Ako pratite medije susjednih zemalja, ali i bosanskohercegovačke, stvorit ćete dojam da je riječ “preglasavanje” nastala u bosanskom jeziku i da su Bošnjaci nadomak kontrole političkih procesa ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na cijelom Zapadnom Balkanu.
Stvorit ćete dojam da je predsjednik DF-a i član Predsjedništva BiH Željko Komšić veći uzrok nestabilnosti na Balkanu, nego destabilizacija Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Kosova od strane Srbije, ili Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske koje pokušavaju glumiti regionalne sile u obračunu sa Bosnom i Hercegovinom koja je unakažena posljednjom agresijom izgubila najmanje miliona stanovnika, što u smislu direktnih žrtava rata ili masovnim odlaskom ljudi.
U percepciji koju kreiraju Zagreb i Beograd u manjoj mjeri, kad potisnu mržnju koju bez ikakvog razloga kreiraju jedni prema drugima s obzirom da se naprimjer u Bosni i Hercegovini njihove politike po riječim Aleksandra Vučića podudaraju 90 posto, a Dragan Čović i Milorad Dodik u većoj, osnovni problem Balkana nisu neutažive ambicije Hrvatske i Srbije da destabilizuju susjedne zemlje i na taj način prošire utjecaj, već bošnjačka politika koja ne kontroliše političke procese izvan pet dominantno bošnjačkih kantona u BiH.
Nije pomoglo ni to što je visoki predstavnik neustavno, u maniru kralja Aleksandra Karađorđevića u Kraljevini Jugoslaviji, suspendovao Ustav Federacije, da bi dominantnu bošnjačku politiku izolovao i inaugurisao Trojku u vlasti koja je na sebe, potpuno suicidalno, preuzela zadatak da SDA i DF predstavi kreatorima svih političkim nesporazuma u Bosni i Hercegovini. Nije pomoglo, čeka se odlazak Bakira Izetbegovića iz SDA da Plenković i Vučić obnove ideju bratstva i jedinstva.
U toj percepciji svako narušavanje dominacije susjednih zemalja u Bosni Hercegovini je majorizacija nad Srbima i Hrvatima u BiH, a svako priklanjanje bošnjačke politike u Srbiji, Hrvatskoj ili Crnoj Gori dominantnim politikama ovih zemalja fakturiše se Sarajevu, iako bošnjačka, probosanska politika ili kako god je nazvali, nema u realnosti nikakav utjecaj na Bošnjake u zemljama regiona jer oni donese odluke shodno svojim mogućnostima i realnoj situaciji na terenu, a ne željama Sarajeva.
Bošnjaci u Hrvatskoj su se priklonili HDZ-u, Bošnjaci u Srbiji SNS-u, a Bošnjaci u Crnoj Gori PES-u, dominantnim političkim strankama u ovim zemljama, svjesni da im Sarajevo ni na koji način ne može pomoći. Upravo je to cilj srpsko-hrvatskog pakta u BiH, da se Bošnjaci FBiH priklone Hrvatskoj, a Bošnjaci u Republici Srpskoj Srbiji.
Bošnjaci u toj viziji imaju jednostavan izbor, srpski svet, ili hrvatski svijet, izvan tog okvira mogu biti samo islamisti koji čekaju pravi trenutak da izvrše teroristički napad.
Svaki pokušaj razbijanja okova koje Beograd i Zagreb nameću Sarajevu rezultuje optužbama da Sarajevu ima za cilj potpuno potčinjavanje Srba i Hrvata u BiH, iako u praksi vidimo obrnute procese u kojima susjedne zemlje uz pomoć sunarodnjaka u BiH žele primorati Bošnjake da se ponašaju baš kao u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, odnosno prihvate realnost. I što se Bošnjaci u BiH više opiru optužbe su sve teže, da prosječni posmatrač političke situacije ima dojam da su Bošnjaci nadomak Beča.
Sve ono u što Srbija, Hrvatska ili njihove ekspoziture u Bosni i Hercegovini tvrde da provodi bošnjačka politika u BiH u stvarnosti provode ove dvije zemlje, jer napad je najbolja odbrana.
U kojoj mjeri je situacija u BiH nadrealna govori činjenica da srpska politika brani pozicije HDZ-a u Federaciji BiH, a hrvatska SNSD-a u Republici Srpskoj. Što bi rekao Dragan Čović, “čuvajte Republiku Srpsku, svi vam mogu zavidjeti”, jer u njegovoj perspektivi Federacija BiH sa deset kantona i ovlastima Doma naroda je manje inkluzivna, od suštinski građanske Republike Srpske.
Pa žele li Bošnjaci dominaciju nad Srbima i Hrvatima? Možda i žele, ali nećemo saznati dok gotovo apsolutna dominacija Srba i Hrvata nad Bošnjacima ne bude okončana.
