Da li je Milorad Dodik u vili Mir izgubio bitku ili rat? Kako god to ko gledao, najbliže je istini da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u prošli petak natjerao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i lidera SNSD-a, vojničkim jezikom rečeno, na povlačenje na rezervni položaj, no znači li to da će tamo tek (sa)čekati da bura prođe ili je pak riječ o ozbiljnom zaokretu Vučićeve politike, ne ovisi samo o zvaničnom Beogradu. Što će reći da su izgledna dva moguća scenarija: ako Evropa pristane na tviteraški populizam Olivéra Várhelyija – već u aprilu, nakon srbijanskih izbora – ne gine nam mnogo žešća repriza eskalacije incidenata kakvi su pratili proslavu 9. januara, o čemu svjedoči Dodikov nastup na RTS-u iste noći u Beogradu gdje je čvrsto ponovio da od svojih (konačnih) planova ne odustaje.
Ispričnica za bijeg
Ako, pak, Evropska unija istraje u najavama svog dogovornog nastupa sa Sjedinjenim Američkim Državama o ozbiljnijem pristupu Zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini, onda će se obistiniti prognoza Dušana Janjića kako je došlo vrijeme da se “Dodik sklanja sa političke scene na kojoj ga svakako uskoro neće biti”.
U ovom času izvjesno je zapravo da su najnovije američke sankcije – kojima je Dodik podebljan na crnoj listi zbog korupcije, a što je samo početak tog ozbiljnijeg procesa – počele da pokazuju rezultate. I ovdje je zaista najmanje riječ o tužbi koju je (sin) Igor Dodik najavio protiv odlazećeg (kako to voli reći otac Milorad) američkog ambasadora iz BiH Erica Nelsona, koji je u oproštajnom intervjuu za Oslobođenje i Nezavisne novine, objašnjavajući razloge stavljanja ATV-a na istu listu, precizirao kako nije riječ o medijskim već o tenderskim nastupima i njihovoj zloupotrebi. SAD tvrde da su sankcije tek na početku, što bi trebalo značiti da će se Dodiku na crnoj (antikorupcijskoj) listi pridružiti i drugi zaslužnici za ovakvo jadno stanje u našoj zemlji, što i dalje ne nudi odgovor na pitanje šta sve to znači za mir na Balkanu. Živa je istina da je – nazovimo je tako – čuvena međunarodna zajednica već predugo pod stavku izbornih bitaka stavljala atake na mir, što su domaći korupcijski šampioni iskoristili za mobiliziranje ratnih bubnjeva, u čemu je Dodik zaista izvan konkurencije, toliko da su o tome počeli javno da govore i opozicijski lideri u Republici Srpskoj, upozoravajući na štetnost njegovih ambicija i po sam entitet. Drugi, dodatni problem je u činjenici da su zapaljivi incidenti savršena ispričnica za bijeg od (korupcijske) odgovornosti. A Dodik je već prešao crvenu liniju, onu s koje je povratak neizvediv, s obzirom na to da je apsolutna utopija da će prihvatiti poraz.
No, čini se da je Aleksandar Vučić shvatio razmjere problema. Za razliku od domaćih političara, koji ni prstom ni repom mahnuli nisu niti pokazali potrebu da odlaskom među povratnike u Prijedor, Foču, Gacko, Doboj, na Ilidžu… daju vlastiti doprinos smirivanju strasti i prije svega umirivanju povratnika, Vučić je otišao u Priboj da “smanji međunacionalne tenzije” i makar svojim istupima demonstrira kako se protivi manifestacijama mržnje i opjevavanja novih genocida. U petak je napravio korak više: Dodika je ugostio u vili Mir, čije i samo ime simbolično treba da posvjedoči o namjerama srbijanskog predsjednika. No, ova veleljepna građevina za Dodika ima i ličnu historiju: vila Mir je na Dedinju, gdje se i sam smjestio u komšiluku, ali je mnogo poznatija kao kompleks u Užičkoj ulici u kome je čuvena rezidencija koju je NATO razorio tokom bombardovanja 1999. godine, a u kojoj je neposredno prije toga živio Slobodan Milošević sa porodicom: upravo u vili Mir Milošević je 2001. godine i uhapšen. Za one koji su zaboravili – Dodik jeste imao problema i sa Karadžićem i sa Mladićem, o čijim je ratnim zločinima među prvima javno progovorio i na čije je hapšenje svojedobno pozivao (to što se u međuvremenu odlučio predomisliti, druga je priča), ali