kakvog šverca cigara? Eto ima. Dobro informisani organi i pojedinci tvrde da se parama od šverca cigareta, imeđu ostalog, finansirana i vladajuća ekološka partija.
Ne znam zašto, ali čini se da su vlasti u Crnoj Gori sklone da riječ „ekologija“ čitaju kao „cigare“.
Treća.
Za mnoge ljude koji sebe doživljavaju kao napredne i otvorene, svaka rasprava o zlu je besmislena i retrogradna.
Kako u “O zlu” piše Terry Eagleton, samo 29 odsto Danaca vjeruje u grijeh, dakle i u zlo (naspram 91 odsto Sjevernih Iraca, koji su svjetski rekorderi u vjeri da zlo postoji). Tu čitamo i kako mnogi liberali i humanisti poriču postojanje zla, jer samu riječ “zlo” smatraju sredstvom demoniziranja onih koji su, zapravo, društveno deprivirani.
“Odbaciti ideju zla iz tog razloga djeluje bolje kad pomislimo na nezaposlene stanare socijalnih stanova koji su na heroinu nego na serijske ubojice SS-a. Teško je promatrati SS kao puko nesretan i depriviran. Treba biti pažljiv kako se na isti način ne bi promatrali Crveni Kmeri i delinkventni tinejdžeri”, veli Eagleton.
Niko ne može bezgrešno vladati, učio je Saint-Just. Kada bi kloniti se vlasti bilo dovoljno da se čovjek sačuva od grijeha, stvar bi bila jednostavna. Jasno je šta je problem: niko ne može bezgrešno živjeti. Može, doduše, pokušati.
Mnogi moji prijatelji su vegetarijanci, i to su iz najboljih namjera. Nedvojbeno da je plemenita njihova želja da tokom svog postojanja skrive smrt što manje živih bića. Kao što je nedvojbeno i da je vegetarijanstvo danas vrlo ideološko. Ono je dio ideološkog kompleksa za koji Alain Badiou ima ime: animalni humanizam.
Badiou objašnjava kako klasični humanizam bez Boga (za čijim odsustvom, da ne bi bilo zabune, ovaj radikalni ljevičar nipošto ne žali) čovjeka svodi na njegovo životinjsko tijelo. Eto razloga brizi za životinjska prava: savremeni čovjek u životinji ne vidi Drugo: ona je za njega Isto. Plač nad životinjom otud nije sažaljenje, nego samosažaljenje: vrsta solidarnosti.
Badiou se poziva na Sartrea, koji je tvrdio kako čovjek, ako njegov projekat nije komunizam i potpuna jednakost, nije drugo nego tek životinjska vrsta, “nimalo zanimljivija od mrava ili svinje”. Sartre isključuje Boga, ali ne isključuje Ideju. Smrt Ideje ima isti rezultat kao smrt Boga – bez nje, čovjek je sveden na životinju.
Biti čovjek znači biti vođen nečim većim od sebe samog, nečim što prevazilazi granice našeg tijela. Kada bi granice našeg tijela zaista bile granice našeg bića, o ljudskoj se sudbini ne bi imalo što misliti ili pisati: jedva da bi imalo smisla plakati nad njom.
Badiou tvrdi da je animalni humanizam dominantna ideologija 21. vijeka: “Naše je doba, barem kod zapadnih malograđana, doba ekologije, okoliša, netrpeljivosti prema lovu, bilo da je riječ o vrapcima, kitovima ili ljudima… Recimo da je ono što savremene demokratije žele nametnuti planeti životinjski humanizam. Čovjek tu postoji samo kao dostojan sažaljenja. Čovjek je bijedna životinja”.
Ako ta ideologija danas izgleda nepobjediva, ona ipak ne može a ne propasti. Svodeći čovjeka na životinju, ona ukida samu sebe. Jer životinje nisu sposobne za ideologiju.
