Članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović kazala je, u sinoćnjem intervjuu sa Avdom Avdićem, da sadržaj dogovora vodstva Republike Srpske sa Trumpovom administracijom ne uključuje tekuća pitanja, poput usvajanja budžeta, imenovanja pregovarača i slično, već se tiče najviših i okvirnih pitanja u BiH, a to su – očuvanje mira i stabilnosti.
”To je”, veli Cvijanović, “taj dogovor: idemo da stvari stabilizujemo, da ih vratimo u normalne tokove.” Ona je naglasila da RS hoće da bude kredibilna, kada je u pitanju posvećenost miru.
Kredibilitet znači vjerodostojnost, dobra reputacija, uvjerljivost. Dakle, Cvijanović poručuje da vlasti RS kane u narednom periodu djelima potvrditi svoju opredijeljenost ka stabilnosti i miru, odnosno riječ koju su dale Trumpovim ljudima.
Uvijek dovoljno razloga za skepsu
Poruka Cvijanović je na tragu ocjene koju je bivši američki ambasador Michael Murphyja iznio u intervjuu za Žurnal: “Ako g. Dodik nastavi da provodu antidejtonsku agendu, onda će ovaj novi dogovor [sa SAD] propasti baš kao što su propali i prethodni.” Dakle, do Dodika je da li će dogovor uspjeti.
U tom kontekstu, Murphy je poručio da Trumpovi ljudi nisu “naivni ili slijepi” te da bi bilo “izuzetno nerazumno od g. Dodika i njegovih saveznika da istraju u retorici i postupcima koji prikazuju Trumpovu administraciju kao smiješnu”.
Dakle, Murphy je samo oštrije i eksplicitnije kazao isto ono što veli i Cvijanović: vlasti u Banjaluci su dale riječ Washingtonu da neće praviti probleme, a vrijeme koje slijedi će pokazati da li ta riječ vrijedi.
Svako ko ozbiljno prati bh. politiku ima razloga da bude skeptičan prema takvom dogovoru. Jer, kako je i Murphy podsjetio, u prošlosti je bilo mnogo sličnih dogovora, ali su prije ili kasnije propali.
Na koncu, i sama Bidenova administracija je podržala ulazak SNSD-a u Vijeće ministara 2023, uz sličan dogovor, pa smo vidjeli kako je to završilo. Dodik je tvrdio da su Amerikanci prekršili dogovor, a Amerikanci da ga je Dodik prekršio. U svakom slučaju, imali smo najveću krizu nakon Dejtona.
Šta garantuje da se to neće ponoviti u periodu koji slijedi?
Namjere su jedno, a strukturni odnosi drugo
Ne kažem da želja članice Predsjedništva BiH da se stvari smire nije iskrena. U razgovoru sa Avdićem vidi se kod nje jedan pomirljiv pristup, odmjerena retorika. Međutim, namjere ne igraju presudnu ulogu. Subjektivna stanja (namjere, želje itd.) su jedno, a objektivni, strukturni odnosi su drugo.
Na to je Cvijanović u jednom trenutku pažnju skrenuo i Avdo Avdić, istaknuvši da izvor problema nije samo u odsustvu volje da se dođe do kompromisa, već i u tome da politički akteri imaju različite, nekad posve nepomirljive ciljeve.
Cvijanović je prešla preko tog, ali je, govoreći o Ustavnom sudu BiH, demonstrirala ono o čemu je Avdić govorio. Naime, iako je generalno imala pomirljiv nastup, Cvijanović je više puta dovodila u pitanje autoritet Ustavnog suda.
S tim u vezi treba se prisjetiti da je kriza koja je iza nas (ili još uvijek traje?) počela upravo sukobom vlasti RS-a sa Ustavnim sudom BiH, u ljeto 2023. OHR se uključio tek kasnije, ali nije bio angažovan u samom začetku krize.
Tako je Cvijanović pažljivog gledaoca samo podsjetila da, uprkos trenutnom smirivanju strasti, strukturni spor vlasti RS-a sa Ustavnim sudom BiH nije okončan te je samo pitanje kada će ponovo eskalirati. Za pola godine, godinu, godinu i po? Možda čak i ranije.
Murphy je, u spomenutom intervjuu, poručio da su vlasti RS-a, povlačenjem antidejtonskih odluka NSRS-a i prihvatanjem presude Dodiku, priznale “autoritet Ustavnog suda BiH, uključujući troje međunarodnih sudija propisanih Ustavom BiH”. To je tačno. Međutim, do kada će to trajati? Iskusan čitalac zna: do neke nove odluke Ustavnog suda.
Je li kompromis uvijek moguć?
U sinoćnjem intervjuu Cvijanović kaže da “svi koji zagovaraju međunarodni intervencionizam nemaju vjeru u državu koju navodno brane”. Zatim veli da smatra kako su ljudi u BiH dovoljno pametni da mogu upravljati procesima, “ali da su uskraćeni da pokažu svoj kapacitet zato što se oslanjaju na neku intervenciju koja će doći spolja”.
Ima istine u navedenoj ocjeni: stranke sa sjedištem u Sarajevu se previše oslanjaju na podršku međunarodne zajednice. Međutim, ako pažljivo sagledamo navedenu poruku Cvijanović vidjet ćemo još jedan bitan sloj značenja.