je i u godinama rata i poraća gajio dobre veze s Miloševićem. Vilu Mir danas Vučić koristi za tajne i manje tajne sastanke, neki kažu da u njoj praktično i živi, no kako god bilo, nije nimalo slučajno izabrao da baš tu, na mjestu s kojeg su dirigirani ratovi na Balkanu, članu bosanskohercegovačkog Predsjedništva objasni da se interesi Srba preko Drine najbolje brane radom u državnim institucijama. Vučić se ponudio da (o)poziciji i lično objasni razloge svoje tople preporuke, a Dodik je tek najavio svoje razgovore i sjednicu Narodne skupštine početkom februara koja će, tobože, demokratski razmotriti Vučićevu poruku. Iste noći, evropski komesar za susjedstvo i proširenje tvitao je vijest kao da je osobno razriješio sve balkanske probleme. Várhelyiju se očito žurilo, nemali je broj europarlamentaraca koji traže istragu o njegovim domunđavanjima s kreatorima balkanskog haosa, da ne kažem otvorenoj podršci Dodikovom secesionizmu, te je bjelodano jasno da na ovaj način čuva i vlastitu pozadinu, a i ambicije šefa svoje države Victora Orbana s kojim EU i bez Dodika ima dovoljno problema. Nema uopće sumnje da Vučiću ovakvi raspleti odgovaraju, kao što je ima još i manje da će Dodik pokušati ovaj Várhelyijev manevar predstaviti kao pobjedu svojih saveznika – od Rusije preko Mađarske do Lajčaka i francuskih desničara, te cijelu priču komunicirati upravo kao odlaganje otcjepljenja do proljeća. Vučić je očito i na to računao pa baš zato predsjednik Srbije iz vile Mir i nudi svoje posredovanje kod Dodikovih saveznika, ali i opozicije: time zapravo konačno skida teret izdajništva srpstva sa SDS-a, PDP-a i ostalih Dodikovih političkih protivnika koji im je vlasnik SNSD-a – zahvaljujući i tenderima ATV-a – nametnuo.
Dodikov odlazak ili o(p)stanak
E sad, posve je drugo pitanje šta će povratak na posao višemjesečnih neradnika (niko nije toliko naivan da povjeruje kako je povlačenje dužnosnika iz RS-a ostalima tako teško palo) donijeti institucijama BiH i kako će utjecati na zagađenu međunacionalnu atmosferu. Pravi ispit je vrlo brzo, s obzirom na to da u našu zemlju (opet) stiže dvojac Palmer – Eichhorst da nastavi svoju nemoguću misiju. Ako se pokaže minimum spremnosti da se obavi makar prvi korak izbornih reformi, onaj koji bi omogućio transparentnije i poštenije izbore, recimo da bi potpuno sluđen i isprepadan narod (svih vjera i nacija) imao razloga da povjeruje kako se pomičemo pa makar puževim korakom naprijed. Tu na scenu stupaju HDZ i Dragan Čović, tačnije to je praktični ispit iskrenosti o opredjeljenju u evropsku budućnost u koju nam se lider/europejac tako silno zaklinje. Pokazat će se, naime, i koliko pije vode Plenkovićevo angažiranje na peglanju odnosa dvije zemlje (je li Milanović na odmoru ili je zaista primirio?), ali i spremnost već pomenutog dvojca da razumije dubinu problema u državi u kojoj oni nastoje mijenjati paragrafe dok se ljudima prijeti krvavom Drinom, a autobusi izgnanika sve puniji putuju ka Zapadu. Isplivat će, naravno, na površinu i stepen državotvornosti bošnjačkih politika koje se, sve zaklinjući u BiH, bave isključivo vlastitim interesima nespremne da o državi razmišljaju izvan relacije Marindvor – Vijećnica. A iznad svega, pokazat će se spremnost našeg pravosuđa da se dohvati vlastitog posla: ne mogu američke crne liste, sve da ih pojedinačne zemlje EU isprate onako kako obećavaju, napraviti značajnu razliku a da se u Bosni i Hercegovini ne kreira politička klima koja će potaknuti tužiteljstva na rad ni po babi ni po stričevima, očevima, suprugama i ostaloj familiji i partijskim poslušnicima. To je ključ našeg problema koji je Dodiku i dao krila i zbog čega je uostalom Milan Tegeltija i završio – sve sa suprugom – na crnoj listi SAD-a. A kandidata ima napretek. I brzina obračuna s njima – makar to bilo povlačenje ravno Kukićevom koji je svjestan da “SAD sigurno ništa nisu napamet donijele” – direktno će utjecati na Dodikov odlazak ili o(p)stanak.
