Čak četvorica diplomata, u odvojenim razgovorima, potvrdili su ono što je bjelodano već nekoliko godina, samo niko iz Brisela ne želi to javno reći – Evropska unija ne želi u svoje članstvo zapadnobalkanske države!
Djela to pokazuju.
Nekada je dogma bila – Evropska unija se pretvarala da nam vjeruje dok smo se mi pretvarali da se reformiramo u skladu s evropskim principima, piše politicki.ba.
Već nekoliko godina mi se pretvaramo da vjerujemo Evropskoj uniji na priči da ona nije cijela ni stabilna bez zapadnog Balkana u svom društvu, a oni se pretvaraju da se žele prvo reformirati, pa onda nas reformirane primiti u svoj klub.
Raspad je obostran.
EU je na globalnoj sceni i dalje ekonomski gigant. Nekada je bila geopolitički patuljak. Danas nije ni to.
Jer, ako Sergej Lavrov usred Moskve brutalno ponizi šefa diplomatskog servisa EU Josepa Borrella, on to radi jer zna da se Berlin neće (smjeti) naljutiti.
Imali smo priliku gledati i kako se ponižava predsjednica Evropske komisije u Ankari, Ursula von der Leyen, tokom sastanka Recepa Tayyipa Erdogana s njom i predsjednikom Evropskog vijeća Charlesom Michelom.
Ovaj je nonšalantno sjeo uz Erdogana, dok je Ursula ostala stajati, ne krijući revolt.
Michel se nije ni pomakao. Kasnije se “posipao pepelom”, ali je slika predsjednice Evropske komisije kako sjedi sama na nekoj sofi, dalje od dvojice muškaraca samo potvrdila unutarnje odnose institucija EU, gdje se Evrpsko vijeće prepire s Evropskom komisijom o glupostima.
EU se već godinama bavi sama sobom.
Niti može postati neka vrsta “super-države”, niti se može raspasti.
Ovakva kakva jeste, ona ne pomaže ni samoj sebi.
Unija je od samita u Solunu, pradavne 2003. godine, obećala zapadnom Balkanu prijem.
Preduslov je da se ispune kriteriji iz Kopenhagena.
I to je samo izgovor.
Jer te kriterije danas ne ispunjava barem 10 članica Unije.
U međuvremenu je iz EU je izašla Velika Britanija. Kako vrijeme odmiče, čini se da Britanci i nisu baš pogriješili.
Za zapadni Balkan, a posebno Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, te Sjevernu Makedoniju, članstvo u EU (bilo je) pitanje opstanka.
Bez te perspektive, ove tri države osuđene su na to da su sve više na meti “srpskog sveta” i iredentističkih pokreta destrukcije.
BiH je to dobro osjetila na svojoj koži s početkom agresije 1992. godine. Historija se ponavlja?
Svjesni da EU nije u stanju primiti nove članice, iz niza su utjecajnih nevladinih organizacija sugerirali da se države zapadnog Balkana počnu uključivati u – makar – ekonomske asocijacije EU, kako bi se i preko toga dao zamajac reformama, pozitivnim političkim procesima, te – u konačnici – približavanje i uključivanje u Uniju.
I te su sugestije nailazile na muk briselske birokratije i onih koji odlučuju u glavnim državama EU – od Njemačke, preko Francuske, do Italije. Da nešto u Uniji grdno smrdi, mogli smo vidjeti po tvrdoglavom odbijanju da se Kosovu odobri bezvizni režim s EU.
Ta je država davno ispunila sve kriterije koji su pred nju postavljeni, te uradila još niz stvari koje su se – kao dodatak – pojavile. Kosovari i danas čekaju pred ambasadama država EU za svoj viza-papirić. Stvari su postale još gore kada je EU odlučila prihvatiti priču Aleksandra Vučića o tome da se “prilagode” granice Srbije s Kosovom.
U tome mu je svesrdno asistirao Hashim Thaci, tada predsjednik Kosova. Kosovarima vize drži Francuska, kao predvodnica grupacije “liberalnih” država, među kojima je i Holandija.
Njemačka je bila ta koja je kategorički razbila priču o razmjeni teritorija na Balkanu, natjeravši i – opet – Francusku – da promijeni svoj stav. Iako je Crna Gora do sada otvorila najviše poglavlja u pregovorima s EU, svo je vrijeme iz Brisela favorizirana Vučićeva Srbija.
Isticale su se nepostojeće aktivnosti Beograda, a tek onda pridodavalo napredovanje Podgorice.
Sada imamo situaciju da se države EU više ne mogu usaglasiti čak ni o do sada toliko puta ponovljenoj mantri da je “mjesto zapadnog Balkana u EU” i da je “perspektiva članstva” i dalje tu. Samo da se provedu neophodne reforme.
A njih je sve više i više. Zapadni Balkan već dvije decenije pregovara o tome s EU, a nikada dalje nije od članstva.
Maske su pale.
EU se želi baviti sama sobom još narednu deceniju-dvije. Zapadni Balkan prepušta sama sebi. Stomak Evrope mogao bi ponovo proključati.
EU već ima prastaru floskulu za javnost: “molimo obje (ili sve, ovisi o broju učesnika u konfliktu) strane da…”.
I to smo čitali ovih dana.
Opet čuveni predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel u svojoj je izjavi povodom tenzija na Kosovu koje ulaze već u 10. dan, “pozvao obje strane” da smire tenzije, ali i naveo da očekuje da Kosovo popusti na pitanju gdje je ova država apsolutno u pravu!
Brisel nam je okrenuo leđa!