Dok poziva na dijalog i kompromis, Cvijanović ujedno objašnjava zašto možda do kompromisa neće doći: bošnjačka strana se uzda da će OHR nametnuti rješenje po njenoj volji. Drugim riječima, po ocjeni Cvijanović, samo postojanje OHR-a onemogućava dijalog.
Dakle, tek kada ne bi bilo OHR-a, dijalog bi procvjetao, a kompromisa u BiH bi bilo napretek. Da li je to zaista tako?
Zamislimo da nema OHR-a. Da li bi, u tom slučaju, domaći akteri uvijek mogli doći do kompromisa?
Pozitivan odgovor bi odavao naivni optimizam. Jer, recimo, u deceniji prije Bidenove administracije, imali smo situaciju u kojoj je OHR de facto bio ugašen; niko se nije uzdao u tadašnjeg visokog predstavnika Valentina Inzka, ali je čak i uz neuplitanje OHR-a domaći dogovor nekad izostajao.
U tome je bitna stvar, koju Cvijanović potiskuje.
Domaći akteri trebaju preuzeti odgovornost u 99 % slučajeva. Ali šta kada se, u 1 % slučajeva, uprkos brojnim nastojanjima i dobroj volji ne mogu dogovoriti? Šta ako ne postoji konsenzus o tome kako Ustavni sud BiH treba izgledati, u slučaju odlaska evropskih sudija?
Cvijanović ne daje odgovor na to pitanje. Njena vizija polazi od optimistične pretpostavke da je kompromis uvijek moguć i ostvariv. Ključna kontradikcija pozicije RS-a jeste što zahtijeva odlazak OHR-a uime suvereniteta BiH, koji sama ne priznaje. Sve dok se vlast dijeli, pa nema jednog suverena (i RS ne želi da ga bude), OHR je potreban kao njegov suplement u situacijama kada bi njegovo odsustvo značilo povratak u izvorno, predustavno stanje gdje se nesporazumi razrješavaju nasilno.
OHR se ne treba previše uplitati
Dogovor i kompromis je u najvećem broju slučajeva moguć i ostvariv. I zato treba na njemu insistirati. Recimo, u prošlom mandatu, kada je Dodik bio u Predsjedništvu, ono je usvojilo dvije-tri hiljade odluka konsenzusom. To je javnosti malo poznato. Članovi Predsjedništva su se slagali u najvećem broju slučajeva i institucija je, uprkos krizi, funkcionisala.
Ključno pitanje u BiH nije kompromis ili nametanje, već: šta kada, uprkos brojnim nastojanjima, do kompromisa evidentno ne dolazi? Vidjeli smo to, u slučaju Viaduct, kada je, zbog nemogućnosti da se postigne kompromis, Bosna i Hercegovina svaki dan gubila ogromne novce. Da se OHR nije uključio, BiH je mogla ući u dug koji ni teorijski ne bi mogla otplatiti.
Sve dok se najvažnije odluke u BiH donose konsenzusom, i dok smo u situaciji da ono što neko zove “blokadom” druga strana zove pravom konstitutivnog naroda da sudjeluje u odlučivanju, ovoj zemlji su potrebni OHR i evropske sudije u Ustavnom sudu. Ali to ne znači da se “strani faktor” treba previše uplitati u odlučivanje.
Nedavno smo, recimo, svjedočili bizarnom pozivu Udruženju poljoprivrednika Federacije BiH visokom predstavnika da “natjera političare na formiranje ministarstva poljoprivrede na državnom nivou ili nešto slično, gdje bi se vodila briga o svemu što se tiče poljoprivrede na čitavoj teritoriji BiH”.
Takvi pozivi su deplasirani i treba im se suprotstaviti. U tom pogledu Cvijanović je u pravu: pozivi OHR-u da interveniše u sve živo, skidaju potpuno odgovornost sa domaćih aktera. Riječju, desuvereniziraju zemlju.
Isto važi i za pozive sadašnjih i bivših hrvatskih zvaničnika OHR-u da mijenja Dejtonski ustav i Izborni zakon u pogledu izbora članova Predsjedništva BiH. To izlazi iz okvira njegovog mandata i nedopustivo je da se OHR upliće u to pitanje, te vrši redistribuciju političke moći u korist jedne strane.
Kompleksni odgovori na kompleksnu situaciju
Ipak – ponavljam – postoje situacije u kojima bi dejtonski sistem, koji je prepun mehanizama veta, sam sebe potkopao da nema OHR-a. Primjera radi, prije četiri godine u ovo doba, niko nije bio siguran da li će redovni opći izbori biti održani, jer ministar finansija nije htio da odobri novac CIK-u. Danas, nakon što se upleo OHR i uklonio mogućnost takve blokade, održavanje izbora, kao temelj demokratije, nije upitno.
Jedan drevni mislilac kaže da pitanje nije da li se čovjek treba ljutiti ili ne, već – kada, zbog čega, na koga i koliko. Tako nije pitanje da li se OHR treba uplitati ili ne, već kada, zbog čega, u vezi s čime i u kojoj mjeri. Tvrditi da je neko za intervenciju, a neko drugi protiv nje, predstavlja simplifikaciju, koja može biti funkcionalna za propagandu, ali ne i za očuvanje mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini, koja je, kako veli Cvijanović, “jedna kompleksna država sa maksimalno kompleksnim odnosima”.
